Političke stranke i kandidati za najviše pozicije razrađuju taktike i programske silnice kojima žele napasti hrvatsko biračko tijelo na listopadskim izborima.
Većina ih ima iskustva u izbornom vrtlogu pa nema osobitih razloga odustajati od oprobanih recepata za ulazak “pod kožu” svakoga glasača. Okićeni autobusi, bijesne limuzine kao demonstracija političke snage, grlati izvođači domoljubnih pjesama, stjegovi, šatori i poligoni… Uobičajen je to predizborni folklor koji će biti zasigurno začinjen radikalnom govorancijom “budućih predsjednika”, ministara ili zastupnika.
Za promjene se treba izboriti
U takvim predstavama uživa jedan dio hrvatskog biračkog korpusa, onaj koji inercijom i redovito dolazi na besplatne predizborne provincijske zabave da vidi i čuje svoje idole, a ne brinući se kakve će poruke čuti i što u budućnosti može korisnoga očekivati od svojih predstavnika.
Važno je da smo svi tu na okupu, da ona druga strana vidi tu snagu i jedinstvo pa neka im se “gaće tresu”. Nažalost, veliki broj Hrvata ne izlazi godinama na izbore i ne konzumira svoje građansko i demokratsko pravo. Razočarani su lažnim obećanjima, bahatošću, nemoći, neznanjem pa i nemoralom hrvatskih političkih elita. Slično je i u drugim etnosima, i onda radije tu listopadsku nedjelju presjede u svojim domovima ili uživaju u nekoj drugoj zanimaciji.
To jest svačija osobna odluka, ali ona u temeljima nije dobra jer se za promjene treba izboriti, a s druge strane apstinencijom se ostavlja prostor za muljaže i izborne krađe. Je li vrijeme da se šutnja i pasivnost prekinu i hoće li ovoga puta napokon hrvatske stranke i kandidati, naročito perjanice Dragan Čović, Martin Raguž i Živko Budimir posegnuti za nekim novinama i originalnim političkim vizijama kako bi pobudili zanimanje nezainteresiranog i razočaranog dijela biračkog bića? Bez uvrede, ali na izbore sve manje izlaze obrazovani ljudi, bez obzira na starosnu dob, tako da je njima teško više podvaljivati otrcane političke floskule, zastrašivati ih majorizacijama, obećavati nacionalne entitete i kanale, pljuvati po međunarodnim predstavnicima, linčovati nacionalne izrode i izdajnike, veličati zasluge u Domovinskom ratu i slično. Inteligentni i upućeni ljudi neodloživo traže egzistencijalnu perspektivu, žele precizne odgovore na krucijalna politička pitanja i jasna rješenja za stabilnu i pravednu državu. Pun im je kufer više galame i bestidnih trgovina foteljama za samo uski krug probranih “vječitih” ministara i direktora s kojima se poklope samo “koke nesilice”, a ti, narode, zijevaj odakle je vedro.
Tko će ponuditi više?
Hoće li Živko Budimir, Martin Raguž i Dragan Čović ponuditi neka nova opipljiva programska osvježenja? Raspoloženje je defetističko, narod ne vjeruje. Na prvi pogled Raguž i Budimir i nemaju drugog izbora dok Čović dobrim dijelom može i dalje plivati u kolotečini jer je toliko zamantao i zaslijepio svoje biračko tijelo da ono, osim entiteta, i podozrenja prema Bošnjacima, ne razabire između očajne sadašnjosti i tmurne i trusne budućnosti.
No, bez obzira “dodvoravali”li se svome biračkome tijelu ili prodirali do naklonosti neopredijeljenih glasača, Raguž, Budimir i Čović će sami nametnuti međusobno nadmetanje u kampanji oko strateških pitanja na koja će morati ponuditi precizne odgovore koji su od sudbonosne važnosti za Hrvate u BiH. Produljenje političke agonije i neizvjesnosti oko definitivnoga stvaranja funkcionalne i uređene europske BiH dugoročno bi zaprijetilo nestankom Hrvata u svojoj zemlji ili potpunim političkim uništenjem.
