Kako se Europa suočava s težim vremenskim prilikama, stručnjaci proučavaju posebne uvjete koji stoje iza ovih razarajućih oluja. Novo istraživanje otkriva kako klimatske promjene pojačavaju superćelijske oluje u Europi.
Studija objavljena u časopisu Science Advances upozorava da Alpe te dijelovi Srednje i Istočne Europe mogu očekivati značajan porast aktivnosti oluja.
Ako globalna temperatura poraste za 3 °C u odnosu na predindustrijsku razinu, učestalost oluja na sjevernoj strani Alpa mogla bi se povećati i do 50 posto.
Ove snažne oluje već su među najštetnijim vremenskim pojavama u Europi, a posljednjih godina rezultiraju sve većim brojem odštetnih zahtjeva kod osiguravatelja. Razumijevanje uvjeta u kojima nastaju i načina na koji ih naše zagrijavanje planeta mijenja ključno je za pripremu, poručuju istraživači, a piše euronews.
Što je superćelijska oluja?
Za razliku od tipične oluje, superćelija ima dubok, rotirajući stup zraka u sebi poznat kao mezociklon. Upravo taj rotirajući uzlazni tok zraka daje im jedinstvenu snagu i dugotrajnost. Dok većina grmljavinskih oluja brzo oslabi, superćelije mogu trajati satima i protezati se preko golemih područja.
One nastaju u uvjetima kada se pri tlu nalazi topao i vlažan zrak, u višim slojevima hladniji zrak, a vjetar mijenja smjer s visinom. Ti elementi čine atmosferu nestabilnom, koja zatim počinje rotirati i stvarati uvjete za razvoj superćelije.
Najčešće se javljaju ljeti i donose snažne vjetrove i obilne kiše. Iako su u Europi relativno rijetke, ove oluje čine značajan udio u opasnostima i financijskim gubicima povezanim s grmljavinskim nevremenima.
Kako znanstvenici prate europske superćelijske oluje?
Praćenje superćelija diljem Europe povijesno je bilo izazovno zbog neusklađenosti nacionalnih meteoroloških radarskih sustava.
Glavna autorica, Monika Feldmann iz Mobiliar Laba za prirodne rizike i Oeschger Centra za istraživanje klimatskih promjena na Sveučilištu u Bernu, kaže da to otežava prekogranično otkrivanje oluja.
Kako bi to prevladali, istraživači s Mobiliar Laba za prirodne rizike i Oeschger Centra za istraživanje klimatskih promjena Sveučilišta u Bernu, u suradnji s ETH Zürich, razvili su visokorezolucijski simulacijski model.
Ovaj model koristi tehnike digitalnog mapiranja za simulaciju olujnih ćelija u vrlo finoj skali, nudeći znatno detaljniju sliku razvoja oluja nego što je to ranije bilo moguće.
Alpe kao "žarište” grmljavinskih oluja
Novo modeliranje identificiralo je Alpe kao žarište superćelijskih oluja. Regija na sjevernoj strani planinskog lanca doživi oko 38 takvih snažnih oluja po sezoni, dok južne padine bilježe njih 61.
Uz globalno zagrijavanje od 3 °C, studija predviđa do 50 posto više superćelijskih pojava u ovom planinskom području, čime se povećavaju rizici za zemlje poput Švicarske, Austrije, sjeverne Italije i južne Njemačke. Nasuprot tome, Iberijski poluotok i jugozapad Francuske mogli bi doživjeti smanjenje.
Sveukupno, istraživači procjenjuju porast od 11 posto superćelijskih oluja diljem Europe.
Studija objavljena u časopisu Science Advances upozorava da Alpe te dijelovi Srednje i Istočne Europe mogu očekivati značajan porast aktivnosti oluja.
Ako globalna temperatura poraste za 3 °C u odnosu na predindustrijsku razinu, učestalost oluja na sjevernoj strani Alpa mogla bi se povećati i do 50 posto.
Ove snažne oluje već su među najštetnijim vremenskim pojavama u Europi, a posljednjih godina rezultiraju sve većim brojem odštetnih zahtjeva kod osiguravatelja. Razumijevanje uvjeta u kojima nastaju i načina na koji ih naše zagrijavanje planeta mijenja ključno je za pripremu, poručuju istraživači, a piše euronews.
Što je superćelijska oluja?
Za razliku od tipične oluje, superćelija ima dubok, rotirajući stup zraka u sebi poznat kao mezociklon. Upravo taj rotirajući uzlazni tok zraka daje im jedinstvenu snagu i dugotrajnost. Dok većina grmljavinskih oluja brzo oslabi, superćelije mogu trajati satima i protezati se preko golemih područja.
One nastaju u uvjetima kada se pri tlu nalazi topao i vlažan zrak, u višim slojevima hladniji zrak, a vjetar mijenja smjer s visinom. Ti elementi čine atmosferu nestabilnom, koja zatim počinje rotirati i stvarati uvjete za razvoj superćelije.
Najčešće se javljaju ljeti i donose snažne vjetrove i obilne kiše. Iako su u Europi relativno rijetke, ove oluje čine značajan udio u opasnostima i financijskim gubicima povezanim s grmljavinskim nevremenima.
Kako znanstvenici prate europske superćelijske oluje?
Praćenje superćelija diljem Europe povijesno je bilo izazovno zbog neusklađenosti nacionalnih meteoroloških radarskih sustava.
Glavna autorica, Monika Feldmann iz Mobiliar Laba za prirodne rizike i Oeschger Centra za istraživanje klimatskih promjena na Sveučilištu u Bernu, kaže da to otežava prekogranično otkrivanje oluja.
Kako bi to prevladali, istraživači s Mobiliar Laba za prirodne rizike i Oeschger Centra za istraživanje klimatskih promjena Sveučilišta u Bernu, u suradnji s ETH Zürich, razvili su visokorezolucijski simulacijski model.
Ovaj model koristi tehnike digitalnog mapiranja za simulaciju olujnih ćelija u vrlo finoj skali, nudeći znatno detaljniju sliku razvoja oluja nego što je to ranije bilo moguće.
Alpe kao "žarište” grmljavinskih oluja
Novo modeliranje identificiralo je Alpe kao žarište superćelijskih oluja. Regija na sjevernoj strani planinskog lanca doživi oko 38 takvih snažnih oluja po sezoni, dok južne padine bilježe njih 61.
Uz globalno zagrijavanje od 3 °C, studija predviđa do 50 posto više superćelijskih pojava u ovom planinskom području, čime se povećavaju rizici za zemlje poput Švicarske, Austrije, sjeverne Italije i južne Njemačke. Nasuprot tome, Iberijski poluotok i jugozapad Francuske mogli bi doživjeti smanjenje.
Sveukupno, istraživači procjenjuju porast od 11 posto superćelijskih oluja diljem Europe.
