Osnova je našeg hodočašća zemljom, potiče vlč. Ljubo, da ne umiremo dobru koje stječemo, nego ga koristimo i na dobro drugih ljudi te iz toga proizlazi poziv na poslanje: živjeti kršćanski ne znači održavati na životu samo vlastite potrebe, nego izići prema drugomu s vrijednostima i kvalitetama koje proizlaze iz našeg kršćanskog odgoja.
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Vlč. Ljubo Zadrić rođen je 6. travnja 1991. u Prozoru-Rami. Najmlađi je sin Stipe i Anđe, rođ. Glibo. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednjoškolsko obrazovanje stekao u Travničkom sjemeništu Petar Barbarić. Filozofsko-teološki studij pohađao je od 2010. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu te od 2012. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je diplomirao 2015. (stupanj bakalaureat). Za đakona je zaređen 2015., a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 29. lipnja 2016. Đakonsku službu obavljao je u sarajevskoj katedralnoj župi da bi potom započeo poslijediplomski studij dogmatske teologije na Teološkom fakultetu sveučilišta Gregoriana gdje je 2018. stekao licencijat (magisterij) te odmah upisao doktorski studij koga je okončao 2023. obranom disertacije, završene godinu ranije, pod nazivom: Crkva sakrament spasenja i posrednička uloga u obećanju spasenja svijetu kod Edwarda Schillebeeckxa i njezina recepcija kod nekih današnjih teologa.
Po povratku iz Rima imenovan je pastoralnim suradnikom u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu, te potom pastoralnim suradnikom u župi Presvetog Trojstva Novo Sarajevo. Istodobno je započeo predavati dogmatiku na sarajevskom KFB-u. Od rujna 2024. vicerektor je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu te je povjerenik za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije. Vlč. Ljubo, uz još trojicu svećenika, duhovno će predvoditi skupinu vjernika na hodočašće u Rim od 6. do 11. listopada, te je to bio povod za ovaj intervju.
U Svetoj godini 2025. pozvani smo biti hodočasnicima nade, ali, dakako, i hodočasnicima vjere. Vi ćete, poštovani vlč. Ljubo, duhovno predvoditi jednu skupinu vjernika Biskupske konferencije BiH na hodočašće u Rim, u prigodi obilježavanja Jubilarne godine. Što vjernik može očekivati od jednog ovakvog hodočašća?
Spomenuli ste dvije od triju teologalnih krjeposti - vjeru i nadu koje uokviruje i kršćanska ljubav. Ove tri su temelj vjerničkog života i djelovanja u svijetu. A Sveta 2025. podsjeća nas na njihovu važnost, kako za vjernički, tako i općenito za ljudski život. Iskoristio bih jedan školski primjer koji nam koristi u vjerničkim okvirima: „Nakon dosta odrađenih lekcija, cijeli njihov sadržaj još jednom ponavljamo kako bi postale dio našega znanja i kulture.“ Isto je i u vjerničkom životu. Nakon dosta životnih lekcija, vjerničke prakse, izdvajamo i ponavljamo one stvari koje su nam važne. Hodočašće u Svetoj godini može nas staviti pred važne stvari gdje svakako pripadaju vjera – nada – ljubav. I nadam se kako će zajedničko putovanje, molitva, posjeti rimskim bazilikama… osvježiti cijeloga čovjeka, a osobito njegove sposobnosti vjerovati – nadati se i ljubiti.
Prema definiciji II. vatikanskog sabora, Crkva je „narod Božji na putu“ i hodočasti prema vječnoj domovini. Što nam to govori u kontekstu hodočašća danas?
