Danas slavimo blagdan Prikazanja Gospodinovog u hramu ili Očišćenja Marijinog ili Svijećnicu, spomen na dolazak Svete obitelji u hram.
Blagdan Prikazanja Gospodinova, Svijećnica ili Kalandora, a slavi se 40 dana nakon Božića. U povodu ovog blagdana u svim se crkvama slave svete mise i blagoslivljaju svijeće.
Svijećnica je spomendan na događaj kada su, prema propisu Mojsijeva Zakona, Josip i Marija donijeli Dijete Isusa u Hram da Ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Tu se, bilježi evanđelist, zatekao starac Šimun, koji je uzeo Dijete u naručje i u nadahnuću, prepoznao u njemu budućega Mesiju.
Pri tome je Šimun, to je okosnica blagdana, Isusa nazvao Svjetlom, doslovno “Svjetlost za rasvjetljenje naroda”. Otuda blagdanu pučko ime Svijećnica ili Kalandora. Šimun je Mariji ujedno prorekao da će joj “mač boli probosti dušu”.
Spominjući se toga događaja, vjernici danas u crkvu donose svijeće na blagoslov. U obitelji se ta svijeća pali u različitim prilikama:na velike blagdane, u vrijeme oluje i grmljavine, stavlja se i u ruku umirućemu kao ohrabrenje i znak nade u vječni život, ali se pali i u drugim situacijama.
U narodu su brojne izreke koje se spominju uz ovaj blagdan.
Naši stari bi običavali reći: „Kalandore ora, prođe zime pola. Za njom ide sveti Blaž, kaže to je laž!“ Uz ovu izreku u narodu, mogli bismo protumačiti i današnje vrijeme u našemu zavičaju kojega je snijeg obišao, ali ne i kiša. No, već sutra sveti Blaž nam najavljuje snježne oborine.
I ne zaboravimo, stariji su smatrali da će godina biti dobra i rodna ako je Kalandora popraćena kišom. Otuda i stara poslovica: “Kalandora vodna, godina rodna”. Druga, pak poslovica kaže: “Kalandora vedra, u dice se vide rebra”. Ako je suditi po prvoj poslovici, ali i današnjemu vremenu, pred nama je dobra godina.
Svetkovina ‘Svijećnica’ ima više imena i svako odgovara stvarnosti na koju poziva ova svetkovina: Svijećnića, svijetlo, blagoslov svijeća; Kalandora po candeli, latinski svijeća; Prikazanje Isusa u hramu nakon 40 dana i Marijino očišćenje, također nakon 40 dana.
“Četrdeset dana nakon Isusova rođenja, njegova ga majka, vjerna zakonu, prikazuje Bogu u jeruzalemskomu hramu. Zajedno sa Šimunom i mi to dijete priznajemo i slavimo kao “svijetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga… Sva naša ljudska logika prestaje kada nam netko kaže da ćemo Boga susresti u malenome djetetu. To možemo jedino spoznati djelovanjem Duha Svetoga. No, tko primi to svjetlo, njime je posve obasjan i prosvijetljen (Misal ABC).
Današnja svetkovina se zove po svijećama, po blagoslovu svijeća koje danas blagoslivljamo i nosimo u svoje domove “svijetlo od svijetla”. Međutim, službeni naziv je Prikazanje Isusovo u hramu. Ima ona i još naziv svetkovina Marijina očišćenja.
Na Istoku se ova svetkovina zove i “susret”. Kao što je bio Mojsijev zakon nalagao da se dijete prikaže nakon četrdeset dana u hramu i da se prinese dar, tako je naređivao da se mora i majka četrdeset dana poslije poroda pojaviti i tako postati čista po Zakonu.
Josip i Marija izvršavaju zakon i propise, kao što će i sam Isus kasnije reći da nije došao ništa dokinuti, već samo dopuniti.
Danas prikazuju Isusa kao što su Eli i Ana roditelji maloga Samuela jednako prikazali u hramu. Kasnije je Samuel postao veliki i slavni Samuel(1Sam 1,24-28).
