Autocesta Banja Luka - Split, vruća želja Republike Srpske, ponovno je stavljena na dnevni red. Odlučna prezentacija u režiji “Autoputeva Republike Srpske” imala je za cilj stvoriti dojam da komplicirani, dugoročni projekt samo što nije krenuo. Predstavljen je i jaki kineski partner sa zaleđem moćne “Eksim” banke. Ideje naše, pare vaše. Vežite se, krećemo.
Puni profil zamišljene autoceste duge 186 kilometara bio bi nedvojbeno dobar poticaj razvoju pasivnog kraja u susjednoj državi, brzi izlaz na more i oživljavanje tradicionalne upućenosti gospodarstva tog dijela BiH prema splitskoj luci. Hrvatima u Federaciji BiH zanimljiva je jer osigurava brži i jeftiniji put do Zagreba.
Nije zabranjeno sanjati
Isti argumenti vrijedili su i 2008. godine kad je autocesta promovirana, s nekim drugim izvođačima i financijerima. Najavilo se da bi prvi automobili mogli krenuti 2015. godine. Danas se govori o tome da bi se, u idealnim uvjetima, sve moglo realizirati do 2026. godine.
Koja je polazišna točka? U Republici Srpskoj, kroz koju prolazi 100 kilometara ceste, učinili su tek prve koračiće u sređivanju prostorno-planske dokumentacije, dok u Federaciji BiH još nisu definirali niti trasu za svojih 65 kilometara. Dvoje između opcija Glamoč-Livno i Kupres-Livno. Ukupan trošak za 165 kilometara blizu 2,5 milijardi eura.
Lijepo je čuti suglasje u ovom poslu na jako dugom štapu, s velikim “ako”, ali to nije samo unutarnje pitanje BiH. Nešto se pita i Republiku Hrvatsku. Prije šest godina ondašnja Vlada RH javno je podržala ideju, danas, u novim okolnostima, postavila se u ulogu nijemog promatrača. Nije više vrijeme za megalomanske projekte upitne isplativosti. Za nas je gradnja novih autocesta manje-više gotova priča, a veza Banja Luka - Split nije moguća ako se ne izgradi dionica od čvora “Čaporice” do granice u ukupnoj dužini 22 kilometra.
Čak i da se nađe investitor/koncesionar za tu relativno kratku, ali zahtjevnu dionicu, postavlja se pitanje svrhovitosti. Zajednički projekt svim partnerima mora donijeti pozitivne efekte, a Hrvatska mora ozbiljno voditi računa da ne radi u korist vlastite štete. Jer, put od Splita do Zagreba skratio bi se za četrdesetak kilometara, pa bi odljev prometa sa skupe Dalmatine bio vjerojatan. I osjetan. Naravno, uz ono najbolnije - bitan pad prihoda.
To bi se nezgodno odrazilo na državne financije i u slučaju monetizacije jer prema studiji opravdanosti, hrvatska Vlada će budućem koncesionaru morati rizik ulaganja svesti na najmanju moguću mjeru i jamčiti nadoknadu prihoda u slučaju pada prometa. Valjda su nam dovoljna iskustva sa “Strabagom”, koncesionarom Autoceste Zagreb-Macelj i gotovo kolonijalni odnos s tvrtkom “Bina-Istra”. Treba li nam još jedan, puno drastičniji slučaj i s Dalmatinom?
No, sva je prilika da se aktualna, pa ni nekoliko sljedećih vlada neće tako lako naći u iskušenju da krenu u zahtjevnu investiciju. Ako za most preko Save kod Stare Gradiške vrijedan 50 milijuna eura, koji ima građevinsku dozvolu, već godinama čekamo novac EU-a, zašto bi uopće razmišljali o desetak puta skupljoj poveznici s BiH na jugu zemlje, prije nego svoj posao dovrše susjedi. Jasno je, stoga, da će najavljeni projekt i dalje ostati tek banjolučki san, a što bi rekao Milorad Dodik - nikome nije zabranjeno sanjati.
DRAŽEN GUDIĆ/Slobodna Dalmacija
Puni profil zamišljene autoceste duge 186 kilometara bio bi nedvojbeno dobar poticaj razvoju pasivnog kraja u susjednoj državi, brzi izlaz na more i oživljavanje tradicionalne upućenosti gospodarstva tog dijela BiH prema splitskoj luci. Hrvatima u Federaciji BiH zanimljiva je jer osigurava brži i jeftiniji put do Zagreba.
Nije zabranjeno sanjati
Isti argumenti vrijedili su i 2008. godine kad je autocesta promovirana, s nekim drugim izvođačima i financijerima. Najavilo se da bi prvi automobili mogli krenuti 2015. godine. Danas se govori o tome da bi se, u idealnim uvjetima, sve moglo realizirati do 2026. godine.
Koja je polazišna točka? U Republici Srpskoj, kroz koju prolazi 100 kilometara ceste, učinili su tek prve koračiće u sređivanju prostorno-planske dokumentacije, dok u Federaciji BiH još nisu definirali niti trasu za svojih 65 kilometara. Dvoje između opcija Glamoč-Livno i Kupres-Livno. Ukupan trošak za 165 kilometara blizu 2,5 milijardi eura.
Lijepo je čuti suglasje u ovom poslu na jako dugom štapu, s velikim “ako”, ali to nije samo unutarnje pitanje BiH. Nešto se pita i Republiku Hrvatsku. Prije šest godina ondašnja Vlada RH javno je podržala ideju, danas, u novim okolnostima, postavila se u ulogu nijemog promatrača. Nije više vrijeme za megalomanske projekte upitne isplativosti. Za nas je gradnja novih autocesta manje-više gotova priča, a veza Banja Luka - Split nije moguća ako se ne izgradi dionica od čvora “Čaporice” do granice u ukupnoj dužini 22 kilometra.
Čak i da se nađe investitor/koncesionar za tu relativno kratku, ali zahtjevnu dionicu, postavlja se pitanje svrhovitosti. Zajednički projekt svim partnerima mora donijeti pozitivne efekte, a Hrvatska mora ozbiljno voditi računa da ne radi u korist vlastite štete. Jer, put od Splita do Zagreba skratio bi se za četrdesetak kilometara, pa bi odljev prometa sa skupe Dalmatine bio vjerojatan. I osjetan. Naravno, uz ono najbolnije - bitan pad prihoda.
To bi se nezgodno odrazilo na državne financije i u slučaju monetizacije jer prema studiji opravdanosti, hrvatska Vlada će budućem koncesionaru morati rizik ulaganja svesti na najmanju moguću mjeru i jamčiti nadoknadu prihoda u slučaju pada prometa. Valjda su nam dovoljna iskustva sa “Strabagom”, koncesionarom Autoceste Zagreb-Macelj i gotovo kolonijalni odnos s tvrtkom “Bina-Istra”. Treba li nam još jedan, puno drastičniji slučaj i s Dalmatinom?
No, sva je prilika da se aktualna, pa ni nekoliko sljedećih vlada neće tako lako naći u iskušenju da krenu u zahtjevnu investiciju. Ako za most preko Save kod Stare Gradiške vrijedan 50 milijuna eura, koji ima građevinsku dozvolu, već godinama čekamo novac EU-a, zašto bi uopće razmišljali o desetak puta skupljoj poveznici s BiH na jugu zemlje, prije nego svoj posao dovrše susjedi. Jasno je, stoga, da će najavljeni projekt i dalje ostati tek banjolučki san, a što bi rekao Milorad Dodik - nikome nije zabranjeno sanjati.
DRAŽEN GUDIĆ/Slobodna Dalmacija