Crkveni sabori također imaju odliku ponavljanja važnih sadržaja vjere, nešto što je stoljećima nastajalo i čuvalo se treba prenijeti i drugima. Upravo pojam Crkve kao naroda Božjeg jamči prenošenje i svjedočenje kršćanskih vrijednosti. A jedna od temeljnih vrijednosti je usmjerenje prema gore, prema Bogu koji nas čeka u vječnosti. Drugi vatikanski sabor, kao uostalom cjelokupni život Crkve, čovjeka treba usmjeravati i voditi Bogu. A hodočašća su danas, kao i uvijek, jedan od načina gdje čovjek, ali i cijeli narod, otkriva vlastitu snagu i identitet. Biblijski primjer Izabranog naroda i njihova „hodočašća obraćenja“ od ropstva prema Savezu itekako je aktualan i danas. Istina, nismo u Egipatskom ropstvu, ali „obuzeti“ mnoštvom stvari okrenuti smo kratkoročnom, prolaznom i spektakularnom. Hodočašće nas može osloboditi viška stvari jer postajemo svjesni što i tko nam je u životu uistinu potreban. Hodočašće nas, dakle, okreće Bogu, ali i vraća osnovnim ljudskim vrijednostima.
Starozavjetni je čovjek zapravo živio od hodočašća – i Krist hodočasti u Hram kao dječak od 12 godina. Crkva je nastavila praksu hodočašća, i to veoma rano. Najprije se hodočastilo na Isusov prazni grob i Rim, na grobove apostola Petra i Pavla i drugih mučenika iz prvih kršćanskih vremena. Koliko su današnjoj Crkvi hodočašća važna, u smislu produbljivanja vjere?
Primjer dvanaestogodišnjeg Isusa koji hodočasti u Jeruzalem i naučava u Hramu odraz je vjere i kulture naroda kojemu je pripadao. Čitati, proučavati i razmišljati o Zakonu Božjem bila je obveza i način uvođenja u vjeru koja u bitnome podržava način života, a osobito način odnosa prema drugome. Tomu bi trebala služiti i današnja hodočašća, da nas pouče Zakonu Božjem koji u srži kaže: Život, dakle biraj (usp. Pnz 30,19). To mi se čini temeljnom porukom Svete godine koja podsjeća na osnovni stav prema životu: Živ si i to nije malo, zato uvijek iznova život biraj!
U, primjerice, Božanskoj komediji Dante Alighieri, osim što sebe definira hodočasnikom, navodi i tri različite vrste hodočasnika: „palmieri“ – oni koji su putovali u Jeruzalem, „pelegrini“ – oni koji su putovali u Santiago, i „romei“ – oni koji su putovali u Rim. Stavimo li ove „Danteove hodočasnike“ u kontekst s ovim današnjim, pa evo i ovim (našim) aktualnim rimskim, može li se govoriti o različitim motivima ondašnjih i sadašnjih hodočasnika?
Sreća je da postoji motiv zašto nešto činimo, inače postajemo ljudi bez kvalitete koji „lutaju“ na sve strane. Dante je svojim pisanjem motivirao mnoge na bolji život, pa i na promjene. Tko ili što to može učiniti danas? Umjetna inteligencija, nepresušni niz videozapisa i izazova u svim kutcima online svijeta? Ako smo i tamo bez motiva, onda, „danteovski“ rečeno, smještamo se u vlastiti prsten pakla. A naše rimsko hodočašće ima motiv: Sveta je godina prilika promijeniti nešto što nam je teret godinama. Odahnimo, očistimo, pomirimo se, neka bude barem malo manje zla. Ovo su motivi koje ćemo hodočašćem, molitvom i posjetom svetim mjestima staviti na mjesto gdje pripadaju.
Kad se pak razmišlja o europskoj prošlosti, može se kazati kako su katolička hodočašća ostavila trajan trag u tkivu Starog kontinenta, čime je kršćanstvo postalo nezaobilazan element europske povijesne priče. Usprkos čak i tomu što neki zaboravljaju, a neki niječu (neupitne!) kršćanske korijene Europe! Mogu li današnja hodočašća, uz ino, značiti povratak tim korijenima?
