Domagoj Jerlagić sjajan je novinar, glazbenik, pub-kvizaš, glumac, kuhar… sve što radi, uspješno radi, a u posljednje je vrijeme prepoznatljiv kao lice s PRO TV-a. Upravo je na toj televiziji Domagoj alfa i omega u dokumentarnoj seriji “Dođi da vidiš: Turist u svom (k)raju”.
Ankete pokazuju da će velik broj bh. građana ljetovati u svojoj zemlji. Netko bi se zapitao što je to u Hercegovini, u Bosni, tako posebno da tu vrijedi provesti pet, deset ili više dana. Upravo zato nam je trebao netko tko će iz prve ruke znati odgovoriti na to, a sugovornika smo pronašli u Domagoju Jerlagiću. Sjajan novinar, glazbenik, pub-kvizaš, glumac, kuhar… sve što radi, uspješno radi, a u posljednje je vrijeme prepoznatljiv kao lice s PRO TV-a. Upravo je na toj televiziji Domagoj alfa i omega u dokumentarnoj seriji “Dođi da vidiš: Turist u svom (k)raju”. Domagoj za Večernji list priča kako je postao zaljubljenik u odmor u “našim krajevima”, piše Večernji list BiH.
– Nisam pretjerani ljubitelj pričanja o nečemu općenitom, što je u ovom slučaju ljetovanje ili odmor u poznatijoj okolini. Doduše, nisam nekad prije bio ni ljubitelj odmora negdje “oko kuće”, pravdajući se najčešće onom dobro nam poznatom u Hercegovini: Mostar/Ljubuški/Široki/Duvno/Livno/Borova glava, tu mogu svaki dan. E, sad jesam. I pokušat ću u nekoliko rečenica obrazložiti zašto – kaže nam Domagoj pa na sebi prepoznatljiv način daje objašnjenja.
– Koliko god nas svakodnevno privlačile kako europske tako i svjetske destinacije za ljetovanje koje gledamo na Instagramu, TikToku, društvenim mrežama, a nerijetko i na televiziji, odgovorno tvrdim da bi nas barem toliko trebalo privlačiti i ono što imamo oko sebe. Znam, živimo u BiH. Puno stvari koje smo mogli birati nismo najpametnije izabrali, a ono što nismo birali, ono što nam je majka priroda u nekom dobrom “dealu” sa Svevišnjim namijenila, zapalo nas je dobro i kako treba. I ne govorim ovo tek tako. Zapalo me je otići, tako se valjda poklopilo, u razne krajeve europskog kontinenta. Čovjek, kad nekamo ode i vidi nešto novo, često, kad to prepričava, voli usporediti s nečim. A s čim ćeš ti, moj Domagoj, to usporediti? Dok ne obiđeš nešto osim svog Duvna, u kojemu si se rodio, nemaš baš puno izbora. Kad sam shvatio da baš nemam s čim usporediti to svoje negdje viđeno, krenuo sam intenzivnije istraživati svoju okolinu.
Uključivalo je to od odlazaka u planinu do uvlačenja u spiljska prostranstva u podnožju planina, koje u Hercegovini vidiš na koju se god stranu svijeta okreneš. I onda, primjerice, vidiš Žukovicu, vodopad koji se nalazi negdje na međi duvanjske i posuške općine. Kad vidiš to, možeš krenuti prema Rakitnu, koje je podcijenjena lokacija, a ne bi trebala biti jer ima apsolutno sve što jednom prosječnom turistu koji voli outdoor aktivnosti treba. Od blizine Blidinja, koje je must-have u ovoj cijeloj priči, blizine mora, materijala za istraživanje povijesti ovog kraja do mjesta za neumjerenost u jelu i piću. Kad si već u tom kraju, produžiš preko Dabila do Crnča i spustiš se do Borka u Širokom Brijegu. Uz malo truda dođeš do vodopada koji dobro dođe ljeti u cijeloj Hercegovini. Zapravo, bilo što s vodom dobro dođe. Vruće je ovdje kod nas. Odmah blizu, ako se nađete tu krajem srpnja, svratite na Street Food Festival – priča Domagoj. Zar je toliko toga, a da nismo obraćali pozornost, pitamo se dok ga slušamo.
– E sad, kako izbjegavam govoriti u ovom tekstu o Duvnu i Širokom, jer sam se u jednom rodio, a u drugi se “udao”, produžit ću do Mostara, koji ne možeš ne spomenuti, ali mislim da o Mostaru ionako dosta znate ili ste već tamo bili. Sugerirat ću da krenete k Čitluku. Ugledat ćete kamen, krš, vinograde, u posljednje vrijeme sve češće i masline. Lijepo je svratiti kod fra Nikole u Gradniće, u kojima ćete pronaći najstariju župnu kuću u Hercegovini, ali i najstariji vinski podrum u BiH. I tamo blizu se rodio fra Didak. Zbog kojeg barem dio nas ovdje još uvijek živi. I tu je Međugorje o kojemu, kao ni o Mostaru, ne treba puno pričati. Put nas dalje odvodi u Ljubuški, u kojemu nema što nema. Rijeka Trebižat, vodopadi Kravica i Koćuša, rimski logor na Gračinama, kula hercega Stjepana Kosače. Ljudi imaju 11 festivala godišnje, ako sam dobro zapamtio, tako da je malo vjerojatno da ćete proći ovuda, a nećete naletjeti na nekakav festivalski sadržaj. Od Ljubuškog prema Grudama i Bekiji može vas privući Peć Mlini. Ne hidroelektrana, nego avanturistički park.
