Nastupio je na Konoviziji, rado kuha i pjeva, nekad je bio i biker, pomaže starijima i bolesnima, okuplja mladost i neprestano se šali. Don Tihomir Šakota već je skoro dva desetljeća svećenik i župnik, a trenutačno je župnik Župe Gospe Karmelske u Pločicama te župni upravitelj Župe Svetog Spasa u Vitaljini, dvije najjužnije hrvatske župe. Don Tiho, kako ga zovu odmilja, iz Rame je došao u sjemenište u Dubrovniku 1988., a sjeća se i kad je zatulila prva sirena 17. rujna 1991. Ratna događanja odvela su ga iz Dubrovnika do Zagreba, započeo je bogosloviju na Braču, a onda se vratio u Ramu gdje je radio u Hrvatskom katoličkom dobrotvornom društvu.
Dostupan ‘25 sati’
Zbog Domovinskog rata je prekinuo studij, nakon četiri godine nastavio je i diplomirao. Postao je đakon te u rujnu 2002. došao u Dubrovnik, a 5. travnja 2003. za svećenika ga je zaredio tadašnji dubrovački biskup, mons. Želimir Puljić.
- Prije ređenja trebaš s biskupom porazgovarati, imaš li možda neki problem, zašto se možda ne bi redio, zašto bi... Biskup Želimir je znao da je sa mnom sve u redu, ali smo ipak obavili razgovor, pitao me imam li nekih nedoumica zbog kojih se ne bi redio. Rekao sam mu da imam dva problema. Objasnio sam mu da mi, kad vidim kapsu, padne mrak na oči jer mi je ćaća bio umro prije godinu dana, nisam znao kako ću da mi, ne daj Bože, netko mlad umre, voditi sprovod. Rekao je da je to svakom svećeniku teško, no da će s vremenom to postati rutina. Ako netko na početku službe umre mlad, obećao mi je da će mi poslati zamjenu. Fala Bogu, nitko mi nije umro mlad na početku, a nikad ti to ne može biti rutina. Ispričao sam mu da je moj drugi problem taj što volim društvo, volim otići u kafanu, disco, znam ostati do kasno, priznao sam mu: ‘Ja sam Vam, biskupe, bećar!” Kaže on meni: ‘Pa to uopće nije problem, takve ja trebam, samo se ti redi!‘ - prisjeća se don Tiho.
Odmah nakon ređenja preuzeo je Dubravku i Stravču kao župnik gdje je ostao godinu dana da bi na Lastovu službovao kao župnik od 2004. do 2009., a nakon toga došao je u Dubrovačko primorje gdje je ostao tri godine, bio je zadužen za Dole, Smokovljane i Baniće. Krug se zatvorio 2012. povratkom na sadašnju službu u Konavle.
Župnik na Lastovu
- Godinu dana sam bio svećenik, za mlada svećenika to nije baš lako, ali je to jedno veliko iskustvo. Jedan stariji svećenik mi je, kad sam pošao na Lastovo, rekao: "Moj sinko, di tebe biskup šalje na Lastovo? Ti si mlad, a Lastovo ti nije ni Hercegovina ni Konavle. Moj sinko, di iđeš, ne znaš da iđeš, a di iđeš ako ih nećeš razumit, nemoj ić!" Mislim da sam nakon tri godine njih razumio i da me je biskup nakon pet godina, koliko sam bio na Lastovo, pitao da odlučim hoću li ići ili neću, ne znam što bih odlučio! Znači, već se malo srodiš s okolinom i mjestom, priznaje don Tiho.
- Najvažnija župnikova obaveza je briga o župljanima kojima je poslan. Jer, on nije došao radi sebe na župu, nego je došao radi župljana, kaže don Tiho koji je župljanima dostupan ‘25 sati’, a i oni njemu.
Župa u Pločicama obuhvaća 11 sela, 14 crkvi i 668 župljana, a u Vitaljini su dvije crkve te 153 župljanina. Obnovljena je za njegova ‘mandata’ župna kuća u Pločicama, ali potiče i obnovu crkava. Njegovi župljani su ga dočekali s poštovanjem, dijeli s njima najsretnije, ali i najtužnije dane. Recimo, nikad se don Tiho nije navikao na sprovode, teško nalazi prave riječi u tim trenucima.
- Nikad nisam pio tabletu za smirenje osim kad mi je preminuo jedan mladi čovjek, tad sam zvao još jednog kolegu, fra Marija da mi pomogne... Nije lako, pogotovo ako si s preminulom osobom bio dobar. Tijekom sprovoda često zaplačem, ako nekoga i ne poznaš, rasplače te okolina, obitelj koja plače za preminulim. Ne možeš po šabloni govoriti isto za sve sprovode, moraš imati osjećaj, staviti se u situaciju obitelji, rodbine i prijatelja, poznavati pokojnika da bi mogao nešto reći, priznaje don Tiho.
