Preživio je osam operacija i tri kliničke smrti. Pogledao smrti u oči, našao se u tunelu koji ga je vodio u Svjetlost, ali sada živi i poručuje: „Nikad se ne smijemo predati“! piše Fenix magazin o Anti Bošnjaku iz Rame.
„Život je lijep, samo ga treba znati živjeti s osmjehom, a sreću tražiti u malim stvarima“, geslo je kojim se vodi Ante Bošnjak, mladi Ramac kojemu se u jednom trenutku promijenio život. Ipak, shvatio je da unatoč svemu, ima život.
Na pragu mladosti, stigla ga kobna sudbina
Bilo mu je tek dvadeset godina, život je živio punim plućima, provodio se izlazio, bio poput svih mladića iz njegova mjesta, sve do tog kobnog 21. listopada 2006. godine. – Malo brža vožnja automobilom, kiša, magla i život se u trenutku promijenio – priča Ante nastavljajući:
– Sve je bilo kao u snu. Kao neka sudbina, kao da me je te večeri nešto vuklo na izlazak s društvom. Radio sam u Zagrebu, došao na godišnji, htio sam u četiri dana obići roditelje i rodbinu. Dogovarao sam se s prijateljem da iziđemo u grad. Sjećam se da je moj susjed bio jako bolestan, pa sam predložio prijatelju da je bolje da tu večer malo izađemo, jer ako susjed umre, onda nema smisla ići u grad. Stvarno sam bio nestrpljiv. Nisam mogao dočekati prijatelja da dođe po mene, pa sam stalno provirivao kroz prozor da vidim ide li. Kad je došao, najprije smo otišli do Prozora, a onda su me prijatelji iz Uskoplja pozvali da dođem kod njih. Krenuli smo. Spuštali smo se niz Makljen prema Uskoplju. Ne znam kako je do toga došlo, jednostavno smo ‘sletjeli’ u neki mali kanalić, nakon što je prijatelj izgubio nadzor nad autom. Bio sam svjestan svega. Osjetio sam taj koban trzaj glavom i odmah sam znao da nešto nije dobro. Teško sam disao i nisam se mogao pomaknuti – prisjeća se Ante.
Borba za život i šokantna spoznaja
Uslijedila je borba za život, operacije, borba sa samim sobom i činjenicom da će ostati nepokretan.
– Čuo sam da su liječnici spominjali invalidska kolica, ali sam mislio kako će to biti samo dok sam u bolnici. Govorio sam samome sebi: „Drži se Ante, to će sve liječnici posložiti kako treba!“ – prisjeća se.
No, nije se moglo baš sve posložiti. Posljednja dijagnoza je bila zastrašujuća za mladog čovjeka: „Oduzetost cijelog tijela uz male pokrete glavom. Slomljena su dva vratna kralješka – C6 i C7!“.
Preživio tri kliničke smrti i vidio Svjetlost na kraju tunela
Nakon toga je ovaj mladi čovjek preživio osam operacija i tri kliničke smrti. Prvih se dviju, kaže, niti ne sjeća, ali treća je bila strašna. – Kad sam se probudio i shvatio da imam spaljenu kožu na prsima od elektrošokova, znao sam da nije dobro.
Ali prije toga je Ante pogledao smrti u oči. Gledao je u Svjetlost na kraju tunela. „Bila je ogromna. Lebdio sam prema njoj, a pored mene su bile dvije časne sestre. Bile su u bijelom. Smiješile su se. Kad sam trebao ući u tu svjetlost, probudio sam se, a šok-soba je bila puna liječnika, sestara… Svi oko mene, a ja sam ih pogledao i nasmiješio se, jer nisam mogao govoriti. Poslije su mi rekli da su već bili odustali od mene jer je srce bilo prestalo kucati, ali moja liječnica je rekla da me još jednom mora pokušati vratiti. I hvala Bogu, vratila me!“, prisjeća se Ante.
