Nakon što i Irska želi obustaviti promet kovanica od 1 i 2 centa, opet se i u Njemačkoj rasplamsala rasprava o tome jesu li one stvarno potrebne. U ovoj zemlji još uvijek ima njihovih fanova, ali ih je sve manje…
Razlog zbog čega je i Irska središnja banka preporučila vladi da obustavi promet najsitnijih kovanica zone eura je vrlo jednostavan: one koštaju više nego što vrijede. Tako su irski bankari izračunali kako kovanje najsitnijeg “bakrenjaka”, kovanice od 1 centa, stoji 1,65 centi, a kovanice od 2 centa 2,07 centi. Naravno, te kovanice nisu od bakra – tada bi bile još kud i kamo skuplje, nego od željeza sa caklinom od bakra (uzgred, kovanice od 1, 2 i 5 centa su tako jedine koje možete “upecati” magnetom). I Europska komisija je još prije dvije godine razmišljala o njihovom ukidanju jer su te kovanice “nedvosmisleno poslovni gubitak u novčanoj zoni eura”, piše u mišljenju Komisije.
Možda netko može pomisliti da proizvodna cijena nije toliko važna jer kada je kovanica jednom izdana, ona u svom životnom vijeku “okrene” svoju vrijednost tko zna koliko puta. Ali, kod kovanica od 1 i 2 centa ni to nije tako. Praktički nema niti jednog automata u čitavoj Europi – za javni prijevoz, hranu ili bilo što drugo – koji prima tako sitne kovanice.
Jedini koji će se možda obradovati ako im dođete sa šakom najsitnijih kovanica nisu čak ni prosjaci, nego blagajnice u ponekim trgovinama. Proizvođači i trgovci obožavaju “psihološki jeftine” cijene pa su tako regali prepuni robe koja košta na primjer 2,99 eura. Ali i blagajnice će se veseliti sitnišu samo ako imaju vremena prebrojati ga. Inače se ne isplati plaćati sitnišem – da ne govorimo o raspoloženju drugih mušterija u redu pred blagajnom kada to nekome padne na pamet.
Drugim riječima, mnogima se novčanik samo puni sitnim kovanicama sve dok vam džep ne izgleda kao da u njemu nosite barem jabuku. Onda se najčešće negdje u neku posudu istrese sav taj sitniš, pokupe “bijele” i možda “žute”, ali bakar ostaje. U prosjeku, svaki stanovnik Njemačke negdje ima 175 kovanica od 1 i 2 centa (nešto više od europskog prosjeka) i one su posvuda: u džepu zimskog kaputa, u sjedalu kauča, u staroj torbi, u ladici među čarapama (kako su zaboga dospjele tamo?!, op.a.) – ispod tepiha u automobilu… Jer jedva da tko primijeti taj gubitak i definitivno se nitko ne trudi pronaći takvu kovanicu kad mu se otkotrlja.
Ipak, Nijemci imaju osobit odnos i prema tim najmanjim apoenima. Kovanica od jednog centa – iako gotovo dvostruko vrednija od nekadašnjeg jednog pfeniga – po dimenzijama i po materijalu je nasljednik Glückspfennig-a “sretnog novčića” kojim se često ukrašavaju kolači i čestitke na primjer za Novu godinu. Isto tako, naraštaji roditelja su za svoje mališane imali često samo jedan ekonomski poučak: Wer den Pfennig nicht ehrt, ist des Talers nicht wert (Tko ne cijeni pfennig, on nije niti vrijedan talera – zlatnika). Zato i jest prije dvije godine, kad je EK dao svoje mišljenje, još uvijek većina Nijemaca bila protiv obustave prometa tih kovanica.
Bez obzira na narodne poslovice i mudrosti, činjenica jest da i osoba koja u Njemačkoj prima tek zakonom određenu minimalnu nadnicu treba nešto više od 4 sekunde da zaradi jedan cent – kod njemačkih menadžera je taj vremenski interval u sferi procesa koji se zbivaju u atomu. Ali masa tih kovanica nipošto nije u atomarnim dimenzijama: s tim sitnišem Nijemci sa sobom nose oko 30 tisuća tona metala.
