S prvim danom 2020. u Republici Hrvatskoj će na snagu stupiti novi Zakon o državljanstvu, koji bi trebao uvelike olakšati prijam u državljanstvo potomaka iseljenih Hrvata, piše Večernji.
Oni će do hrvatskog državljanstva ubuduće moći i bez poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, hrvatske kulture i društvenog uređenja Republike Hrvatske. Prošireno je i generacijsko ograničenje za stjecanje hrvatskog državljanstva potomaka iseljenika u ravnoj liniji.
Oni su državljanstvo do sada mogli stjecati do trećeg koljena, a ubuduće će to moći neograničeno. No do državljanstva se neće moći pukom tvrdnjom da nam je predak Hrvat. Novi zakon pred neke potomke Hrvata u inozemstvu stavlja prepreke koje će teško moći preskočiti.
Zakon, naime, propisuje da državljanstvo mogu dobiti oni čiji je barem jedan roditelj u trenutku njihova rođenja imao hrvatsko državljanstvo, kao i oni čija su oba roditelja nedvojbeno Hrvati. No, ako su djeca iz miješanih brakova, a nijedan im roditelj u trenutku njihova rođenja nije bio hrvatski državljanin, oni će, da bi stekli državljanstvo, morati dokazivati svoju pripadnost hrvatskom narodu.
Primjerice, osoba rođena u Njemačkoj čiji je otac Hrvat, a majka Njemica morat će dokazati da mu je otac doista Hrvat. A to, po zakonu, može učiniti tako da dokaže “ranije deklariranje te pripadnosti u pravnom prometu, pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu”.
Iseljenici koji su nam se javili upozoravaju, međutim, da Njemačka ni u jednom dokumentu ne traži navođenje narodnosti, nego isključivo državljanstva pa je hrvatstvo nemoguće dokazati takvim dokumentima.
S druge strane, u nekim dijelovima Njemačke hrvatsko iseljeništvo nije brojno pa ne postoje ni kulturne ni druge hrvatske ustanove u čiji bi se rad uključili. Iz Središnjeg ureda za Hrvate izvan Hrvatske umiruju, međutim, iseljenike i upućuju ih da državljanstvo traže na temelju dokaza da se njihov predak u nekom trenutku iselio iz Hrvatske ili iz državne zajednice u kojoj je u tom trenutku bila i Hrvatska, pod uvjetom da se predak doista izjašnjavao kao Hrvat.
Ova se mogućnost, dakle, odnosi na sve slučajeve u kojima je moguće pratiti liniju iseljavanja. Mnogo su kompliciraniji slučajevi onih koji na temelju pretka Hrvata žele hrvatsko državljanstvo, a preci im se nikada zapravo nisu iselili, nego su ostali u, primjerice, BiH ili Srbiji.
Takvi će ili morati tražiti potvrdu da su ili oni ili njihovi roditelji aktivno sudjelovali u životu hrvatske zajednice na području na kojem žive, ili državljanstvo pokušati dobiti na nekom drugom temelju, ne na temelju hrvatskog podrijetla.
U Ministarstvu unutarnjih poslova i Središnjem uredu RH objašnjavaju da je državljanstvo elitno pravo koje se ne može dijeliti šakom i kapom te kako su morali ugraditi neke osigurače, pogotovu zato što je hrvatsko državljanstvo mnogima privlačno jer im otvara put u druge članice EU.
– Onaj tko želi hrvatsko državljanstvo morao se negdje nekada identificirati kao pripadnik hrvatskog naroda. Ako ne postoji taj moment, mogao bi bilo tko doći i tražiti hrvatsko državljanstvo – kažu.
Demograf Stjepan Šterc uvjeren je, međutim, da bi Hrvatska uz depopulaciju s kojom se suočava morala potpuno osloboditi prepreka za stjecanje državljanstva za sve koji na ovaj ili onaj način osjećaju hrvatski identitet, pri čemu, smatra, ne treba previše paziti na tehničke detalje.
– Migracijsku politiku ne može voditi MUP. Nju moraju osmisliti znanstvene institucije. Za dokaz da je netko Hrvat trebalo bi biti dovoljno već svjedočenje supružnika da je u braku s nekim tko se izjašnjava kao Hrvat. Dati državljanstvo tim ljudima, koji su obiteljskim pričama vezani uz hrvatski identitet, puno je bolje nego se prepustiti neselektivnoj migraciji koja nam se događa pritiscima na granicama – kaže Šterc, piše Večernji.
