Odjetnik, bivši predsjednik Nove hrvatske inicijative koja je 2001. bila dijelom SDP-ovog projekta majorizacije Hrvata, Krešimir Zubak i sarajevski akademik Slavo Kukić koji je podržao oba projekta majorizacije Hrvata; i Alijansu i Platformu, pokušali su za jedan internetski portal relativizirati i zamagliti pitanje nacionalnog legitimiteta. Očito, u funkciji opravdavanja možebitne nove majorizacije Hrvata
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Zubak tako zastupa tezu kako se ne može, odnosno kako se neće moći utvrditi tko je za kojeg kandidata za člana Predsjedništva BiH u Federaciji BiH glasovao, pa tako ni tko ima, a tko nema nacionalni legitimitet. Ukratko, onaj kandidat iz “reda Hrvata koji dobije najveći broj glasova”, po Zubaku, je legalan i legitiman, jer se po Ustavu ne bira predstavnik Hrvata, odnosno predstavnik Bošnjaka, već jedan iz reda Hrvata, odnosno Bošnjaka.
Istina je da kandidat iz reda Hrvata i kandidat iz reda Bošnjaka za člana Predsjedništva BiH, koji prema podacima Središnjeg izbornog povjerenstva BiH dobije najveći broj glasova birača je zakonito izabrani član Predsjedništva BiH, dakle ima ga se smatrati legalnim članom “kolektivnog šefa države”. O legitimitetu, međutim, Ustav i izborni zakon eksplicitno ne govore ništa.
I tu i jeste problem. Naime, ako je Bosna i Hercegovina država triju suverenih i konstitutivnih naroda, dakle konsocijacija, a ne građanska država, a po Ustavu jeste, instituciju Predsjedništvo BiH treba onda promatrati kao reprezenta ta tri konstitutivna i suverena naroda. I tu Utsav implicitno nalaže izbor predstavnika tri naroda
Neustavni izborni zakon
No Izborni zakon BiH, očito, nije u skladu s Ustavom, jer dozvoljava mogućnost da jedan narod izabere i kandidata iz reda hrvatskog i kandidata iz reda bošnjačkog naroda, time što je definirao da je izborna jedinica iz koje se biraju kandidati za dva člana Predsjedništva BiH- Federacija BiH, u kojoj jedan narod ili građani jedne nacionalne zajednice su više nego trostruko brojniji od građana druge suverene i konstitutivne nacionalne zajednice. Dakle, izborni zakon tmogućava da brojnija zajednica izabere dva reprezenta, samo različite nacionalnosti, čime se istovremeno drugoj nacionalnoj zajednici uskraćuje da bude predstavljena u kolektivnom šefu države. Time se, uz ostalo krši i ustavno načelo o ravnopravnosti naroda u BiH.
Višegodišnji pokušaji hrvatskih političkih predstavnika, pa i kroz pregovore s bošnjačkim stranakama o implementaciji presude u predmetu “Sejdić- Finci” da se izborni zakon, uskladi s Ustavom, kroz formiranje dvije izborne jedinice u F BiH- većinski bošnjačke i većinski hrvatske i time, uz diskriminaciju pripadnika nacionalnih manjina, koji se ne mogu kandidirati otkloni i diskriminacija Hrvata koji se mogu kandidirati, ali ne mogu izabrati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH,, nailazila je na stalna odbijanje. Objašnjenje je najčešće bilo da se ne mogu prihvati “nacionalne pdodjele” da je to “uvod u treći entitet”, “razbijanje države”, a zapravo se htijelo zadržati postojeći model koji omogućava majorizaciju Hrvata u izboru člana Predsjedništva BiH.
