Djeca školskog uzrasta u BiH, kao i širom svijeta, komuniciraju u digitalnom okruženju i ne mogu ni prepoznati tzv. emocionalno i psihološko nasilje niti to kad ih netko isključuje iz izravne komunikacije.
Šef Katedre na Fakultetu kriminalističkih znanosti Sarajevo Elmedin Muratbegović kaže da oni danas komuniciraju u digitalnom okruženju, u kafiću sjede s nekoliko vršnjaka, a na androidu su s onima koji nisu tu.
''Njih nekoliko komunicira s ostalih pet koji ne sjede tu s njima. Kad dođu kući, ponovo pale isti mobitel i komuniciraju s onima s kojima su donedavno sjedili u kafićima. Generalno, živimo u sasvim novom svijetu koji je moderan. Što je za generaciju (sada sredovječnih ljudi) bio "levis 501", za ovu generaciju je digitalna tehnologija'', naglasio je.
Misli da bi najgore od svega bilo oduzeti djeci tu tehnologiju, ali i da je potrebno educirati se (prvenstveno školski sustav) i osposobiti za prepoznavanje tih oblika ponašanja.
Upozorava na to da su najtragičniji događaji, u posljednjih deset godina, upravo počeli od poruke na mobitelu (ili putem društvenih mreža), a sve je krenulo od zanemarivanja djece u smislu da su oni materijalno situirani, ali se bez kontrole predaju digitalnom okruženju.
Stoga prof. Muratgebović ukazuje na sinkronizaciju s potrebama mladih, sa sustavom koji je prisutan među djecom i iz kojih mogu proizaći dobre i loše stvari.
Upozorava i na to koliko su djeca limitirana u percepciji kao i na njihov problem da se jave psihologu ako shvate da je to potrebno.
''Kod nas je još sramota potražiti savjet psihologa, a dodatno angažiranje stručnjaka tog profila opravdava se nedostatkom novca. Proračun ne smije biti izgovor za angažiranje većeg broja psihologa'', kaže i podsjeća na narodnu poslovicu koja kaže da se bolje isplakati kod psihologa, nego smijati kod psihijatra.
Kao argumentaciju rečenog podsjetio je i na zaključke do kojih se došlo tijekom izrađivanja smjernica za istraživanje nasilja nad djecom u BiH. Oni pokazuju da je najviše izvanrednih roditeljskih sastanaka u osnovnim školama u BiH, od 2010. do 2014., sazvano upravo zbog nekog od oblika nasilja ili nekih obrazaca ponašanja koji su vodili ka nasilju. Šokirani su, kaže, u početku bili tim podatkom, ali su kasnije (analizom digitalnog okruženja u kojem djeca provode mnogo vremena) uvidjeli da odgovara stanju.
Ukazao je i na potrebu ranog prepoznavanja riziko faktora kod djece koja najčešće, ako se pravilno ne reagira, "dođu u kontakt sa zakonom". Ako i priznaju nasilje djeca u školskoj dobi o sebi vole pričati kao o žrtvi, rijetko tko od njih prizna gdje je griješio. To, kaže prof. Muratbegović, čine tek u dobi kad budu stariji od 18 godina, ali je tad već kasno.
Stručnjaci kažu da je među djecom školskog uzrasta prisutno fizičko, psihičko, seksualno te kao manje prepoznato socijalno i elektronsko nasilje. Dječaci su skloniji nasilju u školi, a kod djevojčica je prisutno ogovaranjem i drugim vrstama manje bolnih oblika. Nasilje u školama ili njenoj okolini stvara nepovoljan ambijent koji je uvod u ozbiljnije oblike nasilja. Među faktorima bitnim za sprečavanje nasilja spominju se nastavnici, roditelji ali i društvo u cjelini.
Šef Katedre na Fakultetu kriminalističkih znanosti Sarajevo Elmedin Muratbegović kaže da oni danas komuniciraju u digitalnom okruženju, u kafiću sjede s nekoliko vršnjaka, a na androidu su s onima koji nisu tu.
''Njih nekoliko komunicira s ostalih pet koji ne sjede tu s njima. Kad dođu kući, ponovo pale isti mobitel i komuniciraju s onima s kojima su donedavno sjedili u kafićima. Generalno, živimo u sasvim novom svijetu koji je moderan. Što je za generaciju (sada sredovječnih ljudi) bio "levis 501", za ovu generaciju je digitalna tehnologija'', naglasio je.
Misli da bi najgore od svega bilo oduzeti djeci tu tehnologiju, ali i da je potrebno educirati se (prvenstveno školski sustav) i osposobiti za prepoznavanje tih oblika ponašanja.
Upozorava na to da su najtragičniji događaji, u posljednjih deset godina, upravo počeli od poruke na mobitelu (ili putem društvenih mreža), a sve je krenulo od zanemarivanja djece u smislu da su oni materijalno situirani, ali se bez kontrole predaju digitalnom okruženju.
Stoga prof. Muratgebović ukazuje na sinkronizaciju s potrebama mladih, sa sustavom koji je prisutan među djecom i iz kojih mogu proizaći dobre i loše stvari.
Upozorava i na to koliko su djeca limitirana u percepciji kao i na njihov problem da se jave psihologu ako shvate da je to potrebno.
''Kod nas je još sramota potražiti savjet psihologa, a dodatno angažiranje stručnjaka tog profila opravdava se nedostatkom novca. Proračun ne smije biti izgovor za angažiranje većeg broja psihologa'', kaže i podsjeća na narodnu poslovicu koja kaže da se bolje isplakati kod psihologa, nego smijati kod psihijatra.
Kao argumentaciju rečenog podsjetio je i na zaključke do kojih se došlo tijekom izrađivanja smjernica za istraživanje nasilja nad djecom u BiH. Oni pokazuju da je najviše izvanrednih roditeljskih sastanaka u osnovnim školama u BiH, od 2010. do 2014., sazvano upravo zbog nekog od oblika nasilja ili nekih obrazaca ponašanja koji su vodili ka nasilju. Šokirani su, kaže, u početku bili tim podatkom, ali su kasnije (analizom digitalnog okruženja u kojem djeca provode mnogo vremena) uvidjeli da odgovara stanju.
Ukazao je i na potrebu ranog prepoznavanja riziko faktora kod djece koja najčešće, ako se pravilno ne reagira, "dođu u kontakt sa zakonom". Ako i priznaju nasilje djeca u školskoj dobi o sebi vole pričati kao o žrtvi, rijetko tko od njih prizna gdje je griješio. To, kaže prof. Muratbegović, čine tek u dobi kad budu stariji od 18 godina, ali je tad već kasno.
Stručnjaci kažu da je među djecom školskog uzrasta prisutno fizičko, psihičko, seksualno te kao manje prepoznato socijalno i elektronsko nasilje. Dječaci su skloniji nasilju u školi, a kod djevojčica je prisutno ogovaranjem i drugim vrstama manje bolnih oblika. Nasilje u školama ili njenoj okolini stvara nepovoljan ambijent koji je uvod u ozbiljnije oblike nasilja. Među faktorima bitnim za sprečavanje nasilja spominju se nastavnici, roditelji ali i društvo u cjelini.