Tim više su sprovodi delikatniji ako su narušeni obiteljski odnosi.
- Trebaš u pravo vrijeme izreći pravu misao. Nekad su sprovodi pomirili braću i sestre kad im, recimo, umre otac. Bilo je slučajeva gdje sam nešto nekome rekao pa su se ljudi pomirili. Za pomirbu nikad nije kasno! Kad sam došao ovdje, htjele su se ukinuti mise zadušnice u kapelama na grobljima, što je posebno za Konavle. Mislim da to nije dobro ukidati jer je uvijek dobro moliti se za pokojnika, tako moliš i za sebe, a i rodbina se međusobno upozna. Najčešće se braća ili sestre pomire na tim misama jer je običaj u Konavlima da pop i onaj tko je bio na toj misi ide na večeru, na tratamenat i tu se svi zbliže. Ako i ima nekih nesporazuma, prva je misao: ‘gdje ćeš sad da ne ideš na večeru kod svog brata u Konavlima, što će reći ovaj ili onaj?!’ I zato naglašavam, mise ne samo da su dobre za pokojne, nego i za žive, za rodbinu i prijatelje, poručuje don Tiho.
Posebnu pažnju posvećuje nemoćnima, starijima, ali i bolesnima.
- Najmanje imam župnih obaveza, a najviše brinem za bolesne, onima kojima treba neka operacija, pregled... Znam nekad u Zagreb nekog odvesti na operaciju ili pregled, a ima krasnih doktora i u Dubrovniku, ali posebno u Zagrebu koji se svaki put odazovu i pomognu. Ljeti doktori iz Zagreba dođu ovdje kod mene, kaže don Tiho.
Mladi na misi
Redovito dodjeljuje i bolesničko pomazanje, sakrament koji se ne dijeli samo osobama na kraju životnog puta, nego i bolesnima kojima treba duhovna snaga.
- Kad sam bio župnik u Primorju, bio je jedan župljanin, Antun, oko 50 godina, volio je malo više popiti i završio je u bolnici. Bili smo dobri i tražio je da dođem u bolnicu. Dao sam mu bolesničko pomazanje, a nisam ga mogao ispovjediti jer nije mogao govoriti, bio je priključen na brojne cijevi i aparate... Pogladio sam ga po kosi i pošao sam ća. Mislio sam da neće doživjeti jutra i da ću mu voditi sprovod... Sutra, prekosutra nitko nije zvao, malo sam to sve skupa smetnuo s uma, pošao sam na put i vratio se... Stao sam tako jednom na pumpu u Dolima i vidio ga kako toči gorivo, nisam mogao vjerovati, čak me je jeza uhvatila! Refao se i dan danas je živ, ali sad pije sok, priča konavoski župnik.
Naučio se kroz molitvu nositi s tegobama župljana, njihove grijehe zaboravlja, razmišlja samo kako kome pomoći, ako su primjerice razdori u obitelji. S druge strane, postoje i veseliji zadaci.
- Volim otići na krštenja, vjenčanja i pričest... Jedino se trebaš malo više potruditi da bi obišao sve krizmanike jer ipak tu dođe biskup, svećenici... Jedne godine bila su 23 krizmanika pa je trebalo obići isto toliko mjesta!
Voli don Tiho boraviti među mladima. Nekadašnje skladište prenamijenio je u okupljalište jer kako ističe u šali: “u društvu se i pop oženio!”
- Donio sam šank, televiziju, jedni su tamo gledali seriju, drugi utakmicu, gledali su i u mobitele, nije bilo druženja... Jednog dana grom je ‘spucao‘ televiziju i nije više bilo ni interneta, drugi grom je ‘spucao‘ drugu televiziju i otad ovaj župni ured nema televiziju i svi su se počeli družiti! Puno ih se ovdje međusobno upoznalo, zaljubilo i kasnije oženilo. Iza župne kuće bila je stara konjušnica jer su svećenici prije imali konje... Krov je bio pao, a tu vrijeme se radio dom na Grudi, radnici su spavali kod mene ovdje godinu dana... Htjeli su mi platiti, ali sam im rekao da ne trebaju nego da srušimo onu kuću pa ćemo vidjeti... Svaki kamen sam stavio, usjekao grede i napravili smo glorijet i sad se tu većinom mladi druže, slave rođendane, prepričava don Tiho.
Ali, kako mlade motivirati za svetu misu?
- Znate, treba biti pozitivan prema njima. Ne treba pitati zašto danas nisi bio na misi, time stvaraš kontraefekt ako nekoga tjeraš. Kad sam tek došao, pozvali su me jednom u Pridvorje u kafić, bila je subota, 11 sati navečer, ali sam pošao rekavši da ne smijem dugo jer nedjeljom služim misu u 9 u Vitaljini, a u Pločicama u 10. Nisu me puštali do tri ujutro. Ujutro se mladić Marko, koji je najviše inzistirao da ostanem, nije pojavio na misi iako je obećao da će doći. Zazvao me oko podne i ispričao se, a ja sam rekao: ‘Ajde, moj Marko, da nisam morao, ne bi ni ja jutros ustao!’ (smijeh) A onda mi je dodao: ‘Kako ste mi to rekli, sad ću vam svaku nedjelju ići na misu!‘ - prepričava don Tiho kojemu na misu češće dolaze mladi župljani nego stariji.
