Vjerojatno ste primijetili da su smartfoni u zadnjih nekoliko godina prilično poskupjeli. Razloga za to je više, a da bismo ovaj fenomen u potpunosti razumjeli, moramo se vratiti na početak desetljeća, kad su se tadašnji top modeli mogli kupiti za relativno malu svotu u pretplatničkim paketima operatera. Što su tarife bile skuplje, to su uređaj bili jeftiniji. U konačnici, u najskupljim tarifama top modele se mogli dobiti praktički besplatno.
Ovo je bilo moguće zahvaljujući subvencioniranju od strane operatera, no ta vremena su sada iza nas. Da ne bi bilo zabune, ukidanje subvencija nije naš specifikum, jer se ovakva praksa s minimalnim razlikama provodi po cijeloj Europi i Sjevernoj Americi, a vjerojatno i u ostatku svijeta.
Razlog za ukidanje subvencija je zapravo jednostavan – zakon ponude i potražnje. U tržišnim uvjetima, dakle kad je određeni proizvod tražen, raste mu cijena, a s obzirom da je vremenom sve veći broj ljudi počeo koristiti smartfone, operateri su zaključili da subvencioniranje kao takvo više nije potrebno. Ranije su to činili iz razloga da potaknu potrošnju svojih usluga jer su se vodili su se logikom – što više uređaja, to više potrošnje. Ovo, usput rečeno, najbolje pokazuje koliko su veliku dobit vukli iz svog poslovanja, kad su iz nje mogli financirati i kupnju uređaja sa svoje korisnike.
Nakon što je sve više i više korisnika počelo kupovati smartfone (neki su tek ulazili u taj svijet, a oni koji u njemu već bili, prelazili su na skuplje modele) vidljivo je porasla potražnja, što je operatere navelo da postupno smanje pogodnosti, da bi subvencioniranje kupnje uređaja u konačnici praktički potpuno ukinuli. Ono što su zadržali je prodaja, a najveća pogodnost koju sada možete dobiti je eventualno kupnja na rate uz obvezu vezivanja ugovorom na dvije ili čak tri godine.
Zahvaljujući sve većoj potražnji, operateri su sada na dvostrukom dobitku. Osim što i dalje prodaju svoje usluge, i to još većem broju kupaca, prodaju i same uređaje na kojima također zarađuju. Istina, manje nego na svojim uslugama, ali im njihova prodaja svakako podebljavaju bilancu.
Istu logiku možemo primijeniti i kod proizvođača, iako je drastično podizanje cijena s njihove strane uslijedilo nekoliko godina kasnije. No, prije toga moramo znati da su se u smartfone vremenom počele ugrađivati nove i mahom skuplji dijelovi. Primjerice, komponente ugrađene u iPhone 4 iz 2010. godine koštale su ukupno 190 dolara, dok cijena onih za iPhone XS Max iznosi 390 dolara.
Dodatni faktor je i inflacija. Naime 650 dolara iz 2010. danas vrijedi otprilike 750, što također treba uvrstiti u jednadžbu.
Međutim, drastično povećanje cijena počelo se događati tek prije nekoliko godina, i to kad se tržište zasitilo. Tako smo došli do paradoksalne situacije u kojoj se potrošnja realno smanjuje (broj ukupno prodanih smartfona u svijetu pada), a cijene uređaja rastu, poglavito top modela. Kao da se nalazimo u jednoj od epizoda Montya Pythona ili možda Alan Forda sa Superhikom u glavnoj ulozi.
Jedan od razloga zasićenja tržišta je i kvaliteta uređaja koja je vremenom porasla, što je za posljedicu imalo smanjenje potrebe za obnavljanjem od strane korisnika, odnosno kupovinom novih. Jedan flagship danas se bez problema može koristiti i više od dvije godine, a da ne pritom ne zastari, pa su se proizvođači tako našli pred dilemom – smanjiti proizvodnju ili povisiti cijene. Činjenica je da su odabrali ovo drugo, što im je u tom trenutku zapravo bio i jedini logičan izbor, jer bi smanjivanjem proizvodnje morali smanjivati radnu snagu i ulaganja, što bi na kraju rezultiralo i manjim profitom, a kod nekih i gubitkom.
Tako su počeli dodatno dizati cijene, a po kome je najlakše opaliti, nego po onima koji traže najbolje, odnosno najskuplje? Činjenica je da postoji velik dio populacije, uglavnom u Europi i SAD, te bogatijim azijskim zemljama, koji kupuje isključivo najskuplje uređaje, i njima je razlika između recimo 700 i 900 eura od malog značaja, ako znaju da pritom dobivaju najbolje što tržište nudi.