Ovo je, dakle, svetkovina i Isusova i Marijina. Isus je danas u središtu na kojega su upućene dvije osobe iz Staroga zavjeta: starac Šimun i proročica Ana. Oni su čekali otkupljenje i otkupitelja.
Ovdje bi trebalo malo vidjeti što znači sama riječ otkupljenje ili otkupiti. Čujemo je i izgovaramo kao i čitamo nebrojeno puta, ali nismo sigurni da nam je toliko poznata koliko je izgovaramo, iako u hrvatskom jeziku ima svoje lijepo značenje.
U Starom zavjetu otkupitelj onoga koji je pao u bijedu i jad je bio pravno najbliži sljednik, od brata prvorođenca-najstarijega do prvih krvnih rođaka. Njihova je zadaća otkupiti, dati cijenu ako je pao u neko ropstvo ili ako je pao u materijalnu bijedu i skrajnje siromaštvo pomoći ga da se što prije pridigne.
Ovako je u Izlasku Bog nazvao svoga Izraela “sinom prvijencem” kojega otkupljuje iz ropstva egipatskoga (Iz 4,22). Gospodin sam hita da spasi narod svoj, svoga ljubljenoga sina. Ovo je obiteljski, prijateljski, rodbinski čin, a ujedno i čin solidarnosti s nekim.
Dakle treba dati cijenu za nekoga i otplatiti ga, otkupiti ga da ponovno bude slobodan u svakome smislu.
No, u Novom zavjetu u Marka (10,45) čitamo da “Sin čovječji nije došao da mu se služi, već da služi i da svoj život dadne za otkupninu”. Bog nas, dakle otkupljuje krvlju svoga Sina, križem, mukom i smrću svoga Sina.
Nije to platio srebrom, zlatom ili kojim drugim cijenjenim metalom, nečim tuđim, već nas otkupljuje krvlju svoga Sina. To je ono otkupljenje što su ga čekali i dočekali svetim životom Šimun i Ana. Svetim životom su dočekali i vidjeli “svoje spasenje”, ali tu je i proročanstvo Mariji da će joj mač boli srce probosti.
Treba danas posebno čuti molitvu starca Šimuna koji zahvaljuje Bogu da je vidio spasenje pripravljeno za sve narode i pred svim narodima i svijetlo koje će prosvijetliti i svijetliti za sve narode, kao i za Izrael. On je došao svima i dolazi svima. To je već jasno starcu u hramu, a Sveti Luka koji je helenističke kulture i piše takvoj publici, ovo rado naglašava.
Mač boli je znamo proboo Marijino srce, ali je i sam Isus bio znak osporavanja tolikima i za tolike kako jučer tako i danas. On i danas dijeli ljude za i protiv. On je sam podijelio vjerske glavare i bio prva žrtva na križu. Podijelio je povijest svojim uskrsnućem na dva dijela: do njegova dolaska i od njegova dolaska, kako se danas uobičaje koristiti – prije Krista i poslije Krista. Krist i Evanđelje su i danas prihvaćeni i osporavani i ove podjele su jako vidljive po vjerniku i nevjerniku, prihvaćanju ili odbacivanju.
Prihvatimo njega – svjetlo i pođimo za njim i s njim da nas prosvijetli kao što je milijune prosvijetlio i prosvjetljuje i danas, da i naš život bude uvijek svjetlo od svjetla.
(Svijećnica je svečano ušla u Rim u prvoj polovici VII-ga stoljeća. Papa Serđo I je naredio jednu od najstarijih pokorničkih procesija koja je išla od Sv. Hadrijana sa Foruma i završavala u Svetoj Mariji Velikoj (Santa Maria Maggiore). Svijeće su se blagosivljale po tekstu i riječima starca Šimuna, a sama procesija je trebala zatrti poganske običaje u gradu što su još zaživljavali. Svijetlo je došlo u Rim i na Svijećnicu svečanim ophodom i ostalo zauvijek u Rimu.)