Zubakova kontradiktornost uvela ga u zamku
U pokušaju da zamagli i relativizira pitanje nacionalnog legitimiteta Zubak upada u kontradiktornosti. Najprije na retoričko pitanje “Tko je legitiman” odgovara: “Legitiman je onaj koji dobije značajnu podršku glasačkog tijela iz reda hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda”. No, kako se, po njegovom mišljenju, ne može egzaktno utvrditi tko je za koga glasovao i kako se ne bira predstavnik naroda, već “jedan iz reda naroda”, onda Zubak zaključuje “za mene je legitiman predstavnik Hrvata iz primjerice i HSP-a, i nije bitno koje hrvatske stranke, ako je njen kandidat dobio većinu u glasovanju za člana Predsjedništva BiH, bez obzira koliko je on osvojio glasova Hrvata, Bošnjaka ili Srba. U pokušaju opravdavanja postojeće i moguće buduće majorizacije Hrvata “pravnog eksperta” Zubaka, kontradiktorno tumačenje nacionalnog legitimiteta tako odvede u zamku poistovjećivanja legaliteta i legitimiteta.
Njegova tvrdnja kako se ne može utvrditi nacionalna struktura glasača kandidata iz reda hrvatskog i iz reda bošnjačkog naroda za člana Predsjedništva BiH, također je netočna. Pogotovo to neće biti problem dosta precizno utvrditi, nakon objave rezultata popisa stanovništva u BiH, kada bude poznata i nacionalna struktura stanovništva svake od općina u BiH.
Takvu analizu, nakon prošlih izbora kada je predominantno bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić uradio je tim okupljen oko sociologa Ivana Vukoje. Analize i podaci koje je objavio Vukoja bili su neoboriv argument majorizacije Hrvata, koji su prihvaćeni kao validni dokazi i izvan BiH. Nadamo se kako sociolog Vukoja, koji je u međuvremnu osnovao Institut za društveno-politička istraživanja u Mostaru i njegov tim neće žaliti truda da znanstvenim metodama razobliče eventualni ponovni pokušaj da se javnost obmane o tom za koga je glasala većina Hrvata izašlih na izbore i tko ima nacionalni legitimitet Hrvata, a tko ne.
Akademik Slavo Kukić, koji već godinama ustrajava i podupire majorizaciji svojih sunarodnjaka, očekivano, dijeli mišljenje sa Zubakom da izborni legitimitet ima svaka politička stranka koja je prešla izborni prag i dobila potencijalnu mogućnost da postizbornim koaliranjem formira zakonodavnu i izvršnu vlast.
Po Kukiću svi legitimni
I Kukić kao i Zubak, na Ustav se pozivaju kad im to odgovara, kad ne odgovara, onda zanemaruju, ili prešućuju ustavne odredbe. Tako Kukić očito Federaciju BiH treira kao građanski enitet, u kojem oni koji formiraju većinu, praveći koalicije i sa strankama minorne podrške hrvatskih birača, imaju zakonito pravo i legitimaciju formirati vlast. No, Federacija BiH, kao što rekosmo, je konsocijacija, pa Washingtonskom i Daytonskom sporazumu Hrvata i Bošnjaka, a ne građanski enitet.
Istina, nametnutim odredbama visokog predstavnika iz 2001. i Srbi su u F BiH postali konstitutivan narod, ali bez mogućnosti da izaberu svoje političke predstavnike, već im ih biraju Bošnjaci, kao što su i Bošnjaci i Hrvati postali konstitutivni u RS, s malom, u slučaju Bošnjaka, ili nakakvom, zbog malobrojnosti, u slučaju Hrvata, mogućnošću izabrati svoje predstavnike u tijela vlasti RS, već im ih bira većinski narod u tom entitetu- Srbi.
Nadalje, u pokušaju osporavanja teze da nacionalni legitimitet ima onaj tko dobije 50 plus jedan glas Kukić je izračunao kako u BiH ima 550.000 Hrvata, iako rezultati nacionalne strukture stanovništva, prema prošle godine provedenom popisu stanovništva, još nisu objavljeni. I tu se Kukić, u pokušaju opravdavanja majorizacije Hrvata sukobljava s ranijim svojim propagandističkim tvrdnjama da je “zbog politike HDZ-a prijeratni broj Hrvata (760.850, prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991,)- prepolovljen”. Polovica od 760 tisuća je, po Kukiću, koji se očito koristi Inzkovim matematičkim formulama, 550.000. Kukić tako za vlastitu propagandu čas smanjuje, čas povećava broj Hrvata. “Ugledni je akademik” dalje izračunao da je od 550.000 Hrvata , 400 tisuća hrvatskih birača i veli akedimik “ako kažemo da je oko 400 tisuća s pravom glasa, tvrdim da sve opcije s hrvatskim predznakom zajedno neće imati 200 tisuća glasova.”
