Povezani članci
Sveta misa zadušnica i oproštaj od pokojnoga fra Ante bit će u ponedjeljak 3. veljače 2025. u 13 sati u crkvi Uznesenja BDM Rama-Šćit. Nakon svete mise ukop na mjesnom groblju u Ripcima.
U četvrtak 30. siječnja 2025. u popodnevnim satima u Domu za stare i nemoćne - Kuća sv. Franje u Novom Zagrebu, u 65. godini života nakon duge i teške bolesti blago u Gospodinu preminuo je fra Anto Cvitković, svećenik franjevac Provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene.
Fra Anto Cvitković se rodio 16. travnja 1960. u mjestu Sovići, župa Doljani, od oca Rafe i majke Ruže r. Mijić. Osnovnu školu završio je u rodnim Sovićima (1967-1975), a srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom (1975-1979). Teološki studij upisao je i završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1979-1986). Tri godine nakon završetka studija Provincija ga je poslala 1989. na studij arhivistike u Rim, gdje je 1992. i diplomirao na Vatikanskoj školi za arhivistiku.
Redovnički habit fra Anto je obukao je 15. srpnja 1979. u Visokom, gdje je dvije godine kasnije 21. rujna 1981. položio i prve privremene zavjete. Svečane redovničke zavjete, u ruke provincijala fra Luke Markešića, položio je 21. prosinca 1985. u Sarajevu. Red đakonata primio je 22. prosinca 1985. u Sarajevu, a sveti red prezbiterata 5. srpnja 1986. također u Sarajevu po rukama biskupa mons. Franje Komarice.
Nakon svećeničkog ređenja fra Anto je u svojoj Provinciji i mjesnoj Crkvi obavljao slijedeće dužnosti: župni vikar u župi Podhum (1986-1988); župni vikar u župi Gračac u dva navrata, (1988-1989) i (1992-1994); župni vikar u župi Bugojno (1994-1998); provincijski arhivar i član samostanskog bratstva u samostanu sv. Ante na Bistriku (1998-2009); član samostanskog bratstva u samostanu sv. Ilije u Podsusedu (2009-2012); župni vikar u župi Vareš (2012-2020); župnik u župi Gračac od 2020. do svoje smrti; provincijski arhivar od 2012. pa sve do danas.
U današnje vrijeme, u različitima zgodama, pa tako i u trenucima smrti, govori se o nečijim vrlinama i dobrim stranama. To je potrebno, jer uvijek treba izvući iz života ono što je lijepo i pozitivno u životu svakoga pojedinca. Svi smo međutim svjesni da postoji jedna osnovna odrednica – temeljna i najvažnija crta na kojoj se kasnije gradi sve dobro i ono što čini jedan kvalitetan ljudski život, bez obzira koju profesiju netko obnašao. Ona jednostavno glasi: budi najprije čovjek! Ako latinsku izreku Nomen est omen, koja govori da nečije ime ili nadimak u sebi nosi značenje koje se poklapa s nekom osobinom, onda i ne čudi da je fra Anto nosio nadimak Menš – što na njemačkom znači čovjek. Svi koji smo poznavali pokojnoga fra Antu možemo reći da je fra Anto ponajprije bio dobar čovjek. Kada si čovjek sve ostale slabosti i mane, s kojima živi svatko od nas, tada se utope u moru ljudskosti. Stoga ćemo ga pamtiti kao čovjeka, imajući u njegovom jednostavnom i samozatajnom životu zaista lijep primjer ljudskosti, vrline koja je nasušno potrebna današnjem svijetu.
Iskrena sućut obitelji pokojnoga brate Ante. Neka mu dobri Gospodin koji ga je pozvao u službu redovnika i svećenika otvori vrata raja i udijeli mu vječni pokoj, a u moru svoga beskrajnog milosrđa opere sve pokojnikove grijehe i slabosti.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine. I svjetlost vječna neka mu svijetli.
Bosnasrebrena.ba
U četvrtak 30. siječnja 2025. u popodnevnim satima u Domu za stare i nemoćne - Kuća sv. Franje u Novom Zagrebu, u 65. godini života nakon duge i teške bolesti blago u Gospodinu preminuo je fra Anto Cvitković, svećenik franjevac Provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene.
Fra Anto Cvitković se rodio 16. travnja 1960. u mjestu Sovići, župa Doljani, od oca Rafe i majke Ruže r. Mijić. Osnovnu školu završio je u rodnim Sovićima (1967-1975), a srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom (1975-1979). Teološki studij upisao je i završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1979-1986). Tri godine nakon završetka studija Provincija ga je poslala 1989. na studij arhivistike u Rim, gdje je 1992. i diplomirao na Vatikanskoj školi za arhivistiku.
Redovnički habit fra Anto je obukao je 15. srpnja 1979. u Visokom, gdje je dvije godine kasnije 21. rujna 1981. položio i prve privremene zavjete. Svečane redovničke zavjete, u ruke provincijala fra Luke Markešića, položio je 21. prosinca 1985. u Sarajevu. Red đakonata primio je 22. prosinca 1985. u Sarajevu, a sveti red prezbiterata 5. srpnja 1986. također u Sarajevu po rukama biskupa mons. Franje Komarice.
Nakon svećeničkog ređenja fra Anto je u svojoj Provinciji i mjesnoj Crkvi obavljao slijedeće dužnosti: župni vikar u župi Podhum (1986-1988); župni vikar u župi Gračac u dva navrata, (1988-1989) i (1992-1994); župni vikar u župi Bugojno (1994-1998); provincijski arhivar i član samostanskog bratstva u samostanu sv. Ante na Bistriku (1998-2009); član samostanskog bratstva u samostanu sv. Ilije u Podsusedu (2009-2012); župni vikar u župi Vareš (2012-2020); župnik u župi Gračac od 2020. do svoje smrti; provincijski arhivar od 2012. pa sve do danas.
U današnje vrijeme, u različitima zgodama, pa tako i u trenucima smrti, govori se o nečijim vrlinama i dobrim stranama. To je potrebno, jer uvijek treba izvući iz života ono što je lijepo i pozitivno u životu svakoga pojedinca. Svi smo međutim svjesni da postoji jedna osnovna odrednica – temeljna i najvažnija crta na kojoj se kasnije gradi sve dobro i ono što čini jedan kvalitetan ljudski život, bez obzira koju profesiju netko obnašao. Ona jednostavno glasi: budi najprije čovjek! Ako latinsku izreku Nomen est omen, koja govori da nečije ime ili nadimak u sebi nosi značenje koje se poklapa s nekom osobinom, onda i ne čudi da je fra Anto nosio nadimak Menš – što na njemačkom znači čovjek. Svi koji smo poznavali pokojnoga fra Antu možemo reći da je fra Anto ponajprije bio dobar čovjek. Kada si čovjek sve ostale slabosti i mane, s kojima živi svatko od nas, tada se utope u moru ljudskosti. Stoga ćemo ga pamtiti kao čovjeka, imajući u njegovom jednostavnom i samozatajnom životu zaista lijep primjer ljudskosti, vrline koja je nasušno potrebna današnjem svijetu.
Iskrena sućut obitelji pokojnoga brate Ante. Neka mu dobri Gospodin koji ga je pozvao u službu redovnika i svećenika otvori vrata raja i udijeli mu vječni pokoj, a u moru svoga beskrajnog milosrđa opere sve pokojnikove grijehe i slabosti.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine. I svjetlost vječna neka mu svijetli.
Bosnasrebrena.ba