U velikoj mjeri je prošlost Europe katolička. Ponekad se pitam tko se umorio, Europa ilikatoličanstvo, ili pak oboje? Pa nikako ili gotovo malo stižu čuvati i prenositi ono što sustoljećima zajedno stjecali i gradili. Primjer hodočašća koja usprkos svim promjenama idanas okupljaju ljude, možda su jedan od pokazatelja kako se izgradila nova kultura, aliosnovni elementi su i dalje katolički. Volio bih da „ne umremo“ u ponavljanju slogana Europa je katolička, nego rastemo u svijesti kako katoličko živimo i u okolnostima koje nisu kao one prijašnje. Zato hodočašća utemeljena na Riječi – propovijedaj Riječ, uporan budi bilo to zgodno ili nezgodno, uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2) – mogu uzrokovati korjenite promjene.
Slijedom prije rečenoga, možemo se pozvati i na Goethea koji nas uči: „Europa je rođena na hodočašću, a kršćanstvo je njezin materinski jezik“…
Lijepo zvuči slušati takve književne formulacije, ali, usudim se reći, jednom napamet naučena pjesmica nije jamstvo stalnog oduševljenja i aplauza. Moramo je ponavljati, približavati ljudima s kojima živimo, ljudima koji možda više ne govore „kršćanski jezik“. A da bismo poučavali druge, i sami moramo biti poučljivi, pa ponavljajmo, utvrđujmo i životom svjedočimo taj kršćanski jezik koga smatramo materinjim.
Hodočašća su prigoda da vjernici, osim vlastitog duhovnog obogaćenja i rasta u povezanosti sa samim Gospodom, rastu i u zajedništvu vjere i ljubavi s onima koji putuju. Nema razloga da tako ne bude i na hodočašću za vjernike BK-a BiH. I Vaša duhovna skrb bit će pritom dragocjena.
Mnoštvo je lijepih stvari u životu, a tu svoje mjesto sigurno zauzimaju i putovanja. I to kada putujete na mjesta gdje su se rađale i oblikovale civilizacijske i vjerničke vrijednosti, onda sigurno nećete biti uskraćeni oduševljenja i zajedništva. Jer divljenje nečemu mijenja i naš odnos prema drugima. Nadam se kako ćemo uspjeti i duhovno i ljudski obogatiti ljude koji hodočaste u Rim.
Duhovno je vodstvo u ovakvim prigodama, u biti, važno jer postoji opasnost da hodočasnička mjesta postanu samo nekakav vid vjerskog turizma. Slijedom čega se primjerice u medijima sve više spominje vjerski turizam, a sve manje vjerničko hodočašće na komu se treba očitovati (svjedočka) vjera. Plaćamo li i tako cijenu sveopćem konzumerizmu i klanjanju „zlatnom teletu“?
Koliko važnu stvar ste spomenuli, duhovno vodstvo! Kao što nam je za korištenje raznih uređaja potreban naputak, također smo potrebni duhovnog vodstva i razlučivanja čiji je cilj odrediti ispravan put. Ne ulazeći u poznatu priču i potrebu kritike konzumerizma, napominjem, čitajmo vjerske i teološke upute za život, pa još jednom ponavljam citat knjige Ponovljenoga Zakona: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj“ (30,19). Ne bih dodavao ništa više na ove svetopisamske riječi, nego: upućujmo jedni druge u život!
Blagopokojni papa Franjo uči nas kako je hodočašće toliko istinitije i kršćanskije, koliko više vodi izlasku iz samih sebe i slobodnu darivanju u služenju drugima. Je li to zapravo i svojevrsni naputak za današnje hodočasnike?
Svima nam je zajednički motiv hodočašća u Rim Sveta godina. Ali svaki od nas će imatijoš mnoštvo drugih motiva, potreba i želja samo njemu poznatih. No, osnova je našeghodočašća zemljom da ne umiremo dobru koje stječemo, nego ga koristimo i na dobrodrugih ljudi. Iz toga proizlazi poziv na poslanje, živjeti kršćanski ne znači održavati naživotu samo vlastite potrebe, nego izići prema drugomu s vrijednostima i kvalitetamakoje proizlaze iz našeg kršćanskog odgoja. Budimo ljudi koji će se i sada, i nakonhodočašća, i uvijek obraćati Bogu i okretati prema ljudima s kojima živimo.
