Kada je američki predsjednik Joe Biden nedavno odobrio bespovratnu pomoć Tajvanu od 80 milijuna dolara za kupnju američke vojne opreme, Kina je rekla da se protivi onome što je Washington učinio. Slučajnom promatraču to se neće učiniti velikim iznosom. To je manje od cijene jednog modernog borbenog zrakoplova. Tajvan već ima naručenu američku vojnu opremu vrijednu više od 14 milijardi dolara. Je li mizernih 80 milijuna dolara zaista važno?
Iako je bijes uobičajeni odgovor Pekinga na bilo kakvu vojnu potporu Tajvanu, ovoga puta nešto je bilo drugačije, piše BBC. Tih 80 milijuna dolara nije zajam. Dolazi od američkih poreznih obveznika. Prvi put u više od 40 godina Amerika koristi vlastiti novac za slanje oružja na mjesto koje službeno ne priznaje. To se događa u okviru programa koji se zove inozemno vojno financiranje (FMF).
Od ruske invazije na Ukrajinu prošle godine, FMF je korišten za slanje oko četiri milijarde dolara vojne pomoći Kijevu. Korišten je za slanje dodatnih milijardi u Afganistan, Irak, Izrael i Egipat i tako dalje. Ali do sada se davao samo zemljama ili organizacijama priznatim od Ujedinjenih naroda. Tajvan nije među njima.
Nakon što je 1979. godine SAD prebacio diplomatsko priznanje s Tajvana na Kinu, nastavio je prodavati oružje otoku prema odredbama Zakona o odnosima s Tajvanom. Ključno je bilo prodati dovoljno oružja da se Tajvan može obraniti od mogućeg kineskog napada, ali ne toliko da bi destabiliziralo odnose između Washingtona i Pekinga. Desetljećima se SAD oslanjao na tu takozvanu stratešku dvosmislenost kako bi poslovao s Kinom i istodobno ostao najvjerniji saveznik Tajvana.
Amerika redefinira odnose
Ali u posljednjem desetljeću vojna ravnoteža u Tajvanskom tjesnacu dramatično se okrenula u korist Kine. Stara formula više ne funkcionira. Washington inzistira na tome da se njegova politika nije promijenila, ali u ključnim aspektima jest. Američki State Department brzo je zanijekao da FMF implicira bilo kakvo priznanje Tajvana, piše BBC.
Ali u Taipeiju je očito da Amerika redefinira svoj odnos s otokom, osobito s obzirom na hitnost kojom Washington tjera Tajvan da se ponovno naoruža. A Tajvanu, koji je bolji od Kine, treba pomoć.
"SAD naglašava očajničku potrebu da poboljšamo naše vojne kapacitete. Pekingu šalje jasnu poruku strateške jasnoće da smo saveznici", kaže Wang Ting-Yu, zastupnik vladajuće stranke s bliskim vezama s predsjednikom Tajvana Tsaijem Ing-Wenom i šefovima američkog Kongresa. On kaže da je 80 milijuna dolara vrh velike sante leda i napominje da je u srpnju predsjednik Biden upotrijebio diskrecijske ovlasti da Tajvanu odobri prodaju vojnih usluga i opreme u vrijednosti od 500 milijuna dolara.
Wang kaže da se Tajvan priprema poslati dvije bojne u SAD na obuku, što će biti prvi put da se to dogodilo nakon 70-ih godina. Ali ključ je novac, početak onoga što bi moglo biti do 10 milijardi dolara u sljedećih pet godina.
Utjecaj rata u Gazi
Dogovori koji uključuju vojnu opremu mogu potrajati i do 10 godina, kaže Lai I-Ching, predsjednik Zaklade Prospect, think tanka sa sjedištem u Taipeiju: "Ali s FMF-om SAD šalje oružje izravno iz vlastitih zaliha i to je američki novac - tako da ne moramo prolaziti kroz cijeli proces odobravanja." Ovo je važno s obzirom na to da podijeljeni Kongres nije odobrio milijarde dolara vrijednu pomoć za Ukrajinu, iako se čini da Tajvan ima daleko veću dvostranačku podršku.
Ali rat u Gazi nedvojbeno će smanjiti slanje američkog oružja Taipeiju, kao što je to učinio rat u Ukrajini. Predsjednik Biden traži ratnu pomoć za Ukrajinu i Izrael, što uključuje i više novca za Tajvan. Pitajte ministarstvo nacionalne obrane u Taipeiju za što će se koristiti američki novac i odgovor će biti znakovit osmijeh i čvrsto stisnute usne. Ali Lai kaže da je moguće nagađati: Javelin i Stinger, protuzračni projektili - vrlo učinkovito oružje koje se može brzo naučiti koristiti: "Nemamo ih dovoljno, a treba nam puno toga. U Ukrajini su Stingeri potrošeni vrlo brzo, a način na koji ih Ukrajina koristi sugerira da nam treba možda 10 puta više od broja koji trenutno imamo."