Borio sam se sa samim sobom
Nakon toga dana, u bolnici je proveo šest mjeseci, od toga 53 dana na intenzivnoj, a u ta 53 dana nije smio popiti ni kap vode, niti jesti, jer su mu prilikom jedne operacije oštetili jednjak i glasnice. Potom je otišao u toplice, pa se opet vratio u bolnicu. Najteže mu je bilo, kaže, pomiriti se s činjenicom da će ostatak života provesti u invalidskim kolicima. – Bilo je lako dok sam boravio u toplicama gdje smo svi isti. Ali, kad sam došao kući, trebalo se prilagoditi, naviknuti. Imao sam samo 20 godina i morao sam shvatiti da nema ništa od samosažaljenja, pa sam se počeo boriti sa samim sobom – priča Ante.
Tijekom proteklih godina, Ante je obišao brojne bolnice, klinike i rehabilitacijske centre. Istina, bilo je nekih pomaka nabolje, ali drastičnih, nažalost, nije. Da bi mu se želja ispunila da jednog dana stane na svoje noge, Ante je uz pomoć dobrih ljudi tri puta otputovao u Beč na presađivanje matičnih stanica kod dr. Georga S. Kobinia i nakon toga osjetio izvjesno poboljšanje. – Nakon prve operacije nisam osjetio nikakve promjene, ali nakon druge su se javile prve reakcije. Počeli su trnci kroz noge i bolovi u donjem dijelu leđa, a najočitiji pomak se vidi na desnoj ruci koja me počela bolje služiti – otkriva Ante. Nažalost, tretmani su jako skupi. Svaki tretman košta 9000 €, pa je Ante ovisan od dobrih ljudih i njihovih donacija za nastavak liječenja.
Kad sam pomislio kako više nema smisla boriti se, u moj život je ušla Valentina!
Devet godina poslije, Ante je opet naučio živjeti punim plućima. – Imam ja svojih crnih dana kad bih najradije digao ruke, odustao, ali dragi ljudi i sam Bog daju mi snagu da se borim još jače – govori. Među tim dragim ljudima je i jedna žena, djevojka koju mu je, kako sam kaže, Bog poslao u najtežem trenutku – kad je mislio da više nema smisla boriti se.
Djevojka Valentina, s kojom je u vezi preko pet godina, pomaže mu i fizički, ali najviše s psihičke strane. – S njom ne postoje nikakve prepreke. Hodočastili smo već zajedno u Međugorje i zahvalan sam Bogu što je uz mene. Ne mogu izdvojiti koji mi je bio najsretniji dan s njom u ovih pet godina, jer mi je svaki dan s njom sretan. Nadam se da će naša ljubav biti jednog dana okrunjena i vjenčanjem – s osmijehom na licu kaže Ante.
Bog nas je spojio. Mi smo kao svaki normalan par
– Najviše me fascinira, unatoč svemu, njegova pozitivna energija svakoga dana. Najviše volim i cijenim što ima povjerenja u mene, jer ipak je naša veza na daljinu, i iziskuje strpljenje za ovako temperamentnu osobu. Kolica ne vidim kao problem, jer nam u životu ne stvaraju nikakvu prepreku. Izlazimo, putujemo i družimo se kao svaki normalan par. Određene situacije su nam samo izazov, ali nikada neuspjeh ili prepreka. I tako je od početka naše veze. Bog nas je spojio, jer smo toliko slični i razumijemo se i ništa nam nije prepreka niti problem u ostvarivanju naših želja – kaže Valentina.
– Uvijek ima gore od goreg. Kad čovjek upadne u krizu, treba se okružiti dragim ljudima, iskrenim prijateljima. Jer, život može biti lijep unatoč problemima. Danas mogu reći da sam napokon sretan čovjek – zaključuje Ante.