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Vlč. Ljubo Zadrić rođen je 6. travnja 1991. u Prozoru-Rami. Najmlađi je sin Stipe i Anđe, rođ. Glibo. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednjoškolsko obrazovanje stekao u Travničkom sjemeništu Petar Barbarić. Filozofsko-teološki studij pohađao je od 2010. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu te od 2012. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je diplomirao 2015. (stupanj bakalaureat). Za đakona je zaređen 2015., a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 29. lipnja 2016. Đakonsku službu obavljao je u sarajevskoj katedralnoj župi da bi potom započeo poslijediplomski studij dogmatske teologije na Teološkom fakultetu sveučilišta Gregoriana gdje je 2018. stekao licencijat (magisterij) te odmah upisao doktorski studij koga je okončao 2023. obranom disertacije, završene godinu ranije, pod nazivom: Crkva sakrament spasenja i posrednička uloga u obećanju spasenja svijetu kod Edwarda Schillebeeckxa i njezina recepcija kod nekih današnjih teologa.
Po povratku iz Rima imenovan je pastoralnim suradnikom u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu, te potom pastoralnim suradnikom u župi Presvetog Trojstva Novo Sarajevo. Istodobno je započeo predavati dogmatiku na sarajevskom KFB-u. Od rujna 2024. vicerektor je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu te je povjerenik za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije. Vlč. Ljubo, uz još trojicu svećenika, duhovno će predvoditi skupinu vjernika na hodočašće u Rim od 6. do 11. listopada, te je to bio povod za ovaj intervju.
U Svetoj godini 2025. pozvani smo biti hodočasnicima nade, ali, dakako, i hodočasnicima vjere. Vi ćete, poštovani vlč. Ljubo, duhovno predvoditi jednu skupinu vjernika Biskupske konferencije BiH na hodočašće u Rim, u prigodi obilježavanja Jubilarne godine. Što vjernik može očekivati od jednog ovakvog hodočašća?
Spomenuli ste dvije od triju teologalnih krjeposti - vjeru i nadu koje uokviruje i kršćanska ljubav. Ove tri su temelj vjerničkog života i djelovanja u svijetu. A Sveta 2025. podsjeća nas na njihovu važnost, kako za vjernički, tako i općenito za ljudski život. Iskoristio bih jedan školski primjer koji nam koristi u vjerničkim okvirima: „Nakon dosta odrađenih lekcija, cijeli njihov sadržaj još jednom ponavljamo kako bi postale dio našega znanja i kulture.“ Isto je i u vjerničkom životu. Nakon dosta životnih lekcija, vjerničke prakse, izdvajamo i ponavljamo one stvari koje su nam važne. Hodočašće u Svetoj godini može nas staviti pred važne stvari gdje svakako pripadaju vjera – nada – ljubav. I nadam se kako će zajedničko putovanje, molitva, posjeti rimskim bazilikama… osvježiti cijeloga čovjeka, a osobito njegove sposobnosti vjerovati – nadati se i ljubiti.
Prema definiciji II. vatikanskog sabora, Crkva je „narod Božji na putu“ i hodočasti prema vječnoj domovini. Što nam to govori u kontekstu hodočašća danas?
