Turska je u nedjelju ponovno izabrala Recepa Tayyipa Erdogana za predsjednika države. Što se tiče vanjske politike njegovu političku karijeru obilježila je doktrina „neoosmanizma“.
Piše: Miroslav Vasilj / Pogled.ba
U intervjuu kojega sam prije nekoliko godina za Večernji list radio sa srpskim diplomatom i uglednim sveučilišnim profesorom Darkom Tanaskovićem rekao je kako je „neoosmanizam dubinska vrijednosna, ideološka i psihološka konstanta ukupnog državno-nacionalnog nastupanja Turske u međunarodnim odnosima, s ciljem da se u suvremenim uvjetima, sredstvima i metodama prilagođenim modernim vremenima i svjetskim tokovima, do najveće moguće mjere obnovi dominantan utjecaj Turske u oblastima koje su tijekom određenog povijesnog razdoblja bile u sastavu Osmanskoga Carstva. U tom smislu, prioritetne regionalne mete neoosmanizma jesu Balkan, Bliski istok i Kavkaz, što je nekadašnji turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu izričito naznačio u svojoj programskoj knjizi 'Strategijska dubina', pojasnio je dr. Tanasković.
Vidljivo je to u turskom ponašanju na Balkanu, a posebice u Federaciji BiH gdje turska politika predstavljajujući zemlje Islamske konferencije u Vijeću za provedbu mira potpuno otvoreno zastupa stavove bošnjačke nacional-unitarističke politike, još preciznije dinastije Izetbegović.
No isti taj Erdogan koji posve legitimno provodi politiku neoosmanizma pokazuje dvolično lice vlastitog režima. Naime priznajući genocid u Srebrenici koji je nedvojben, poriče genocid nad Armencima, a kojega je počinila država na koju se poziva - dakle Osmanlije. I to ga poriče na način da se o njemu ne smije govoriti u Turskoj, a kad se spomenu zločini onda je zabranjena riječ genocid i bilo kakvo povezivanje Republike Turske s tim događajima.
Glasnogovornici njegove politike često će reći - sadašnja Turska nije osmanlijska država, a u vrijeme kada su počinjeni zločini osmanlijska država bila je pred raspadom. Tako se režim koji zasniva svoju politiku na Osmanlijama odriče istih tih Osmanlija kada treba priznati genocid nad armenskim narodom sa svim moralnim, pravnim i političkim posljedicama koje proizilaze iz toga. Genocid je najteži oblik zločina kojega poznaje čovječanstvo, a odnosi se na uništenje ili pokušaj uništenja određene etničke, vjerske, rasne skupine. Armenski genocid je prvi genocid 20. stoljeća. Osmanlije su tijekom i nakon Prvog
svjetskog rata uz potporu saveznice Njemačke pobile oko milijun i pol Armenaca. Smatrali su ih petom kolonom. Narodom kojega treba uništiti. Većina su bili vjernici Armenske katoličke Crkve.
Armenski genocid su priznale mnoge slobodne zemlje svijeta od SAD-a, Francuske, Italije, Argentine, Kanade... do pape Franje koji je zločin nad Armencima također nazvao genocidom. No Bosna i Hercegovina to još nije učinila. Ukoliko želi biti dosljedna u priznavanju svih zločina uključujući i genocid onda bi Parlamentarna skupština BiH trebala na sebe preuzeti taj dio posla. Kako zbog nas samih tako i zbog pomoći Turskoj da se suoči sa
svojom prošlošću koja je i na Balkanu bila itekako krvava
A u usvajanju rezolucije o armenskom genocidu možda bosanskohercegovačkim parlamentarcima pomognu stihovi američko-armenskog pjesnika Williama Saroyana koji kaže:
Da mi je vidjeti da i ijedna svjetska sila
pokuša istrijebiti ovaj narod.
Ovo malo pleme nevažnih ljudi
čiji su svi ratovi vođeni i izgubljeni.
Čije su se strukture urušile,
čija je književnost nepročitana,
glazba neslušana i molitve neuslišane.
Hajde, uništite Armeniju.
Vidite možete li.
A onda gledajte neće li se
ponovno smijati, pjevati i moliti.
