Ako nekome nije bilo jasno zbog čega ruski naftni gigant Lukoil nije pod zapadnim sankcijama, a jest cijeli niz ruskih tvrtki koje čak nemaju veze s energetskim biznisom, možda je Wall Street Journal upravo otkrio jedan od razloga: Lukoil je vlasnik jedne od najvećih i najvažnijih rafinerija u Italiji koja se iznenada 'specijalizirala' za rusku naftu, pa derivate ruske nafte izvozi u Sjedinjene Američke Države. Zvuči neobično i nelogično? Pa i jest, ali se događa, piše Jutarnji list.
Iako je prije invazije Rusije na Ukrajinu Lukoilova rafinerija u Italiji uvozila naftu iz različitih zemalja, trenutačno je 93 posto nafte koju procesuira ruskog porijekla. Drugim riječima, nije pretjerano reći da se iz nekog razloga Lukoilova rafinerija u Italiji specijalizirala upravo za biznis s ruskom naftom, što je neobično u situaciji kad, navodno, EU priprema naftni embargo na uvoz iz Rusije.
Rafinerija na Siciliji
Intrigantna Lukoilova rafinerija locirana je na Siciliji, te je na jednoj od boljih europskih pozicija za prekomorski izvoz. Inače, radi se o ogromnoj rafineriji, petoj najvećoj u Europi. Manje je poznato da SAD jest sankcionirao uvoz ruske sirove nafte, ali ne i naftnih derivata, tako da je sve legalno. Pri tome iz nekog razloga niti SAD nije sankcionirao Lukoil, iako je druga najveća kompanija Rusije u biznisu nafte i plina. To se baš ne govori, ali dojam je da Lukoil nije pod sankcijama upravo zbog toga što se nalazi u Italiji, zemlji opterećenoj ogromnim javnim dugovima, koja se ne može dopustiti bilo kakvu daljnju ekonomsku destabilizaciju, pogotovo ne u energetici odnosno u jednoj od najvažnijih nacionalnih rafinerija.
Bilo kako bilo, nakon što Lukoilova rafinerija na Siciliji preradi rusku naftu u derivate, to pravno gledano postaju talijanski derivati koji više, tobože, nemaju veze s ruskom naftom, iako su 93 posto ruskog porijekla. Rafinirani naftni derivati stoga se bez ograničenja toče u tankere koji ih prevoze do Exxonovih i Lukoilovih skladišta u New Jerseyu i Texasu.
Da bi priča bila zanimljivija Lukoil kao ruska kompanija i dalje ima benzinske postaje čak i u SAD-u te distribuira svoje proizvode u 11 američkih saveznih država. Većina od 230 Lukoilovih postaja u SAD-u su franšize, ne fizičko vlasništvo Lukoila.
Kako to da se početkom rata u Ukrajini praktično očekivalo da niz zapadnih kompanija prekine poslovanje s Rusijom kako bi demonstrirale čvrste moralne principe, a naftni gigant Rusije, Lukoil, nije pod zapadnim sankcijama te realizira ekstraprofite, između ostalog, zahvaljujući dobrom poslu u Italiji?
Put nafte
Ovdje možete pogledati video u kojem je Wall Street Journal objasnio put ruske nafte preko Italije do američkih postaja
Neki spekuliraju kako i Sjedinjene države i EU, koje svojim građanima serviraju potpuno drugačije javne narative o odnosima s Rusijom, imaju obostrani interes. Američke rafinerije tehnološki ne mogu prerađivati rusku naftu, ali talijanske mogu. Tako Amerikanci mogu vraćati rafinirane proizvode u EU proizvedene iz nafte drugih izvora (američkih, afričkih…) jer je EU u ozbiljnijim energetskim problemima nego SAD te se tako de facto žmiri na jedno (ili oba) oka kako bi se smanjila razina europske energetske drame, ali to je samo teza koju još treba provjeriti. Naime, Sjedinjene Američke Države već su najavile limitiranje pa i zabranu izvoza derivata u EU zbog izrazito niskog stanja strateških zaliha, a predstavnici američke naftne industrije ionako su poručili kako neće povećavati proizvodnju nafte i plina iz američkog škriljevca kako bi ih izvozili u EU jer im to smanjuje učinkovitost odnosno profitabilnost.