Pod patronatom ili pritiskom svjetskih sila ili u vlastitoj režiji, u BiH se moraju jednoga dana dogoditi ustavne promjene. Ako pretpostavljamo da je za Čovića, Raguža i Budimira državni okvir BiH neupitan, onda je silno zanimljivo čuti njihovo stajalište o jačanju državnih institucija i prijenosu nadležnosti s entiteta na državu u oblastima u kojima to Europa traži od nas. Primjerice, visoko obrazovanje, poljoprivreda, Vrhovni sud BiH itd. Dosadašnja praksa je dokazala da se HDZ BiH uglavnom ponašao kolebljivo, s figama u džepu, što je u biti išlo na ruku onim snagama koje su protiv jačanja državnih ingerencija.
Grubo i neshvatljivo je bilo poigravanje sa Zakonom o prebivalištu, nikada nisu do kraja profilirani stavovi oko državne i vojne imovine, reforme pravosuđa. I dok je Čović bljedunjavo vrdao, Martin Raguž i Živko Budimir su bez oklijevanja zauzeli stav da su to pitanja u isključivoj nadležnosti države, a ne entiteta. Neizbježno ustavno-teritorijalno prekomponiranje BiH zahtijeva i od hrvatskih elita suradnju, a poželjno i usuglašeni odgovor na pitanje “treba li prekrajati cijelu državu ili samo Federaciju”.
Kolebljivi Čović
Prema dosadašnjim iznesenim koncepcijama, Dragan Čović je apsolutno za hrvatsku federalnu jedinicu i to samo na prostoru Federacije, na neskriveno oduševljenje “prijatelja” Milorada Dodika.
Kod Čovića se uz to nikada sa sigurnošću ne zna koja bi to područja bila u hrvatskome entitetu jer jedan dan priča o diskontinuitetu, a drugi dan o cjelovitosti teritorija, ovisno na kojem području i u kojem trenutku pojašnjava svoje ozemlje. Aktualni predsjednik FBiH i kandidat za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Živko Budimir je rezolutno protiv formiranja trećega entiteta jer bi to, po njemu, vodilo u krvavi rat između Hrvata i Bošnjaka.
Budimir je poglavito protiv preustroja same Federacije, on zagovara radikalne promjene na cijelom državnom teritoriju. Lider HDZ-a 1990. Martin Raguž dosta oprezno pristupa tom osjetljivom pitanju, ali nudi znakovite i jasne odgovore. Raguž je sklon američkom konceptu preuređenja BiH. Dakle, ustavne promjene po fazama, prvo u kompleksnoj i skupoj Federaciji, a onda u pogodnom trenutku i u cijeloj BiH.
Pod tim Martin Raguž svakako podrazumijeva ulazak BiH u europsku zajednicu čime bi podjela BiH postala besmislena, a to bi Hrvatima vratilo i ustavno i političko dostojanstvo. Stav oko ustavnih promjena je istodobno i stav i odnos prema Hrvatima na cijelom teritoriju BiH. Budimir i Raguž, čini se, nemaju nikakvih dvojbi oko političkoga i materijalnoga odnosa prema Hrvatima povratnicima i prognanicima iz RS-a dok je tu knjigu Čović davno zatvorio.
Na ustavne promjene se nadovezuje i novi Izborni zakon, odnosno famozni slučaj “Sejdić i Finci”. Višegodišnji pregovori koje je u ime Hrvata bezuspješno vodio lider HDZ-a BiH pokazali su da Hrvati nemaju jedinstven i izbrušen stav niti oko toga pitanja. Nisu načisto jesu li jamstvo za biranje “svojih” predstavnika izborna područja, dakle, izravni model izbora članova Predsjedništva BiH ili posredni u državnome Parlamentu. Nadalje, prevažno je pitanje odnosa između Hrvata i Bošnjaka jer su “odustajanjem” od političkih pretenzija prema RS-u utihnule i tenzije između Hrvata i Srba.
Naravno da se trzavice sa sarajevskim elitama mogu i moraju zaravnati, samo je pitanje kojim liderima i strankama odgovara trajno primirje, a koje se incidentima i strahovima već godinama hrane, recimo u Mostaru ili središnjoj Bosni. Naravno, nije teško prepoznati o kome se obostrano radi, ali s takvom se praksom mora prestati. Masa je tu još samo naizgled nebitnih pitanja. Nepovjerenje u čestitost i moral, pljačka države, ponižavanje radnika, mafijaški poslovi, gramzljivost i politička oholost… tjeraju ljude od izbora. Sve je to razumljivo, ali bez glasačkih kutija bestidni protagonisti beznađa ne mogu se najuriti sa scene.