Jer kad se dvoje sretnu,
bilo gdje na svijetu,
gledajte kako stvaraju
novu Armeniju.
Piše: Miroslav Vasilj / Pogled.ba
U intervjuu kojega sam prije nekoliko godina za Večernji list radio sa srpskim diplomatom i uglednim sveučilišnim profesorom Darkom Tanaskovićem rekao je kako je „neoosmanizam dubinska vrijednosna, ideološka i psihološka konstanta ukupnog državno-nacionalnog nastupanja Turske u međunarodnim odnosima, s ciljem da se u suvremenim uvjetima, sredstvima i metodama prilagođenim modernim vremenima i svjetskim tokovima, do najveće moguće mjere obnovi dominantan utjecaj Turske u oblastima koje su tijekom određenog povijesnog razdoblja bile u sastavu Osmanskoga Carstva. U tom smislu, prioritetne regionalne mete neoosmanizma jesu Balkan, Bliski istok i Kavkaz, što je nekadašnji turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu izričito naznačio u svojoj programskoj knjizi 'Strategijska dubina', pojasnio je dr. Tanasković.
Vidljivo je to u turskom ponašanju na Balkanu, a posebice u Federaciji BiH gdje turska politika predstavljajujući zemlje Islamske konferencije u Vijeću za provedbu mira potpuno otvoreno zastupa stavove bošnjačke nacional-unitarističke politike, još preciznije dinastije Izetbegović.
No isti taj Erdogan koji posve legitimno provodi politiku neoosmanizma pokazuje dvolično lice vlastitog režima. Naime priznajući genocid u Srebrenici koji je nedvojben, poriče genocid nad Armencima, a kojega je počinila država na koju se poziva - dakle Osmanlije. I to ga poriče na način da se o njemu ne smije govoriti u Turskoj, a kad se spomenu zločini onda je zabranjena riječ genocid i bilo kakvo povezivanje Republike Turske s tim događajima.
Glasnogovornici njegove politike često će reći - sadašnja Turska nije osmanlijska država, a u vrijeme kada su počinjeni zločini osmanlijska država bila je pred raspadom. Tako se režim koji zasniva svoju politiku na Osmanlijama odriče istih tih Osmanlija kada treba priznati genocid nad armenskim narodom sa svim moralnim, pravnim i političkim posljedicama koje proizilaze iz toga. Genocid je najteži oblik zločina kojega poznaje čovječanstvo, a odnosi se na uništenje ili pokušaj uništenja određene etničke, vjerske, rasne skupine. Armenski genocid je prvi genocid 20. stoljeća. Osmanlije su tijekom i nakon Prvog
svjetskog rata uz potporu saveznice Njemačke pobile oko milijun i pol Armenaca. Smatrali su ih petom kolonom. Narodom kojega treba uništiti. Većina su bili vjernici Armenske katoličke Crkve.
Armenski genocid su priznale mnoge slobodne zemlje svijeta od SAD-a, Francuske, Italije, Argentine, Kanade... do pape Franje koji je zločin nad Armencima također nazvao genocidom. No Bosna i Hercegovina to još nije učinila. Ukoliko želi biti dosljedna u priznavanju svih zločina uključujući i genocid onda bi Parlamentarna skupština BiH trebala na sebe preuzeti taj dio posla. Kako zbog nas samih tako i zbog pomoći Turskoj da se suoči sa
svojom prošlošću koja je i na Balkanu bila itekako krvava
A u usvajanju rezolucije o armenskom genocidu možda bosanskohercegovačkim parlamentarcima pomognu stihovi američko-armenskog pjesnika Williama Saroyana koji kaže:
Da mi je vidjeti da i ijedna svjetska sila
pokuša istrijebiti ovaj narod.
Ovo malo pleme nevažnih ljudi
čiji su svi ratovi vođeni i izgubljeni.
Čije su se strukture urušile,
čija je književnost nepročitana,
glazba neslušana i molitve neuslišane.
Hajde, uništite Armeniju.
Vidite možete li.
A onda gledajte neće li se
ponovno smijati, pjevati i moliti.
Jer kad se dvoje sretnu,
bilo gdje na svijetu,
gledajte kako stvaraju
novu Armeniju.