Isto tako, ovdje se načas možemo vratiti na dio o ugrađenim komponentama. Na primjer, kamera top modela iz 2010. prilično se razlikuje od one iz recimo 2018. godine, zbog čega je potreba za kupnjom kompaktnih fotoaparata kod velikog dijela kupaca jednostavno nestala. Ovo možemo shvatiti na način da su kupčeva sredstva za fotoaparat samo prebačena u budžet namijenjen kupnji smartfona.
Najveći i definitivno umjetan skok cijena dogodio se prošle godine, kad je Appleov iPhone počeo dosezati sulude cifre, što je ohrabrilo i druge proizvođače, koji su iskoristili situaciju i cijene svojih uređaja dodatno „prilagodili“ novonastaloj situaciji na tržištu.
Konkretna Appleova akrobacija se kratkoročno (u jednom kvartalu) pokazala uspješnom. Prodano je količinski manje uređaja, ali je ostvarena veća dobit, što je mokri san svakog proizvođača, no već u sljedećem kvartalu prodaja je drastično pala, što je uzrokovalo i pad vrijednosti Appleovih dionica. Analitičari tako sada špekuliraju da će se cijene sljedećih iPhonea možda vratiti na razinu od godinu ranije, no osobno smatram da će biti dobro i ako ostanu tu gdje jesu.
Naravno, ima i onih proizvođača koji prkose ovakvoj politici cijena, pa pokušavaju iskoristiti situaciju nudeći svoje uređaje po nižim cijenama, što smo vidjeli na primjeru OnePlusa i Xiaomija s Pocophone brandom.
S druge strane, kasnije je i OnePlus počeo dizati cijene, dok je Xiaomi u fazi reorganizacije s naglaskom na diversifikaciju vlastitih brandova. Vidjeli smo da je vodstvo kompanije otvoreno najavilo dizanje cijena uređaja koji se prodaju pod imenom Xiaomi, kako bi izbrisao stignu jeftinog branda, dok će pristupačnije uređaje prodavati pod Pocophone i Redmi brandom, što će vjerojatno samo zabetonirati trenutno stanje na tržištu kad su u pitanju skuplji modeli.
Kako će se situacija dalje razvijati, teško je reći. Dolazak novih uređaja sa savitljivim zaslonima mogao bi unijeti novu pomutnju u politiku cijena, jer smo vidjeli da će prvi takvi primjerci (Samsung Galaxy Fold i Huawei Mate X) prodavati po 2000 eura i više. Ovo bi realno moglo spustiti cijenu klasičnih smartfona, no treba pričekati i vidjeti hoće li ovaj koncept uopće zaživjeti.
Ovo je bilo moguće zahvaljujući subvencioniranju od strane operatera, no ta vremena su sada iza nas. Da ne bi bilo zabune, ukidanje subvencija nije naš specifikum, jer se ovakva praksa s minimalnim razlikama provodi po cijeloj Europi i Sjevernoj Americi, a vjerojatno i u ostatku svijeta.
Razlog za ukidanje subvencija je zapravo jednostavan – zakon ponude i potražnje. U tržišnim uvjetima, dakle kad je određeni proizvod tražen, raste mu cijena, a s obzirom da je vremenom sve veći broj ljudi počeo koristiti smartfone, operateri su zaključili da subvencioniranje kao takvo više nije potrebno. Ranije su to činili iz razloga da potaknu potrošnju svojih usluga jer su se vodili su se logikom – što više uređaja, to više potrošnje. Ovo, usput rečeno, najbolje pokazuje koliko su veliku dobit vukli iz svog poslovanja, kad su iz nje mogli financirati i kupnju uređaja sa svoje korisnike.
Nakon što je sve više i više korisnika počelo kupovati smartfone (neki su tek ulazili u taj svijet, a oni koji u njemu već bili, prelazili su na skuplje modele) vidljivo je porasla potražnja, što je operatere navelo da postupno smanje pogodnosti, da bi subvencioniranje kupnje uređaja u konačnici praktički potpuno ukinuli. Ono što su zadržali je prodaja, a najveća pogodnost koju sada možete dobiti je eventualno kupnja na rate uz obvezu vezivanja ugovorom na dvije ili čak tri godine.
Zahvaljujući sve većoj potražnji, operateri su sada na dvostrukom dobitku. Osim što i dalje prodaju svoje usluge, i to još većem broju kupaca, prodaju i same uređaje na kojima također zarađuju. Istina, manje nego na svojim uslugama, ali im njihova prodaja svakako podebljavaju bilancu.
