Otkad je preuzeo reprezentaciju Hrvatske prošlo je pet godina, dva mjeseca i jedanaest dana. Unutar tog vremenskog okvira vodio je Vatrene u točno 70 nastupa. Jedini izbornik u povijesti koja traje od 1. listopada 1990. godine, a da ima više utakmica jest Miroslav Blažević (72).
Ujedno je on jedini koji je kao i aktualni izbornik osjetio čast i ponos osvajanja medalje s reprezentacijom Hrvatske, pišu Sportske novosti.
Trinaesta sreća
Zlatko Dalić je trinaesti trener koji je vodio Vatrene. Kao i prethodnici Čačić, N. Kovač, Štimac, Bilić, Z. Kranjčar, Barić, Jozić, Blažević, uz kratke dionice (zato pošteđenih) na klupi D. Jerkovića, Markovića i Ivića, živi izborničku eru u vječnoj klackalici javnih dojmova i činjenica.
Biti izbornik nogometne reprezentacije, nedodirljive po popularnosti u Hrvatskoj i u pozitivnom i u negativnom natjecateljskom razdoblju, istovremeno je najatraktivniji, ali i emotivno najstresniji posao. Nije izum Hrvata da svi, a pogotovo muški dio puka, misle da znaju u najmanju ruku isto kao i trener reprezentacije, a brojni su oni s uvjerenjima da znaju i više.
U cijelom je svijetu takvo ozračje jer je nogomet najpopularniji sport, ali posljedično i najmasovniji medij utjecaja na društvenu zbilju svoga okruženja. Nogomet je i vječna inspiracija raspravama, carstvo odnosa pro & contra, i za razliku od mnogih tematika i debata u njemu nema trenutne egzaktne potvrde tko je u pravu ili nije. Rad izbornika nije klasičan trenerski posao jer to mogu samo oni koji svakodnevno rade u klubu.
Rezultati pričaju
Rad izbornika jest da bira one koje smatra najboljima i(li) najpogodnijima za ideju igre kojom će prezentirati reprezentaciju. U tom radu su, pored stručnih referenci, važne i neke druge odrednice. Tiču se međuljudskih odnosa, javnih relacija, stvaranja ozračja u kojem će jedna selekcija, koja se povremeno okuplja i ne ovisi uvijek o sebi (ozljede i ne-igranje po klubovima), imati čvrstinu homogenosti i stabilnosti kad je to najpotrebnije.
U natjecateljskim utakmicama. Stvar je i u tome da su prijateljske i “manje službene” utakmice one koje utječu na to ozračje pred velike turnire ili odlučne kvalifikacijske utakmice…
Kad sve skupa saberemo, i temeljem iznesenih iskustava bivših izbornika, i nagomilanih iskustava viđenog iz blizine, iznova ćemo doći do tzv. pravedne istine o trenerskom i pogotovo izborničkom poslu. To je ona mantra o dojmovima koji su varljivi i podložni raspravi, a činjenice su realnost.
Najveći uspjeh
Navedimo realnosti Hrvatske od 7. listopada 2017. godine, kada ju je doslovno preko noći preuzeo Zlatko Dalić. Vatreni su pobijedili odlučnu utakmicu u Ukrajini i spasili opciju play-offa, koju je Hrvatska trijumfalno odradila s Grcima i izborila Mundijal u Rusiji.
Tamo je Hrvatska ostvarila najveći uspjeh u svojoj povijesti jer je došla do finala i sa srebrnom medaljom nadmašila je broncu iz 1998. godine (Blažević).
U sljedećem natjecanju, kvalifikacijskom za EP 2020. godine, Vatreni su kao prvi izborili plasman za turnir koji je pomaknut zbog pandemije godinu dana. Na tom čudnom putujućem Euru ostvaren je prolaz skupine, a u kup-natjecanju ispalo se potom od Španjolaca u produžecima.
Ujedno je on jedini koji je kao i aktualni izbornik osjetio čast i ponos osvajanja medalje s reprezentacijom Hrvatske, pišu Sportske novosti.
Trinaesta sreća
Zlatko Dalić je trinaesti trener koji je vodio Vatrene. Kao i prethodnici Čačić, N. Kovač, Štimac, Bilić, Z. Kranjčar, Barić, Jozić, Blažević, uz kratke dionice (zato pošteđenih) na klupi D. Jerkovića, Markovića i Ivića, živi izborničku eru u vječnoj klackalici javnih dojmova i činjenica.
Biti izbornik nogometne reprezentacije, nedodirljive po popularnosti u Hrvatskoj i u pozitivnom i u negativnom natjecateljskom razdoblju, istovremeno je najatraktivniji, ali i emotivno najstresniji posao. Nije izum Hrvata da svi, a pogotovo muški dio puka, misle da znaju u najmanju ruku isto kao i trener reprezentacije, a brojni su oni s uvjerenjima da znaju i više.
U cijelom je svijetu takvo ozračje jer je nogomet najpopularniji sport, ali posljedično i najmasovniji medij utjecaja na društvenu zbilju svoga okruženja. Nogomet je i vječna inspiracija raspravama, carstvo odnosa pro & contra, i za razliku od mnogih tematika i debata u njemu nema trenutne egzaktne potvrde tko je u pravu ili nije. Rad izbornika nije klasičan trenerski posao jer to mogu samo oni koji svakodnevno rade u klubu.
Rezultati pričaju
Rad izbornika jest da bira one koje smatra najboljima i(li) najpogodnijima za ideju igre kojom će prezentirati reprezentaciju. U tom radu su, pored stručnih referenci, važne i neke druge odrednice. Tiču se međuljudskih odnosa, javnih relacija, stvaranja ozračja u kojem će jedna selekcija, koja se povremeno okuplja i ne ovisi uvijek o sebi (ozljede i ne-igranje po klubovima), imati čvrstinu homogenosti i stabilnosti kad je to najpotrebnije.
U natjecateljskim utakmicama. Stvar je i u tome da su prijateljske i “manje službene” utakmice one koje utječu na to ozračje pred velike turnire ili odlučne kvalifikacijske utakmice…
Kad sve skupa saberemo, i temeljem iznesenih iskustava bivših izbornika, i nagomilanih iskustava viđenog iz blizine, iznova ćemo doći do tzv. pravedne istine o trenerskom i pogotovo izborničkom poslu. To je ona mantra o dojmovima koji su varljivi i podložni raspravi, a činjenice su realnost.
Najveći uspjeh
Navedimo realnosti Hrvatske od 7. listopada 2017. godine, kada ju je doslovno preko noći preuzeo Zlatko Dalić. Vatreni su pobijedili odlučnu utakmicu u Ukrajini i spasili opciju play-offa, koju je Hrvatska trijumfalno odradila s Grcima i izborila Mundijal u Rusiji.
Tamo je Hrvatska ostvarila najveći uspjeh u svojoj povijesti jer je došla do finala i sa srebrnom medaljom nadmašila je broncu iz 1998. godine (Blažević).
U sljedećem natjecanju, kvalifikacijskom za EP 2020. godine, Vatreni su kao prvi izborili plasman za turnir koji je pomaknut zbog pandemije godinu dana. Na tom čudnom putujućem Euru ostvaren je prolaz skupine, a u kup-natjecanju ispalo se potom od Španjolaca u produžecima.
