Kako vrijeme prolazi i čovjek postaje stariji, sve više se sjeća slika iz djetinjstva i mladosti, želi se vratiti u prošlost, u vrijeme nekog ljepšeg i bezbrižnijeg perioda svoga života. Rijetki su oni koji se rado ne sjećaju svojih nestašluka, igara, zločestih trenutaka, šibe i batina, koje su nerijetko bile sastavni dio svakodnevice.
Ipak, misli i sjećanja, najčešće “lete” do majke i bake. Žena koje su u Rami bile nositeljice života i čuvarice obitelji. Dovoljno je prisjetiti se listopada 1942. godine, kada je velika većina muškaraca pobijena, a na majke i bake sručila se sva težina života bez igdje ičega, a često i bez ikoga. Ipak, polako, ali svoju djecu ili unuke othranile su i od njih stvorile ljude sposobne, boriti se za sebe i svoju obitelj.
Život je tekao dalje, i onda su došle ’60-te i odlasci na “privremeni” rad u Njemačku, Austriju… Majka je opet nosila tri kuta kuće, a one koje su imale malo više sreće i u obitelji imale baku, teret odgoja i podizanja djece bio je barem malo lakši. Bake su “igrale” bitnu ulogu u svemu.
Bile su i osobe koje su pokušavale ispuniti želje djeci koja bi poželjela kolače ili nešto slično. Često se živjelo skromno, i one su davale sve od sebe da udovolje djeci.
Hrabre bake često su bile zaštita nestašnim unučićima, ali i još češće ona ruka nježnosti koja ti pruža nešto čega ćeš se sjećati cijeli život. Vremenom baka postaje starija, a njene ruke s još više žuljeva, lice naborano i kosti oronule ali pogled uvijek ostaje isti, nježan i blag, majčinski. Još dok je živa posjetiš je i za zdarvlje upitaš. Jednostavno poželiš da ti je blizu i da kažeš: “Baba, fale mi dani iz djetinjstva, fale mi oni tvoji kolači, pita, pogača, kruh ispod sača posut šećerom”.
A onda te stare ruke s puno ljubavi uzimaju brašno, šećer, mast i mjese kolače iz djetinjstva. A tu zamješanu smjesu stavljaju u kalupe i u njima peku ukusne domaće šape. Prave iz bakine kuhinje, pune sjećanja, razgovora, mirisa i jedva dočekanog pečenja da se čim izlete iz kalupa još onako tople probaju.
Nekima od vas koji sada ovo čitate, misli se vraćaju u djetinjstvo i u vrijeme blagdana ili nekih posebnih prigoda, kada bi baka unučićima pravila kolače, najčešće gurabije ili šape.
Većina baka iz toga vremena sada nije među živima, ali još uvijek ih ima živih koje se otimaju godinama i teretu života.
Jedna od njih je i baka Marta Mišura iz Ripaca. Marta je u 91. godini života, i još uvijek pravi kolače iz našeg djetinjstva. I ne samo kolače, pravi ona i kruh, pitu, pogaču… I kako kaže, pravit će dok god joj zdravlje to bude dopuštalo.
Ova žena samo je još jedna u nizu hrabrih i starih ramskih majki, ramskih nositeljica života koje se ne predaju niti onda kada vrijeme čini svoje. Baki Marti želimo da je zdravlje služi još puno ljeta i da uživamo u njenim specijalitetima koji nas uvijek vrlo rado vraćaju u djetinjstvo i mladost.
Što bi neki rekli: Što je Božić bez Šapa?
Ipak, misli i sjećanja, najčešće “lete” do majke i bake. Žena koje su u Rami bile nositeljice života i čuvarice obitelji. Dovoljno je prisjetiti se listopada 1942. godine, kada je velika većina muškaraca pobijena, a na majke i bake sručila se sva težina života bez igdje ičega, a često i bez ikoga. Ipak, polako, ali svoju djecu ili unuke othranile su i od njih stvorile ljude sposobne, boriti se za sebe i svoju obitelj.
Život je tekao dalje, i onda su došle ’60-te i odlasci na “privremeni” rad u Njemačku, Austriju… Majka je opet nosila tri kuta kuće, a one koje su imale malo više sreće i u obitelji imale baku, teret odgoja i podizanja djece bio je barem malo lakši. Bake su “igrale” bitnu ulogu u svemu.
Bile su i osobe koje su pokušavale ispuniti želje djeci koja bi poželjela kolače ili nešto slično. Često se živjelo skromno, i one su davale sve od sebe da udovolje djeci.
Hrabre bake često su bile zaštita nestašnim unučićima, ali i još češće ona ruka nježnosti koja ti pruža nešto čega ćeš se sjećati cijeli život. Vremenom baka postaje starija, a njene ruke s još više žuljeva, lice naborano i kosti oronule ali pogled uvijek ostaje isti, nježan i blag, majčinski. Još dok je živa posjetiš je i za zdarvlje upitaš. Jednostavno poželiš da ti je blizu i da kažeš: “Baba, fale mi dani iz djetinjstva, fale mi oni tvoji kolači, pita, pogača, kruh ispod sača posut šećerom”.
A onda te stare ruke s puno ljubavi uzimaju brašno, šećer, mast i mjese kolače iz djetinjstva. A tu zamješanu smjesu stavljaju u kalupe i u njima peku ukusne domaće šape. Prave iz bakine kuhinje, pune sjećanja, razgovora, mirisa i jedva dočekanog pečenja da se čim izlete iz kalupa još onako tople probaju.
Nekima od vas koji sada ovo čitate, misli se vraćaju u djetinjstvo i u vrijeme blagdana ili nekih posebnih prigoda, kada bi baka unučićima pravila kolače, najčešće gurabije ili šape.
Većina baka iz toga vremena sada nije među živima, ali još uvijek ih ima živih koje se otimaju godinama i teretu života.
Jedna od njih je i baka Marta Mišura iz Ripaca. Marta je u 91. godini života, i još uvijek pravi kolače iz našeg djetinjstva. I ne samo kolače, pravi ona i kruh, pitu, pogaču… I kako kaže, pravit će dok god joj zdravlje to bude dopuštalo.
Ova žena samo je još jedna u nizu hrabrih i starih ramskih majki, ramskih nositeljica života koje se ne predaju niti onda kada vrijeme čini svoje. Baki Marti želimo da je zdravlje služi još puno ljeta i da uživamo u njenim specijalitetima koji nas uvijek vrlo rado vraćaju u djetinjstvo i mladost.
Što bi neki rekli: Što je Božić bez Šapa?
