Fra Leopold Bogdan Mandić rođen je 12.svibnja 1866.godine u Herceg Novom, Boka Kotorska. Primjer je sveca koji je pokazao kako se kroz jednostavan život može doći do visina koje se ljudima često čine dalekim i nedostižnim. Iz poslušnosti prema Božjoj volji proveo je 40 godina u ispovjedaonici, često i od 5 ujutro do 24 sata! I bio je djeljitelj Božjega milosrđa ljudima. Nisu ga krasile ni visina ni ljepota, ali ljepota i jednostavnost duha kojom je odisao omogućila je Bogu da kroz ovog velikana vrati mnoge zalutale ovce u svoj ovčinjak.
Gospodin Antun Capellato iz Albignasega piše 1928.: "Jedna moja nećakinja, teško je bolesna od meningitisa, bila je na umoru. Utekli smo se ocu Leopoldu koji je kada je čuo za taj žalostan slučaj, bio duboko potresen. Zamolio je da mu samostanski pomoćnik donese jabuku. Fra Leopold blagoslovi jabuku, reče njezinim roditeljima da daju djevojčici jabuku da jede i da se mole BDM. Nakon što je pojela jabuku, djevojčica je ozdravila."
Sveti Leopold je imao dar od Boga da je mogao vidjeti što je netko zgriješio, prije nego mu osoba kaže. Znao je reći: "Znam sve".
Postao je kapucin da bi pošao na istok u misije, da doprinese svojim radom za veliku stvar, za koju se marljivo pripremao učeći istočne jezike. Ali Gospodin je htio da ostane čitav svoj život u ispovjedaonici. Bio je u samostanima u Zadru i Rijeci. Rekao je pred Bogom ne postoji u meni ni tračak sumnje zbog istog razloga po kome sam odabran u svećeničko zvanje. On se zavjetovao da će uz Božju pomoć sve poduzeti da se ujedine istočna braća. Leopold Mandić je bio oruđe poslušnosti i molitve, jer je sve izvršavao u poslušnosti i uz molitvu Bogu.
Više od 40 godina svoga života proveo je u ispovjedaonici sate i sate svakoga dana, s kratkim prekidima u svezi potreba samostanskog života.
Prije smrti otac Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe dogodilo se čudo: njegova ispovjedaonica ostala pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Sve je bilo srušeno, samo je ostala soba ispovjedaonica u kojoj je otac Leopold neumorno služio Bogu i ljudima.
Jedna kamena ploča, postavljena na vanjskom zidu ispovjedaonice, podsjeća da je u bombardiranju, 14. svibnja 1944. sobica-ispovjedaonica ostala čudesno sačuvana, zbog toga da stoji kao, kako je svetac prorekao, „spomenikom Božanskoga milosrđa"
Veliko srce malešnog čovjeka imalo je silnu ljubav za Boga i ljude
Jeo je posve malo, činio je pokoru, noću nije spavao više od 4 do 5 sati, a poslije podne nikada nije pošao spavati. Jednoga dana oko 15 sati neki gospodin, ne našavši ga u ispovjedaonici, pođe mu u sobu i nađe ga u krevetu u teškoj groznici. Otac Leopold reče gospodinu: "Gospodine, za Boga miloga nemojte se sablazniti što ste me našli u krevetu ovaj čas. Danas doista nisam mogao više izdržati". Sve do posljednjih godina svoga života nije dozvoljavao da mu se u ispovjedaonici postavi peć, trpio je studen. Rekao je „koliki su bez doma svog vani na hladnoći, a ja da ovdje sjedim u toplom i uživam".
Leopold Bogdan Mandić živio je život kreposti. Vjera je bila njegov život, to je često govorio. Bio je pravednik i iz njegovih usta najčešće su izlazile riječi: "Vjeruj! Imaj vjeru!" Ta je riječ potresala savjesti i bacala svjetlo u duše. Pokretala je uspavane snage i otvarala beznadne putove onima koji su k njemu dolazili po pomoć, bilo u ispovjedi, bilo u običnom razgovoru. Svima se činilo da ono u što Leopold Bogdan vjeruje, ima stalno pred očima.
Tako je gajio silnu ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Više se puta zavjetovao na stalnu Božju prisutnost, što je izazivalo nadnaravni napor u siromašnom, slabašnom, malom i donekle nakaznom, od bolova i umora, krhkom tijelu biti sličan Kristu.
Nezapamćeni sprovod ratne 1942. godine – 170.000 ljudi ispratilo velikana!
Dana 30. srpnja 1942.g. blago je preminuo u Gospodinu. Ustao je u 5:30, dopratili su ga u bolesničku kapelicu da se pripremi za služenje svete mise, ali ga odjednom zahvati slabost i on je pao. Priskočili su mu u pomoć i odnijeli ga u krevet. Došao je k svjesti, ali nešto malo kasnije dođe gorki trenutak. Podijeliše mu sveto bolesničko pomazanje. Bio je pri najpotpunijoj svijesti. Poglavar samostana izmolio je 3 puta Zdravo Marijo i Zdravo Kraljice. Otac Leopold je polako ponavljao uvijek i sve slabijimm glasom riječ po riječ i jedva što je izgovorio: "O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!", njegova blagoslovljena duša započe let prema nebeskoj domovini.