Peć Mlini, drinovački zaselak, smješten uz izvor rijeke ponornice Tihaljine, koja izvire iz spilje podno visokih vapnenačkih stijena (Cvitanjskih stina) i teče niz manje slapove i brzace, savršeno je mjesto i za odmoriti glavu jer pokrivenost signalom nije najsjajnija, što danas, vjerujte, dobro dođe. I tu je pod obvezno probati domaću pastrvu – naglašava Domagoj. I mora se priznati, gastronomski je Hercegovina daleko otišla.
– Zapravo, gdje god dođete, hrana i piće neće izostati, a ni razočarati vas. Zato preporučujem da što više idete pješice kako ne biste s tog odmora došli bez “summer bodyja”, za koji ste prošlih pola godine išli u teretanu. A i more vam je, gdje god u Hercegovini bili, blizu… I već sad, dok ovo pričam, sam sebi brojim kako sam brojna mjesta poput Bune i Bunice, Vrana i Čvrsnice, Stoca i Čapljine, Buškog jezera, Kupreške visoravni i livanjskih divljih konja preskočio. O svemu tome mogu vam ispričati nešto najesen – ističe Domagoj i za kraj zaključuje:
– I da se vratim na početak i ono najvažnije u cijeloj ovoj priči. Na početku sam napisao kako čovjek voli sve što vidi s nečim usporediti. I nije da ovo što mi imamo ne postoji nigdje na svijetu ili u Europi u manje ili više sličnu obliku. Ali kod nas se isplati doći jer u velikoj količini imamo onoga čega tamo sve češće nedostaje. Imamo osmijehe, otvoreno srce i onu najjednostavniju ljudskost koja se ne da odglumiti. Naš će ti čovjek iznijeti na stol sve što ima i dat će ti sebe. Nesebična, dobra, velika radnika, ali i onoga tko zna uživati. I neće tog sebe vagati, kao što majka priroda i Svevišnji nisu vagali kad su nam davali prirodne ljepote – zaključuje Domagoj.
Ankete pokazuju da će velik broj bh. građana ljetovati u svojoj zemlji. Netko bi se zapitao što je to u Hercegovini, u Bosni, tako posebno da tu vrijedi provesti pet, deset ili više dana. Upravo zato nam je trebao netko tko će iz prve ruke znati odgovoriti na to, a sugovornika smo pronašli u Domagoju Jerlagiću. Sjajan novinar, glazbenik, pub-kvizaš, glumac, kuhar… sve što radi, uspješno radi, a u posljednje je vrijeme prepoznatljiv kao lice s PRO TV-a. Upravo je na toj televiziji Domagoj alfa i omega u dokumentarnoj seriji “Dođi da vidiš: Turist u svom (k)raju”. Domagoj za Večernji list priča kako je postao zaljubljenik u odmor u “našim krajevima”, piše Večernji list BiH.
– Nisam pretjerani ljubitelj pričanja o nečemu općenitom, što je u ovom slučaju ljetovanje ili odmor u poznatijoj okolini. Doduše, nisam nekad prije bio ni ljubitelj odmora negdje “oko kuće”, pravdajući se najčešće onom dobro nam poznatom u Hercegovini: Mostar/Ljubuški/Široki/Duvno/Livno/Borova glava, tu mogu svaki dan. E, sad jesam. I pokušat ću u nekoliko rečenica obrazložiti zašto – kaže nam Domagoj pa na sebi prepoznatljiv način daje objašnjenja.
– Koliko god nas svakodnevno privlačile kako europske tako i svjetske destinacije za ljetovanje koje gledamo na Instagramu, TikToku, društvenim mrežama, a nerijetko i na televiziji, odgovorno tvrdim da bi nas barem toliko trebalo privlačiti i ono što imamo oko sebe. Znam, živimo u BiH. Puno stvari koje smo mogli birati nismo najpametnije izabrali, a ono što nismo birali, ono što nam je majka priroda u nekom dobrom “dealu” sa Svevišnjim namijenila, zapalo nas je dobro i kako treba. I ne govorim ovo tek tako. Zapalo me je otići, tako se valjda poklopilo, u razne krajeve europskog kontinenta. Čovjek, kad nekamo ode i vidi nešto novo, često, kad to prepričava, voli usporediti s nečim. A s čim ćeš ti, moj Domagoj, to usporediti? Dok ne obiđeš nešto osim svog Duvna, u kojemu si se rodio, nemaš baš puno izbora. Kad sam shvatio da baš nemam s čim usporediti to svoje negdje viđeno, krenuo sam intenzivnije istraživati svoju okolinu.
