Povodom 30. godišnjice bitke na Bokševici portal Tomislavcity objavio je jednu ratnu priču. Naslov priče preuzet je od istoimene pjesme zagrebačkog rock-banda Haustor. Priča je napisana po istinitom događaju, ali su imena i likovi izmišljeni.
Šal od svile [1]
Prvi je metak bio njihov. Iznenada je proparao zrak. Samo se začuo prasak, ne tako jak, ali Student je već imao dovoljno ratnog iskustva da zna što to znači i prije nego je išta mogao i pomisliti već je licem uronio u suhu, ispucalu zemlju Planine. Osjetivši prašinu na jeziku shvatio je da je dobro i da prasak nije bio namijenjen baš njemu. Osvrnuo se oko sebe i vidio da su se vojnici pobacali na zemlju, kako je tko stigao i gdje je koga zatekao prvi pucanj. Njihove uniforme su se stapale s okolinom, a lica su im bila pod maskirnim bojama. Samo su im oči nervozno svijetlile i pogledali su jedan u drugoga, nijemo pitajući što raditi. Željeli su tijelima utonuti što dublje u Planinu, uvući se u njezinu utrobu, skriti se u tu bezvodnu zemlju… Ali nije išlo. Zaklon je pružao tek pokoji kamen za koji su se sakrili po dva-tri vojnika, tiskajući se da bi bili što uža meta i kako bi mogli uzvratiti paljbu.
U gotovo istom trenutku s prvim, zrak je presjekao i drugi metak. A onda je počelo… Metci kao da su sustizali jedan drugog u zraku, kao čopor djece koja se pri ulasku u školski bus tiskaju i guraju, sve jedno drugo sustižući i prestižući. Vojnici su shvatili da je pred njima dobro ukopan i brojčano nadmoćan neprijatelj. Vidjevši u kakvu su tešku poziciju upali, Student se čvršće pripio uz zemlju. Nije puno vidio, ali je shvatio da ima sreće jer se nalazio iza ovećega kamena. Taj kamen bio je čvrsta brana metcima koji su nervozno zujali zrakom i tražili ljudsko meso. Student se okrenuo i vidio da je iza njega grmoliko raslinje, a u istom trenutku puščana zrna koja su dolazila s druge strane su, kao stado koza, obrstila to grmlje. Iznenađeno je promatrao kako metci trgaju lišće i kako od ionako škrte krošnje ostaje samo skelet.
***
Naši vojnici su se pribrali i počeli skoro pa stidljivo uzvraćati vatru. Pritisnuti puščanom paljbom uz zemlju, tražeći bilo kakav zaklon, međusobno su se dovikivali i pokušavali uspostaviti formaciju kako ne bi bili posve razbijeni dok ih je vatra s čela tako tukla da nitko nije mogao dignuti glavu. Poneki, najiskusniji među njima, digli bi kalaš iznad glave i uputili po par metaka prema neprijatelju. Osokoljeni svojom brojčanom premoćnošću i zaštićenošću rovovima, neprijateljski vojnici su pojačali paljbu i začuli su se pobjedonosni povici:
– Allahu ekber!
Iza povika odmah je uslijedila nova kanonada koja je još jače pritiskala vojnike uz zemlju. Dvije vojske su bile vrlo blizu, dvadeset do trideset metara jedni od drugih, međusobno se osjećajući i tražeći pogledom jedni druge. U očajničkom položaju bilo je skoro nemoguće učinkovito uzvratiti vatru. Tada je Student, na nekih dvadesetak metara udesno, krajičkom oka primijetio kako nešto modro-zeleno titra u zraku. Okrenuo se na bok i pogledao. Nije mogao vjerovati vlastitim očima. Jedan naš vojnik, kojemu je modro-zelena marama bila ovijena oko vrata, uspravio se na obje noge i s boka pucao iz puškomitraljeza. Njegovo oružje, sa streljivom jačega punjenja, štektalo je i pokušavalo uspostaviti kakvu-takvu ravnotežu u razmjeni vatre. Vidjevši isto što i Student, drugi vojnici su povikali:
– Lezi, pogodi’ će te!