Oni će do hrvatskog državljanstva ubuduće moći i bez poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, hrvatske kulture i društvenog uređenja Republike Hrvatske. Prošireno je i generacijsko ograničenje za stjecanje hrvatskog državljanstva potomaka iseljenika u ravnoj liniji.
Oni su državljanstvo do sada mogli stjecati do trećeg koljena, a ubuduće će to moći neograničeno. No do državljanstva se neće moći pukom tvrdnjom da nam je predak Hrvat. Novi zakon pred neke potomke Hrvata u inozemstvu stavlja prepreke koje će teško moći preskočiti.
Zakon, naime, propisuje da državljanstvo mogu dobiti oni čiji je barem jedan roditelj u trenutku njihova rođenja imao hrvatsko državljanstvo, kao i oni čija su oba roditelja nedvojbeno Hrvati. No, ako su djeca iz miješanih brakova, a nijedan im roditelj u trenutku njihova rođenja nije bio hrvatski državljanin, oni će, da bi stekli državljanstvo, morati dokazivati svoju pripadnost hrvatskom narodu.
Primjerice, osoba rođena u Njemačkoj čiji je otac Hrvat, a majka Njemica morat će dokazati da mu je otac doista Hrvat. A to, po zakonu, može učiniti tako da dokaže “ranije deklariranje te pripadnosti u pravnom prometu, pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu”.
Iseljenici koji su nam se javili upozoravaju, međutim, da Njemačka ni u jednom dokumentu ne traži navođenje narodnosti, nego isključivo državljanstva pa je hrvatstvo nemoguće dokazati takvim dokumentima.
S druge strane, u nekim dijelovima Njemačke hrvatsko iseljeništvo nije brojno pa ne postoje ni kulturne ni druge hrvatske ustanove u čiji bi se rad uključili. Iz Središnjeg ureda za Hrvate izvan Hrvatske umiruju, međutim, iseljenike i upućuju ih da državljanstvo traže na temelju dokaza da se njihov predak u nekom trenutku iselio iz Hrvatske ili iz državne zajednice u kojoj je u tom trenutku bila i Hrvatska, pod uvjetom da se predak doista izjašnjavao kao Hrvat.
Ova se mogućnost, dakle, odnosi na sve slučajeve u kojima je moguće pratiti liniju iseljavanja. Mnogo su kompliciraniji slučajevi onih koji na temelju pretka Hrvata žele hrvatsko državljanstvo, a preci im se nikada zapravo nisu iselili, nego su ostali u, primjerice, BiH ili Srbiji.
Takvi će ili morati tražiti potvrdu da su ili oni ili njihovi roditelji aktivno sudjelovali u životu hrvatske zajednice na području na kojem žive, ili državljanstvo pokušati dobiti na nekom drugom temelju, ne na temelju hrvatskog podrijetla.
U Ministarstvu unutarnjih poslova i Središnjem uredu RH objašnjavaju da je državljanstvo elitno pravo koje se ne može dijeliti šakom i kapom te kako su morali ugraditi neke osigurače, pogotovu zato što je hrvatsko državljanstvo mnogima privlačno jer im otvara put u druge članice EU.
– Onaj tko želi hrvatsko državljanstvo morao se negdje nekada identificirati kao pripadnik hrvatskog naroda. Ako ne postoji taj moment, mogao bi bilo tko doći i tražiti hrvatsko državljanstvo – kažu.
Demograf Stjepan Šterc uvjeren je, međutim, da bi Hrvatska uz depopulaciju s kojom se suočava morala potpuno osloboditi prepreka za stjecanje državljanstva za sve koji na ovaj ili onaj način osjećaju hrvatski identitet, pri čemu, smatra, ne treba previše paziti na tehničke detalje.
– Migracijsku politiku ne može voditi MUP. Nju moraju osmisliti znanstvene institucije. Za dokaz da je netko Hrvat trebalo bi biti dovoljno već svjedočenje supružnika da je u braku s nekim tko se izjašnjava kao Hrvat. Dati državljanstvo tim ljudima, koji su obiteljskim pričama vezani uz hrvatski identitet, puno je bolje nego se prepustiti neselektivnoj migraciji koja nam se događa pritiscima na granicama – kaže Šterc, piše Večernji.