Istu logiku možemo primijeniti i kod proizvođača, iako je drastično podizanje cijena s njihove strane uslijedilo nekoliko godina kasnije. No, prije toga moramo znati da su se u smartfone vremenom počele ugrađivati nove i mahom skuplji dijelovi. Primjerice, komponente ugrađene u iPhone 4 iz 2010. godine koštale su ukupno 190 dolara, dok cijena onih za iPhone XS Max iznosi 390 dolara.
Dodatni faktor je i inflacija. Naime 650 dolara iz 2010. danas vrijedi otprilike 750, što također treba uvrstiti u jednadžbu.
Međutim, drastično povećanje cijena počelo se događati tek prije nekoliko godina, i to kad se tržište zasitilo. Tako smo došli do paradoksalne situacije u kojoj se potrošnja realno smanjuje (broj ukupno prodanih smartfona u svijetu pada), a cijene uređaja rastu, poglavito top modela. Kao da se nalazimo u jednoj od epizoda Montya Pythona ili možda Alan Forda sa Superhikom u glavnoj ulozi.
Jedan od razloga zasićenja tržišta je i kvaliteta uređaja koja je vremenom porasla, što je za posljedicu imalo smanjenje potrebe za obnavljanjem od strane korisnika, odnosno kupovinom novih. Jedan flagship danas se bez problema može koristiti i više od dvije godine, a da ne pritom ne zastari, pa su se proizvođači tako našli pred dilemom – smanjiti proizvodnju ili povisiti cijene. Činjenica je da su odabrali ovo drugo, što im je u tom trenutku zapravo bio i jedini logičan izbor, jer bi smanjivanjem proizvodnje morali smanjivati radnu snagu i ulaganja, što bi na kraju rezultiralo i manjim profitom, a kod nekih i gubitkom.
Tako su počeli dodatno dizati cijene, a po kome je najlakše opaliti, nego po onima koji traže najbolje, odnosno najskuplje? Činjenica je da postoji velik dio populacije, uglavnom u Europi i SAD, te bogatijim azijskim zemljama, koji kupuje isključivo najskuplje uređaje, i njima je razlika između recimo 700 i 900 eura od malog značaja, ako znaju da pritom dobivaju najbolje što tržište nudi.
Isto tako, ovdje se načas možemo vratiti na dio o ugrađenim komponentama. Na primjer, kamera top modela iz 2010. prilično se razlikuje od one iz recimo 2018. godine, zbog čega je potreba za kupnjom kompaktnih fotoaparata kod velikog dijela kupaca jednostavno nestala. Ovo možemo shvatiti na način da su kupčeva sredstva za fotoaparat samo prebačena u budžet namijenjen kupnji smartfona.
Najveći i definitivno umjetan skok cijena dogodio se prošle godine, kad je Appleov iPhone počeo dosezati sulude cifre, što je ohrabrilo i druge proizvođače, koji su iskoristili situaciju i cijene svojih uređaja dodatno „prilagodili“ novonastaloj situaciji na tržištu.
Konkretna Appleova akrobacija se kratkoročno (u jednom kvartalu) pokazala uspješnom. Prodano je količinski manje uređaja, ali je ostvarena veća dobit, što je mokri san svakog proizvođača, no već u sljedećem kvartalu prodaja je drastično pala, što je uzrokovalo i pad vrijednosti Appleovih dionica. Analitičari tako sada špekuliraju da će se cijene sljedećih iPhonea možda vratiti na razinu od godinu ranije, no osobno smatram da će biti dobro i ako ostanu tu gdje jesu.
Naravno, ima i onih proizvođača koji prkose ovakvoj politici cijena, pa pokušavaju iskoristiti situaciju nudeći svoje uređaje po nižim cijenama, što smo vidjeli na primjeru OnePlusa i Xiaomija s Pocophone brandom.
S druge strane, kasnije je i OnePlus počeo dizati cijene, dok je Xiaomi u fazi reorganizacije s naglaskom na diversifikaciju vlastitih brandova. Vidjeli smo da je vodstvo kompanije otvoreno najavilo dizanje cijena uređaja koji se prodaju pod imenom Xiaomi, kako bi izbrisao stignu jeftinog branda, dok će pristupačnije uređaje prodavati pod Pocophone i Redmi brandom, što će vjerojatno samo zabetonirati trenutno stanje na tržištu kad su u pitanju skuplji modeli.
Kako će se situacija dalje razvijati, teško je reći. Dolazak novih uređaja sa savitljivim zaslonima mogao bi unijeti novu pomutnju u politiku cijena, jer smo vidjeli da će prvi takvi primjerci (Samsung Galaxy Fold i Huawei Mate X) prodavati po 2000 eura i više. Ovo bi realno moglo spustiti cijenu klasičnih smartfona, no treba pričekati i vidjeti hoće li ovaj koncept uopće zaživjeti.
