Danas se obilježava Svjetski dan borbe protiv raka. Cilj mu je podizanje svijesti o oboljenjima, prevenciji, dijagnosticiranju i liječenju te zloćudne bolesti.
Nakon kardiovaskularnih bolesti rak je drugi vodeći uzrok smrtnosti u Europskoj uniji. Svake godine rak se dijagnosticira kod 3,5 milijuna ljudi, a godišnje od te bolesti umre 1,3 milijuna europskih građana.
Uoči Međunarodnog dana borbe protiv raka Europska komisija je obznanila da je za novi plan EU-a za borbu protiv raka izdvojeno četiri milijarde eura. Ključna područja djelovanja plana su prevencija bolesti, rano otkrivanje, dijagnoza, proces liječenja te poboljšanje kvalitete života pacijenata koji su preživjeli rak.
Istim je povodom u srijedu održana konferencija "Ujedinjeni protiv raka" u organizaciji Europske pučke stranke (EPP) na kojoj su europski političari, znanstvenici i predstavnici zdravstvenih organizacija kao glavnu prepreku europske akcije u borbi protiv raka istaknuli nejednakost i neravnopravnost država članica u pristupu liječenja i zdravstvenoj skrbi pacijenata.
Hrvatska je, na primjer, peta zemlja EU-a po smrtnosti od raka.
Kada se govori o raku, treba naglasiti važnost njegova ranog otkrivanja i odaziva na nacionalne preventivne programe kako bi se većina karcinoma dijagnosticirala u ranom stadiju, kada su u visokom postotku izlječivi.
Važnosti pregleda, ali i podrške itekako su svjesne žene koje svoje priče dijele na stranici "Nismo same", koju je pokrenula Ivana Kalogjera, a koja za cilj ima pružanje podrške ženama koje su malignu bolest pobijedile ili se liječe od nje.
Povodom današnjeg dana prenosimo priču koju je na ovoj stranici u studenom prošle godine podijelila Valentina Hrdoman iz Čazme, koja je imala samo 21 godinu kada joj je dijagnosticiran rak jajnika. U nastavku pročitajte njezinu ispovijest.
VALENTININA PRIČA
Ja sam Valentina iz Čazme. Imala sam 21 godinu kada mi je postavljena dijagnoza raka jajnika.
Prije točno godinu dana moja tada jednogodišnja djevojčica dobila je temperaturu. Prošle smo sve moguće pretrage i liječnici su rekli da je sve u redu. Jedan dan ponovno smo zbog temperature otišle do moje liječnice. Kada me je liječnica vidjela, zagledala se u mene i rekla: "Vaše dijete nije bolesno, vi ste bolesni. Vaša djevojčica osjeća da s vama nije nešto nije u redu, ali ne zna kako bi vam to rekla."
Pogledala sam u nju začuđeno. Pomislila sam "što ova priča, sa mnom je sve u redu".
Rekla je da legnem na krevet, da će me pregledati.
"Imate rak, sutra morate na hitan ultrazvuk", rekla je.
U mojoj glavi tisuću pitanja.
Što mi to priča? Kakav rak? Kako to može znati? Samo mi je popipala trbuh.
Ujutro sam se ipak spremila i otišla na ultrazvuk. Jedino o čemu sam razmišljala bilo je to hoću li na vrijeme stići na posao. Došla sam u bjelovarsku bolnicu. Sjela sam u čekaonicu i čekala. Na licu mi je osmijeh. Meni nije ništa, doktorica paničari.
Pozvali su me u sobu za ultrazvuk. Liječnica je mijenjala boje kao semafor. Ustala je sa stolice i pozvala ostale kolege. U tom sam trenutku znala da stvarno nešto nije u redu. Svi su se okupili oko mene. Šute.
U jednom trenutku obratio mi se ravnatelj bolnice.
"Molimo vas da odete na Odjel ginekologije. Nemojte otići kući, situacija nije najbolja", rekao je.
Jedna mlada sestra stajala je kraj mene. Rekla je da se boji da ne pobjegnem. "Molim te, samo mi reci koliko je strašno", pitala sam je. "Nisam sigurna, ali molim te otiđi na Odjel", odgovorila je.
Na Odjelu ginekologije oko mene opet hrpa doktora i tišina. Gledaju jedni u druge pa se pomaknu i šapću. Moj strah postaje sve veći. Mlada liječnica mi kaže: "Otiđite sada u sobu, doći ću do vas."
Napetost raste. U sobu su ušle sestra i liječnica.
"Znate, ultrazvuk je pokazao da imate rak jajnika, veličine 20 centimetara", rekla mi je liječnica. U mislima sam vraćala njezinu rečenicu. Ne, to nije moguće, to se događa nekom drugom. Kako bih s 21 godinom imala rak, a nikad nisam bila teže bolesna? Pogriješili su.