Na pogrebu Leopolda Bogdana Mandića u Padovi bilo je približno 170.000 ljudi, a narod je vikao: "Umro je Svetac!". Bila je to prva takozvana pučka kanonizacija. Sjetimo se samo da je na pogrebu Ivanu Pavlu II. narod također vikao: "Il Santo! Subito!"
Neobjašnjiva čuda ozdravljenja doprinijela su proglašenju svetim oca Leopolda.
Gospodin Antun Capellato iz Albignasega piše 1928.: "Jedna moja nećakinja, teško je bolesna od meningitisa, bila je na umoru. Utekli smo se ocu Leopoldu koji je kada je čuo za taj žalostan slučaj, bio duboko potresen. Zamolio je da mu samostanski pomoćnik donese jabuku. Fra Leopold blagoslovi jabuku, reče njezinim roditeljima da daju djevojčici jabuku da jede i da se mole BDM. Nakon što je pojela jabuku, djevojčica je ozdravila."
Sveti Leopold je imao dar od Boga da je mogao vidjeti što je netko zgriješio, prije nego mu osoba kaže. Znao je reći: "Znam sve".
Postao je kapucin da bi pošao na istok u misije, da doprinese svojim radom za veliku stvar, za koju se marljivo pripremao učeći istočne jezike. Ali Gospodin je htio da ostane čitav svoj život u ispovjedaonici. Bio je u samostanima u Zadru i Rijeci. Rekao je pred Bogom ne postoji u meni ni tračak sumnje zbog istog razloga po kome sam odabran u svećeničko zvanje. On se zavjetovao da će uz Božju pomoć sve poduzeti da se ujedine istočna braća. Leopold Mandić je bio oruđe poslušnosti i molitve, jer je sve izvršavao u poslušnosti i uz molitvu Bogu.
Više od 40 godina svoga života proveo je u ispovjedaonici sate i sate svakoga dana, s kratkim prekidima u svezi potreba samostanskog života.
Prije smrti otac Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe dogodilo se čudo: njegova ispovjedaonica ostala pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Sve je bilo srušeno, samo je ostala soba ispovjedaonica u kojoj je otac Leopold neumorno služio Bogu i ljudima.
Jedna kamena ploča, postavljena na vanjskom zidu ispovjedaonice, podsjeća da je u bombardiranju, 14. svibnja 1944. sobica-ispovjedaonica ostala čudesno sačuvana, zbog toga da stoji kao, kako je svetac prorekao, „spomenikom Božanskoga milosrđa"
Veliko srce malešnog čovjeka imalo je silnu ljubav za Boga i ljude
Jeo je posve malo, činio je pokoru, noću nije spavao više od 4 do 5 sati, a poslije podne nikada nije pošao spavati. Jednoga dana oko 15 sati neki gospodin, ne našavši ga u ispovjedaonici, pođe mu u sobu i nađe ga u krevetu u teškoj groznici. Otac Leopold reče gospodinu: "Gospodine, za Boga miloga nemojte se sablazniti što ste me našli u krevetu ovaj čas. Danas doista nisam mogao više izdržati". Sve do posljednjih godina svoga života nije dozvoljavao da mu se u ispovjedaonici postavi peć, trpio je studen. Rekao je „koliki su bez doma svog vani na hladnoći, a ja da ovdje sjedim u toplom i uživam".
Leopold Bogdan Mandić živio je život kreposti. Vjera je bila njegov život, to je često govorio. Bio je pravednik i iz njegovih usta najčešće su izlazile riječi: "Vjeruj! Imaj vjeru!" Ta je riječ potresala savjesti i bacala svjetlo u duše. Pokretala je uspavane snage i otvarala beznadne putove onima koji su k njemu dolazili po pomoć, bilo u ispovjedi, bilo u običnom razgovoru. Svima se činilo da ono u što Leopold Bogdan vjeruje, ima stalno pred očima.
Tako je gajio silnu ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Više se puta zavjetovao na stalnu Božju prisutnost, što je izazivalo nadnaravni napor u siromašnom, slabašnom, malom i donekle nakaznom, od bolova i umora, krhkom tijelu biti sličan Kristu.
Nezapamćeni sprovod ratne 1942. godine – 170.000 ljudi ispratilo velikana!
Dana 30. srpnja 1942.g. blago je preminuo u Gospodinu. Ustao je u 5:30, dopratili su ga u bolesničku kapelicu da se pripremi za služenje svete mise, ali ga odjednom zahvati slabost i on je pao. Priskočili su mu u pomoć i odnijeli ga u krevet. Došao je k svjesti, ali nešto malo kasnije dođe gorki trenutak. Podijeliše mu sveto bolesničko pomazanje. Bio je pri najpotpunijoj svijesti. Poglavar samostana izmolio je 3 puta Zdravo Marijo i Zdravo Kraljice. Otac Leopold je polako ponavljao uvijek i sve slabijimm glasom riječ po riječ i jedva što je izgovorio: "O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!", njegova blagoslovljena duša započe let prema nebeskoj domovini.
Na pogrebu Leopolda Bogdana Mandića u Padovi bilo je približno 170.000 ljudi, a narod je vikao: "Umro je Svetac!". Bila je to prva takozvana pučka kanonizacija. Sjetimo se samo da je na pogrebu Ivanu Pavlu II. narod također vikao: "Il Santo! Subito!"
Neobjašnjiva čuda ozdravljenja doprinijela su proglašenju svetim oca Leopolda.