Svi koji žele pomoći Anti mogu to učiniti na kunski i devizni račun:
Zagrebačka banka – Ante Bošnjak
Kunski žiro račun
HR7423600003116937674 (BIC:ZABAHR2X)
Devizni žiro račun
BA393382102864898847 (BIC:UNCRBA22)
„Život je lijep, samo ga treba znati živjeti s osmjehom, a sreću tražiti u malim stvarima“, geslo je kojim se vodi Ante Bošnjak, mladi Ramac kojemu se u jednom trenutku promijenio život. Ipak, shvatio je da unatoč svemu, ima život.
Na pragu mladosti, stigla ga kobna sudbina
Bilo mu je tek dvadeset godina, život je živio punim plućima, provodio se izlazio, bio poput svih mladića iz njegova mjesta, sve do tog kobnog 21. listopada 2006. godine. – Malo brža vožnja automobilom, kiša, magla i život se u trenutku promijenio – priča Ante nastavljajući:– Sve je bilo kao u snu. Kao neka sudbina, kao da me je te večeri nešto vuklo na izlazak s društvom. Radio sam u Zagrebu, došao na godišnji, htio sam u četiri dana obići roditelje i rodbinu. Dogovarao sam se s prijateljem da iziđemo u grad. Sjećam se da je moj susjed bio jako bolestan, pa sam predložio prijatelju da je bolje da tu večer malo izađemo, jer ako susjed umre, onda nema smisla ići u grad. Stvarno sam bio nestrpljiv. Nisam mogao dočekati prijatelja da dođe po mene, pa sam stalno provirivao kroz prozor da vidim ide li. Kad je došao, najprije smo otišli do Prozora, a onda su me prijatelji iz Uskoplja pozvali da dođem kod njih. Krenuli smo. Spuštali smo se niz Makljen prema Uskoplju. Ne znam kako je do toga došlo, jednostavno smo ‘sletjeli’ u neki mali kanalić, nakon što je prijatelj izgubio nadzor nad autom. Bio sam svjestan svega. Osjetio sam taj koban trzaj glavom i odmah sam znao da nešto nije dobro. Teško sam disao i nisam se mogao pomaknuti – prisjeća se Ante.
Borba za život i šokantna spoznaja
Uslijedila je borba za život, operacije, borba sa samim sobom i činjenicom da će ostati nepokretan.
– Čuo sam da su liječnici spominjali invalidska kolica, ali sam mislio kako će to biti samo dok sam u bolnici. Govorio sam samome sebi: „Drži se Ante, to će sve liječnici posložiti kako treba!“ – prisjeća se.
No, nije se moglo baš sve posložiti. Posljednja dijagnoza je bila zastrašujuća za mladog čovjeka: „Oduzetost cijelog tijela uz male pokrete glavom. Slomljena su dva vratna kralješka – C6 i C7!“.
Preživio tri kliničke smrti i vidio Svjetlost na kraju tunela
Nakon toga je ovaj mladi čovjek preživio osam operacija i tri kliničke smrti. Prvih se dviju, kaže, niti ne sjeća, ali treća je bila strašna. – Kad sam se probudio i shvatio da imam spaljenu kožu na prsima od elektrošokova, znao sam da nije dobro.
Ali prije toga je Ante pogledao smrti u oči. Gledao je u Svjetlost na kraju tunela. „Bila je ogromna. Lebdio sam prema njoj, a pored mene su bile dvije časne sestre. Bile su u bijelom. Smiješile su se. Kad sam trebao ući u tu svjetlost, probudio sam se, a šok-soba je bila puna liječnika, sestara… Svi oko mene, a ja sam ih pogledao i nasmiješio se, jer nisam mogao govoriti. Poslije su mi rekli da su već bili odustali od mene jer je srce bilo prestalo kucati, ali moja liječnica je rekla da me još jednom mora pokušati vratiti. I hvala Bogu, vratila me!“, prisjeća se Ante.