Vojnik se bacio na zemlju i modro-zelena marama utonula je u prašinu. Student je odahnuo, a neprijateljska vatra opet je ojačala. Metci su počeli zabijati se u zemlju ili fijukati na nekih pola metra iznad tla, nastavljajući brstiti granje iza naših vojnika. Nije prošlo ni deset minuta, a isti vojnik ponovo se uspravio na obje noge, držeći na boku puškomitraljez koji je rigao i bljuvao vatru. Na dašcima planinskog vjetra njegova zeleno-modra marama počela se blago vijoriti i Studentu je kroz glavu prošla pjesma zagrebačkog Haustora:
…ja sam slobodan
neka s moga vrata vijori
šal od svile
Drugi su vojnici opet povikali i momak s maramom bacio se na zemlju. Student ga je bolje pogledao i vidio da je vrlo mlad, skoro dječak, tek na pragu dvadesetih…
Ulijevo od Studenta, skupina naših vojnika uspjela se dokopati zaklona iza kamenja koje je, voljom prirode, bilo naizmjenično poredano čime je pružalo prirodni štit. Tako zaklonjeni, naši su počeli žestoko tući. Puške kao da su zaželjele se vatre, tresle su iz sve snage i buka je počela zaglušivati uši. Kako je ova skupina vojnika počela praviti borbenu ravnotežu, neprijateljski vojnici su paljbu usmjerili posebno na njih. U tom okršaju, Student je primijetio kako su dva-tri kratka trzaja prošla kroz tijelo jednog našeg vojnika. Momci koji su bili uz njega povukli su ga za noge i svukli s male uzvisine. Netko je donio zavoj. Uzalud. Vojnik je već bio mrtav. Nekoliko njegovih suboraca ležeći ga je okružilo. Jedan od njih, za kojeg je Student shvatio da je zapovjednik, pritisnuo je dva prsta na puls pogođenog vojnika. Student ga je netremice gledao… Mladoliko lice, blago i toplo, kao lice učitelja iz dječjih priča, mlađe od zapovjednikovih godina… Lice niz koje su sporo se kotrljale dvije krupne, teške, muške suze. Zapovjednik je kao u snu govorio:
– A poginu mi Ćile… A poginu mi Ćile…
Te riječi su bile izgovorene kao da im ne vjeruje ni onaj koji ih izgovara. Zatim je duboko udahnuo, pribrao se i pogledao svoje vojnike koji su očekivali daljnje upute. Samo je kratko procijedio:
– Stisni!
***
Puzeći nekoliko metara naprijed, Student je došao do vojnika iz svog Voda kojega su zvali Ćelo. Tiho mu je, kroz zube, rekao:
– Tvrdo.
Ćelo, koji je uvijek izgledao starije i ozbiljnije, ležeći na zemlji kratko se zamislio i iznio plan za dalje:
– Rokat ćemo RPG-om i minobacačim.
U blizini je bio i Zenga. Bio je to vrlo hrabar i pribran momak koji je u svim akcijama išao među prvima. Student je znao koliko se odlučnosti krije u njegovim suborcima i bez riječi je namontirao projektile za RPG-ove. Jedan RPG je uzeo Ćelo, drugi Zenga. Odjednom je zaglušujući zvuk skoro pa probio ušne bubnjiće, a iz RPG-ova je sijevnuo dugački plameni jezik ližući travu i kamenje. U istom trenutku projektili su pogodili tuđe rovove i začuli su se bolni krici. Vojnici su klicanjem pozdravili ove pogotke, a Zenga i Ćelo su ispalili još po jednu granatu. Buka je na tren bila neizdrživa. Ponovo su se začuli naši uzvici oduševljenja, a onda i bolni krici s druge strane. U tom je počela i minobacačka rapsodija. Začuo se fijuk granata koje su u visokoj paraboli dolazile našima s leđa, prelijećući preko njihovih glava i tražeći put u tuđe rovove. Granate su padale prvo dalje, a onda sve bliže, sve dok geleri nisu počeli zasipati i našu liniju, ali gubeći brzinu i šušteći kao debeli, spori bumbari.
