Na području HBŽ-a sve je više starih, samih i nemoćnih osoba. Mladi, pa i oni srednjih godina, odlaze trbuhom za kruhom, a o starima, osim specijaliziranih ustanova, nema se tko brinuti.
Za mjesto u Staračkom domu u Tomislavgradu, jedinoj javnoj ustanovi te vrste u županiji, čeka se i po nekoliko mjeseci, piše Večernji list BiH.
Otvorio vrata 1998.
Korisnicima je otvorio vrata 1998. godine. Dva puta je širio svoje kapacitete, no, potražnja za smještajem i dalje je veća od ponude, govori nam ravnatelj te institucije Ante Sladoja.
– Imamo listu čekanja od 10 do 20 osoba, trenutačni kapacitet je 115 kreveta različitih kategorija osoba od pokretnih do nepokretnih. Velik je pritisak onih koji žele smjestiti svoje roditelje posebno u dvama razdobljima, nakon zimskih i proljetnih blagdana kada se svi oni nakon boravka u svojim rodnim mjestima vraćaju na radne obveze, i ljeti, nakon godišnjih odmora – kaže Sladoja.
S našim domaćinom obišli smo nekoliko zajedničkih prostorija u prizemlju, ambulantu, kuhinju i blagovaonicu. Tu je, uz vrijeme ručka, s pokretnim korisnicima Staračkog doma najlakše ostvariti kontakt. Tada je to mjesto susreta i razgovora, a svaki je korisnik priča za sebe. Međutim, sve one svedu se na isto, ostali su sami. Tako i Luka Križanac, 91-godišnjak iz Tomislavgrada, na naš upit što ga je dovelo u dom odgovara: – Nebo visoko, zemlja tvrda, a djeca daleko, u Kanadi, u Austriji… otišli trbuhom za kruhom. Život je takav, imam 60 unučadi i praunučadi, dođu, posjete me, ali nakon toga svi odlaze svojim kućama, svojim obiteljima – govori nam Luka dok mu sjeta prelazi preko lica. Prisjeća se svoje pokojne supruge: – 67 godina i četiri mjeseca živjeli smo u braku, evo pet godina kako je umrla…”
Rat iz devedesetih 20. st. Anicu Rudolf iz Sarajeva vratio je u rodni Tomislavgrad, Mrkodol. Živjela je izvjesno vrijeme s kćeri i njezinom obitelji u Zagrebu, a onda je svojom voljom došla u dom. Nije željela biti nikome na teret, kaže.
Mnogi trebaju 24-satnu njegu
– Meni je u domu dobro. Ovdje sam već 11 godina. U sobi sam s njom – dok to govori, pokazuje na svoju “cimericu” i kaže kako ona slabo čuje te mora glasnije govoriti, a nekada joj to što ne čuje, dobro i dođe, u šali će Anica i dodaje da se u toj svojoj sobi osjeća kao da se i rodila u njoj. Inače, objekt doma građen je kroz tri faze. Uglavnom je opremljen sredstvima njemačke humanitarne organizacije “Diakonie Katastrophenhilfe”. O 115 korisnika skrbi se 39 zaposlenih. Planova za proširenje nema, no, razmišlja se o četvrtoj fazi, palijativnoj skrbi.
– Željeli bismo da Županija, kao nositelj zdravstvene zaštite, preuzme ulogu o brzi za osobe na palijativnoj njezi – kazao nam je ravnatelj Sladoja te dodao kako je palijativna njega od iznimne važnosti budući da velik broj korisnika u dom dolazi kad im je potrebna 24-satna njega. Nažalost, 30 posto njih umre u prvom, odnosno drugom mjesecu dolaska, a tu je i 30-ak osoba s demencijom za koje je posebna skrb od iznimne važnosti.
Za mjesto u Staračkom domu u Tomislavgradu, jedinoj javnoj ustanovi te vrste u županiji, čeka se i po nekoliko mjeseci, piše Večernji list BiH.
Otvorio vrata 1998.
Korisnicima je otvorio vrata 1998. godine. Dva puta je širio svoje kapacitete, no, potražnja za smještajem i dalje je veća od ponude, govori nam ravnatelj te institucije Ante Sladoja.
– Imamo listu čekanja od 10 do 20 osoba, trenutačni kapacitet je 115 kreveta različitih kategorija osoba od pokretnih do nepokretnih. Velik je pritisak onih koji žele smjestiti svoje roditelje posebno u dvama razdobljima, nakon zimskih i proljetnih blagdana kada se svi oni nakon boravka u svojim rodnim mjestima vraćaju na radne obveze, i ljeti, nakon godišnjih odmora – kaže Sladoja.
S našim domaćinom obišli smo nekoliko zajedničkih prostorija u prizemlju, ambulantu, kuhinju i blagovaonicu. Tu je, uz vrijeme ručka, s pokretnim korisnicima Staračkog doma najlakše ostvariti kontakt. Tada je to mjesto susreta i razgovora, a svaki je korisnik priča za sebe. Međutim, sve one svedu se na isto, ostali su sami. Tako i Luka Križanac, 91-godišnjak iz Tomislavgrada, na naš upit što ga je dovelo u dom odgovara: – Nebo visoko, zemlja tvrda, a djeca daleko, u Kanadi, u Austriji… otišli trbuhom za kruhom. Život je takav, imam 60 unučadi i praunučadi, dođu, posjete me, ali nakon toga svi odlaze svojim kućama, svojim obiteljima – govori nam Luka dok mu sjeta prelazi preko lica. Prisjeća se svoje pokojne supruge: – 67 godina i četiri mjeseca živjeli smo u braku, evo pet godina kako je umrla…”
Rat iz devedesetih 20. st. Anicu Rudolf iz Sarajeva vratio je u rodni Tomislavgrad, Mrkodol. Živjela je izvjesno vrijeme s kćeri i njezinom obitelji u Zagrebu, a onda je svojom voljom došla u dom. Nije željela biti nikome na teret, kaže.
Mnogi trebaju 24-satnu njegu
– Meni je u domu dobro. Ovdje sam već 11 godina. U sobi sam s njom – dok to govori, pokazuje na svoju “cimericu” i kaže kako ona slabo čuje te mora glasnije govoriti, a nekada joj to što ne čuje, dobro i dođe, u šali će Anica i dodaje da se u toj svojoj sobi osjeća kao da se i rodila u njoj. Inače, objekt doma građen je kroz tri faze. Uglavnom je opremljen sredstvima njemačke humanitarne organizacije “Diakonie Katastrophenhilfe”. O 115 korisnika skrbi se 39 zaposlenih. Planova za proširenje nema, no, razmišlja se o četvrtoj fazi, palijativnoj skrbi.
– Željeli bismo da Županija, kao nositelj zdravstvene zaštite, preuzme ulogu o brzi za osobe na palijativnoj njezi – kazao nam je ravnatelj Sladoja te dodao kako je palijativna njega od iznimne važnosti budući da velik broj korisnika u dom dolazi kad im je potrebna 24-satna njega. Nažalost, 30 posto njih umre u prvom, odnosno drugom mjesecu dolaska, a tu je i 30-ak osoba s demencijom za koje je posebna skrb od iznimne važnosti.