Govori da to nije samo zbog njega, nego i zbog prethodnih župnika poput don Željka Kovačevića koji je svim mladim dao neko zaduženje tijekom mise – od ministranske službe do zvonjenje crkvenih zvona... Iako mu nije mila, bavi se don Tiho i papirologijom. Upisuje župljane u maticu krštenih, vjenčanih, umrlih, izdaje krsne i slobodne listove, potvrde za kumstva... Vodi papire za obje župe, ima knjiga još iz 1940-tih.
Dolazak po dokumente
- Čim roditelj dolazi po krsni ili slobodni list kad se mladić ženi, vidiš da tu nešto nije dobro. Imaš 18 godina, budi momčina i bez obzira ideš li na misu ili ne, župnik ti je dužan dati krsni i slobodni list. Ako si spreman za brak, spreman si i doći u Župni ured uzeti to. Jednom je došla mater kojoj se sin ženio, trebao joj je dokument, nismo se mogli naći pa mi je rekla da ih donesem u jedan kafić. Odnio sam, taj momak uzeo ga je sa šanka, ništa ne pitajući... Pomislio sam da ovaj neće dugo u braku. I nije prošlo mjesec dana, rastavio se. To je pokazatelj, koliko si odgovoran ovdje, tako si u braku. Srećom, malo je takvih, kaže don Tiho.
Na vjenčanjima se don Tiho voli našaliti, ali i zapjevati.
- Kad se moj brat ženio, htio je da ga ja vjenčam, pitao sam župnika mogu li, a on mi je rekao da je to opasno. Ispričao mi je kako je na jednoj drugoj župi imao svećenika koji je bio bećar kao ja, a čiji se brat ženio, imao je više od 50 godina, vazda su mu govorili da se ženi... Prije vjenčanja je svećenik bio s njima, pjevao je i pio, a onda je u 18 za vjenčanje došao u sakristiju, ali je umjesto za vjenčanje, uzeo knjigu za krštenje jer su obje zelene. Nakon propovijedi došao je pred buduću nevjestu i brata, otvorio knjigu i pitao brata: “Odričeš li se sotone i svih djela njegovih?” A brat će mu: “Šta, brate, odričem? Pa jedva sam je uhvatio!” (smijeh) To na vjenčanju znam često ispričati i nasmijati sve, pogotovo ako su napeti, kaže don Tiho.
Na svadbama zna zapjevati “Nostalgija tjera mene u svoje Konavle, Ramu, Lastovo...”, ovisno gdje je pjeva. Zapjeva i “Ja sam rođen u cvijeću livada” koju inače pjeva Miroslav Ilić, ali je svi znaju. Prijatelj Mate Bulić mu je pjevao na mladoj misi, ali i pred župnim uredom gratis u Pločicama pred oko 1.500 ljudi.
Dati se za ljude
Zadužen je i don Tiho za financije, izvješće o financijskom stanju u župama na kraju godine treba predati Dubrovačkoj biskupiji. Svećenicima su porasle plaće, a don Tiho dodaje da se nijedan svećenik u Dubrovačkoj biskupiji ni dosad nije žalio na plaću.
- Teže mi je nekad nekome iz grada ili nekom tko ovdje ima ukopno mjesto objasniti da je sprovod skuplji nego župljaninu koji tu živi, ali je tako postavljeno i to je u redu. Što se tiče župljana, nitko ne postavlja pitanja, umjesto 50 kuna uvijek za misu daju 100 ili više jer Konavljanima sveta misa puno znači, komentira duhovnik.
Prilikom blagoslova kuća negdje se osjeti pozvanim sjesti i ostati dulje, negdje ne, no svuda u Konavlima je dobro došao.
- Bio sam đakon na Trešnjevci gdje ima 45 tisuća vjernika. Otac mi je bio bolestan i rekao mi je da ću naići na svašta, da će mi neki postaviti i stolicu misleći da popisujem struju i toga je zaista bilo, ali mi je rekao: kad negdje vidiš da ljudi nisu dobrog imovinskog stanja, nemoj nikad odbiti novac. Ali, nemoj slučajno da ti bude teško iz špaga izvaditi 3,4,5 puta više, ali uzmi ono što su oni namijenili i stavili, ali uvijek izvadi bar deset puta toliko! Došao sam tako kod jednog bračnog para, muž je bio slijep, žena je imala normalan vid, a bili su slabijeg imovinskog stanja... Ostavili su 100 kuna, uzeo sam 100 kuna i ostavio im tisuću, dvije novčanice po 500 kuna. Kad mu je žena rekla da je svećenik ostavio 1.000 kuna, suprug samo što me nije nosio na ramenima kad sam odlazio i pozdravljao se s njima. Najgore mi je kad mi neka baka, a vidim da siromišno živi, ostavi 200 ili300 kuna... Uzmeš to, ali pokušavaš na neki drugi način to vratiti, pomoći... Jer, uvrijedit ćeš je ako ne uzmeš jer ima ljudi koji su preponosni, znaš da im treba, ali neće prihvatiti pomoć, komentira sugovornik.