***
Dan se već približavao kraju i sjeverozapadno, na brdima ponad Rame, hvatao se suton. Osjećajući premoć koju su, premda malobrojniji i nezaštićeniji, ipak stekli zahvaljujući pogodcima RPG-ova i preciznoj vatri minobacača, naši su vojnici sve češće se dizali na koljena i klečeći kratkim rafalima pogađali njihove kamene grudobrane. Na mjestima udara metaka male čestice krečnjaka lebdjele su kao sitna prašina…
Desno od Studenta, vojnik s modro-zelenom maramom ponovo se uspravio na obje noge. Opet je njegov puškomitraljez počeo s boka štektati i tražiti metcima prolazak do prvih grudobrana, dok se njegova marama vijala u ritmu trzaja puškomitraljeza. Opet su drugi vojnici povikali:
– Lezi, pogodi’ će te!
Ali ovaj put vojnik je stajao duže i tek kad je ispucao sve metke iz okvira bacio se na zemlju kao da je tek tada shvatio da može biti pogođen. Studentu su ponovo odzvonili Haustorovi stihovi:
…ja sam slobodan
neka s moga vrata vijori
šal od svile
Sumrak je već prekrivao Planinu, a vojnici su počeli osjećati kako neprijatelj popušta i kako njegova vatra slabi. Odjednom, sve je utihnulo. Došla je zapovijed da se ne puca više. Stali su i minobacači. Ta nestvarna, grobna tišina s obje strane potrajala je desetak minuta. Nakon cijelog lipanjskog dana ispunjenoga pucanjem svih vrsta pješačkog oružja, nekoliko minuta tišine izgledalo je nestvarno. Moglo se pomisliti da je rat završio. Onda se začuo povik:
– Raspali i kreni!!!
U svega nekoliko sekunda vojnici Hrvatskoga vijeća obrane osovili su se na noge, iskoračujući žustrim koracima naprijed, pucajući oslonivši kundak na rame ili na brzinu s boka. Stvarajući ispred sebe vatrenu zavjesu, prisiljavali su neprijatelja na uzmicanje. Studentu se učinilo da je u prvoj sekundi, možda i prije same naredbe, prvi se uspravio i krenuo momak s modro-zelenom maramom. U samo par koraka Ćelo, Zenga i Student već su gazili preko neprijateljskih rovova, promatrajući okrvavljene zavoje i ispucale čahure. Kratko su se sporazumijevali pogledima i tražili smjer kojim je neprijatelj prilično panično uzmicao. Njih trojica brzo su išli za njima.
***
Student je udisao zrak punim plućima, osjećajući kako mu planinski lahor donosi svježinu, nakon što je cijelog dana bio licem uronjen u oštru zemljanu prašinu. A onda, na malom proplanku, na sparušenoj travi ležalo je nepomično tijelo jednog našeg vojnika. Student je prišao i u istom trenutku zaleđen stao. Na beživotnom vojnikovom tijelu, na njegovom vratu bila je ovijena modro-zelena marama. Kao i tijelo, ležala je nepomično. Vjetrić ju nije dodirivao ni razigravao. Vojnikovo lice, lice momka na pragu dvadesetih bilo je bezizražajno… Kao da je zaspao na tom proplanku, na žednoj Planini koja kao da ga je htjela povući i sakriti u svoju nutrinu. Oko Studenta se sve okrenulo… I Planina, i mali oblaci u sumraku, i siromašno grmlje kojim je bojište bilo prekriveno… Tada je došao Ćelo i tiho rekao:
– Ajde.
Ćelo, Zenga i Student izbili su na strme litice koje histerično uranjaju u modru i zelenu vodu Jezera. Na oštrim rubovima tih litica vojnici su posjedali i zagledali se u daljinu. Siva brda iznad Rame tonula su u mrak. Vojnici su jedan drugom čestitali na pobjedi. Odjednom je prizor postao skoro idiličan, kao u vrijeme izleta ili putovanja u mirne, poznate krajeve. Student se zagledao u namreškanu, zeleno-plavu vodu ispod litica i činilo mu se da je cijelo Jezero jedna velika modro-zelena marama, uzbibana na blagom povjetarcu, tirkizni šal od svile.[2]
Student
Foto: Ilustracija
Tomislavcity.com
[1] Naslov priče je preuzet od istoimene pjesme zagrebačkog rock-banda Haustor.