Crkveni sabori također imaju odliku ponavljanja važnih sadržaja vjere, nešto što je stoljećima nastajalo i čuvalo se treba prenijeti i drugima. Upravo pojam Crkve kao naroda Božjeg jamči prenošenje i svjedočenje kršćanskih vrijednosti. A jedna od temeljnih vrijednosti je usmjerenje prema gore, prema Bogu koji nas čeka u vječnosti. Drugi vatikanski sabor, kao uostalom cjelokupni život Crkve, čovjeka treba usmjeravati i voditi Bogu. A hodočašća su danas, kao i uvijek, jedan od načina gdje čovjek, ali i cijeli narod, otkriva vlastitu snagu i identitet. Biblijski primjer Izabranog naroda i njihova „hodočašća obraćenja“ od ropstva prema Savezu itekako je aktualan i danas. Istina, nismo u Egipatskom ropstvu, ali „obuzeti“ mnoštvom stvari okrenuti smo kratkoročnom, prolaznom i spektakularnom. Hodočašće nas može osloboditi viška stvari jer postajemo svjesni što i tko nam je u životu uistinu potreban. Hodočašće nas, dakle, okreće Bogu, ali i vraća osnovnim ljudskim vrijednostima.
Starozavjetni je čovjek zapravo živio od hodočašća – i Krist hodočasti u Hram kao dječak od 12 godina. Crkva je nastavila praksu hodočašća, i to veoma rano. Najprije se hodočastilo na Isusov prazni grob i Rim, na grobove apostola Petra i Pavla i drugih mučenika iz prvih kršćanskih vremena. Koliko su današnjoj Crkvi hodočašća važna, u smislu produbljivanja vjere?
Primjer dvanaestogodišnjeg Isusa koji hodočasti u Jeruzalem i naučava u Hramu odraz je vjere i kulture naroda kojemu je pripadao. Čitati, proučavati i razmišljati o Zakonu Božjem bila je obveza i način uvođenja u vjeru koja u bitnome podržava način života, a osobito način odnosa prema drugome. Tomu bi trebala služiti i današnja hodočašća, da nas pouče Zakonu Božjem koji u srži kaže: Život, dakle biraj (usp. Pnz 30,19). To mi se čini temeljnom porukom Svete godine koja podsjeća na osnovni stav prema životu: Živ si i to nije malo, zato uvijek iznova život biraj!
U, primjerice, Božanskoj komediji Dante Alighieri, osim što sebe definira hodočasnikom, navodi i tri različite vrste hodočasnika: „palmieri“ – oni koji su putovali u Jeruzalem, „pelegrini“ – oni koji su putovali u Santiago, i „romei“ – oni koji su putovali u Rim. Stavimo li ove „Danteove hodočasnike“ u kontekst s ovim današnjim, pa evo i ovim (našim) aktualnim rimskim, može li se govoriti o različitim motivima ondašnjih i sadašnjih hodočasnika?
Sreća je da postoji motiv zašto nešto činimo, inače postajemo ljudi bez kvalitete koji „lutaju“ na sve strane. Dante je svojim pisanjem motivirao mnoge na bolji život, pa i na promjene. Tko ili što to može učiniti danas? Umjetna inteligencija, nepresušni niz videozapisa i izazova u svim kutcima online svijeta? Ako smo i tamo bez motiva, onda, „danteovski“ rečeno, smještamo se u vlastiti prsten pakla. A naše rimsko hodočašće ima motiv: Sveta je godina prilika promijeniti nešto što nam je teret godinama. Odahnimo, očistimo, pomirimo se, neka bude barem malo manje zla. Ovo su motivi koje ćemo hodočašćem, molitvom i posjetom svetim mjestima staviti na mjesto gdje pripadaju.
Kad se pak razmišlja o europskoj prošlosti, može se kazati kako su katolička hodočašća ostavila trajan trag u tkivu Starog kontinenta, čime je kršćanstvo postalo nezaobilazan element europske povijesne priče. Usprkos čak i tomu što neki zaboravljaju, a neki niječu (neupitne!) kršćanske korijene Europe! Mogu li današnja hodočašća, uz ino, značiti povratak tim korijenima?