Svestrani župnik lani je zamijenio pokojnog don Stipu Kordića prilikom blagoslova bikera i motora, a ima još hobija. Zapjevao je na Konoviziji prije četiri godine, oduševio Konavljane nastupom u konavoskoj nošnji. Velika strast mu je i kuhanje.
- Na Lastovu bi me znali pitati tko me je naljutio kad kuham! Volim toćeve, a jedan od župljana je radio kao chef kuhinje pa mi je dao upute. Jednom smo u Dolima pripremili 340 japraka, pravi ‘japrak party‘, došli su moj Ramci, zbor... Drugi put je bio ‘japrak party‘ u Župi u jednom kafiću. Sve sam pripremio, sestra i nevjesta su to motale, brat je umjesto 10 kupio 20 deka paprike i ja sam to sve smiješao, trebalo je kupiti mesa i to razblažiti, ali su sve trgovine već bile zatvorile. Skuhali smo tako, nekome je bilo ljuto, nekome nije, a jedan mi je dobacio: "Koliko ti je gazda dao para za ljutu papriku?" Jer se popilo nemilice! (smijeh) Ali, ostao je samo jedan japrak, stidni (smijeh), veli don Tiho.
U glorijetu je kamin, a na njemu ispeče 80 i više janjaca godišnje, zna ih biti i dva dnevno, jednom ih je bilo i tri, ali don Tiho sve stiže, jako puno putuje, prođe 50, 60 tisuća kilometara godišnje pa mu se jedan rođak našalio da bi trebalo vidjeti kakvu to turbinu u sebi ima! Ljeti dođu i brojni prijatelji, druži se s njima jer je manje obaveza.
- Konavle mi puno znače, nisam mogao vjerovati da će mi ovoliko značiti. Možda sad u Konavlima znam više ljudi nego u Rami gdje sam rođen. Jednostavno, kad vidiš da si prihvaćen onda ti dvostruko više prihvaćaš druge. Kad pričam o Konavlima, suza mi potekne... Nekad imam osjećaj da sam se tu rodio, iskreno će don Tiho koji veli da nije primijetio da drugi iskorištavaju njegovu dobrotu.
Najteže u ovom poslu je nedjelja kad ostane sam.
- Nedjeljom prije mise dođu župljani, družimo se i poslije mise, nešto popijemo i narežemo, nekad nešto ispečem i onda se družimo do 12 pa odemo u kafić na Grudu, poslije kafića idemo u Monkovića, a predvečer uvijek netko dođe na kavu... Imam toliko župljana, prijatelja kojima mogu poći na objed, to nije problem, ali ipak su to obitelji koje se ne vide po cijeli tjedan radi obaveza pa bar da nedjeljom kad su skupa mogu popričati u miru. Mogu to kroz 4,5 mjeseci napraviti jedanput, ali ne moram svake nedjelje pa bih znao ovdje ostati sam nedjeljom popodne, ali se to sad promijenilo, priča sugovornik.
Ispunjava ga društvo, voli ljude i jednostavno drukčije ne bi mogao funkcionirati.
- Volim ovaj poziv jer se mogu dati za ljude. Svi smo mi ljudi blizu Bogu, ovisi koliko tko želi biti, ali biti svećenik je ipak nešto drugačije. Moj ćaća je uvijek govorio: "Moraš biti čovjek pa onda svećenik!" Sveta misa je nešto najsvetije, ali pored svete mise, najvažnije je ljudima pomagati u njihovoj nevolji, bilo bolesnima ili siromašnima... Mislim da se jedino kroz svećeništvo to može najbolje ostvariti, kao svećenik se najbolje možeš dati čovjeku. Nije mi teško raditi s ljudima, to je svaki put radost, ma koliko god te neke loše stvari rastuže, moraš biti čvrsti, toga ima u svijetu i to je tako, ali kaže jedan svećenik: “Da se ponovno rodim, ne bi me 100 konja uvuklo u svećenike, ali ne bi me ni 1000 izvuklo!” - kaže don Tiho koji hvali i novog dubrovačkog biskupa mons. Roka Glasnovića:
- Biskup je nama otac, biskup treba biti otac, mislim da je otac zato što se brine za nas svećenike. Otac je onaj koji te zna naružiti, ali te zna pomilovati i reći: “Bravo!” A isto tako, ako je nešto bilo, sin i otac će to riješiti, ne mora to mater znati. Mislim da je to biskup Roko! Bogu sam zahvalan da je došao, veli don Tiho oko kojeg je malo što tiho jer njegova dobrota i humanost odzvanjaju dalje od svih zvona!