U roku od dva sata liječnica je na stolu imala sve nalaze. Kada ih je pogledala rekla je:
"Djevojčice, imaš rak, markeri su visoki, u ponedjeljak te čeka zahtjevna, hitna operacija, ali ideš u Zagreb, u Petrovu bolnicu. Premlada si, neka to odrade vrhunski stručnjaci."
Sad sam trebala nazvati mamu i tatu i reći im da imam rak i da ostajem u bolnici.
Bilo im je jako teško, ali nitko preda mnom nije plakao. Svi su se smijali samo da ja ne bih plakala, a znala sam koliko su se isplakali dok sam ja ležala u bolnici.
U bjelovarskoj bolnici taj je dan radila Ivana. Išle smo zajedno u osnovnu školu. Došla je u moju sobu i rekla: "Valentina, možda nije tako strašno, vjerujem da će sve biti u redu." Kada sam otišla iz bolnice, redovno mi je slala poruke i pitala kako sam. Ivana, hvala ti!
Operirana sam nekoliko dana nakon dijagnoze i mogu vam reći da je najljepši osjećaj bio probuditi se nakon operacije. Bila sam toliko sretna, a sestra mi je rekla: "Uzmite mobitel, nazovite roditelje i svoje dijete. Javite im se."
U bolnici sam ležala osam dana. Moji roditelji i moja kći dolazili su skoro svaki dan. Ona je tada bila još jako mala pa nije znala što se zapravo dogodilo. Razdvojenost od nje teško mi je pala. Svaku večer prije spavanja pričale smo na videopoziv, a ja sam nakon toga plakala. Nakon operacije stigli su nalazi. Liječnici su rekli da, nažalost, moram na kemoterapiju. Dobit ću ih ukupno 30, a primat ću ih svaka dva tjedna u ciklusima od pet dana.
Moja divna onkologica, primarijus Višnja Matković, žena velikog srca i dobre duše, dopustila mi je da svaki dan putujem na kemoterapije, tješila bi me svakoga jutra i nasmijavala. Rekla je da vjeruje u to da će sve biti dobro. I evo ga. Prošlo je godinu dana od kemoterapije. Ja sam odlično, radim. Narasla mi je kosa.
Cijenim svaki novi dan. Jer, nikada ne znamo što nas čeka. (Zadovoljna/Hina)
Nakon kardiovaskularnih bolesti rak je drugi vodeći uzrok smrtnosti u Europskoj uniji. Svake godine rak se dijagnosticira kod 3,5 milijuna ljudi, a godišnje od te bolesti umre 1,3 milijuna europskih građana.
Uoči Međunarodnog dana borbe protiv raka Europska komisija je obznanila da je za novi plan EU-a za borbu protiv raka izdvojeno četiri milijarde eura. Ključna područja djelovanja plana su prevencija bolesti, rano otkrivanje, dijagnoza, proces liječenja te poboljšanje kvalitete života pacijenata koji su preživjeli rak.
Istim je povodom u srijedu održana konferencija "Ujedinjeni protiv raka" u organizaciji Europske pučke stranke (EPP) na kojoj su europski političari, znanstvenici i predstavnici zdravstvenih organizacija kao glavnu prepreku europske akcije u borbi protiv raka istaknuli nejednakost i neravnopravnost država članica u pristupu liječenja i zdravstvenoj skrbi pacijenata.
Hrvatska je, na primjer, peta zemlja EU-a po smrtnosti od raka.
Kada se govori o raku, treba naglasiti važnost njegova ranog otkrivanja i odaziva na nacionalne preventivne programe kako bi se većina karcinoma dijagnosticirala u ranom stadiju, kada su u visokom postotku izlječivi.
Važnosti pregleda, ali i podrške itekako su svjesne žene koje svoje priče dijele na stranici "Nismo same", koju je pokrenula Ivana Kalogjera, a koja za cilj ima pružanje podrške ženama koje su malignu bolest pobijedile ili se liječe od nje.
Povodom današnjeg dana prenosimo priču koju je na ovoj stranici u studenom prošle godine podijelila Valentina Hrdoman iz Čazme, koja je imala samo 21 godinu kada joj je dijagnosticiran rak jajnika. U nastavku pročitajte njezinu ispovijest.
VALENTININA PRIČA
Ja sam Valentina iz Čazme. Imala sam 21 godinu kada mi je postavljena dijagnoza raka jajnika.
