Šef udruženog stožera američke vojske general Martin Dempsey ovih je dana izazvao pravu senzaciju nenadano stigavši u posjet Vijetnamu. Time je general Dempsey, najviši časnik američke vojske koji je 40 godina nakon završetka krvavog američko-vijetnamskog rata u kojemu je poginulo 58.220 američkih vojnika i oko milijun vijetnamskih civila i vojnika, samo potvrdio da je u Aziji, od početka ove godine, došlo do dramatičnog političkog i vojnog preslagivanja kakvoga do sada svijet nije vidio.
Do neočekivanog rušenja političkih i vojnih barijera između SAD-a i Vijetnama, nekadašnjih smrtnih neprijatelja, došlo je zahvaljujući otporu Hanoja kineskoj ekspanziji u Južnom kineskom moru. Peking je, naime, instalirao platformu za istraživanje nafte u blizini vijetnamske obale i, unatoč inzistiranju Hanoja, nije ju htio ukloniti. To je pak izazvalo krvave demonstracije širom Vijetnama u kojima je ubijeno nekoliko, a ranjeno na stotine kineskih radnika. Tisuće su pak kineskih obitelji u panici napustile tu zemlju. S obzirom na to da Vijetnam ima više od 100 milijuna stanovnika te da je pokazao spremnost suprotstaviti se kineskom svojatanju Južnog kineskog mora, kojim prolazi jedna od najvažnijih morskih trgovinskih ruta, SAD, ali i Japan odmah su odlučili priskočiti u pomoć. General Dempsey priznao je da njegov posjet Vijetnamu posljedica kineskih provokacija te je najavio ukidanje sankcija i ublažavanje vojnog embarga prema toj zemlji. No, Japan je bio brži i već je poklonio Vijetnamu šest patrolnih brodova za obalnu stražu.
Prevratnički učinak
Dva mjeseca ranije dogodio se posjet koji je imao sličan prevratnički učinak kao i boravak generala Dempseyja u Hanoju. Predsjednik Xi Jingping jedini je kineski šef države koji nije prvo posjetio Sjevernu Koreju niti je diktatora Kim Jong una pozvao u Peking. Umjesto toga, za svoj prvi posjet izabrao je Južnu Koreju, dakle, arhi neprijatelja Sjeverne Koreje, i time demonstrirao kako Kina više ne podupire okrutnu vladavinu Kim Jong una i njegove ambicije da stvori atomsko oružje.
Za posjeta Seulu Xi Jingping istaknuo je kako su se kroz povijest Kina i Južna Koreja uvijek rame uz rame borile protiv imperijalističkih težnji Japana, a u zraku su, premda to nije ponovio, lebdjele i riječi koje je nedavno izgovorio u Londonu, zgrozivši tamošnje sugovornike, da većinski kineski narod Han u svojem DNK nema gena nasilja. Nije bilo teško dokučiti da je aludirao kako taj gen imaju Japanci te da im se zbog toga nikad ne smije dopustiti da ponovno ojačaju svoju vojnu silu. Takvi oštri istupi kineskog predsjednika, kao i činjenica da Seul ima puno bolje odnose s Pekingom nego s Tokiom, premda Južna Koreja i Kina imaju potpuno različite političke i ekonomske sustave, za razliku od Japana s kojim Seul dijeli iste političke nazore, a SAD im je zajednički politički i vojni sponzor, posljedica su promjena do kojih je došlo u vanjskopolitičkoj strategiji Japana. Odnosi između Kine i Južne Koreje s jedne i Japana s druge strane dramatično su zahladili nakon što je prije ljeta vlada premijera Shinza Abea donijela odluku o “drugačijem” tumačenju “pacifističkog ustava” iz 1945. koji su nametnuli Amerikanci. Taj je ustav ograničavao jačanje oružane sile i zabranjivao je japanskim vojnicima da sudjeluju u akcijama izvan zemlje.
Najnovijom interpretacijom ustava Japan će moći imati puno aktivniju vojnu i političku ulogu u Aziji, dopušteno mu je da oružjem pomaže saveznicima, a moći će proizvoditi oružje i za izvoz te ojačati obavještajne aktivnosti u inozemstvu. Sve pod glavnim geslom premijera Abea: “Japan se vratio“.