“To znači, zaključuje vrli akademik “da sve zajedno neće prijeći taj prag od 50+1 posto. Pa dodaje “s te pozicije neće imati tu potrebnu kvotu o kojoj se toliko govori. Stoga, ako je to tako, s kojim pravom govore o legitimitetu oni koji će sutra razgovarati oni s maksimalno 25 posto hrvatskog glasačkog tijela”, pita Kukić te zaključuje da je posrijedi politikanstvo bez ikakvog ustavnog temelja i politološke logike.
Akademikova matematika
Osim što daje proizvoljne podatke o broju Hrvata i broju hrvatskih birača, “znanstvenik” Kukić namjerno prešućuje, ili ne zna, da se legitimitet ne određuje na osnovu ukupnog broja birača, već, prema načelu demokracije, ili preciznije konsocijacijske demokracije, u odnosu na broj birača jednog naroda koji izađe na izbore. Dakle, kada se kaže 50-1 glas, misli se na nadpolovičnu većinu glasača jedne zajednice koji glasuju. U suprotnom, ako bi primjenili Kukićevo kvazipolitološko tumačenjenje legitimiteta ne samo na BiH nego i na druge, primjerice, građanske, monoetničke države, onda vlast ni u jednoj državi ne bi bila legitimna, jer ni za jednu vladajuću stranku ili koaliciju nije glasala većina od ukupnog broja glasača, već većina birača izašlih na izbore.
Zaključuje dalje Kukić, znanstvno dabome, kako “dakle, legitimitet pripada svakome tko je prešao izborni prag, a sve ostalo su politikantske priče” pa, na tragu teze sarajevskih majorizatora, tvrdi “kako nitko, pa ni HDZ BiH nema ekskluzivno pravo predstavljati Hrvate”.
Ako bi to bilo točno, ako bi kao što tvrdi “znanstvenik” Kukić nacionalni legitimitet imala i ona stranka koja prijeđe izborni prag, kao i ona koja osvoji nadpolovičnu većinu glasova birača izašlih na izbore, pripadnika jednog suverenog naroda, izbori onda ne bi imali nikakvog smisla. Ne bi bilo pobjednika i gubitnika na izborima, svi bi bili pobjednici i svi bi imali pravo predstavljati narod. A takvo što ponavljamo obesmišljava izbore. Dakle, kako bilo koju zajednicu ne mogu predstavljati svi, pa tako ni hrvatsku zajednicu u BiH, koja ima ustavnu atribuciju suverene zajednice, konstituenta BiH, predstavnicima te zajednice mogu se smatrati samo ona , stranka ili koalicija, kao što rekosmo, koja osvoji nadpolovičnu podršku birača te zajednice izašlih na izbore. Ta stranka ili koalicija ima legitimitet, mandat, zastupati interese cijele te zajednice. Zato postoje izbori, da narod, da građani, jedne, druge i treće suverene zajednice izaberu između više političkih opcija tko će ih predstavljati u vlasti.
Sve drugo je u funkciji obmanjivanja i sluđivanja javnosti u funkciji destruiranja vlastitih sunarodnjaka i služenja tuđem nacionalizmu. Kvaziznanstvenik Kukić, je za to sluganstvo i destrukciju svojih sunarodnjaka nagrađen titulom akademika. I takvog će ga zapamtiti povijest.