[2] Priča je napisana po istinitom događaju, ali su imena i likovi izmišljeni.
Šal od svile [1]
Prvi je metak bio njihov. Iznenada je proparao zrak. Samo se začuo prasak, ne tako jak, ali Student je već imao dovoljno ratnog iskustva da zna što to znači i prije nego je išta mogao i pomisliti već je licem uronio u suhu, ispucalu zemlju Planine. Osjetivši prašinu na jeziku shvatio je da je dobro i da prasak nije bio namijenjen baš njemu. Osvrnuo se oko sebe i vidio da su se vojnici pobacali na zemlju, kako je tko stigao i gdje je koga zatekao prvi pucanj. Njihove uniforme su se stapale s okolinom, a lica su im bila pod maskirnim bojama. Samo su im oči nervozno svijetlile i pogledali su jedan u drugoga, nijemo pitajući što raditi. Željeli su tijelima utonuti što dublje u Planinu, uvući se u njezinu utrobu, skriti se u tu bezvodnu zemlju… Ali nije išlo. Zaklon je pružao tek pokoji kamen za koji su se sakrili po dva-tri vojnika, tiskajući se da bi bili što uža meta i kako bi mogli uzvratiti paljbu.
U gotovo istom trenutku s prvim, zrak je presjekao i drugi metak. A onda je počelo… Metci kao da su sustizali jedan drugog u zraku, kao čopor djece koja se pri ulasku u školski bus tiskaju i guraju, sve jedno drugo sustižući i prestižući. Vojnici su shvatili da je pred njima dobro ukopan i brojčano nadmoćan neprijatelj. Vidjevši u kakvu su tešku poziciju upali, Student se čvršće pripio uz zemlju. Nije puno vidio, ali je shvatio da ima sreće jer se nalazio iza ovećega kamena. Taj kamen bio je čvrsta brana metcima koji su nervozno zujali zrakom i tražili ljudsko meso. Student se okrenuo i vidio da je iza njega grmoliko raslinje, a u istom trenutku puščana zrna koja su dolazila s druge strane su, kao stado koza, obrstila to grmlje. Iznenađeno je promatrao kako metci trgaju lišće i kako od ionako škrte krošnje ostaje samo skelet.
***
Naši vojnici su se pribrali i počeli skoro pa stidljivo uzvraćati vatru. Pritisnuti puščanom paljbom uz zemlju, tražeći bilo kakav zaklon, međusobno su se dovikivali i pokušavali uspostaviti formaciju kako ne bi bili posve razbijeni dok ih je vatra s čela tako tukla da nitko nije mogao dignuti glavu. Poneki, najiskusniji među njima, digli bi kalaš iznad glave i uputili po par metaka prema neprijatelju. Osokoljeni svojom brojčanom premoćnošću i zaštićenošću rovovima, neprijateljski vojnici su pojačali paljbu i začuli su se pobjedonosni povici:
– Allahu ekber!
Iza povika odmah je uslijedila nova kanonada koja je još jače pritiskala vojnike uz zemlju. Dvije vojske su bile vrlo blizu, dvadeset do trideset metara jedni od drugih, međusobno se osjećajući i tražeći pogledom jedni druge. U očajničkom položaju bilo je skoro nemoguće učinkovito uzvratiti vatru. Tada je Student, na nekih dvadesetak metara udesno, krajičkom oka primijetio kako nešto modro-zeleno titra u zraku. Okrenuo se na bok i pogledao. Nije mogao vjerovati vlastitim očima. Jedan naš vojnik, kojemu je modro-zelena marama bila ovijena oko vrata, uspravio se na obje noge i s boka pucao iz puškomitraljeza. Njegovo oružje, sa streljivom jačega punjenja, štektalo je i pokušavalo uspostaviti kakvu-takvu ravnotežu u razmjeni vatre. Vidjevši isto što i Student, drugi vojnici su povikali:
– Lezi, pogodi’ će te!