Većina ih ima iskustva u izbornom vrtlogu pa nema osobitih razloga odustajati od oprobanih recepata za ulazak “pod kožu” svakoga glasača. Okićeni autobusi, bijesne limuzine kao demonstracija političke snage, grlati izvođači domoljubnih pjesama, stjegovi, šatori i poligoni… Uobičajen je to predizborni folklor koji će biti zasigurno začinjen radikalnom govorancijom “budućih predsjednika”, ministara ili zastupnika.
Za promjene se treba izboriti
U takvim predstavama uživa jedan dio hrvatskog biračkog korpusa, onaj koji inercijom i redovito dolazi na besplatne predizborne provincijske zabave da vidi i čuje svoje idole, a ne brinući se kakve će poruke čuti i što u budućnosti može korisnoga očekivati od svojih predstavnika.
Važno je da smo svi tu na okupu, da ona druga strana vidi tu snagu i jedinstvo pa neka im se “gaće tresu”. Nažalost, veliki broj Hrvata ne izlazi godinama na izbore i ne konzumira svoje građansko i demokratsko pravo. Razočarani su lažnim obećanjima, bahatošću, nemoći, neznanjem pa i nemoralom hrvatskih političkih elita. Slično je i u drugim etnosima, i onda radije tu listopadsku nedjelju presjede u svojim domovima ili uživaju u nekoj drugoj zanimaciji.
To jest svačija osobna odluka, ali ona u temeljima nije dobra jer se za promjene treba izboriti, a s druge strane apstinencijom se ostavlja prostor za muljaže i izborne krađe. Je li vrijeme da se šutnja i pasivnost prekinu i hoće li ovoga puta napokon hrvatske stranke i kandidati, naročito perjanice Dragan Čović, Martin Raguž i Živko Budimir posegnuti za nekim novinama i originalnim političkim vizijama kako bi pobudili zanimanje nezainteresiranog i razočaranog dijela biračkog bića? Bez uvrede, ali na izbore sve manje izlaze obrazovani ljudi, bez obzira na starosnu dob, tako da je njima teško više podvaljivati otrcane političke floskule, zastrašivati ih majorizacijama, obećavati nacionalne entitete i kanale, pljuvati po međunarodnim predstavnicima, linčovati nacionalne izrode i izdajnike, veličati zasluge u Domovinskom ratu i slično. Inteligentni i upućeni ljudi neodloživo traže egzistencijalnu perspektivu, žele precizne odgovore na krucijalna politička pitanja i jasna rješenja za stabilnu i pravednu državu. Pun im je kufer više galame i bestidnih trgovina foteljama za samo uski krug probranih “vječitih” ministara i direktora s kojima se poklope samo “koke nesilice”, a ti, narode, zijevaj odakle je vedro.
Tko će ponuditi više?
Hoće li Živko Budimir, Martin Raguž i Dragan Čović ponuditi neka nova opipljiva programska osvježenja? Raspoloženje je defetističko, narod ne vjeruje. Na prvi pogled Raguž i Budimir i nemaju drugog izbora dok Čović dobrim dijelom može i dalje plivati u kolotečini jer je toliko zamantao i zaslijepio svoje biračko tijelo da ono, osim entiteta, i podozrenja prema Bošnjacima, ne razabire između očajne sadašnjosti i tmurne i trusne budućnosti.
No, bez obzira “dodvoravali”li se svome biračkome tijelu ili prodirali do naklonosti neopredijeljenih glasača, Raguž, Budimir i Čović će sami nametnuti međusobno nadmetanje u kampanji oko strateških pitanja na koja će morati ponuditi precizne odgovore koji su od sudbonosne važnosti za Hrvate u BiH. Produljenje političke agonije i neizvjesnosti oko definitivnoga stvaranja funkcionalne i uređene europske BiH dugoročno bi zaprijetilo nestankom Hrvata u svojoj zemlji ili potpunim političkim uništenjem.
