Prirodni pokretači globalnog zatopljenjakao što su topljenje permafrosta i smanjenje morskog leda, a riječ je o procesima potaknutima ispuštanjem u atmosferu ugljikovog dioksida, nastavit će se svojim ritmom, kažu znanstvenici u studiji objavljenoj u časopisu Nature.
Prema našim modelima, čovječanstvo je već prešlo točku s koje nema povratka ako misli da je smanjenje emisija stakleničkih plinova jedini put za zaustavljanje topljenja permafrosta, kazao je voditelj studije Jorgen Randers, profesor emeritus za klimatsku strategiju na Norveškoj poslovnoj školi BI, piše Zimo.co.
Ako želimo zaustaviti te procese topljenja moramo učiniti mnogo više - primjerice isisati CO2 iz atmosfere i pohraniti ga ispod zemlje te očistiti Zemljinu površinu.
Randers i njegov kolega Ulrich Goluke koristili su se modelima kako bi predvidjeli promjene sve do 2500. godine polazeći od dva scenarija. Prvi je trenutačni prekid emisija, a drugi postupno smanjenje emisija stakleničkih plinova sve do ništice godine 2100.
U imaginarnom svijetu u kojem se emisija ugljičnog dioksida može zaustaviti pritiskom na tipku, planet se zagrijava idućih 50 godina na 2,3 stupnjeva Celzijevih iznad predinustrijske razine - ugrubo to je pola stupnja od cilja zapisanog Pariškim klimatskim sporazumom iz 2015., a zatim se počinje hladiti.
Zemljina površina danas je 1,2 stupnja C toplija nego sredinom 19. stoljeća kada su temperature počele rasti.
Ali od 2150. godine, prema tom modelu, planet se počinje postupno ponovno zagrijavati te će prosječne temperature rasti idućih 350 godina, a razine mora narasti za tri metra.
Prema drugome scenariju Zemlja se zagrijava do razine koja razara civilizaciju mnogo brže, ali taj proces završava negdje oko 2500. godine.
Prekretnice
Temeljno otkriće studije koju osporavaju vodeći klimatolozi jest da su prekretnice u klimatskom sustavu Zemlje već prijeđene te je pokrenut proces zagrijavanja koji sam sebe perpeturira kao što se dogodilo prije mnogo milijuna godina.
Jedan od pokretača je brzo povlačenje leda u moru na Arktiku kao posljedica Sunčeva zračenja. Drugi pokretač je topljenje permafrosta koji sadrži dvaput više ugljika nego što ga ima u atmosferi, a treći su količine vodene pare koje stalno rastu i također zagrijavaju planet.
Različite su reakcije nekolicine vodećih klimatologa na ovu studiju za koju sami autori kažu da je shematska.
Prikazani model... nije vjerodostojno predstavljanje stvarnog klimatskog sustava, kaže Richard Betts, voditelj istraživanja klime na Sveučilištu Exeter.
Mark Maslin, profesor klimatologije na University College London, također upozorava na nedostatke predstavljenih modela.
No studija upozorava da smanjenje globalnih emisija stakleničkih plinova do ništice 2050. godine, a takav cilj zagovaraju Ujedinjeni narodi i prihvaća ga sve više zemalja - tek je početak naše akcije koju moramo poduzeti kako bismo zaustavili klimatske promjene.
Čak i sofisticiraniji modeli kojima se koristio Međunarodni klimatski panel (IPCC), UN-ovo savjetodavno tijelo, pokazuju da ciljevi Pariškog sporazuma ne mogu biti postignuti ako se goleme količine CO2 ne uklone iz atmosfere.
Jedan od načina da se to postigne je sadnja milijarda i milijarda stabala. Eksperimentalne tehnologije pokazale su da se isisavanje CO2 iz zraka može činiti mehanički, ali za sada ne u razmjerima koji bi bili potrebni.
Prema našim modelima, čovječanstvo je već prešlo točku s koje nema povratka ako misli da je smanjenje emisija stakleničkih plinova jedini put za zaustavljanje topljenja permafrosta, kazao je voditelj studije Jorgen Randers, profesor emeritus za klimatsku strategiju na Norveškoj poslovnoj školi BI, piše Zimo.co.
Ako želimo zaustaviti te procese topljenja moramo učiniti mnogo više - primjerice isisati CO2 iz atmosfere i pohraniti ga ispod zemlje te očistiti Zemljinu površinu.
Randers i njegov kolega Ulrich Goluke koristili su se modelima kako bi predvidjeli promjene sve do 2500. godine polazeći od dva scenarija. Prvi je trenutačni prekid emisija, a drugi postupno smanjenje emisija stakleničkih plinova sve do ništice godine 2100.
U imaginarnom svijetu u kojem se emisija ugljičnog dioksida može zaustaviti pritiskom na tipku, planet se zagrijava idućih 50 godina na 2,3 stupnjeva Celzijevih iznad predinustrijske razine - ugrubo to je pola stupnja od cilja zapisanog Pariškim klimatskim sporazumom iz 2015., a zatim se počinje hladiti.
Zemljina površina danas je 1,2 stupnja C toplija nego sredinom 19. stoljeća kada su temperature počele rasti.
Ali od 2150. godine, prema tom modelu, planet se počinje postupno ponovno zagrijavati te će prosječne temperature rasti idućih 350 godina, a razine mora narasti za tri metra.
Prema drugome scenariju Zemlja se zagrijava do razine koja razara civilizaciju mnogo brže, ali taj proces završava negdje oko 2500. godine.
Prekretnice
Temeljno otkriće studije koju osporavaju vodeći klimatolozi jest da su prekretnice u klimatskom sustavu Zemlje već prijeđene te je pokrenut proces zagrijavanja koji sam sebe perpeturira kao što se dogodilo prije mnogo milijuna godina.
Jedan od pokretača je brzo povlačenje leda u moru na Arktiku kao posljedica Sunčeva zračenja. Drugi pokretač je topljenje permafrosta koji sadrži dvaput više ugljika nego što ga ima u atmosferi, a treći su količine vodene pare koje stalno rastu i također zagrijavaju planet.
Različite su reakcije nekolicine vodećih klimatologa na ovu studiju za koju sami autori kažu da je shematska.
Prikazani model... nije vjerodostojno predstavljanje stvarnog klimatskog sustava, kaže Richard Betts, voditelj istraživanja klime na Sveučilištu Exeter.
Mark Maslin, profesor klimatologije na University College London, također upozorava na nedostatke predstavljenih modela.
No studija upozorava da smanjenje globalnih emisija stakleničkih plinova do ništice 2050. godine, a takav cilj zagovaraju Ujedinjeni narodi i prihvaća ga sve više zemalja - tek je početak naše akcije koju moramo poduzeti kako bismo zaustavili klimatske promjene.
Čak i sofisticiraniji modeli kojima se koristio Međunarodni klimatski panel (IPCC), UN-ovo savjetodavno tijelo, pokazuju da ciljevi Pariškog sporazuma ne mogu biti postignuti ako se goleme količine CO2 ne uklone iz atmosfere.
Jedan od načina da se to postigne je sadnja milijarda i milijarda stabala. Eksperimentalne tehnologije pokazale su da se isisavanje CO2 iz zraka može činiti mehanički, ali za sada ne u razmjerima koji bi bili potrebni.