I na koncu Zubak i Kukić izravnim sudioništvom u projektu majorizacije Hrvata (Kukić je bio kandidat SDP-a u projektu nametanja bošnjačke političke volje i u Vijeću ministara BiH, a Zubakova NHI dio Alijanse za promijene) izgubili su i moralni i stručni kredibilitet govoriti o tim pitanjima. Za svagda/HMS/
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Zubak tako zastupa tezu kako se ne može, odnosno kako se neće moći utvrditi tko je za kojeg kandidata za člana Predsjedništva BiH u Federaciji BiH glasovao, pa tako ni tko ima, a tko nema nacionalni legitimitet. Ukratko, onaj kandidat iz “reda Hrvata koji dobije najveći broj glasova”, po Zubaku, je legalan i legitiman, jer se po Ustavu ne bira predstavnik Hrvata, odnosno predstavnik Bošnjaka, već jedan iz reda Hrvata, odnosno Bošnjaka.
Istina je da kandidat iz reda Hrvata i kandidat iz reda Bošnjaka za člana Predsjedništva BiH, koji prema podacima Središnjeg izbornog povjerenstva BiH dobije najveći broj glasova birača je zakonito izabrani član Predsjedništva BiH, dakle ima ga se smatrati legalnim članom “kolektivnog šefa države”. O legitimitetu, međutim, Ustav i izborni zakon eksplicitno ne govore ništa.
I tu i jeste problem. Naime, ako je Bosna i Hercegovina država triju suverenih i konstitutivnih naroda, dakle konsocijacija, a ne građanska država, a po Ustavu jeste, instituciju Predsjedništvo BiH treba onda promatrati kao reprezenta ta tri konstitutivna i suverena naroda. I tu Utsav implicitno nalaže izbor predstavnika tri naroda
Neustavni izborni zakon
No Izborni zakon BiH, očito, nije u skladu s Ustavom, jer dozvoljava mogućnost da jedan narod izabere i kandidata iz reda hrvatskog i kandidata iz reda bošnjačkog naroda, time što je definirao da je izborna jedinica iz koje se biraju kandidati za dva člana Predsjedništva BiH- Federacija BiH, u kojoj jedan narod ili građani jedne nacionalne zajednice su više nego trostruko brojniji od građana druge suverene i konstitutivne nacionalne zajednice. Dakle, izborni zakon tmogućava da brojnija zajednica izabere dva reprezenta, samo različite nacionalnosti, čime se istovremeno drugoj nacionalnoj zajednici uskraćuje da bude predstavljena u kolektivnom šefu države. Time se, uz ostalo krši i ustavno načelo o ravnopravnosti naroda u BiH.
Višegodišnji pokušaji hrvatskih političkih predstavnika, pa i kroz pregovore s bošnjačkim stranakama o implementaciji presude u predmetu “Sejdić- Finci” da se izborni zakon, uskladi s Ustavom, kroz formiranje dvije izborne jedinice u F BiH- većinski bošnjačke i većinski hrvatske i time, uz diskriminaciju pripadnika nacionalnih manjina, koji se ne mogu kandidirati otkloni i diskriminacija Hrvata koji se mogu kandidirati, ali ne mogu izabrati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH,, nailazila je na stalna odbijanje. Objašnjenje je najčešće bilo da se ne mogu prihvati “nacionalne pdodjele” da je to “uvod u treći entitet”, “razbijanje države”, a zapravo se htijelo zadržati postojeći model koji omogućava majorizaciju Hrvata u izboru člana Predsjedništva BiH.
Zubakova kontradiktornost uvela ga u zamku
U pokušaju da zamagli i relativizira pitanje nacionalnog legitimiteta Zubak upada u kontradiktornosti. Najprije na retoričko pitanje “Tko je legitiman” odgovara: “Legitiman je onaj koji dobije značajnu podršku glasačkog tijela iz reda hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda”. No, kako se, po njegovom mišljenju, ne može egzaktno utvrditi tko je za koga glasovao i kako se ne bira predstavnik naroda, već “jedan iz reda naroda”, onda Zubak zaključuje “za mene je legitiman predstavnik Hrvata iz primjerice i HSP-a, i nije bitno koje hrvatske stranke, ako je njen kandidat dobio većinu u glasovanju za člana Predsjedništva BiH, bez obzira koliko je on osvojio glasova Hrvata, Bošnjaka ili Srba. U pokušaju opravdavanja postojeće i moguće buduće majorizacije Hrvata “pravnog eksperta” Zubaka, kontradiktorno tumačenje nacionalnog legitimiteta tako odvede u zamku poistovjećivanja legaliteta i legitimiteta.