Kraj pacifizma
U Tokiju je zaključeno da se mora promijeniti dosadašnja pacifistička pozicija jer je sigurnost Japana pa i svijeta ugrožena oružjem za masovno uništenje, balističkim raketama, terorizmom, hakerskim cyber napadima. Posebno ih zabrinjava atomska opasnost koja prijeti iz Sjeverne Koreje jer je od početka godine ta zemlja ispalila dvadesetak raketa srednjeg i dugog dometa. Japan muči i neprekidan rast kineskog vojnog budžeta te ambicije Pekinga da postane vojni i politički lider u Aziji.
Također, smatra da je dužan, jer se njegova trgovina sa svijetom odvija brodovima, osigurati “otvoreno i stabilno more”. A ono je danas krajnje nesigurno zbog neprestanih incidenata između kineskih te sjevernokorejskih, vijetnamskih, filipinskih i tajlandskih vojnih brodova. Sve to, procjenjuju u Tokiju, može dovesti do eskalacije sukoba u Istočnom i Južnom kineskom moru na koje Japan do sada nije mogao ni utjecati ni reagirati. Premijer Abe također tvrdi da je Japan pozvan da brani principe slobode, demokracije, ljudskih prava, dakle, vrijednosti koje su potpuno zanemarene u Kini i Sjevernoj Koreji.
Kako bi objasnio promjene u vanjskopolitičkoj strategiji, japanski premijer Abe postao je svjetski rekorder među političarima: u manje od dvije godine službeno je posjetio čak 47 zemalja, među kojima su 24 države koje je posjetio kineski predsjednik Xi Jingping.
Režim u Pjongjangu odmah je oštro reagirao na putovanje kineskog predsjednika u Seul. Premda Sjeverna Koreja ostvaruje 90 posto vanjskotrgovinske razmjene s Kinom te dramatično ovisi o njenoj pomoći u hrani i energiji, uoči dolaska kineskog izaslanstva u Seul demonstrativno je lansirao dvije rakete dometa 500 kilometara, poslavši tako jasno upozorenje Pekingu i Seulu kakvim vojnim arsenalom raspolaže. Istodobno, Kim Jong-un optužio je južnokorejske tvrtke da, dijeleći Choco Pie čokoladice sjevernokorejskim radnicima koji u Kaesongu, gradu na granici između dviju država, rade za njih, podrivaju ekonomski sustav zemlje jer ih oni ne jedu nego ih prodaju na crno. I, naravno, zabranio sjevernokorejskim radnicima da primaju poklone od mrskih kapitalista.
Istodobno, zbog antijapanskog savezništva Pekinga i Seula, Tokio i Pjongjang osjetili su se ugroženima pa su nakon desetljeća zamrznutih odnosa nedavno započeli pregovore. Tako je Tokio, nakon što je podržao Vijetnam, učinio još jedan presedan.
Nakon što Pjongjang obećao da će ispitati što se dogodilo s desetinama japanskih državljana koje su između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća oteli sjevernokorejski obavještajci, Tokio je smjesta olakšao sankcije prema Sjevernoj Koreji: ukinuo je zabranu ulaska sjevernokorejskih brodova u njihove luke te olakšao transfer novca.
No da Japanci i Južnokorejanci ne bi gajili nikakve iluzije o tomu s kim imaju posla, sjevernokorejski diktator Kim Jong-un naredio je da se 1. kolovoza, dakle nakon postignutog dogovora s Tokiom, ispali dalekometna raketa u Japansko more, a na dan nedavnog dolaska pape Frane u Seul lansirao je još dvije rakete srednjeg dometa.
Imperijalne ambicije
I dok Kina i Južna Koreja optužuju Japan da oživljava stare imperijalne ambicije, dio azijskih država podupire politiku “proaktivnog doprinosa miru”. Tokio su do sada podržali Indonezija, Singapur, Kambodža, dakle, države koje se osjećaju ugrožene rastom kineskog političkog i vojnog utjecaja u regiji i koje vojno i politički snažan Japan doživljavaju kao branu prekomjernim kineskim ambicijama. Vijetnam i Filipini, koji imaju neprestane oružane incidente s Kinom koju optužuju da im želi oteti otoke u Južnom kineskom moru, najviše ohrabruju Japan da preuzme snažniju vojnu i političku ulogu u Aziji. Japansku želju da se suprotstavi kineskoj ekspanziji podržale su još i SAD, Australija, Novi Zeland, ali i neke članice EU.