Uključivalo je to od odlazaka u planinu do uvlačenja u spiljska prostranstva u podnožju planina, koje u Hercegovini vidiš na koju se god stranu svijeta okreneš. I onda, primjerice, vidiš Žukovicu, vodopad koji se nalazi negdje na međi duvanjske i posuške općine. Kad vidiš to, možeš krenuti prema Rakitnu, koje je podcijenjena lokacija, a ne bi trebala biti jer ima apsolutno sve što jednom prosječnom turistu koji voli outdoor aktivnosti treba. Od blizine Blidinja, koje je must-have u ovoj cijeloj priči, blizine mora, materijala za istraživanje povijesti ovog kraja do mjesta za neumjerenost u jelu i piću. Kad si već u tom kraju, produžiš preko Dabila do Crnča i spustiš se do Borka u Širokom Brijegu. Uz malo truda dođeš do vodopada koji dobro dođe ljeti u cijeloj Hercegovini. Zapravo, bilo što s vodom dobro dođe. Vruće je ovdje kod nas. Odmah blizu, ako se nađete tu krajem srpnja, svratite na Street Food Festival – priča Domagoj. Zar je toliko toga, a da nismo obraćali pozornost, pitamo se dok ga slušamo.
– E sad, kako izbjegavam govoriti u ovom tekstu o Duvnu i Širokom, jer sam se u jednom rodio, a u drugi se “udao”, produžit ću do Mostara, koji ne možeš ne spomenuti, ali mislim da o Mostaru ionako dosta znate ili ste već tamo bili. Sugerirat ću da krenete k Čitluku. Ugledat ćete kamen, krš, vinograde, u posljednje vrijeme sve češće i masline. Lijepo je svratiti kod fra Nikole u Gradniće, u kojima ćete pronaći najstariju župnu kuću u Hercegovini, ali i najstariji vinski podrum u BiH. I tamo blizu se rodio fra Didak. Zbog kojeg barem dio nas ovdje još uvijek živi. I tu je Međugorje o kojemu, kao ni o Mostaru, ne treba puno pričati. Put nas dalje odvodi u Ljubuški, u kojemu nema što nema. Rijeka Trebižat, vodopadi Kravica i Koćuša, rimski logor na Gračinama, kula hercega Stjepana Kosače. Ljudi imaju 11 festivala godišnje, ako sam dobro zapamtio, tako da je malo vjerojatno da ćete proći ovuda, a nećete naletjeti na nekakav festivalski sadržaj. Od Ljubuškog prema Grudama i Bekiji može vas privući Peć Mlini. Ne hidroelektrana, nego avanturistički park.
Peć Mlini, drinovački zaselak, smješten uz izvor rijeke ponornice Tihaljine, koja izvire iz spilje podno visokih vapnenačkih stijena (Cvitanjskih stina) i teče niz manje slapove i brzace, savršeno je mjesto i za odmoriti glavu jer pokrivenost signalom nije najsjajnija, što danas, vjerujte, dobro dođe. I tu je pod obvezno probati domaću pastrvu – naglašava Domagoj. I mora se priznati, gastronomski je Hercegovina daleko otišla.
– Zapravo, gdje god dođete, hrana i piće neće izostati, a ni razočarati vas. Zato preporučujem da što više idete pješice kako ne biste s tog odmora došli bez “summer bodyja”, za koji ste prošlih pola godine išli u teretanu. A i more vam je, gdje god u Hercegovini bili, blizu… I već sad, dok ovo pričam, sam sebi brojim kako sam brojna mjesta poput Bune i Bunice, Vrana i Čvrsnice, Stoca i Čapljine, Buškog jezera, Kupreške visoravni i livanjskih divljih konja preskočio. O svemu tome mogu vam ispričati nešto najesen – ističe Domagoj i za kraj zaključuje:
– I da se vratim na početak i ono najvažnije u cijeloj ovoj priči. Na početku sam napisao kako čovjek voli sve što vidi s nečim usporediti. I nije da ovo što mi imamo ne postoji nigdje na svijetu ili u Europi u manje ili više sličnu obliku. Ali kod nas se isplati doći jer u velikoj količini imamo onoga čega tamo sve češće nedostaje. Imamo osmijehe, otvoreno srce i onu najjednostavniju ljudskost koja se ne da odglumiti. Naš će ti čovjek iznijeti na stol sve što ima i dat će ti sebe. Nesebična, dobra, velika radnika, ali i onoga tko zna uživati. I neće tog sebe vagati, kao što majka priroda i Svevišnji nisu vagali kad su nam davali prirodne ljepote – zaključuje Domagoj.
