Sabid Merdanović iz Cazina odlučio se na uzgoj lješnjaka prije tri godine. Nakon povratka iz Slovenije zacrtao je sebi cilj pokretanja vlastitog biznisa. Iako poljoprivreda ne garantira nikakvu spektakularnu zaradu te je malo onih koji su se kroz nju obogatili, kako kaže Sabid, u uzgoju lješnjaka vidi priliku za egzistenciju svoje obitelji.
"Dok sam još bio dijete ovdje je bila jedna plantaža lješnjaka koju sam svaki dan posjećivao i uvijek sam sebi govorio da ću jednog dana imati takvu plantažu. Sada mi je samo žao što se ovim ranije nisam počeo baviti", kaže Sabid.
Lješnjacima ne smeta hladnoća, proizvodnja uz minimalna ulaganja
On ističe da je podneblje u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina idealno za ovu kulturu, da su ulaganja minimalna te da je lješnjak lakše uzgojiti nego brojne druge voćne kulture.
"Blizu 700 sadnica sam zasadio 2013. godine na blizu 10 duluma zemlje. Lješnjak je jezgrasto voće, lako ga je skladištiti, tj. ne mora se kao i drugo voće prodavati odmah nakon branja, već može stajati mjesecima i to je prema mom mišljenju najveća prednost ove kulture", priča Sabid, pojašnjavajući da postoji nekoliko sorti lješnjaka te da on posjeduje tri vrste.
Prva godina zahtijeva najviše ulaganja, a najviše koštaju sadnice, pojašnjava Sabid, dodajući da poticaji za ovu kulturu ne postoje ni sa jednog nivoa vlasti.
"Lješnjak zahtijeva mnogo manje rada nego drugo voće, praktično samo prvu i drugu godinu, te manje kemijskih sredstava za zaštitu. Također, ni hladnoća mu ne može ništa", napominje.
No, Sabid ove godine ne očekuje veliki prinos, a time ni zaradu od proizvodnje, iz razloga što lješnjak puni prinos daje tek nakon šest ili sedam godina od zasađivanja.
"Prodati nije problem, ali se treba strpiti nekoliko godina dok ne dospije puni urod. To je ono što mnoge odvrati od želje za bavljenjem ovom kulturom, jer žele brzo doći do novca", kaže Sabid, dodajući da je on već stupio u kontakt s pojedinim trgovačkim lancima koji su zainteresirani za otkup njegovih lješnjaka.
U Poljoprivrednom zavodu Unsko-sanske županije ističu da postoji nešto veći interes za uzgojem lješnjaka u posljednje vrijeme, no isto tako napominju da bi lješnjake trebalo prvo naučiti uzgajati pa tek onda krenuti u proizvodnju.
"Perspektiva uzgoja ove kulture je svijetla i može biti održiva uz uvjet da se poštuju sve uzgojne i agrotehničke mjere kako bi ta proizvodnja bila rentabilna. Dakle, cijela priča je u tome da se nauče svi rizični faktori proizvodnje, odnosno da se dobro upozna ta vrsta proizvodnje pa da se tek onda kreće u nju. Ja često naglašavam da ukoliko idemo s kalkulatorom u proizvodnju, onda ćemo sigurno imati problema, ali ako idemo s određenim predznanjem i naučnim pristupom onda to može biti i održivo i unosno", kaže Edhem Hodžić, direktor Zavoda.
Hodžić ističe da većina domaćih proizvođača uzgaja grmoliki oblik koji daje manje plodova, ali ukoliko se lješnjaci uzgajaju na način da se formira stablo, onda će prinosi biti mnogo veći, s tim da je proizvodnja na taj način mnogo zahtjevnija, ali dugoročno gledano, ekonomski isplativija. No, prije svega, svakoj uspješnoj proizvodnji prethodi analiza, u ovom slučaju analiza zemljišta.
Analiza zemljišta
"Ukoliko zemljišta nemaju ključne elemente za dobar prinos, prije same obrade morali biste imati te informacije, kako bi se eventualni nedostaci uračunali i nadomjestili. Što se tiče lješnjaka, analizu bi trebalo raditi na dvije dubine, 0-30 cm i 30-60 cm, kao što se radi i za voćnjake, te se na osnovu toga daju preporuke koji nedostatak treba otkloniti ili pak nadopuniti u pogledu minimalno potrebnih hranila koja su neophodna za razvoj lješnjaka i optimalan prinos", pojašnjava.
Lješnjaci nemaju posebnih zahtjeva u pogledu zemljišta, budući da se radi o veoma rasprostranjenoj biljci. Sva zemljišta koja u sebi imaju karbonata, ili prosto kazano kamenjari, za lješnjak su prihvatljiva i u upotrebnom smislu mogu polučiti odlične rezultate.