Pod patronatom ili pritiskom svjetskih sila ili u vlastitoj režiji, u BiH se moraju jednoga dana dogoditi ustavne promjene. Ako pretpostavljamo da je za Čovića, Raguža i Budimira državni okvir BiH neupitan, onda je silno zanimljivo čuti njihovo stajalište o jačanju državnih institucija i prijenosu nadležnosti s entiteta na državu u oblastima u kojima to Europa traži od nas. Primjerice, visoko obrazovanje, poljoprivreda, Vrhovni sud BiH itd. Dosadašnja praksa je dokazala da se HDZ BiH uglavnom ponašao kolebljivo, s figama u džepu, što je u biti išlo na ruku onim snagama koje su protiv jačanja državnih ingerencija.
Grubo i neshvatljivo je bilo poigravanje sa Zakonom o prebivalištu, nikada nisu do kraja profilirani stavovi oko državne i vojne imovine, reforme pravosuđa. I dok je Čović bljedunjavo vrdao, Martin Raguž i Živko Budimir su bez oklijevanja zauzeli stav da su to pitanja u isključivoj nadležnosti države, a ne entiteta. Neizbježno ustavno-teritorijalno prekomponiranje BiH zahtijeva i od hrvatskih elita suradnju, a poželjno i usuglašeni odgovor na pitanje “treba li prekrajati cijelu državu ili samo Federaciju”.
Kolebljivi Čović
Prema dosadašnjim iznesenim koncepcijama, Dragan Čović je apsolutno za hrvatsku federalnu jedinicu i to samo na prostoru Federacije, na neskriveno oduševljenje “prijatelja” Milorada Dodika.
Kod Čovića se uz to nikada sa sigurnošću ne zna koja bi to područja bila u hrvatskome entitetu jer jedan dan priča o diskontinuitetu, a drugi dan o cjelovitosti teritorija, ovisno na kojem području i u kojem trenutku pojašnjava svoje ozemlje. Aktualni predsjednik FBiH i kandidat za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Živko Budimir je rezolutno protiv formiranja trećega entiteta jer bi to, po njemu, vodilo u krvavi rat između Hrvata i Bošnjaka.
Budimir je poglavito protiv preustroja same Federacije, on zagovara radikalne promjene na cijelom državnom teritoriju. Lider HDZ-a 1990. Martin Raguž dosta oprezno pristupa tom osjetljivom pitanju, ali nudi znakovite i jasne odgovore. Raguž je sklon američkom konceptu preuređenja BiH. Dakle, ustavne promjene po fazama, prvo u kompleksnoj i skupoj Federaciji, a onda u pogodnom trenutku i u cijeloj BiH.
Pod tim Martin Raguž svakako podrazumijeva ulazak BiH u europsku zajednicu čime bi podjela BiH postala besmislena, a to bi Hrvatima vratilo i ustavno i političko dostojanstvo. Stav oko ustavnih promjena je istodobno i stav i odnos prema Hrvatima na cijelom teritoriju BiH. Budimir i Raguž, čini se, nemaju nikakvih dvojbi oko političkoga i materijalnoga odnosa prema Hrvatima povratnicima i prognanicima iz RS-a dok je tu knjigu Čović davno zatvorio.
Na ustavne promjene se nadovezuje i novi Izborni zakon, odnosno famozni slučaj “Sejdić i Finci”. Višegodišnji pregovori koje je u ime Hrvata bezuspješno vodio lider HDZ-a BiH pokazali su da Hrvati nemaju jedinstven i izbrušen stav niti oko toga pitanja. Nisu načisto jesu li jamstvo za biranje “svojih” predstavnika izborna područja, dakle, izravni model izbora članova Predsjedništva BiH ili posredni u državnome Parlamentu. Nadalje, prevažno je pitanje odnosa između Hrvata i Bošnjaka jer su “odustajanjem” od političkih pretenzija prema RS-u utihnule i tenzije između Hrvata i Srba.
Naravno da se trzavice sa sarajevskim elitama mogu i moraju zaravnati, samo je pitanje kojim liderima i strankama odgovara trajno primirje, a koje se incidentima i strahovima već godinama hrane, recimo u Mostaru ili središnjoj Bosni. Naravno, nije teško prepoznati o kome se obostrano radi, ali s takvom se praksom mora prestati. Masa je tu još samo naizgled nebitnih pitanja. Nepovjerenje u čestitost i moral, pljačka države, ponižavanje radnika, mafijaški poslovi, gramzljivost i politička oholost… tjeraju ljude od izbora. Sve je to razumljivo, ali bez glasačkih kutija bestidni protagonisti beznađa ne mogu se najuriti sa scene.
Piše: A. Mrkonjić/Dnevni list
