Dario Šimić, prvi i zasad jedini član Kluba 100, nogometaš Dinama, Intera, AC Milana i Monaca, čovjek je izuzetne sportske biografije. Izuzetno čiste! Kao što je čist i njegov biznis s vodom, koji je razgranao do neslućenih razmjera. Njegova nogometna biografija omogućila mu je veliku zaradu, ali Dario Šimić nije ni sebičan ni egoist, nego želi vratiti dug hrvatskom nogometu koji mu je omogućio komfornu poziciju u kojoj se danas nalazi.
Dario Šimić me u igračkoj karijeri najjače impresionirao kada se vratio u Dinamo. U klub, koji je bio odskočna daska jedne velike karijere, vratio se besplatno, bez namjere da iz maksimirske blagajne uzme i jednu jedinu kunu. Zaradio je dovoljno, ponajviše zahvaljujući Dinamu, ali i poštenom odnosu prema sportu koji mu je darovao privilegij da je dijelio svlačionice s Ronaldom, Maldinijem, Gattusom, da je najbolju utakmicu odigrao protiv madridskog Reala, da je sudjelovao u osvajanju dvije Lige prvaka. Imao je samo jednu neostvarenu želju - godinu dana u engleskoj ligi. Iako je bilo ponuda, nikad se nije iskrcao na Otok.
Kada mu je šesto čulo šapnulo da bi ga biologija mogla grubo faulirati, vratio je kopačke Dinamovu oružaru i rekao - dosta je, vrijeme je za mlađe. Bez velikih riječi, bez oproštajne utakmice, koju je svakako zaslužio, rastao se sa stadionom na kojemu je igrao velike utakmice, gdje je zabijao važne golove, gdje je ponekad i grubo griješio, odakle se s “vatrenima” otisnuo u veliki nogometni svijet. Oprostio se od trenera, onoga kojega je najviše cijenio (Otto Barić) i onoga kojega je najviše volio (Ćiro Blažević).
No, uskočivši iz kopački u lakirane cipele, nije se posvetio samo biznisu, nego je krenuo u jedan pionirski pothvat, pomoć nogometašima, koji nisu dio sportskog glamura, nego tamna strana nogometne stvarnosti, pomoć nogometašima koji žive na rubu gladi, u stalnim moralnim dvojbama, koji nisu stajali u prvom redu kada je Bog dijelio talent i koji na naslovne stranice stižu samo kada su u pitanju kladioničarske afere. Šimićev karakter, koji vuče korijene od “hajduka Andrijice Šimića”, kreće u bitku s vjetrenjačama. Ali, on nije “Don Kihot”, makar zna da će ga minirati raznorazni delegati i nogometna baza kojoj, za razliku od ostalih kandidata ili onih koji su na vlasti, Šimić ne želi obećati niti jedan privilegij.
U Šimićevoj kandidaturi za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza nema ni interesa, ni repova, jedini je interes “isušiti močvaru” i “iskorijeniti malariju” zbog koje naš nogomet već dugo glavinja, kao u groznici. On želi podariti nogomet svima, a ne samo satelitskim pretplatnicima, kojih u Hrvatskoj ima 45.000. Nacionalna liga mora biti dostupna svakom ljubitelju nogometa u Hrvatskoj, a ne samo onima koji su kupili paket Max TV.
Njegov program još nije definiran, ali konture se naziru. Dario Šimić želi stvoriti team koji će vratiti vjeru u nogomet, najuriti profitere i proluftati “ubožnicu” u Rusanovoj. On želi osvježiti i nogometnu bazu, u županijskim nogometnim savezima inzistirat će na novim ljudima. Jedino još ne zna kako će opošteniti sudačku organizaciju, najosjetljiviji dio nogometnog organizma, koja je duboko zaronila u kriminal. No, rekli smo, ovo su tek konture...
Dario Šimić želi u nogomet privući Damira Gojanovića, mladog sposobnog menadžera, autora hokejaškog buma u Zagrebu, čovjeka koji je s desetak hokejaških legionara ne baš najviše klase dovukao u Arenu 100.000 ljudi. On na svakoj utakmici u Ledenoj dvorani Doma sportova ima 6000 gledatelja na tribinama, i to je jedna doista dobra sportska priča. Možda i najbolja nakon Dinama iz osamdesetdruge i Cibone iz osamdesetpete.
Makar ima pritužbi da je “Gojanović uništio hrvatski hokej”, nitko ga danas ne gleda iz te perspektive, nego isključivo kao arhitekta jednog sportskog projekta koji nije samo “protest protiv ovakvog Dinama ili Cibone”, već kao mađioničara koji sa 14,000.000 kuna već treću godinu igra Ebel ligu u Zagrebu koji, pak, Austrijanci i Slovenci više ne tretiraju kao hokejašku provinciju. Gojanovićevo ime je dvaput podcrtano u notesu Darija Šimića, on ga u svojoj vladi vidi kao glavnog menadžera. Za poziciju glavnog tajnika operira se imenom Duška Grabovca, koji je to već jednom bio, koji ima dobre veze s europskom nogometnom asocijacijom, nije nepoznat netko u Zürichu i Nyonu i već je dugo u sportskoj mirovini. No, i golf čovjeku dosadi...
Pitanje izbornika nogometne reprezentacije u ovoj je zemlji vjerojatno jednako osjetljivo kao i funkcija premijera. Danas Slaven Bilić ima nepodijeljene simpatije, pobjeda u Istanbulu i Ćorlukin show godine vratio je izbornika u sedlo, i od njega se očekuje da ostane na izborničkoj poziciji i nakon Eura 2012. Međutim, pravi puls raspoloženja prema Biliću moći će se izmjeriti tek nakon turnira u Poljskoj i Ukrajini. Dario Šimić svakako u teamu želi imati Zvonimira Soldu, jednog od rijetkih hrvatskih trenera koji je radio u ligi “petice” i jednom kultnom klubu, što FC Köln svakako jest. Šimić je za njega predvidio izborničku funkciju u mladoj reprezentaciji, a kada se Bilić opredijeli za klupsku karijeru, Soldo bi bio logični nasljednik. Naravno, pri Nogometnom savezu bi djelovao i sindikat i Mario Jurić koji će štititi interese profesionalaca...
Naravno, Dario Šimić osluškuje i razmišljanje ostalih pretendenata na predsjedničku poziciju, iako nitko od njih još nije otvoreno istupio s programom. On zna da Zvonimir Boban ima veću karizmu, da je Igor Štimac u prvoj “utakmici” za jedan glas izgubio od Markovića, da je Davor Šuker vrlo jak kandidat, da Mamićev čovjek Damir Vrbanović ima najjaču logistiku. No, Šimić se ne želi oslanjati ni na kakve lobije, makar mu je jasno da mora biti oprezan u komunikaciji s Dinamom i Hajdukom.
Mnogi će reći da nije pravi čas za kandidaturu. Hrvatski nogomet se priprema za Euro, ali hrvatski nogomet se priprema i za ligu za koju nije izvjesno da će se odigrati do kraja. Hrvatskom nogometu nužni su radikalni rezovi, no kada ministar Jovanović odluči “potamaniti muhe”, glavni tajnik ode na operaciju i sve stane. Čak i sastanak kod ministra se mora odgoditi zbog terapije kuka glavnog tajnika. Kakav dribling! I zato više nema vremena za onu hrvatsku sintagmu “čekajte, još nije vrijeme”, vrijeme je za svaki zdravi projekt. Koji, nadam se, neće minirati delegatska baza jer je “njihov glas već prodan” za nekoliko ulaznica u Poljskoj.