U Poljoprivrednom zavodu USŽ ističu da u svakoj općini ove županije postoji svega nekoliko proizvođača lješnjaka koji se ozbiljno bave proizvodnjom te da se radi o količinama koje su i dalje veoma male za bilo kakav organizirani otkup, kao što je to slučaj sa krastavcima, malinama i brojnim drugim kulturama.
"Dok sam još bio dijete ovdje je bila jedna plantaža lješnjaka koju sam svaki dan posjećivao i uvijek sam sebi govorio da ću jednog dana imati takvu plantažu. Sada mi je samo žao što se ovim ranije nisam počeo baviti", kaže Sabid.
Lješnjacima ne smeta hladnoća, proizvodnja uz minimalna ulaganja
On ističe da je podneblje u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina idealno za ovu kulturu, da su ulaganja minimalna te da je lješnjak lakše uzgojiti nego brojne druge voćne kulture.
"Blizu 700 sadnica sam zasadio 2013. godine na blizu 10 duluma zemlje. Lješnjak je jezgrasto voće, lako ga je skladištiti, tj. ne mora se kao i drugo voće prodavati odmah nakon branja, već može stajati mjesecima i to je prema mom mišljenju najveća prednost ove kulture", priča Sabid, pojašnjavajući da postoji nekoliko sorti lješnjaka te da on posjeduje tri vrste.
Prva godina zahtijeva najviše ulaganja, a najviše koštaju sadnice, pojašnjava Sabid, dodajući da poticaji za ovu kulturu ne postoje ni sa jednog nivoa vlasti.
"Lješnjak zahtijeva mnogo manje rada nego drugo voće, praktično samo prvu i drugu godinu, te manje kemijskih sredstava za zaštitu. Također, ni hladnoća mu ne može ništa", napominje.
No, Sabid ove godine ne očekuje veliki prinos, a time ni zaradu od proizvodnje, iz razloga što lješnjak puni prinos daje tek nakon šest ili sedam godina od zasađivanja.
"Prodati nije problem, ali se treba strpiti nekoliko godina dok ne dospije puni urod. To je ono što mnoge odvrati od želje za bavljenjem ovom kulturom, jer žele brzo doći do novca", kaže Sabid, dodajući da je on već stupio u kontakt s pojedinim trgovačkim lancima koji su zainteresirani za otkup njegovih lješnjaka.
U Poljoprivrednom zavodu Unsko-sanske županije ističu da postoji nešto veći interes za uzgojem lješnjaka u posljednje vrijeme, no isto tako napominju da bi lješnjake trebalo prvo naučiti uzgajati pa tek onda krenuti u proizvodnju.
"Perspektiva uzgoja ove kulture je svijetla i može biti održiva uz uvjet da se poštuju sve uzgojne i agrotehničke mjere kako bi ta proizvodnja bila rentabilna. Dakle, cijela priča je u tome da se nauče svi rizični faktori proizvodnje, odnosno da se dobro upozna ta vrsta proizvodnje pa da se tek onda kreće u nju. Ja često naglašavam da ukoliko idemo s kalkulatorom u proizvodnju, onda ćemo sigurno imati problema, ali ako idemo s određenim predznanjem i naučnim pristupom onda to može biti i održivo i unosno", kaže Edhem Hodžić, direktor Zavoda.
Hodžić ističe da većina domaćih proizvođača uzgaja grmoliki oblik koji daje manje plodova, ali ukoliko se lješnjaci uzgajaju na način da se formira stablo, onda će prinosi biti mnogo veći, s tim da je proizvodnja na taj način mnogo zahtjevnija, ali dugoročno gledano, ekonomski isplativija. No, prije svega, svakoj uspješnoj proizvodnji prethodi analiza, u ovom slučaju analiza zemljišta.
Analiza zemljišta
"Ukoliko zemljišta nemaju ključne elemente za dobar prinos, prije same obrade morali biste imati te informacije, kako bi se eventualni nedostaci uračunali i nadomjestili. Što se tiče lješnjaka, analizu bi trebalo raditi na dvije dubine, 0-30 cm i 30-60 cm, kao što se radi i za voćnjake, te se na osnovu toga daju preporuke koji nedostatak treba otkloniti ili pak nadopuniti u pogledu minimalno potrebnih hranila koja su neophodna za razvoj lješnjaka i optimalan prinos", pojašnjava.
Lješnjaci nemaju posebnih zahtjeva u pogledu zemljišta, budući da se radi o veoma rasprostranjenoj biljci. Sva zemljišta koja u sebi imaju karbonata, ili prosto kazano kamenjari, za lješnjak su prihvatljiva i u upotrebnom smislu mogu polučiti odlične rezultate.
U Poljoprivrednom zavodu USŽ ističu da u svakoj općini ove županije postoji svega nekoliko proizvođača lješnjaka koji se ozbiljno bave proizvodnjom te da se radi o količinama koje su i dalje veoma male za bilo kakav organizirani otkup, kao što je to slučaj sa krastavcima, malinama i brojnim drugim kulturama.