Kako Japan više ne krije da želi stvoriti novu sigurnosnu arhitekturu u regiji koja bi mu osigurala zaštitu teritorijalnog integriteta i morskih putova, a to je u potpunoj suprotnosti s kineskom vojnom i vanjskopolitičkom strategijom, za očekivati je da će napetosti u tom dijelu svijeta, s obzirom na to da kineska i japanska sjena natkriljuju cijelo to područje prepuno neriješenih graničnih, manjinskih i političkih pitanja, svakim danom sve više rasti.
Do neočekivanog rušenja političkih i vojnih barijera između SAD-a i Vijetnama, nekadašnjih smrtnih neprijatelja, došlo je zahvaljujući otporu Hanoja kineskoj ekspanziji u Južnom kineskom moru. Peking je, naime, instalirao platformu za istraživanje nafte u blizini vijetnamske obale i, unatoč inzistiranju Hanoja, nije ju htio ukloniti. To je pak izazvalo krvave demonstracije širom Vijetnama u kojima je ubijeno nekoliko, a ranjeno na stotine kineskih radnika. Tisuće su pak kineskih obitelji u panici napustile tu zemlju. S obzirom na to da Vijetnam ima više od 100 milijuna stanovnika te da je pokazao spremnost suprotstaviti se kineskom svojatanju Južnog kineskog mora, kojim prolazi jedna od najvažnijih morskih trgovinskih ruta, SAD, ali i Japan odmah su odlučili priskočiti u pomoć. General Dempsey priznao je da njegov posjet Vijetnamu posljedica kineskih provokacija te je najavio ukidanje sankcija i ublažavanje vojnog embarga prema toj zemlji. No, Japan je bio brži i već je poklonio Vijetnamu šest patrolnih brodova za obalnu stražu.
Prevratnički učinak
Dva mjeseca ranije dogodio se posjet koji je imao sličan prevratnički učinak kao i boravak generala Dempseyja u Hanoju. Predsjednik Xi Jingping jedini je kineski šef države koji nije prvo posjetio Sjevernu Koreju niti je diktatora Kim Jong una pozvao u Peking. Umjesto toga, za svoj prvi posjet izabrao je Južnu Koreju, dakle, arhi neprijatelja Sjeverne Koreje, i time demonstrirao kako Kina više ne podupire okrutnu vladavinu Kim Jong una i njegove ambicije da stvori atomsko oružje.
Za posjeta Seulu Xi Jingping istaknuo je kako su se kroz povijest Kina i Južna Koreja uvijek rame uz rame borile protiv imperijalističkih težnji Japana, a u zraku su, premda to nije ponovio, lebdjele i riječi koje je nedavno izgovorio u Londonu, zgrozivši tamošnje sugovornike, da većinski kineski narod Han u svojem DNK nema gena nasilja. Nije bilo teško dokučiti da je aludirao kako taj gen imaju Japanci te da im se zbog toga nikad ne smije dopustiti da ponovno ojačaju svoju vojnu silu. Takvi oštri istupi kineskog predsjednika, kao i činjenica da Seul ima puno bolje odnose s Pekingom nego s Tokiom, premda Južna Koreja i Kina imaju potpuno različite političke i ekonomske sustave, za razliku od Japana s kojim Seul dijeli iste političke nazore, a SAD im je zajednički politički i vojni sponzor, posljedica su promjena do kojih je došlo u vanjskopolitičkoj strategiji Japana. Odnosi između Kine i Južne Koreje s jedne i Japana s druge strane dramatično su zahladili nakon što je prije ljeta vlada premijera Shinza Abea donijela odluku o “drugačijem” tumačenju “pacifističkog ustava” iz 1945. koji su nametnuli Amerikanci. Taj je ustav ograničavao jačanje oružane sile i zabranjivao je japanskim vojnicima da sudjeluju u akcijama izvan zemlje.
Najnovijom interpretacijom ustava Japan će moći imati puno aktivniju vojnu i političku ulogu u Aziji, dopušteno mu je da oružjem pomaže saveznicima, a moći će proizvoditi oružje i za izvoz te ojačati obavještajne aktivnosti u inozemstvu. Sve pod glavnim geslom premijera Abea: “Japan se vratio“.
Kraj pacifizma
U Tokiju je zaključeno da se mora promijeniti dosadašnja pacifistička pozicija jer je sigurnost Japana pa i svijeta ugrožena oružjem za masovno uništenje, balističkim raketama, terorizmom, hakerskim cyber napadima. Posebno ih zabrinjava atomska opasnost koja prijeti iz Sjeverne Koreje jer je od početka godine ta zemlja ispalila dvadesetak raketa srednjeg i dugog dometa. Japan muči i neprekidan rast kineskog vojnog budžeta te ambicije Pekinga da postane vojni i politički lider u Aziji.