Blagdan Prikazanja Gospodinova, Svijećnica ili Kalandora, a slavi se 40 dana nakon Božića. U povodu ovog blagdana u svim se crkvama slave svete mise i blagoslivljaju svijeće.
Svijećnica je spomendan na događaj kada su, prema propisu Mojsijeva Zakona, Josip i Marija donijeli Dijete Isusa u Hram da Ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Tu se, bilježi evanđelist, zatekao starac Šimun, koji je uzeo Dijete u naručje i u nadahnuću, prepoznao u njemu budućega Mesiju.
Pri tome je Šimun, to je okosnica blagdana, Isusa nazvao Svjetlom, doslovno “Svjetlost za rasvjetljenje naroda”. Otuda blagdanu pučko ime Svijećnica ili Kalandora. Šimun je Mariji ujedno prorekao da će joj “mač boli probosti dušu”.
Spominjući se toga događaja, vjernici danas u crkvu donose svijeće na blagoslov. U obitelji se ta svijeća pali u različitim prilikama:na velike blagdane, u vrijeme oluje i grmljavine, stavlja se i u ruku umirućemu kao ohrabrenje i znak nade u vječni život, ali se pali i u drugim situacijama.
U narodu su brojne izreke koje se spominju uz ovaj blagdan.
Naši stari bi običavali reći: „Kalandore ora, prođe zime pola. Za njom ide sveti Blaž, kaže to je laž!“ Uz ovu izreku u narodu, mogli bismo protumačiti i današnje vrijeme u našemu zavičaju kojega je snijeg obišao, ali ne i kiša. No, već sutra sveti Blaž nam najavljuje snježne oborine.
I ne zaboravimo, stariji su smatrali da će godina biti dobra i rodna ako je Kalandora popraćena kišom. Otuda i stara poslovica: “Kalandora vodna, godina rodna”. Druga, pak poslovica kaže: “Kalandora vedra, u dice se vide rebra”. Ako je suditi po prvoj poslovici, ali i današnjemu vremenu, pred nama je dobra godina.
Svetkovina ‘Svijećnica’ ima više imena i svako odgovara stvarnosti na koju poziva ova svetkovina: Svijećnića, svijetlo, blagoslov svijeća; Kalandora po candeli, latinski svijeća; Prikazanje Isusa u hramu nakon 40 dana i Marijino očišćenje, također nakon 40 dana.
“Četrdeset dana nakon Isusova rođenja, njegova ga majka, vjerna zakonu, prikazuje Bogu u jeruzalemskomu hramu. Zajedno sa Šimunom i mi to dijete priznajemo i slavimo kao “svijetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga… Sva naša ljudska logika prestaje kada nam netko kaže da ćemo Boga susresti u malenome djetetu. To možemo jedino spoznati djelovanjem Duha Svetoga. No, tko primi to svjetlo, njime je posve obasjan i prosvijetljen (Misal ABC).
Današnja svetkovina se zove po svijećama, po blagoslovu svijeća koje danas blagoslivljamo i nosimo u svoje domove “svijetlo od svijetla”. Međutim, službeni naziv je Prikazanje Isusovo u hramu. Ima ona i još naziv svetkovina Marijina očišćenja.
Na Istoku se ova svetkovina zove i “susret”. Kao što je bio Mojsijev zakon nalagao da se dijete prikaže nakon četrdeset dana u hramu i da se prinese dar, tako je naređivao da se mora i majka četrdeset dana poslije poroda pojaviti i tako postati čista po Zakonu.
Josip i Marija izvršavaju zakon i propise, kao što će i sam Isus kasnije reći da nije došao ništa dokinuti, već samo dopuniti.
Danas prikazuju Isusa kao što su Eli i Ana roditelji maloga Samuela jednako prikazali u hramu. Kasnije je Samuel postao veliki i slavni Samuel(1Sam 1,24-28).