Utoliko je i najnovije istraživanje portala MyMarktforschung reprezentativnog uzorka tisuću stanovnika Njemačke pokazalo kako ih je sada ipak već 52,7 posto za ukidanje kovanica od 1 i 2 centa, oko petina ne zna što da misli, a još samo 28 posto tvrdokorno ustraje na sitnišu. Najviše protivnika je među mlađima od 29 godina: oni se valjda još dobro sjećaju svojih kasica-prasica koje su roditelji i rodbina rado punili takvim sitnišem i gorkog razočarenja kad su morali shvatiti što za to doista mogu kupiti.
Ipak, mnogo je i utjecajnih zagovornika sitniša. U Udruzi njemačkih banaka se tek kratko priopćava kako ukidanje najnižih apoena “nije na dnevnom redu”, a Urlich Binnebößel iz Udruge trgovaca na malo HDE tvrdi kako taj sitniš “ima važan doprinos u diferenciranju cijena”. Jer nije toliko važno kolika je to doista vrijednost, ali “lijepo izgleda” ako jedan discounter ponudi neku robu za 1,98 eura dok njegov ljuti konkurent za isti proizvod traži “bezobraznih” 1,99 eura.
U svakom slučaju, sitnišu se ne piše dobro već u mnogim zemljama: osim Irske, tu je i Nizozemska, Belgija ili Finska koje su praktično povukle te kovanice iz uporabe. Makar je razlog očit, to je zapravo i na neki način fiskalno-pravna vratolomija. Jer euro je valuta čitave zone eura i jedna zemlja ne može odlučiti da te kovanice više ne vrijede. One su i tamo punovrijedno platežno sredstvo, ali samo teoretski. Jer trgovci nisu obavezni njima baratati, a ako želite i sa svojom zalihom centa tamo nešto kupiti, prije toga morate trčati u banku.
A najvjerojatnije – nećete. I te kovanice će onda negdje završiti, da ni sami nećete znati gdje. U zoni eura je iskovano preko 46 milijardi kovanica od 1 i 2 centa otkako je uvedena zajednička valuta i stalno se moraju kovati nove jer stare – nestaju. To je očito sudbina sitniša: koncem prošle, 2014., negdje u nekim džepovima je još uvijek bilo oko 23 milijarde i 500 milijuna kovanica njemačke marke. 13 milijardi tih kovanica su novčići od 1 i 2 pfenniga – i gotovo sigurno ste i vi jedan od brojnih ponosnih vlasnika tog “blaga”. (poslovnipuls.com)
Razlog zbog čega je i Irska središnja banka preporučila vladi da obustavi promet najsitnijih kovanica zone eura je vrlo jednostavan: one koštaju više nego što vrijede. Tako su irski bankari izračunali kako kovanje najsitnijeg “bakrenjaka”, kovanice od 1 centa, stoji 1,65 centi, a kovanice od 2 centa 2,07 centi. Naravno, te kovanice nisu od bakra – tada bi bile još kud i kamo skuplje, nego od željeza sa caklinom od bakra (uzgred, kovanice od 1, 2 i 5 centa su tako jedine koje možete “upecati” magnetom). I Europska komisija je još prije dvije godine razmišljala o njihovom ukidanju jer su te kovanice “nedvosmisleno poslovni gubitak u novčanoj zoni eura”, piše u mišljenju Komisije.
Možda netko može pomisliti da proizvodna cijena nije toliko važna jer kada je kovanica jednom izdana, ona u svom životnom vijeku “okrene” svoju vrijednost tko zna koliko puta. Ali, kod kovanica od 1 i 2 centa ni to nije tako. Praktički nema niti jednog automata u čitavoj Europi – za javni prijevoz, hranu ili bilo što drugo – koji prima tako sitne kovanice.
Jedini koji će se možda obradovati ako im dođete sa šakom najsitnijih kovanica nisu čak ni prosjaci, nego blagajnice u ponekim trgovinama. Proizvođači i trgovci obožavaju “psihološki jeftine” cijene pa su tako regali prepuni robe koja košta na primjer 2,99 eura. Ali i blagajnice će se veseliti sitnišu samo ako imaju vremena prebrojati ga. Inače se ne isplati plaćati sitnišem – da ne govorimo o raspoloženju drugih mušterija u redu pred blagajnom kada to nekome padne na pamet.