Vojnik se bacio na zemlju i modro-zelena marama utonula je u prašinu. Student je odahnuo, a neprijateljska vatra opet je ojačala. Metci su počeli zabijati se u zemlju ili fijukati na nekih pola metra iznad tla, nastavljajući brstiti granje iza naših vojnika. Nije prošlo ni deset minuta, a isti vojnik ponovo se uspravio na obje noge, držeći na boku puškomitraljez koji je rigao i bljuvao vatru. Na dašcima planinskog vjetra njegova zeleno-modra marama počela se blago vijoriti i Studentu je kroz glavu prošla pjesma zagrebačkog Haustora:
…ja sam slobodan
neka s moga vrata vijori
šal od svile
Drugi su vojnici opet povikali i momak s maramom bacio se na zemlju. Student ga je bolje pogledao i vidio da je vrlo mlad, skoro dječak, tek na pragu dvadesetih…
Ulijevo od Studenta, skupina naših vojnika uspjela se dokopati zaklona iza kamenja koje je, voljom prirode, bilo naizmjenično poredano čime je pružalo prirodni štit. Tako zaklonjeni, naši su počeli žestoko tući. Puške kao da su zaželjele se vatre, tresle su iz sve snage i buka je počela zaglušivati uši. Kako je ova skupina vojnika počela praviti borbenu ravnotežu, neprijateljski vojnici su paljbu usmjerili posebno na njih. U tom okršaju, Student je primijetio kako su dva-tri kratka trzaja prošla kroz tijelo jednog našeg vojnika. Momci koji su bili uz njega povukli su ga za noge i svukli s male uzvisine. Netko je donio zavoj. Uzalud. Vojnik je već bio mrtav. Nekoliko njegovih suboraca ležeći ga je okružilo. Jedan od njih, za kojeg je Student shvatio da je zapovjednik, pritisnuo je dva prsta na puls pogođenog vojnika. Student ga je netremice gledao… Mladoliko lice, blago i toplo, kao lice učitelja iz dječjih priča, mlađe od zapovjednikovih godina… Lice niz koje su sporo se kotrljale dvije krupne, teške, muške suze. Zapovjednik je kao u snu govorio:
– A poginu mi Ćile… A poginu mi Ćile…
Te riječi su bile izgovorene kao da im ne vjeruje ni onaj koji ih izgovara. Zatim je duboko udahnuo, pribrao se i pogledao svoje vojnike koji su očekivali daljnje upute. Samo je kratko procijedio:
– Stisni!
***
Puzeći nekoliko metara naprijed, Student je došao do vojnika iz svog Voda kojega su zvali Ćelo. Tiho mu je, kroz zube, rekao:
– Tvrdo.
Ćelo, koji je uvijek izgledao starije i ozbiljnije, ležeći na zemlji kratko se zamislio i iznio plan za dalje:
– Rokat ćemo RPG-om i minobacačim.
U blizini je bio i Zenga. Bio je to vrlo hrabar i pribran momak koji je u svim akcijama išao među prvima. Student je znao koliko se odlučnosti krije u njegovim suborcima i bez riječi je namontirao projektile za RPG-ove. Jedan RPG je uzeo Ćelo, drugi Zenga. Odjednom je zaglušujući zvuk skoro pa probio ušne bubnjiće, a iz RPG-ova je sijevnuo dugački plameni jezik ližući travu i kamenje. U istom trenutku projektili su pogodili tuđe rovove i začuli su se bolni krici. Vojnici su klicanjem pozdravili ove pogotke, a Zenga i Ćelo su ispalili još po jednu granatu. Buka je na tren bila neizdrživa. Ponovo su se začuli naši uzvici oduševljenja, a onda i bolni krici s druge strane. U tom je počela i minobacačka rapsodija. Začuo se fijuk granata koje su u visokoj paraboli dolazile našima s leđa, prelijećući preko njihovih glava i tražeći put u tuđe rovove. Granate su padale prvo dalje, a onda sve bliže, sve dok geleri nisu počeli zasipati i našu liniju, ali gubeći brzinu i šušteći kao debeli, spori bumbari.