Njegova tvrdnja kako se ne može utvrditi nacionalna struktura glasača kandidata iz reda hrvatskog i iz reda bošnjačkog naroda za člana Predsjedništva BiH, također je netočna. Pogotovo to neće biti problem dosta precizno utvrditi, nakon objave rezultata popisa stanovništva u BiH, kada bude poznata i nacionalna struktura stanovništva svake od općina u BiH.
Takvu analizu, nakon prošlih izbora kada je predominantno bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić uradio je tim okupljen oko sociologa Ivana Vukoje. Analize i podaci koje je objavio Vukoja bili su neoboriv argument majorizacije Hrvata, koji su prihvaćeni kao validni dokazi i izvan BiH. Nadamo se kako sociolog Vukoja, koji je u međuvremnu osnovao Institut za društveno-politička istraživanja u Mostaru i njegov tim neće žaliti truda da znanstvenim metodama razobliče eventualni ponovni pokušaj da se javnost obmane o tom za koga je glasala većina Hrvata izašlih na izbore i tko ima nacionalni legitimitet Hrvata, a tko ne.
Akademik Slavo Kukić, koji već godinama ustrajava i podupire majorizaciji svojih sunarodnjaka, očekivano, dijeli mišljenje sa Zubakom da izborni legitimitet ima svaka politička stranka koja je prešla izborni prag i dobila potencijalnu mogućnost da postizbornim koaliranjem formira zakonodavnu i izvršnu vlast.
Po Kukiću svi legitimni
I Kukić kao i Zubak, na Ustav se pozivaju kad im to odgovara, kad ne odgovara, onda zanemaruju, ili prešućuju ustavne odredbe. Tako Kukić očito Federaciju BiH treira kao građanski enitet, u kojem oni koji formiraju većinu, praveći koalicije i sa strankama minorne podrške hrvatskih birača, imaju zakonito pravo i legitimaciju formirati vlast. No, Federacija BiH, kao što rekosmo, je konsocijacija, pa Washingtonskom i Daytonskom sporazumu Hrvata i Bošnjaka, a ne građanski enitet.
Istina, nametnutim odredbama visokog predstavnika iz 2001. i Srbi su u F BiH postali konstitutivan narod, ali bez mogućnosti da izaberu svoje političke predstavnike, već im ih biraju Bošnjaci, kao što su i Bošnjaci i Hrvati postali konstitutivni u RS, s malom, u slučaju Bošnjaka, ili nakakvom, zbog malobrojnosti, u slučaju Hrvata, mogućnošću izabrati svoje predstavnike u tijela vlasti RS, već im ih bira većinski narod u tom entitetu- Srbi.
Nadalje, u pokušaju osporavanja teze da nacionalni legitimitet ima onaj tko dobije 50 plus jedan glas Kukić je izračunao kako u BiH ima 550.000 Hrvata, iako rezultati nacionalne strukture stanovništva, prema prošle godine provedenom popisu stanovništva, još nisu objavljeni. I tu se Kukić, u pokušaju opravdavanja majorizacije Hrvata sukobljava s ranijim svojim propagandističkim tvrdnjama da je “zbog politike HDZ-a prijeratni broj Hrvata (760.850, prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991,)- prepolovljen”. Polovica od 760 tisuća je, po Kukiću, koji se očito koristi Inzkovim matematičkim formulama, 550.000. Kukić tako za vlastitu propagandu čas smanjuje, čas povećava broj Hrvata. “Ugledni je akademik” dalje izračunao da je od 550.000 Hrvata , 400 tisuća hrvatskih birača i veli akedimik “ako kažemo da je oko 400 tisuća s pravom glasa, tvrdim da sve opcije s hrvatskim predznakom zajedno neće imati 200 tisuća glasova.”