Slobodna Dalmacija
Dostupan ‘25 sati’
Zbog Domovinskog rata je prekinuo studij, nakon četiri godine nastavio je i diplomirao. Postao je đakon te u rujnu 2002. došao u Dubrovnik, a 5. travnja 2003. za svećenika ga je zaredio tadašnji dubrovački biskup, mons. Želimir Puljić.
- Prije ređenja trebaš s biskupom porazgovarati, imaš li možda neki problem, zašto se možda ne bi redio, zašto bi... Biskup Želimir je znao da je sa mnom sve u redu, ali smo ipak obavili razgovor, pitao me imam li nekih nedoumica zbog kojih se ne bi redio. Rekao sam mu da imam dva problema. Objasnio sam mu da mi, kad vidim kapsu, padne mrak na oči jer mi je ćaća bio umro prije godinu dana, nisam znao kako ću da mi, ne daj Bože, netko mlad umre, voditi sprovod. Rekao je da je to svakom svećeniku teško, no da će s vremenom to postati rutina. Ako netko na početku službe umre mlad, obećao mi je da će mi poslati zamjenu. Fala Bogu, nitko mi nije umro mlad na početku, a nikad ti to ne može biti rutina. Ispričao sam mu da je moj drugi problem taj što volim društvo, volim otići u kafanu, disco, znam ostati do kasno, priznao sam mu: ‘Ja sam Vam, biskupe, bećar!” Kaže on meni: ‘Pa to uopće nije problem, takve ja trebam, samo se ti redi!‘ - prisjeća se don Tiho.
Odmah nakon ređenja preuzeo je Dubravku i Stravču kao župnik gdje je ostao godinu dana da bi na Lastovu službovao kao župnik od 2004. do 2009., a nakon toga došao je u Dubrovačko primorje gdje je ostao tri godine, bio je zadužen za Dole, Smokovljane i Baniće. Krug se zatvorio 2012. povratkom na sadašnju službu u Konavle.
Župnik na Lastovu
- Godinu dana sam bio svećenik, za mlada svećenika to nije baš lako, ali je to jedno veliko iskustvo. Jedan stariji svećenik mi je, kad sam pošao na Lastovo, rekao: "Moj sinko, di tebe biskup šalje na Lastovo? Ti si mlad, a Lastovo ti nije ni Hercegovina ni Konavle. Moj sinko, di iđeš, ne znaš da iđeš, a di iđeš ako ih nećeš razumit, nemoj ić!" Mislim da sam nakon tri godine njih razumio i da me je biskup nakon pet godina, koliko sam bio na Lastovo, pitao da odlučim hoću li ići ili neću, ne znam što bih odlučio! Znači, već se malo srodiš s okolinom i mjestom, priznaje don Tiho.
- Najvažnija župnikova obaveza je briga o župljanima kojima je poslan. Jer, on nije došao radi sebe na župu, nego je došao radi župljana, kaže don Tiho koji je župljanima dostupan ‘25 sati’, a i oni njemu.
Župa u Pločicama obuhvaća 11 sela, 14 crkvi i 668 župljana, a u Vitaljini su dvije crkve te 153 župljanina. Obnovljena je za njegova ‘mandata’ župna kuća u Pločicama, ali potiče i obnovu crkava. Njegovi župljani su ga dočekali s poštovanjem, dijeli s njima najsretnije, ali i najtužnije dane. Recimo, nikad se don Tiho nije navikao na sprovode, teško nalazi prave riječi u tim trenucima.
- Nikad nisam pio tabletu za smirenje osim kad mi je preminuo jedan mladi čovjek, tad sam zvao još jednog kolegu, fra Marija da mi pomogne... Nije lako, pogotovo ako si s preminulom osobom bio dobar. Tijekom sprovoda često zaplačem, ako nekoga i ne poznaš, rasplače te okolina, obitelj koja plače za preminulim. Ne možeš po šabloni govoriti isto za sve sprovode, moraš imati osjećaj, staviti se u situaciju obitelji, rodbine i prijatelja, poznavati pokojnika da bi mogao nešto reći, priznaje don Tiho.
Tim više su sprovodi delikatniji ako su narušeni obiteljski odnosi.
