Miris zime u našim krajevima dođe često s prvim snijegom koji se iz kotline vidi na okolnim planinama. Na tom čistom zimskom, hladnom i oštrom zraku čovjeka obuzima nekakvi čudni osjećaji sa svakim udisajem i izdisajem.
Osjećaj svjesnosti i čiste borbe za opstanak pomiješan s osjećajem ponosa. Vjetar usput nanese miris šume i vlažne zemlje pokrivene uvelim lišćem i sve to nekako čovjeka ponese u neke visine i dubine za koje i ne zna da su u njemu i da je možda s njima i rođen. Tako opijen mirisima starac gleda u hladnu i duboku vodu jezera i čudi se njenoj mirnoći. Digne glavu i zagleda se negdje na obzor, te promatra kako plovi zadnji oblak u predvečerje razmazan po plavo – crvenoj podlozi neba. Tamo iza planina je svijet pustolovine, putovanja, dalekih želja, uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi, nade, zadnjih zagrljaja, odlaska, boli, tvrdih staza, slobode, plača, osmijeha, potrage…
I dok sve to promatra u jednom trenutku učini mu se da nigdje nije trebao ni trebao nekada davno ići i da je sve tu. Sve što je sanjao, imao i nemao stajalo je baš tu, na dohvat ruke u vlastitom dvorištu. Ali što ga je zvalo da ide tamo gdje srcu i pameti moraš narediti da drugačije vole i misle, a srce pamet nikako da posluša niti pamet srce. I tako u dvoumljenjima i previranjima vlastitog duha i pamćenja sa štapom u ruci, istini sakrivenoj od očiju običnog prolaznika zagledan u prošlost, sluteći budućnost uronjen u sadašnjost vaga, lomi se duboko u sebi, titra i plamti poput skoro dogorjele svijeće na vjetrometini vremena. Zna da život nije kraj i mjeri već napravljene stope i počinje vjerovati u usud izbrojenih stopa, onih koji su tu i onih kojih više nema među živima.
Odjedanput iz toga polusna ga probudi nekakva melodija pjesme koja ga je odgojila i koja ga je othranila i napojila bolje nego li ijedno jelo i pilo, bolje štitila i uljepšala, nego li ijedno odijelo koje je ikada imao na sebi. Pa mu dođe nekako da zaplače i da kroz suze uz tu istu melodiju zapjeva, kao da istovremeno pokušava da ispjeva ponosno svoju pobjedu i isplače svoj jad. Čudno je to…
Čudno je to i tko bi ga mogao shvatiti i tko bi mu mogao vjerovati da je sav svoj u tom bunilu izmiješanog ponosa i tuge. Onda taman kada se prva suza otkotrlja niz obraz, on će je izbrisati rukavom kakvog starog kaputa, napraviti će par koraka u nekakvom stidu koji ga obuzima i poželjet će se sakriti od pogleda gledajući ima li koga oko njega, ako spazi nekoga za ispriku će reći da ga je hladan vjetra natjerao na suze, ne život! Život, e njega će sačuvati za sebe i za još koje ljubomorno skrivanje od tuđih pogleda. Noć će početi padati, a on će ući u svoju kuću, kao stranac sam sebi će doći u goste.
Natočiti će ljutu, malo klimnuti glavom, baciti pogled kroz prozor na ono mjesto na kojem je stajao u dvorištu čudeći se prirodi i svijetu oko sebe, a ponajviše svijetu u sebi.
Osjećaj svjesnosti i čiste borbe za opstanak pomiješan s osjećajem ponosa. Vjetar usput nanese miris šume i vlažne zemlje pokrivene uvelim lišćem i sve to nekako čovjeka ponese u neke visine i dubine za koje i ne zna da su u njemu i da je možda s njima i rođen. Tako opijen mirisima starac gleda u hladnu i duboku vodu jezera i čudi se njenoj mirnoći. Digne glavu i zagleda se negdje na obzor, te promatra kako plovi zadnji oblak u predvečerje razmazan po plavo – crvenoj podlozi neba. Tamo iza planina je svijet pustolovine, putovanja, dalekih želja, uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi, nade, zadnjih zagrljaja, odlaska, boli, tvrdih staza, slobode, plača, osmijeha, potrage…
I dok sve to promatra u jednom trenutku učini mu se da nigdje nije trebao ni trebao nekada davno ići i da je sve tu. Sve što je sanjao, imao i nemao stajalo je baš tu, na dohvat ruke u vlastitom dvorištu. Ali što ga je zvalo da ide tamo gdje srcu i pameti moraš narediti da drugačije vole i misle, a srce pamet nikako da posluša niti pamet srce. I tako u dvoumljenjima i previranjima vlastitog duha i pamćenja sa štapom u ruci, istini sakrivenoj od očiju običnog prolaznika zagledan u prošlost, sluteći budućnost uronjen u sadašnjost vaga, lomi se duboko u sebi, titra i plamti poput skoro dogorjele svijeće na vjetrometini vremena. Zna da život nije kraj i mjeri već napravljene stope i počinje vjerovati u usud izbrojenih stopa, onih koji su tu i onih kojih više nema među živima.
Odjedanput iz toga polusna ga probudi nekakva melodija pjesme koja ga je odgojila i koja ga je othranila i napojila bolje nego li ijedno jelo i pilo, bolje štitila i uljepšala, nego li ijedno odijelo koje je ikada imao na sebi. Pa mu dođe nekako da zaplače i da kroz suze uz tu istu melodiju zapjeva, kao da istovremeno pokušava da ispjeva ponosno svoju pobjedu i isplače svoj jad. Čudno je to…
Čudno je to i tko bi ga mogao shvatiti i tko bi mu mogao vjerovati da je sav svoj u tom bunilu izmiješanog ponosa i tuge. Onda taman kada se prva suza otkotrlja niz obraz, on će je izbrisati rukavom kakvog starog kaputa, napraviti će par koraka u nekakvom stidu koji ga obuzima i poželjet će se sakriti od pogleda gledajući ima li koga oko njega, ako spazi nekoga za ispriku će reći da ga je hladan vjetra natjerao na suze, ne život! Život, e njega će sačuvati za sebe i za još koje ljubomorno skrivanje od tuđih pogleda. Noć će početi padati, a on će ući u svoju kuću, kao stranac sam sebi će doći u goste.
Natočiti će ljutu, malo klimnuti glavom, baciti pogled kroz prozor na ono mjesto na kojem je stajao u dvorištu čudeći se prirodi i svijetu oko sebe, a ponajviše svijetu u sebi.
Dražen Stojanović
*** Tekst nije lektoriran!
