Svake godine postaju sve očitije posljedice globalnog zatopljenja: porast prosječne temperature, požari, veći broj toplinskih valova, otapanje ledenjaka. Znanstvenici stoga rade na raznim scenarijima sprječavanja još većih katastrofa u budućnosti, a jedan od njih je i izbacivanje prašine s Mjeseca.
Ovu ideju su predstavili astrofizičar Ben Bromley i računalni znanstvenik Sameer Khan sa Sveučilišta Utah te astrofizičar Scott Kenyon s instituta Smithsonian Astrophysical Observatory. Mada se radi o nekoj vrsti ekstremne mjere, njihov je plan vjerojatno manje riskantan te ima niže troškove od mnogih drugih "hitnih" strategija, piše Science Alert.
Spas - oblak prašine od 10 milijardi kilograma
Zbog sve veće količine ugljikovog dioksida dolazi do efekta staklenika, odnosno zadržavanja topline u atmosferi. Najlogičnije rješenje za taj problem bi bilo smanjenje emisije stakleničkih plinova. No, globalno zatopljenje bi se moglo zatomiti, koliko god to ludo zvučalo, ogromnim inženjerskim projektima koji bi odvratili dio sunčeve svjetlosti prije nego što dođe do Zemlje.
Stručnjaci su već ranije predložili da se u atmosferu ispusti izmaglica od čestica sumporovog dioksida. No, koliko god to bilo praktično i ekonomski izvedivo, ovaj potez bi mogao imati druge loše posljedice po naš okoliš.
Bromley, Khan i Kenyon su stoga izračunali kolika je količina prašine u svemiru potrebna da bi obavila isti posao kao čestice sumporovog dioksida (bez da se pritom zagađuje naš planet) te shvatili da bi nam trebao oblak prašine od 10 milijardi kilograma.
Nakon analize sjene koju bacaju različite vrste materijala, utjecaja gravitacijskih sila, tlaka zračenja sunčeve svjetlosti i ostalih faktora, odredili su kvalitetu i količinu malih fragmenata prašine potrebnih za filtriranje nešto manje od 2 posto Sunčevih zraka.
Izbacivanje prašine s Mjeseca
Ustanovili su da bi se takav oblak prašine vrlo brzo raspršio te da bi stoga trebao konstantan izvor materijala. S pozitivne strane, ne bi naišli na neke poveće probleme ako nešto krene po zlu; samo bismo pričekali nekih tjedan dana, oblak prašine bi nestao i sve bi bilo po starom.
Znanstvenici su ukazali da bi se ovakav oblak mogao napraviti pomoću iskopavanja, rudarenja i izbacivanja materijala s Mjeseca. Naime, ako precizno i konstantno ispuštamo tok Mjesečeve prašine s hipotetske lunarne postaje koja se nalazi na pravoj poziciji između Sunca i Zemlje mogli bismo na najisplativiji način održati niže temperature; barem dok se ne opametimo i smanjimo emisije štetnih plinova.
"Jednostavniji pristup je balističko izbacivanje prašine s Mjesečeve površine, što bi pružalo sjenu nekoliko ili više dana. Prednosti u usporedbi s lansiranjem sa Zemlje uključuju već spremnu i dostupnu količinu prašine na površini Mjeseca i manje kinetičke energije potrebne za postizanje orbite koja štiti od Sunca", napisali su znanstvenici u studiji.
Istraživanje naziva Dust as a solar shield objavljeno je u časopisu PLOS Climate.
Ovu ideju su predstavili astrofizičar Ben Bromley i računalni znanstvenik Sameer Khan sa Sveučilišta Utah te astrofizičar Scott Kenyon s instituta Smithsonian Astrophysical Observatory. Mada se radi o nekoj vrsti ekstremne mjere, njihov je plan vjerojatno manje riskantan te ima niže troškove od mnogih drugih "hitnih" strategija, piše Science Alert.
Spas - oblak prašine od 10 milijardi kilograma
Zbog sve veće količine ugljikovog dioksida dolazi do efekta staklenika, odnosno zadržavanja topline u atmosferi. Najlogičnije rješenje za taj problem bi bilo smanjenje emisije stakleničkih plinova. No, globalno zatopljenje bi se moglo zatomiti, koliko god to ludo zvučalo, ogromnim inženjerskim projektima koji bi odvratili dio sunčeve svjetlosti prije nego što dođe do Zemlje.
Stručnjaci su već ranije predložili da se u atmosferu ispusti izmaglica od čestica sumporovog dioksida. No, koliko god to bilo praktično i ekonomski izvedivo, ovaj potez bi mogao imati druge loše posljedice po naš okoliš.
Bromley, Khan i Kenyon su stoga izračunali kolika je količina prašine u svemiru potrebna da bi obavila isti posao kao čestice sumporovog dioksida (bez da se pritom zagađuje naš planet) te shvatili da bi nam trebao oblak prašine od 10 milijardi kilograma.
Nakon analize sjene koju bacaju različite vrste materijala, utjecaja gravitacijskih sila, tlaka zračenja sunčeve svjetlosti i ostalih faktora, odredili su kvalitetu i količinu malih fragmenata prašine potrebnih za filtriranje nešto manje od 2 posto Sunčevih zraka.
Izbacivanje prašine s Mjeseca
Ustanovili su da bi se takav oblak prašine vrlo brzo raspršio te da bi stoga trebao konstantan izvor materijala. S pozitivne strane, ne bi naišli na neke poveće probleme ako nešto krene po zlu; samo bismo pričekali nekih tjedan dana, oblak prašine bi nestao i sve bi bilo po starom.
Znanstvenici su ukazali da bi se ovakav oblak mogao napraviti pomoću iskopavanja, rudarenja i izbacivanja materijala s Mjeseca. Naime, ako precizno i konstantno ispuštamo tok Mjesečeve prašine s hipotetske lunarne postaje koja se nalazi na pravoj poziciji između Sunca i Zemlje mogli bismo na najisplativiji način održati niže temperature; barem dok se ne opametimo i smanjimo emisije štetnih plinova.
"Jednostavniji pristup je balističko izbacivanje prašine s Mjesečeve površine, što bi pružalo sjenu nekoliko ili više dana. Prednosti u usporedbi s lansiranjem sa Zemlje uključuju već spremnu i dostupnu količinu prašine na površini Mjeseca i manje kinetičke energije potrebne za postizanje orbite koja štiti od Sunca", napisali su znanstvenici u studiji.
Istraživanje naziva Dust as a solar shield objavljeno je u časopisu PLOS Climate.