- Trebaš u pravo vrijeme izreći pravu misao. Nekad su sprovodi pomirili braću i sestre kad im, recimo, umre otac. Bilo je slučajeva gdje sam nešto nekome rekao pa su se ljudi pomirili. Za pomirbu nikad nije kasno! Kad sam došao ovdje, htjele su se ukinuti mise zadušnice u kapelama na grobljima, što je posebno za Konavle. Mislim da to nije dobro ukidati jer je uvijek dobro moliti se za pokojnika, tako moliš i za sebe, a i rodbina se međusobno upozna. Najčešće se braća ili sestre pomire na tim misama jer je običaj u Konavlima da pop i onaj tko je bio na toj misi ide na večeru, na tratamenat i tu se svi zbliže. Ako i ima nekih nesporazuma, prva je misao: ‘gdje ćeš sad da ne ideš na večeru kod svog brata u Konavlima, što će reći ovaj ili onaj?!’ I zato naglašavam, mise ne samo da su dobre za pokojne, nego i za žive, za rodbinu i prijatelje, poručuje don Tiho.
Posebnu pažnju posvećuje nemoćnima, starijima, ali i bolesnima.
- Najmanje imam župnih obaveza, a najviše brinem za bolesne, onima kojima treba neka operacija, pregled... Znam nekad u Zagreb nekog odvesti na operaciju ili pregled, a ima krasnih doktora i u Dubrovniku, ali posebno u Zagrebu koji se svaki put odazovu i pomognu. Ljeti doktori iz Zagreba dođu ovdje kod mene, kaže don Tiho.
Mladi na misi
Redovito dodjeljuje i bolesničko pomazanje, sakrament koji se ne dijeli samo osobama na kraju životnog puta, nego i bolesnima kojima treba duhovna snaga.
- Kad sam bio župnik u Primorju, bio je jedan župljanin, Antun, oko 50 godina, volio je malo više popiti i završio je u bolnici. Bili smo dobri i tražio je da dođem u bolnicu. Dao sam mu bolesničko pomazanje, a nisam ga mogao ispovjediti jer nije mogao govoriti, bio je priključen na brojne cijevi i aparate... Pogladio sam ga po kosi i pošao sam ća. Mislio sam da neće doživjeti jutra i da ću mu voditi sprovod... Sutra, prekosutra nitko nije zvao, malo sam to sve skupa smetnuo s uma, pošao sam na put i vratio se... Stao sam tako jednom na pumpu u Dolima i vidio ga kako toči gorivo, nisam mogao vjerovati, čak me je jeza uhvatila! Refao se i dan danas je živ, ali sad pije sok, priča konavoski župnik.
Naučio se kroz molitvu nositi s tegobama župljana, njihove grijehe zaboravlja, razmišlja samo kako kome pomoći, ako su primjerice razdori u obitelji. S druge strane, postoje i veseliji zadaci.
- Volim otići na krštenja, vjenčanja i pričest... Jedino se trebaš malo više potruditi da bi obišao sve krizmanike jer ipak tu dođe biskup, svećenici... Jedne godine bila su 23 krizmanika pa je trebalo obići isto toliko mjesta!
Voli don Tiho boraviti među mladima. Nekadašnje skladište prenamijenio je u okupljalište jer kako ističe u šali: “u društvu se i pop oženio!”
- Donio sam šank, televiziju, jedni su tamo gledali seriju, drugi utakmicu, gledali su i u mobitele, nije bilo druženja... Jednog dana grom je ‘spucao‘ televiziju i nije više bilo ni interneta, drugi grom je ‘spucao‘ drugu televiziju i otad ovaj župni ured nema televiziju i svi su se počeli družiti! Puno ih se ovdje međusobno upoznalo, zaljubilo i kasnije oženilo. Iza župne kuće bila je stara konjušnica jer su svećenici prije imali konje... Krov je bio pao, a tu vrijeme se radio dom na Grudi, radnici su spavali kod mene ovdje godinu dana... Htjeli su mi platiti, ali sam im rekao da ne trebaju nego da srušimo onu kuću pa ćemo vidjeti... Svaki kamen sam stavio, usjekao grede i napravili smo glorijet i sad se tu većinom mladi druže, slave rođendane, prepričava don Tiho.
Ali, kako mlade motivirati za svetu misu?
- Znate, treba biti pozitivan prema njima. Ne treba pitati zašto danas nisi bio na misi, time stvaraš kontraefekt ako nekoga tjeraš. Kad sam tek došao, pozvali su me jednom u Pridvorje u kafić, bila je subota, 11 sati navečer, ali sam pošao rekavši da ne smijem dugo jer nedjeljom služim misu u 9 u Vitaljini, a u Pločicama u 10. Nisu me puštali do tri ujutro. Ujutro se mladić Marko, koji je najviše inzistirao da ostanem, nije pojavio na misi iako je obećao da će doći. Zazvao me oko podne i ispričao se, a ja sam rekao: ‘Ajde, moj Marko, da nisam morao, ne bi ni ja jutros ustao!’ (smijeh) A onda mi je dodao: ‘Kako ste mi to rekli, sad ću vam svaku nedjelju ići na misu!‘ - prepričava don Tiho kojemu na misu češće dolaze mladi župljani nego stariji.