U velikoj mjeri je prošlost Europe katolička. Ponekad se pitam tko se umorio, Europa ilikatoličanstvo, ili pak oboje? Pa nikako ili gotovo malo stižu čuvati i prenositi ono što sustoljećima zajedno stjecali i gradili. Primjer hodočašća koja usprkos svim promjenama idanas okupljaju ljude, možda su jedan od pokazatelja kako se izgradila nova kultura, aliosnovni elementi su i dalje katolički. Volio bih da „ne umremo“ u ponavljanju slogana Europa je katolička, nego rastemo u svijesti kako katoličko živimo i u okolnostima koje nisu kao one prijašnje. Zato hodočašća utemeljena na Riječi – propovijedaj Riječ, uporan budi bilo to zgodno ili nezgodno, uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2) – mogu uzrokovati korjenite promjene.
Slijedom prije rečenoga, možemo se pozvati i na Goethea koji nas uči: „Europa je rođena na hodočašću, a kršćanstvo je njezin materinski jezik“…
Lijepo zvuči slušati takve književne formulacije, ali, usudim se reći, jednom napamet naučena pjesmica nije jamstvo stalnog oduševljenja i aplauza. Moramo je ponavljati, približavati ljudima s kojima živimo, ljudima koji možda više ne govore „kršćanski jezik“. A da bismo poučavali druge, i sami moramo biti poučljivi, pa ponavljajmo, utvrđujmo i životom svjedočimo taj kršćanski jezik koga smatramo materinjim.
Hodočašća su prigoda da vjernici, osim vlastitog duhovnog obogaćenja i rasta u povezanosti sa samim Gospodom, rastu i u zajedništvu vjere i ljubavi s onima koji putuju. Nema razloga da tako ne bude i na hodočašću za vjernike BK-a BiH. I Vaša duhovna skrb bit će pritom dragocjena.
Mnoštvo je lijepih stvari u životu, a tu svoje mjesto sigurno zauzimaju i putovanja. I to kada putujete na mjesta gdje su se rađale i oblikovale civilizacijske i vjerničke vrijednosti, onda sigurno nećete biti uskraćeni oduševljenja i zajedništva. Jer divljenje nečemu mijenja i naš odnos prema drugima. Nadam se kako ćemo uspjeti i duhovno i ljudski obogatiti ljude koji hodočaste u Rim.
Duhovno je vodstvo u ovakvim prigodama, u biti, važno jer postoji opasnost da hodočasnička mjesta postanu samo nekakav vid vjerskog turizma. Slijedom čega se primjerice u medijima sve više spominje vjerski turizam, a sve manje vjerničko hodočašće na komu se treba očitovati (svjedočka) vjera. Plaćamo li i tako cijenu sveopćem konzumerizmu i klanjanju „zlatnom teletu“?
Koliko važnu stvar ste spomenuli, duhovno vodstvo! Kao što nam je za korištenje raznih uređaja potreban naputak, također smo potrebni duhovnog vodstva i razlučivanja čiji je cilj odrediti ispravan put. Ne ulazeći u poznatu priču i potrebu kritike konzumerizma, napominjem, čitajmo vjerske i teološke upute za život, pa još jednom ponavljam citat knjige Ponovljenoga Zakona: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj“ (30,19). Ne bih dodavao ništa više na ove svetopisamske riječi, nego: upućujmo jedni druge u život!
Blagopokojni papa Franjo uči nas kako je hodočašće toliko istinitije i kršćanskije, koliko više vodi izlasku iz samih sebe i slobodnu darivanju u služenju drugima. Je li to zapravo i svojevrsni naputak za današnje hodočasnike?
Svima nam je zajednički motiv hodočašća u Rim Sveta godina. Ali svaki od nas će imatijoš mnoštvo drugih motiva, potreba i želja samo njemu poznatih. No, osnova je našeghodočašća zemljom da ne umiremo dobru koje stječemo, nego ga koristimo i na dobrodrugih ljudi. Iz toga proizlazi poziv na poslanje, živjeti kršćanski ne znači održavati naživotu samo vlastite potrebe, nego izići prema drugomu s vrijednostima i kvalitetamakoje proizlaze iz našeg kršćanskog odgoja. Budimo ljudi koji će se i sada, i nakonhodočašća, i uvijek obraćati Bogu i okretati prema ljudima s kojima živimo.