Sveukupno uzevši Lukoil je trenutačno šesti najveći prerađivač nafte u EU, embargo EU na rusku naftu navodno se sprema aktivirati 5. prosinca. Ili će EU odustati od embarga ili EU nakon 5. prosinca čeka novi cjenovni udar.
Američki Treasury odbio je komentirati uvoz derivata iz Italije koji su proizvedeni iz ruske nafte.
Iako je prije invazije Rusije na Ukrajinu Lukoilova rafinerija u Italiji uvozila naftu iz različitih zemalja, trenutačno je 93 posto nafte koju procesuira ruskog porijekla. Drugim riječima, nije pretjerano reći da se iz nekog razloga Lukoilova rafinerija u Italiji specijalizirala upravo za biznis s ruskom naftom, što je neobično u situaciji kad, navodno, EU priprema naftni embargo na uvoz iz Rusije.
Rafinerija na Siciliji
Intrigantna Lukoilova rafinerija locirana je na Siciliji, te je na jednoj od boljih europskih pozicija za prekomorski izvoz. Inače, radi se o ogromnoj rafineriji, petoj najvećoj u Europi. Manje je poznato da SAD jest sankcionirao uvoz ruske sirove nafte, ali ne i naftnih derivata, tako da je sve legalno. Pri tome iz nekog razloga niti SAD nije sankcionirao Lukoil, iako je druga najveća kompanija Rusije u biznisu nafte i plina. To se baš ne govori, ali dojam je da Lukoil nije pod sankcijama upravo zbog toga što se nalazi u Italiji, zemlji opterećenoj ogromnim javnim dugovima, koja se ne može dopustiti bilo kakvu daljnju ekonomsku destabilizaciju, pogotovo ne u energetici odnosno u jednoj od najvažnijih nacionalnih rafinerija.
Bilo kako bilo, nakon što Lukoilova rafinerija na Siciliji preradi rusku naftu u derivate, to pravno gledano postaju talijanski derivati koji više, tobože, nemaju veze s ruskom naftom, iako su 93 posto ruskog porijekla. Rafinirani naftni derivati stoga se bez ograničenja toče u tankere koji ih prevoze do Exxonovih i Lukoilovih skladišta u New Jerseyu i Texasu.
Da bi priča bila zanimljivija Lukoil kao ruska kompanija i dalje ima benzinske postaje čak i u SAD-u te distribuira svoje proizvode u 11 američkih saveznih država. Većina od 230 Lukoilovih postaja u SAD-u su franšize, ne fizičko vlasništvo Lukoila.
Kako to da se početkom rata u Ukrajini praktično očekivalo da niz zapadnih kompanija prekine poslovanje s Rusijom kako bi demonstrirale čvrste moralne principe, a naftni gigant Rusije, Lukoil, nije pod zapadnim sankcijama te realizira ekstraprofite, između ostalog, zahvaljujući dobrom poslu u Italiji?
Put nafte
Ovdje možete pogledati video u kojem je Wall Street Journal objasnio put ruske nafte preko Italije do američkih postaja
Neki spekuliraju kako i Sjedinjene države i EU, koje svojim građanima serviraju potpuno drugačije javne narative o odnosima s Rusijom, imaju obostrani interes. Američke rafinerije tehnološki ne mogu prerađivati rusku naftu, ali talijanske mogu. Tako Amerikanci mogu vraćati rafinirane proizvode u EU proizvedene iz nafte drugih izvora (američkih, afričkih…) jer je EU u ozbiljnijim energetskim problemima nego SAD te se tako de facto žmiri na jedno (ili oba) oka kako bi se smanjila razina europske energetske drame, ali to je samo teza koju još treba provjeriti. Naime, Sjedinjene Američke Države već su najavile limitiranje pa i zabranu izvoza derivata u EU zbog izrazito niskog stanja strateških zaliha, a predstavnici američke naftne industrije ionako su poručili kako neće povećavati proizvodnju nafte i plina iz američkog škriljevca kako bi ih izvozili u EU jer im to smanjuje učinkovitost odnosno profitabilnost.
Sveukupno uzevši Lukoil je trenutačno šesti najveći prerađivač nafte u EU, embargo EU na rusku naftu navodno se sprema aktivirati 5. prosinca. Ili će EU odustati od embarga ili EU nakon 5. prosinca čeka novi cjenovni udar.
Američki Treasury odbio je komentirati uvoz derivata iz Italije koji su proizvedeni iz ruske nafte.