***
Dan se već približavao kraju i sjeverozapadno, na brdima ponad Rame, hvatao se suton. Osjećajući premoć koju su, premda malobrojniji i nezaštićeniji, ipak stekli zahvaljujući pogodcima RPG-ova i preciznoj vatri minobacača, naši su vojnici sve češće se dizali na koljena i klečeći kratkim rafalima pogađali njihove kamene grudobrane. Na mjestima udara metaka male čestice krečnjaka lebdjele su kao sitna prašina…
Desno od Studenta, vojnik s modro-zelenom maramom ponovo se uspravio na obje noge. Opet je njegov puškomitraljez počeo s boka štektati i tražiti metcima prolazak do prvih grudobrana, dok se njegova marama vijala u ritmu trzaja puškomitraljeza. Opet su drugi vojnici povikali:
– Lezi, pogodi’ će te!
Ali ovaj put vojnik je stajao duže i tek kad je ispucao sve metke iz okvira bacio se na zemlju kao da je tek tada shvatio da može biti pogođen. Studentu su ponovo odzvonili Haustorovi stihovi:
…ja sam slobodan
neka s moga vrata vijori
šal od svile
Sumrak je već prekrivao Planinu, a vojnici su počeli osjećati kako neprijatelj popušta i kako njegova vatra slabi. Odjednom, sve je utihnulo. Došla je zapovijed da se ne puca više. Stali su i minobacači. Ta nestvarna, grobna tišina s obje strane potrajala je desetak minuta. Nakon cijelog lipanjskog dana ispunjenoga pucanjem svih vrsta pješačkog oružja, nekoliko minuta tišine izgledalo je nestvarno. Moglo se pomisliti da je rat završio. Onda se začuo povik:
– Raspali i kreni!!!
U svega nekoliko sekunda vojnici Hrvatskoga vijeća obrane osovili su se na noge, iskoračujući žustrim koracima naprijed, pucajući oslonivši kundak na rame ili na brzinu s boka. Stvarajući ispred sebe vatrenu zavjesu, prisiljavali su neprijatelja na uzmicanje. Studentu se učinilo da je u prvoj sekundi, možda i prije same naredbe, prvi se uspravio i krenuo momak s modro-zelenom maramom. U samo par koraka Ćelo, Zenga i Student već su gazili preko neprijateljskih rovova, promatrajući okrvavljene zavoje i ispucale čahure. Kratko su se sporazumijevali pogledima i tražili smjer kojim je neprijatelj prilično panično uzmicao. Njih trojica brzo su išli za njima.
***
Student je udisao zrak punim plućima, osjećajući kako mu planinski lahor donosi svježinu, nakon što je cijelog dana bio licem uronjen u oštru zemljanu prašinu. A onda, na malom proplanku, na sparušenoj travi ležalo je nepomično tijelo jednog našeg vojnika. Student je prišao i u istom trenutku zaleđen stao. Na beživotnom vojnikovom tijelu, na njegovom vratu bila je ovijena modro-zelena marama. Kao i tijelo, ležala je nepomično. Vjetrić ju nije dodirivao ni razigravao. Vojnikovo lice, lice momka na pragu dvadesetih bilo je bezizražajno… Kao da je zaspao na tom proplanku, na žednoj Planini koja kao da ga je htjela povući i sakriti u svoju nutrinu. Oko Studenta se sve okrenulo… I Planina, i mali oblaci u sumraku, i siromašno grmlje kojim je bojište bilo prekriveno… Tada je došao Ćelo i tiho rekao:
– Ajde.
Ćelo, Zenga i Student izbili su na strme litice koje histerično uranjaju u modru i zelenu vodu Jezera. Na oštrim rubovima tih litica vojnici su posjedali i zagledali se u daljinu. Siva brda iznad Rame tonula su u mrak. Vojnici su jedan drugom čestitali na pobjedi. Odjednom je prizor postao skoro idiličan, kao u vrijeme izleta ili putovanja u mirne, poznate krajeve. Student se zagledao u namreškanu, zeleno-plavu vodu ispod litica i činilo mu se da je cijelo Jezero jedna velika modro-zelena marama, uzbibana na blagom povjetarcu, tirkizni šal od svile.[2]
Student
Foto: Ilustracija
Tomislavcity.com
[1] Naslov priče je preuzet od istoimene pjesme zagrebačkog rock-banda Haustor.
[2] Priča je napisana po istinitom događaju, ali su imena i likovi izmišljeni.
