Povijesna događanja vezana uz prvu i drugu bihaćku krizu te operacije hrvatskih snaga Zima 94 i Ljeto 95 manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te ponovno u ljeto 1995. Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici jer je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika, piše Jutarnji list.
Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana. Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona. U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.
Pismo Tuđmanu
Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.
Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.
Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.
Splitska deklaracija
Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin - Grahovo - Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?
Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.
Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.
Bihać, cilj velikosrpske agresije
Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti. Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije.
U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar - Grahovo - Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”. Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu. Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!
24 godine poslije
Kako piše Jutarnji list, danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.
Zbog toga danas zaboravljanje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija. Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana. Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona. U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.
Pismo Tuđmanu
Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.
Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.
Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.
Splitska deklaracija
Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin - Grahovo - Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?
Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.
Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.
Bihać, cilj velikosrpske agresije
Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti. Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije.
U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar - Grahovo - Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”. Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu. Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!
24 godine poslije
Kako piše Jutarnji list, danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.
Zbog toga danas zaboravljanje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija. Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.
