Posljednja izjava koju je usvojilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u vezi s Bosnom i Hercegovinom svjedoči o posve drukčijem geopolitičkom pristupu prema ovoj zemlji, koja je tijekom godina postala ovisna o intervencionizmu. Ovaj pristup, iako izvorno zamišljen kao alat za stabilizaciju, često je bio zloupotrebljavan u interesu ostvarivanja nacionalnih projekata jedne od triju strana, piše Večernji list BiH.
Ključna promjena u izjavi Vijeća sigurnosti je naglasak na očuvanje Daytonskog mirovnog sporazuma i na važnost unutarnjeg političkog dijaloga među svim akterima, bez izričite osude ili favoriziranja bilo koje strane. Međutim, izostanak spominjanja međunarodne administracije, poput OHR-a, u ovoj izjavi ističe novi smjer u pristupu BiH, gdje se poziva na razrješavanje unutarnjih prijepora dijalogom, a ne uz vanjske intervencije. Da bi se razumjelo kako je međunarodna zajednica, osobito civilna administracija, oblikovala sadašnji politički krajolik u BiH, valja se osvrnuti na povijest i evoluciju Daytonskog mirovnog sporazuma te ulogu koju je međunarodna zajednica igrala u njegovoj provedbi.
Rat u miru
Iako je Daytonski mirovni sporazum imao zadatak uspostaviti mir nakon ratova iz 1990-ih, njegov provedbeni okvir, osobito u civilnom segmentu, nije samo odgađao već je i poticao političku nesigurnost i kaos unutar zemlje. Danas, gotovo tri desetljeća nakon potpisivanja, jasno je da su odluke o međunarodnom tutorstvu postale faktor destabilizacije s posljedicama koje su duboko ukorijenjene u političkom, društvenom i ekonomskom životu zemlje. Jedan od ključnih čimbenika koji je doveo do trenutačne političke i institucionalne nestabilnosti u BiH jest civilna administracija. Visoki predstavnici imali su ovlasti nametati zakone, uklanjati s političke scene nepoželjne političare, pa čak i raspustiti institucije koje su pokazivale nesklonost prema provedbi Daytona.
U početku su ove intervencije bile nužne kako bi se zemlja stabilizirala nakon rata, ali s vremenom su postale kontroverzne. Međutim, ono što je počelo kao potreba za stabilizacijom i provedbom mira ubrzo se pretvorilo u dvostruki problem - ovisnosti i pristranosti. Visoki predstavnici su, naime, koristili svoje ovlasti kako bi provodili rješenja koja su bila politički povoljnija uglavnom za Bošnjake, što je dodatno povećavalo nepovjerenje među konstitutivnim narodima. Time su se stvorili uvjeti u kojima su političke elite u BiH postale iznimno osjetljive na vanjski pritisak, što je na neki način potaknulo, a ne smanjilo, postojanje paralelnih političkih i institucionalnih struktura unutar zemlje. Rezultat toga bilo je stvaranje političkog okružja u kojem su političari u BiH sve više ovisili o međunarodnoj zajednici i njezinim odlukama, umjesto da su razvijali političku odgovornost prema vlastitim građanima. Ovaj model dugoročno je doveo do razvoja političke ovisnosti o međunarodnoj zajednici i slabljenja političkih institucija, što je sprječavalo razvoj stabilnog političkog sustava temeljenog na konsenzusu i unutarnjem dijalogu.
Alibi za domaće
Upravo ovaj civilni segment administracije, s njegovim neprestanim modificiranjem daytonskih aranžmana, postavio je temelje za dugoročni politički kaos. Modifikacija Daytonskog sporazuma kroz nametanje novih zakona i odluka često nije bila usklađena sa stvarnim političkim potrebama i realnostima na terenu, već s preferencijama međunarodnih aktera koji su pokušavali balansirati između različitih skupina. Rezultat toga bio je sustav koji je formalno poštovao načela Daytonskog sporazuma, ali je u stvarnosti doveo do daljnje fragmentacije. Promjene koje su donesene na temelju vanjskih pritisaka bile su često površinske, a nisu rješavale temeljne političke i društvene podjele.
Ove promjene nisu stvorile temelje za stabilnu političku klimu. Dapače, političke elite, navikle provlačiti se kroz kišu tih odluka, naučile su i profitirati od takvih poteza. Odavno je bilo vrijeme da se okonča međunarodno tutorstvo nad BiH, o čemu svjedoči i posljednja izjava Vijeća sigurnosti UN-a te da domaće snage shvate kako nemaju nekoga četvrtog tko će uvijek zauzimati nečiju stranu. Dok je vojni angažman imao stabilizirajući učinak, civilni dio administracije, čije je primarno zaduženje bilo političko upravljanje, stvorio je mnogo više problema nego rješenja. Na takve pojave najveći su utjecaj imali političari iz Sarajeva.