Također, smatra da je dužan, jer se njegova trgovina sa svijetom odvija brodovima, osigurati “otvoreno i stabilno more”. A ono je danas krajnje nesigurno zbog neprestanih incidenata između kineskih te sjevernokorejskih, vijetnamskih, filipinskih i tajlandskih vojnih brodova. Sve to, procjenjuju u Tokiju, može dovesti do eskalacije sukoba u Istočnom i Južnom kineskom moru na koje Japan do sada nije mogao ni utjecati ni reagirati. Premijer Abe također tvrdi da je Japan pozvan da brani principe slobode, demokracije, ljudskih prava, dakle, vrijednosti koje su potpuno zanemarene u Kini i Sjevernoj Koreji.
Kako bi objasnio promjene u vanjskopolitičkoj strategiji, japanski premijer Abe postao je svjetski rekorder među političarima: u manje od dvije godine službeno je posjetio čak 47 zemalja, među kojima su 24 države koje je posjetio kineski predsjednik Xi Jingping.
Režim u Pjongjangu odmah je oštro reagirao na putovanje kineskog predsjednika u Seul. Premda Sjeverna Koreja ostvaruje 90 posto vanjskotrgovinske razmjene s Kinom te dramatično ovisi o njenoj pomoći u hrani i energiji, uoči dolaska kineskog izaslanstva u Seul demonstrativno je lansirao dvije rakete dometa 500 kilometara, poslavši tako jasno upozorenje Pekingu i Seulu kakvim vojnim arsenalom raspolaže. Istodobno, Kim Jong-un optužio je južnokorejske tvrtke da, dijeleći Choco Pie čokoladice sjevernokorejskim radnicima koji u Kaesongu, gradu na granici između dviju država, rade za njih, podrivaju ekonomski sustav zemlje jer ih oni ne jedu nego ih prodaju na crno. I, naravno, zabranio sjevernokorejskim radnicima da primaju poklone od mrskih kapitalista.
Istodobno, zbog antijapanskog savezništva Pekinga i Seula, Tokio i Pjongjang osjetili su se ugroženima pa su nakon desetljeća zamrznutih odnosa nedavno započeli pregovore. Tako je Tokio, nakon što je podržao Vijetnam, učinio još jedan presedan.
Nakon što Pjongjang obećao da će ispitati što se dogodilo s desetinama japanskih državljana koje su između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća oteli sjevernokorejski obavještajci, Tokio je smjesta olakšao sankcije prema Sjevernoj Koreji: ukinuo je zabranu ulaska sjevernokorejskih brodova u njihove luke te olakšao transfer novca.
No da Japanci i Južnokorejanci ne bi gajili nikakve iluzije o tomu s kim imaju posla, sjevernokorejski diktator Kim Jong-un naredio je da se 1. kolovoza, dakle nakon postignutog dogovora s Tokiom, ispali dalekometna raketa u Japansko more, a na dan nedavnog dolaska pape Frane u Seul lansirao je još dvije rakete srednjeg dometa.
Imperijalne ambicije
I dok Kina i Južna Koreja optužuju Japan da oživljava stare imperijalne ambicije, dio azijskih država podupire politiku “proaktivnog doprinosa miru”. Tokio su do sada podržali Indonezija, Singapur, Kambodža, dakle, države koje se osjećaju ugrožene rastom kineskog političkog i vojnog utjecaja u regiji i koje vojno i politički snažan Japan doživljavaju kao branu prekomjernim kineskim ambicijama. Vijetnam i Filipini, koji imaju neprestane oružane incidente s Kinom koju optužuju da im želi oteti otoke u Južnom kineskom moru, najviše ohrabruju Japan da preuzme snažniju vojnu i političku ulogu u Aziji. Japansku želju da se suprotstavi kineskoj ekspanziji podržale su još i SAD, Australija, Novi Zeland, ali i neke članice EU.
Kako Japan više ne krije da želi stvoriti novu sigurnosnu arhitekturu u regiji koja bi mu osigurala zaštitu teritorijalnog integriteta i morskih putova, a to je u potpunoj suprotnosti s kineskom vojnom i vanjskopolitičkom strategijom, za očekivati je da će napetosti u tom dijelu svijeta, s obzirom na to da kineska i japanska sjena natkriljuju cijelo to područje prepuno neriješenih graničnih, manjinskih i političkih pitanja, svakim danom sve više rasti.