Govori da to nije samo zbog njega, nego i zbog prethodnih župnika poput don Željka Kovačevića koji je svim mladim dao neko zaduženje tijekom mise – od ministranske službe do zvonjenje crkvenih zvona... Iako mu nije mila, bavi se don Tiho i papirologijom. Upisuje župljane u maticu krštenih, vjenčanih, umrlih, izdaje krsne i slobodne listove, potvrde za kumstva... Vodi papire za obje župe, ima knjiga još iz 1940-tih.
Dolazak po dokumente
- Čim roditelj dolazi po krsni ili slobodni list kad se mladić ženi, vidiš da tu nešto nije dobro. Imaš 18 godina, budi momčina i bez obzira ideš li na misu ili ne, župnik ti je dužan dati krsni i slobodni list. Ako si spreman za brak, spreman si i doći u Župni ured uzeti to. Jednom je došla mater kojoj se sin ženio, trebao joj je dokument, nismo se mogli naći pa mi je rekla da ih donesem u jedan kafić. Odnio sam, taj momak uzeo ga je sa šanka, ništa ne pitajući... Pomislio sam da ovaj neće dugo u braku. I nije prošlo mjesec dana, rastavio se. To je pokazatelj, koliko si odgovoran ovdje, tako si u braku. Srećom, malo je takvih, kaže don Tiho.
Na vjenčanjima se don Tiho voli našaliti, ali i zapjevati.
- Kad se moj brat ženio, htio je da ga ja vjenčam, pitao sam župnika mogu li, a on mi je rekao da je to opasno. Ispričao mi je kako je na jednoj drugoj župi imao svećenika koji je bio bećar kao ja, a čiji se brat ženio, imao je više od 50 godina, vazda su mu govorili da se ženi... Prije vjenčanja je svećenik bio s njima, pjevao je i pio, a onda je u 18 za vjenčanje došao u sakristiju, ali je umjesto za vjenčanje, uzeo knjigu za krštenje jer su obje zelene. Nakon propovijedi došao je pred buduću nevjestu i brata, otvorio knjigu i pitao brata: “Odričeš li se sotone i svih djela njegovih?” A brat će mu: “Šta, brate, odričem? Pa jedva sam je uhvatio!” (smijeh) To na vjenčanju znam često ispričati i nasmijati sve, pogotovo ako su napeti, kaže don Tiho.
Na svadbama zna zapjevati “Nostalgija tjera mene u svoje Konavle, Ramu, Lastovo...”, ovisno gdje je pjeva. Zapjeva i “Ja sam rođen u cvijeću livada” koju inače pjeva Miroslav Ilić, ali je svi znaju. Prijatelj Mate Bulić mu je pjevao na mladoj misi, ali i pred župnim uredom gratis u Pločicama pred oko 1.500 ljudi.
Dati se za ljude
Zadužen je i don Tiho za financije, izvješće o financijskom stanju u župama na kraju godine treba predati Dubrovačkoj biskupiji. Svećenicima su porasle plaće, a don Tiho dodaje da se nijedan svećenik u Dubrovačkoj biskupiji ni dosad nije žalio na plaću.
- Teže mi je nekad nekome iz grada ili nekom tko ovdje ima ukopno mjesto objasniti da je sprovod skuplji nego župljaninu koji tu živi, ali je tako postavljeno i to je u redu. Što se tiče župljana, nitko ne postavlja pitanja, umjesto 50 kuna uvijek za misu daju 100 ili više jer Konavljanima sveta misa puno znači, komentira duhovnik.
Prilikom blagoslova kuća negdje se osjeti pozvanim sjesti i ostati dulje, negdje ne, no svuda u Konavlima je dobro došao.
- Bio sam đakon na Trešnjevci gdje ima 45 tisuća vjernika. Otac mi je bio bolestan i rekao mi je da ću naići na svašta, da će mi neki postaviti i stolicu misleći da popisujem struju i toga je zaista bilo, ali mi je rekao: kad negdje vidiš da ljudi nisu dobrog imovinskog stanja, nemoj nikad odbiti novac. Ali, nemoj slučajno da ti bude teško iz špaga izvaditi 3,4,5 puta više, ali uzmi ono što su oni namijenili i stavili, ali uvijek izvadi bar deset puta toliko! Došao sam tako kod jednog bračnog para, muž je bio slijep, žena je imala normalan vid, a bili su slabijeg imovinskog stanja... Ostavili su 100 kuna, uzeo sam 100 kuna i ostavio im tisuću, dvije novčanice po 500 kuna. Kad mu je žena rekla da je svećenik ostavio 1.000 kuna, suprug samo što me nije nosio na ramenima kad sam odlazio i pozdravljao se s njima. Najgore mi je kad mi neka baka, a vidim da siromišno živi, ostavi 200 ili300 kuna... Uzmeš to, ali pokušavaš na neki drugi način to vratiti, pomoći... Jer, uvrijedit ćeš je ako ne uzmeš jer ima ljudi koji su preponosni, znaš da im treba, ali neće prihvatiti pomoć, komentira sugovornik.