Prije točno godinu dana moja tada jednogodišnja djevojčica dobila je temperaturu. Prošle smo sve moguće pretrage i liječnici su rekli da je sve u redu. Jedan dan ponovno smo zbog temperature otišle do moje liječnice. Kada me je liječnica vidjela, zagledala se u mene i rekla: "Vaše dijete nije bolesno, vi ste bolesni. Vaša djevojčica osjeća da s vama nije nešto nije u redu, ali ne zna kako bi vam to rekla."
Pogledala sam u nju začuđeno. Pomislila sam "što ova priča, sa mnom je sve u redu".
Rekla je da legnem na krevet, da će me pregledati.
"Imate rak, sutra morate na hitan ultrazvuk", rekla je.
U mojoj glavi tisuću pitanja.
Što mi to priča? Kakav rak? Kako to može znati? Samo mi je popipala trbuh.
Ujutro sam se ipak spremila i otišla na ultrazvuk. Jedino o čemu sam razmišljala bilo je to hoću li na vrijeme stići na posao. Došla sam u bjelovarsku bolnicu. Sjela sam u čekaonicu i čekala. Na licu mi je osmijeh. Meni nije ništa, doktorica paničari.
Pozvali su me u sobu za ultrazvuk. Liječnica je mijenjala boje kao semafor. Ustala je sa stolice i pozvala ostale kolege. U tom sam trenutku znala da stvarno nešto nije u redu. Svi su se okupili oko mene. Šute.
U jednom trenutku obratio mi se ravnatelj bolnice.
"Molimo vas da odete na Odjel ginekologije. Nemojte otići kući, situacija nije najbolja", rekao je.
Jedna mlada sestra stajala je kraj mene. Rekla je da se boji da ne pobjegnem. "Molim te, samo mi reci koliko je strašno", pitala sam je. "Nisam sigurna, ali molim te otiđi na Odjel", odgovorila je.
Na Odjelu ginekologije oko mene opet hrpa doktora i tišina. Gledaju jedni u druge pa se pomaknu i šapću. Moj strah postaje sve veći. Mlada liječnica mi kaže: "Otiđite sada u sobu, doći ću do vas."
Napetost raste. U sobu su ušle sestra i liječnica.
"Znate, ultrazvuk je pokazao da imate rak jajnika, veličine 20 centimetara", rekla mi je liječnica. U mislima sam vraćala njezinu rečenicu. Ne, to nije moguće, to se događa nekom drugom. Kako bih s 21 godinom imala rak, a nikad nisam bila teže bolesna? Pogriješili su.
U roku od dva sata liječnica je na stolu imala sve nalaze. Kada ih je pogledala rekla je:
"Djevojčice, imaš rak, markeri su visoki, u ponedjeljak te čeka zahtjevna, hitna operacija, ali ideš u Zagreb, u Petrovu bolnicu. Premlada si, neka to odrade vrhunski stručnjaci."
Sad sam trebala nazvati mamu i tatu i reći im da imam rak i da ostajem u bolnici.
Bilo im je jako teško, ali nitko preda mnom nije plakao. Svi su se smijali samo da ja ne bih plakala, a znala sam koliko su se isplakali dok sam ja ležala u bolnici.
U bjelovarskoj bolnici taj je dan radila Ivana. Išle smo zajedno u osnovnu školu. Došla je u moju sobu i rekla: "Valentina, možda nije tako strašno, vjerujem da će sve biti u redu." Kada sam otišla iz bolnice, redovno mi je slala poruke i pitala kako sam. Ivana, hvala ti!
Operirana sam nekoliko dana nakon dijagnoze i mogu vam reći da je najljepši osjećaj bio probuditi se nakon operacije. Bila sam toliko sretna, a sestra mi je rekla: "Uzmite mobitel, nazovite roditelje i svoje dijete. Javite im se."
U bolnici sam ležala osam dana. Moji roditelji i moja kći dolazili su skoro svaki dan. Ona je tada bila još jako mala pa nije znala što se zapravo dogodilo. Razdvojenost od nje teško mi je pala. Svaku večer prije spavanja pričale smo na videopoziv, a ja sam nakon toga plakala. Nakon operacije stigli su nalazi. Liječnici su rekli da, nažalost, moram na kemoterapiju. Dobit ću ih ukupno 30, a primat ću ih svaka dva tjedna u ciklusima od pet dana.
Moja divna onkologica, primarijus Višnja Matković, žena velikog srca i dobre duše, dopustila mi je da svaki dan putujem na kemoterapije, tješila bi me svakoga jutra i nasmijavala. Rekla je da vjeruje u to da će sve biti dobro. I evo ga. Prošlo je godinu dana od kemoterapije. Ja sam odlično, radim. Narasla mi je kosa.
Cijenim svaki novi dan. Jer, nikada ne znamo što nas čeka. (Zadovoljna/Hina)
