Petnaestak centimetara snijega nije predstavljalo veću poteškoću niti je "ubilo“ volju za pješačenjem. Nakon blagdana i svega onoga što oni sa sobom nose, jedan dan planinarenja više je nego dobrodošao.
Kako se penjalo na višu nadmorsku visinu, tako je temperatura lagano padala, da bi nakon dolaska u Gornje Maglice (Joziće) prešla u negativnu vrijednost i još više se smanjivala. Snijeg i hladnoća donijeli su čistoću pogleda koji se samo poželjeti mogao. Putom koji je za stanovnike Maglica nekada predstavljao pravu "magistralu“ krenulo se prema višim predjelima na kojima se nekada kosilo i koji su služili za ispašu. Iako je teren bio pod snijegom, to mu nimalo nije umanjilo ljepotu, koju je u nekoliko rečenica jednostavno nemoguće opisati. Zimsko vrijeme i kasno poslijepodne natjerali su nas na povratak u niže predjele na kojima se još uvijek živi.
Donje Maglice ili Poljana kako ih zovu stanovnici svojevrsni je „muzej“ i preslika nekadašnjeg života na ramskim planinama (naravno, uz korištenje svih blagodati koje je donijelo vrijeme i napredak tehnologije). Ovdje je još uvijek „normalno“ da vam susjed dođe, bez da se mora najaviti i kojemu nikada nećete smetati svojim dolaskom. Stari ramski duh i ljubaznost i mi smo osjetili po dolasku na Poljanu. Budući da smo poziv na odmor po povratku sa Smojnika morali odbiti, ovaj put to jednostavno nismo mogli učiniti. Atmosfera i ljubaznost domaćina vratila nas je u prošlost koja je u usporedbi s današnjim vremenom i načinom života bila daleko ugodnija.
Nakon Maglica, dogovoren je uspon na masiv koji se od planine Kolivret proteže istočno prema Borovnici (Stražbenica i Srebrenik) i koji čini prirodnu granicu između Gornje Rame i Prozora. Nakon nedjeljne mise, uz idealno vrijeme, ekipa se s Mluše zaputila prema najvišem vrhu masiva. Ovaj put bili smo "ojačani“ i gostima iz Mostara i Prozora. Prolazak terenima koji su nam nekada bili svakodnevica, posebno u ljetnom periodu, vratio nam je sjećanja na to vrijeme i bezbrižnost djetinjstva…
Uspinjući se prema Stražbenici u daljini smo primijetili ekipu lovaca koja je uživala u prirodi i suncu. Razmijenivši pozdrave, kroz gusto raslinje uputili smo se prema vrhu i nakon pola sata ozbiljnijeg uspona izbijamo na nekadašnji šumski put koji je nekada bio jedan od glavnih pravaca prema Prozoru, posebno za stanovnike sela Ploča. Idući kraćim dijelom ovoga puta dolazimo do mjesta odakle vodi stara staza prema Srebreniku i koja je unatoč rijetkom korištenju još uvijek u dobrom stanju. Dolaskom na vrh Srebrenika otvara se pogled na sve strane, posebno na Mlušu i jezero. Unatoč suncu, jak vjetar nas tjera s vrha dvadesetak metara niže, gdje se uz ručak odmaramo.
Nakon ručka krenulo se nazad prema Mluši, gdje smo na uzvišenju Bilice susreli lovce iz sekcije Ploča, koji su se uz vatru i gangu odmarali od hodanja po šumi. Uz ponovne pozdrave, na kratko im se pridružujemo i kao dobre poznavatelji ovih terena pitamo za pojedine vrhove i kako doći do njih. Nakon kraće stanke produžujemo kući gdje se nakon višesatnog pješačenja, uz večeru i piće odmaramo, ali i dogovaramo sljedeći pravac na kojem nam se trebaju priključiti novi gosti zainteresirani za aktivnosti ekipe.