Ovo je, dakle, svetkovina i Isusova i Marijina. Isus je danas u središtu na kojega su upućene dvije osobe iz Staroga zavjeta: starac Šimun i proročica Ana. Oni su čekali otkupljenje i otkupitelja.
Ovdje bi trebalo malo vidjeti što znači sama riječ otkupljenje ili otkupiti. Čujemo je i izgovaramo kao i čitamo nebrojeno puta, ali nismo sigurni da nam je toliko poznata koliko je izgovaramo, iako u hrvatskom jeziku ima svoje lijepo značenje.
U Starom zavjetu otkupitelj onoga koji je pao u bijedu i jad je bio pravno najbliži sljednik, od brata prvorođenca-najstarijega do prvih krvnih rođaka. Njihova je zadaća otkupiti, dati cijenu ako je pao u neko ropstvo ili ako je pao u materijalnu bijedu i skrajnje siromaštvo pomoći ga da se što prije pridigne.
Ovako je u Izlasku Bog nazvao svoga Izraela “sinom prvijencem” kojega otkupljuje iz ropstva egipatskoga (Iz 4,22). Gospodin sam hita da spasi narod svoj, svoga ljubljenoga sina. Ovo je obiteljski, prijateljski, rodbinski čin, a ujedno i čin solidarnosti s nekim.
Dakle treba dati cijenu za nekoga i otplatiti ga, otkupiti ga da ponovno bude slobodan u svakome smislu.
No, u Novom zavjetu u Marka (10,45) čitamo da “Sin čovječji nije došao da mu se služi, već da služi i da svoj život dadne za otkupninu”. Bog nas, dakle otkupljuje krvlju svoga Sina, križem, mukom i smrću svoga Sina.
Nije to platio srebrom, zlatom ili kojim drugim cijenjenim metalom, nečim tuđim, već nas otkupljuje krvlju svoga Sina. To je ono otkupljenje što su ga čekali i dočekali svetim životom Šimun i Ana. Svetim životom su dočekali i vidjeli “svoje spasenje”, ali tu je i proročanstvo Mariji da će joj mač boli srce probosti.
Treba danas posebno čuti molitvu starca Šimuna koji zahvaljuje Bogu da je vidio spasenje pripravljeno za sve narode i pred svim narodima i svijetlo koje će prosvijetliti i svijetliti za sve narode, kao i za Izrael. On je došao svima i dolazi svima. To je već jasno starcu u hramu, a Sveti Luka koji je helenističke kulture i piše takvoj publici, ovo rado naglašava.
Mač boli je znamo proboo Marijino srce, ali je i sam Isus bio znak osporavanja tolikima i za tolike kako jučer tako i danas. On i danas dijeli ljude za i protiv. On je sam podijelio vjerske glavare i bio prva žrtva na križu. Podijelio je povijest svojim uskrsnućem na dva dijela: do njegova dolaska i od njegova dolaska, kako se danas uobičaje koristiti – prije Krista i poslije Krista. Krist i Evanđelje su i danas prihvaćeni i osporavani i ove podjele su jako vidljive po vjerniku i nevjerniku, prihvaćanju ili odbacivanju.
Prihvatimo njega – svjetlo i pođimo za njim i s njim da nas prosvijetli kao što je milijune prosvijetlio i prosvjetljuje i danas, da i naš život bude uvijek svjetlo od svjetla.
(Svijećnica je svečano ušla u Rim u prvoj polovici VII-ga stoljeća. Papa Serđo I je naredio jednu od najstarijih pokorničkih procesija koja je išla od Sv. Hadrijana sa Foruma i završavala u Svetoj Mariji Velikoj (Santa Maria Maggiore). Svijeće su se blagosivljale po tekstu i riječima starca Šimuna, a sama procesija je trebala zatrti poganske običaje u gradu što su još zaživljavali. Svijetlo je došlo u Rim i na Svijećnicu svečanim ophodom i ostalo zauvijek u Rimu.)