Borio sam se sa samim sobom
Nakon toga dana, u bolnici je proveo šest mjeseci, od toga 53 dana na intenzivnoj, a u ta 53 dana nije smio popiti ni kap vode, niti jesti, jer su mu prilikom jedne operacije oštetili jednjak i glasnice. Potom je otišao u toplice, pa se opet vratio u bolnicu. Najteže mu je bilo, kaže, pomiriti se s činjenicom da će ostatak života provesti u invalidskim kolicima. – Bilo je lako dok sam boravio u toplicama gdje smo svi isti. Ali, kad sam došao kući, trebalo se prilagoditi, naviknuti. Imao sam samo 20 godina i morao sam shvatiti da nema ništa od samosažaljenja, pa sam se počeo boriti sa samim sobom – priča Ante.
Tijekom proteklih godina, Ante je obišao brojne bolnice, klinike i rehabilitacijske centre. Istina, bilo je nekih pomaka nabolje, ali drastičnih, nažalost, nije. Da bi mu se želja ispunila da jednog dana stane na svoje noge, Ante je uz pomoć dobrih ljudi tri puta otputovao u Beč na presađivanje matičnih stanica kod dr. Georga S. Kobinia i nakon toga osjetio izvjesno poboljšanje. – Nakon prve operacije nisam osjetio nikakve promjene, ali nakon druge su se javile prve reakcije. Počeli su trnci kroz noge i bolovi u donjem dijelu leđa, a najočitiji pomak se vidi na desnoj ruci koja me počela bolje služiti – otkriva Ante. Nažalost, tretmani su jako skupi. Svaki tretman košta 9000 €, pa je Ante ovisan od dobrih ljudih i njihovih donacija za nastavak liječenja.
Kad sam pomislio kako više nema smisla boriti se, u moj život je ušla Valentina!
Devet godina poslije, Ante je opet naučio živjeti punim plućima. – Imam ja svojih crnih dana kad bih najradije digao ruke, odustao, ali dragi ljudi i sam Bog daju mi snagu da se borim još jače – govori. Među tim dragim ljudima je i jedna žena, djevojka koju mu je, kako sam kaže, Bog poslao u najtežem trenutku – kad je mislio da više nema smisla boriti se.
Djevojka Valentina, s kojom je u vezi preko pet godina, pomaže mu i fizički, ali najviše s psihičke strane. – S njom ne postoje nikakve prepreke. Hodočastili smo već zajedno u Međugorje i zahvalan sam Bogu što je uz mene. Ne mogu izdvojiti koji mi je bio najsretniji dan s njom u ovih pet godina, jer mi je svaki dan s njom sretan. Nadam se da će naša ljubav biti jednog dana okrunjena i vjenčanjem – s osmijehom na licu kaže Ante.
Bog nas je spojio. Mi smo kao svaki normalan par
– Najviše me fascinira, unatoč svemu, njegova pozitivna energija svakoga dana. Najviše volim i cijenim što ima povjerenja u mene, jer ipak je naša veza na daljinu, i iziskuje strpljenje za ovako temperamentnu osobu. Kolica ne vidim kao problem, jer nam u životu ne stvaraju nikakvu prepreku. Izlazimo, putujemo i družimo se kao svaki normalan par. Određene situacije su nam samo izazov, ali nikada neuspjeh ili prepreka. I tako je od početka naše veze. Bog nas je spojio, jer smo toliko slični i razumijemo se i ništa nam nije prepreka niti problem u ostvarivanju naših želja – kaže Valentina.
– Uvijek ima gore od goreg. Kad čovjek upadne u krizu, treba se okružiti dragim ljudima, iskrenim prijateljima. Jer, život može biti lijep unatoč problemima. Danas mogu reći da sam napokon sretan čovjek – zaključuje Ante.
Svi koji žele pomoći Anti mogu to učiniti na kunski i devizni račun:
Zagrebačka banka – Ante Bošnjak
Kunski žiro račun
HR7423600003116937674 (BIC:ZABAHR2X)
Devizni žiro račun
BA393382102864898847 (BIC:UNCRBA22)