Drugim riječima, mnogima se novčanik samo puni sitnim kovanicama sve dok vam džep ne izgleda kao da u njemu nosite barem jabuku. Onda se najčešće negdje u neku posudu istrese sav taj sitniš, pokupe “bijele” i možda “žute”, ali bakar ostaje. U prosjeku, svaki stanovnik Njemačke negdje ima 175 kovanica od 1 i 2 centa (nešto više od europskog prosjeka) i one su posvuda: u džepu zimskog kaputa, u sjedalu kauča, u staroj torbi, u ladici među čarapama (kako su zaboga dospjele tamo?!, op.a.) – ispod tepiha u automobilu… Jer jedva da tko primijeti taj gubitak i definitivno se nitko ne trudi pronaći takvu kovanicu kad mu se otkotrlja.
Ipak, Nijemci imaju osobit odnos i prema tim najmanjim apoenima. Kovanica od jednog centa – iako gotovo dvostruko vrednija od nekadašnjeg jednog pfeniga – po dimenzijama i po materijalu je nasljednik Glückspfennig-a “sretnog novčića” kojim se često ukrašavaju kolači i čestitke na primjer za Novu godinu. Isto tako, naraštaji roditelja su za svoje mališane imali često samo jedan ekonomski poučak: Wer den Pfennig nicht ehrt, ist des Talers nicht wert (Tko ne cijeni pfennig, on nije niti vrijedan talera – zlatnika). Zato i jest prije dvije godine, kad je EK dao svoje mišljenje, još uvijek većina Nijemaca bila protiv obustave prometa tih kovanica.
Bez obzira na narodne poslovice i mudrosti, činjenica jest da i osoba koja u Njemačkoj prima tek zakonom određenu minimalnu nadnicu treba nešto više od 4 sekunde da zaradi jedan cent – kod njemačkih menadžera je taj vremenski interval u sferi procesa koji se zbivaju u atomu. Ali masa tih kovanica nipošto nije u atomarnim dimenzijama: s tim sitnišem Nijemci sa sobom nose oko 30 tisuća tona metala.
Utoliko je i najnovije istraživanje portala MyMarktforschung reprezentativnog uzorka tisuću stanovnika Njemačke pokazalo kako ih je sada ipak već 52,7 posto za ukidanje kovanica od 1 i 2 centa, oko petina ne zna što da misli, a još samo 28 posto tvrdokorno ustraje na sitnišu. Najviše protivnika je među mlađima od 29 godina: oni se valjda još dobro sjećaju svojih kasica-prasica koje su roditelji i rodbina rado punili takvim sitnišem i gorkog razočarenja kad su morali shvatiti što za to doista mogu kupiti.
Ipak, mnogo je i utjecajnih zagovornika sitniša. U Udruzi njemačkih banaka se tek kratko priopćava kako ukidanje najnižih apoena “nije na dnevnom redu”, a Urlich Binnebößel iz Udruge trgovaca na malo HDE tvrdi kako taj sitniš “ima važan doprinos u diferenciranju cijena”. Jer nije toliko važno kolika je to doista vrijednost, ali “lijepo izgleda” ako jedan discounter ponudi neku robu za 1,98 eura dok njegov ljuti konkurent za isti proizvod traži “bezobraznih” 1,99 eura.
U svakom slučaju, sitnišu se ne piše dobro već u mnogim zemljama: osim Irske, tu je i Nizozemska, Belgija ili Finska koje su praktično povukle te kovanice iz uporabe. Makar je razlog očit, to je zapravo i na neki način fiskalno-pravna vratolomija. Jer euro je valuta čitave zone eura i jedna zemlja ne može odlučiti da te kovanice više ne vrijede. One su i tamo punovrijedno platežno sredstvo, ali samo teoretski. Jer trgovci nisu obavezni njima baratati, a ako želite i sa svojom zalihom centa tamo nešto kupiti, prije toga morate trčati u banku.
A najvjerojatnije – nećete. I te kovanice će onda negdje završiti, da ni sami nećete znati gdje. U zoni eura je iskovano preko 46 milijardi kovanica od 1 i 2 centa otkako je uvedena zajednička valuta i stalno se moraju kovati nove jer stare – nestaju. To je očito sudbina sitniša: koncem prošle, 2014., negdje u nekim džepovima je još uvijek bilo oko 23 milijarde i 500 milijuna kovanica njemačke marke. 13 milijardi tih kovanica su novčići od 1 i 2 pfenniga – i gotovo sigurno ste i vi jedan od brojnih ponosnih vlasnika tog “blaga”. (poslovnipuls.com)