“To znači, zaključuje vrli akademik “da sve zajedno neće prijeći taj prag od 50+1 posto. Pa dodaje “s te pozicije neće imati tu potrebnu kvotu o kojoj se toliko govori. Stoga, ako je to tako, s kojim pravom govore o legitimitetu oni koji će sutra razgovarati oni s maksimalno 25 posto hrvatskog glasačkog tijela”, pita Kukić te zaključuje da je posrijedi politikanstvo bez ikakvog ustavnog temelja i politološke logike.
Akademikova matematika
Osim što daje proizvoljne podatke o broju Hrvata i broju hrvatskih birača, “znanstvenik” Kukić namjerno prešućuje, ili ne zna, da se legitimitet ne određuje na osnovu ukupnog broja birača, već, prema načelu demokracije, ili preciznije konsocijacijske demokracije, u odnosu na broj birača jednog naroda koji izađe na izbore. Dakle, kada se kaže 50-1 glas, misli se na nadpolovičnu većinu glasača jedne zajednice koji glasuju. U suprotnom, ako bi primjenili Kukićevo kvazipolitološko tumačenjenje legitimiteta ne samo na BiH nego i na druge, primjerice, građanske, monoetničke države, onda vlast ni u jednoj državi ne bi bila legitimna, jer ni za jednu vladajuću stranku ili koaliciju nije glasala većina od ukupnog broja glasača, već većina birača izašlih na izbore.
Zaključuje dalje Kukić, znanstvno dabome, kako “dakle, legitimitet pripada svakome tko je prešao izborni prag, a sve ostalo su politikantske priče” pa, na tragu teze sarajevskih majorizatora, tvrdi “kako nitko, pa ni HDZ BiH nema ekskluzivno pravo predstavljati Hrvate”.
Ako bi to bilo točno, ako bi kao što tvrdi “znanstvenik” Kukić nacionalni legitimitet imala i ona stranka koja prijeđe izborni prag, kao i ona koja osvoji nadpolovičnu većinu glasova birača izašlih na izbore, pripadnika jednog suverenog naroda, izbori onda ne bi imali nikakvog smisla. Ne bi bilo pobjednika i gubitnika na izborima, svi bi bili pobjednici i svi bi imali pravo predstavljati narod. A takvo što ponavljamo obesmišljava izbore. Dakle, kako bilo koju zajednicu ne mogu predstavljati svi, pa tako ni hrvatsku zajednicu u BiH, koja ima ustavnu atribuciju suverene zajednice, konstituenta BiH, predstavnicima te zajednice mogu se smatrati samo ona , stranka ili koalicija, kao što rekosmo, koja osvoji nadpolovičnu podršku birača te zajednice izašlih na izbore. Ta stranka ili koalicija ima legitimitet, mandat, zastupati interese cijele te zajednice. Zato postoje izbori, da narod, da građani, jedne, druge i treće suverene zajednice izaberu između više političkih opcija tko će ih predstavljati u vlasti.
Sve drugo je u funkciji obmanjivanja i sluđivanja javnosti u funkciji destruiranja vlastitih sunarodnjaka i služenja tuđem nacionalizmu. Kvaziznanstvenik Kukić, je za to sluganstvo i destrukciju svojih sunarodnjaka nagrađen titulom akademika. I takvog će ga zapamtiti povijest.
I na koncu Zubak i Kukić izravnim sudioništvom u projektu majorizacije Hrvata (Kukić je bio kandidat SDP-a u projektu nametanja bošnjačke političke volje i u Vijeću ministara BiH, a Zubakova NHI dio Alijanse za promijene) izgubili su i moralni i stručni kredibilitet govoriti o tim pitanjima. Za svagda/HMS/