Ključna promjena u izjavi Vijeća sigurnosti je naglasak na očuvanje Daytonskog mirovnog sporazuma i na važnost unutarnjeg političkog dijaloga među svim akterima, bez izričite osude ili favoriziranja bilo koje strane. Međutim, izostanak spominjanja međunarodne administracije, poput OHR-a, u ovoj izjavi ističe novi smjer u pristupu BiH, gdje se poziva na razrješavanje unutarnjih prijepora dijalogom, a ne uz vanjske intervencije. Da bi se razumjelo kako je međunarodna zajednica, osobito civilna administracija, oblikovala sadašnji politički krajolik u BiH, valja se osvrnuti na povijest i evoluciju Daytonskog mirovnog sporazuma te ulogu koju je međunarodna zajednica igrala u njegovoj provedbi.
Rat u miru
Iako je Daytonski mirovni sporazum imao zadatak uspostaviti mir nakon ratova iz 1990-ih, njegov provedbeni okvir, osobito u civilnom segmentu, nije samo odgađao već je i poticao političku nesigurnost i kaos unutar zemlje. Danas, gotovo tri desetljeća nakon potpisivanja, jasno je da su odluke o međunarodnom tutorstvu postale faktor destabilizacije s posljedicama koje su duboko ukorijenjene u političkom, društvenom i ekonomskom životu zemlje. Jedan od ključnih čimbenika koji je doveo do trenutačne političke i institucionalne nestabilnosti u BiH jest civilna administracija. Visoki predstavnici imali su ovlasti nametati zakone, uklanjati s političke scene nepoželjne političare, pa čak i raspustiti institucije koje su pokazivale nesklonost prema provedbi Daytona.
U početku su ove intervencije bile nužne kako bi se zemlja stabilizirala nakon rata, ali s vremenom su postale kontroverzne. Međutim, ono što je počelo kao potreba za stabilizacijom i provedbom mira ubrzo se pretvorilo u dvostruki problem - ovisnosti i pristranosti. Visoki predstavnici su, naime, koristili svoje ovlasti kako bi provodili rješenja koja su bila politički povoljnija uglavnom za Bošnjake, što je dodatno povećavalo nepovjerenje među konstitutivnim narodima. Time su se stvorili uvjeti u kojima su političke elite u BiH postale iznimno osjetljive na vanjski pritisak, što je na neki način potaknulo, a ne smanjilo, postojanje paralelnih političkih i institucionalnih struktura unutar zemlje. Rezultat toga bilo je stvaranje političkog okružja u kojem su političari u BiH sve više ovisili o međunarodnoj zajednici i njezinim odlukama, umjesto da su razvijali političku odgovornost prema vlastitim građanima. Ovaj model dugoročno je doveo do razvoja političke ovisnosti o međunarodnoj zajednici i slabljenja političkih institucija, što je sprječavalo razvoj stabilnog političkog sustava temeljenog na konsenzusu i unutarnjem dijalogu.
Alibi za domaće
Upravo ovaj civilni segment administracije, s njegovim neprestanim modificiranjem daytonskih aranžmana, postavio je temelje za dugoročni politički kaos. Modifikacija Daytonskog sporazuma kroz nametanje novih zakona i odluka često nije bila usklađena sa stvarnim političkim potrebama i realnostima na terenu, već s preferencijama međunarodnih aktera koji su pokušavali balansirati između različitih skupina. Rezultat toga bio je sustav koji je formalno poštovao načela Daytonskog sporazuma, ali je u stvarnosti doveo do daljnje fragmentacije. Promjene koje su donesene na temelju vanjskih pritisaka bile su često površinske, a nisu rješavale temeljne političke i društvene podjele.
Ove promjene nisu stvorile temelje za stabilnu političku klimu. Dapače, političke elite, navikle provlačiti se kroz kišu tih odluka, naučile su i profitirati od takvih poteza. Odavno je bilo vrijeme da se okonča međunarodno tutorstvo nad BiH, o čemu svjedoči i posljednja izjava Vijeća sigurnosti UN-a te da domaće snage shvate kako nemaju nekoga četvrtog tko će uvijek zauzimati nečiju stranu. Dok je vojni angažman imao stabilizirajući učinak, civilni dio administracije, čije je primarno zaduženje bilo političko upravljanje, stvorio je mnogo više problema nego rješenja. Na takve pojave najveći su utjecaj imali političari iz Sarajeva.