Svestrani župnik lani je zamijenio pokojnog don Stipu Kordića prilikom blagoslova bikera i motora, a ima još hobija. Zapjevao je na Konoviziji prije četiri godine, oduševio Konavljane nastupom u konavoskoj nošnji. Velika strast mu je i kuhanje.
- Na Lastovu bi me znali pitati tko me je naljutio kad kuham! Volim toćeve, a jedan od župljana je radio kao chef kuhinje pa mi je dao upute. Jednom smo u Dolima pripremili 340 japraka, pravi ‘japrak party‘, došli su moj Ramci, zbor... Drugi put je bio ‘japrak party‘ u Župi u jednom kafiću. Sve sam pripremio, sestra i nevjesta su to motale, brat je umjesto 10 kupio 20 deka paprike i ja sam to sve smiješao, trebalo je kupiti mesa i to razblažiti, ali su sve trgovine već bile zatvorile. Skuhali smo tako, nekome je bilo ljuto, nekome nije, a jedan mi je dobacio: "Koliko ti je gazda dao para za ljutu papriku?" Jer se popilo nemilice! (smijeh) Ali, ostao je samo jedan japrak, stidni (smijeh), veli don Tiho.
U glorijetu je kamin, a na njemu ispeče 80 i više janjaca godišnje, zna ih biti i dva dnevno, jednom ih je bilo i tri, ali don Tiho sve stiže, jako puno putuje, prođe 50, 60 tisuća kilometara godišnje pa mu se jedan rođak našalio da bi trebalo vidjeti kakvu to turbinu u sebi ima! Ljeti dođu i brojni prijatelji, druži se s njima jer je manje obaveza.
- Konavle mi puno znače, nisam mogao vjerovati da će mi ovoliko značiti. Možda sad u Konavlima znam više ljudi nego u Rami gdje sam rođen. Jednostavno, kad vidiš da si prihvaćen onda ti dvostruko više prihvaćaš druge. Kad pričam o Konavlima, suza mi potekne... Nekad imam osjećaj da sam se tu rodio, iskreno će don Tiho koji veli da nije primijetio da drugi iskorištavaju njegovu dobrotu.
Najteže u ovom poslu je nedjelja kad ostane sam.
- Nedjeljom prije mise dođu župljani, družimo se i poslije mise, nešto popijemo i narežemo, nekad nešto ispečem i onda se družimo do 12 pa odemo u kafić na Grudu, poslije kafića idemo u Monkovića, a predvečer uvijek netko dođe na kavu... Imam toliko župljana, prijatelja kojima mogu poći na objed, to nije problem, ali ipak su to obitelji koje se ne vide po cijeli tjedan radi obaveza pa bar da nedjeljom kad su skupa mogu popričati u miru. Mogu to kroz 4,5 mjeseci napraviti jedanput, ali ne moram svake nedjelje pa bih znao ovdje ostati sam nedjeljom popodne, ali se to sad promijenilo, priča sugovornik.
Ispunjava ga društvo, voli ljude i jednostavno drukčije ne bi mogao funkcionirati.
- Volim ovaj poziv jer se mogu dati za ljude. Svi smo mi ljudi blizu Bogu, ovisi koliko tko želi biti, ali biti svećenik je ipak nešto drugačije. Moj ćaća je uvijek govorio: "Moraš biti čovjek pa onda svećenik!" Sveta misa je nešto najsvetije, ali pored svete mise, najvažnije je ljudima pomagati u njihovoj nevolji, bilo bolesnima ili siromašnima... Mislim da se jedino kroz svećeništvo to može najbolje ostvariti, kao svećenik se najbolje možeš dati čovjeku. Nije mi teško raditi s ljudima, to je svaki put radost, ma koliko god te neke loše stvari rastuže, moraš biti čvrsti, toga ima u svijetu i to je tako, ali kaže jedan svećenik: “Da se ponovno rodim, ne bi me 100 konja uvuklo u svećenike, ali ne bi me ni 1000 izvuklo!” - kaže don Tiho koji hvali i novog dubrovačkog biskupa mons. Roka Glasnovića:
- Biskup je nama otac, biskup treba biti otac, mislim da je otac zato što se brine za nas svećenike. Otac je onaj koji te zna naružiti, ali te zna pomilovati i reći: “Bravo!” A isto tako, ako je nešto bilo, sin i otac će to riješiti, ne mora to mater znati. Mislim da je to biskup Roko! Bogu sam zahvalan da je došao, veli don Tiho oko kojeg je malo što tiho jer njegova dobrota i humanost odzvanjaju dalje od svih zvona!
Slobodna Dalmacija