Procjena dugogodišnjih promatrača je iskrena: otok je žalosno nedovoljno pripremljen za kineski napad.
Popis problema je dugačak. Tajvanska vojska ima stotine zastarjelih borbenih tenkova, a premalo modernih, lakih raketnih sustava. Zapovjedna struktura, taktika i doktrina njezine vojske nisu ažurirani pola stoljeća. Mnoge jedinice na prvoj liniji imaju samo 60% ljudstva koje bi trebale imati. Tajvanske protuobavještajne operacije u Kini navodno ne postoje, a sustav vojnog novačenja je slab. U 2013. Tajvan je smanjio vojni rok s jedne godine na samo četiri mjeseca, da bi ga vratio na 12 mjeseci. Ali postoje i veći izazovi. Mladići koji prolaze vojni rok u šali ga zovu "ljetni kamp".
Moćna Kina
"Nije bilo redovite obuke. Išli bismo na streljanu otprilike jednom svaka dva tjedna, a koristili bismo stare puške iz 70-ih godina. Pucali smo u mete. Ali nije bilo odgovarajućeg podučavanja o tome kako ciljati pa su svi promašivali. Nismo vježbali ništa. Postoji test kondicije na kraju, ali nismo se pripremali za njega", rekao je jedan nedavni novak.
Opisao je sustav u kojem viši vojni zapovjednici gledaju na te mlade ljude krajnje ravnodušno i nemaju nikakvog interesa za njihovu obuku, djelomično zato što će tamo biti tako kratko vrijeme. U Washingtonu postoji snažan osjećaj da Tajvanu ponestaje vremena za reformu i obnovu vojske. Dakle, SAD također počinje prekvalificirati tajvansku vojsku.
Desetljećima su se politički i vojni čelnici otoka čvrsto oslanjali na uvjerenje da je invazija otoka previše teška i riskantna za Kinu. Poput Velike Britanije, Tajvan je dao prednost svojoj mornarici i zračnim snagama - na račun svoje kopnene vojske. "Ideja je bila angažirati ih u Tajvanskom tjesnacu i uništiti ih na plažama. Dakle, uložili smo puno resursa u obranu iz zraka i mora", kaže Lai.
Ali sada Kina ima najveću mornaricu na svijetu i daleko nadmoćnije zrakoplovne snage. Ratna simulacija koju je prošle godine proveo think tank otkrila je da bi u sukobu s Kinom tajvanska mornarica i zrakoplovstvo bili izbrisani u prvih 96 sati bitke. Pod intenzivnim pritiskom Washingtona, Taipei prelazi na strategiju "utvrde Tajvan" koja bi Kini učinila otok iznimno teškim za osvajanje.
Fokus će se prebaciti na kopnene trupe, pješaštvo i topništvo - odbijanje invazije na plažama i ako je potrebno, borba s kineskom vojskom u gradovima te iz baza duboko u planinama otoka. Ali ovo vraća odgovornost za obranu Tajvana na njegovu zastarjelu kopnenu vojsku. "Nakon što je SAD prekinuo odnose 1979. godine, naša je vojska doživjela gotovo potpunu izolaciju. Tako smo zapeli u američkoj vojnoj doktrini iz doba Vijetnamskog rata", kaže Lai.
Lekcije iz invazije na Ukrajinu
To do nedavno nije zabrinjavalo Taipei ili Washington. Tijekom 1990-ih i 2000-ih tajvanske i američke tvrtke gradile su tvornice diljem Kine.
Peking je lobirao za pridruživanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji - i uspio. Svijet je prihvatio kinesko gospodarstvo, a SAD je mislio da će trgovina i ulaganja osigurati mir u Tajvanskom tjesnacu.
Ali uspon Xi Jinpinga i njegov nacionalizam te ruska invazija na Ukrajinu srušili su te utješne pretpostavke. Za Tajvan su lekcije iz ruske invazije bile šokantne. Topništvo je dominiralo bojnim poljem - ima visoku brzinu paljbe i zastrašujuće je precizno. Ukrajinske posade su naučile da moraju biti u pokretu nakon što su ispalile salvu granata - ili će za nekoliko minuta ruska vatra zapljusnuti njihove položaje.
Ali mnoge tajvanske artiljerijske trupe opremljene su topovima iz Vijetnamskog rata ili čak iz Drugog svjetskog rata. Oni se pune ručno i teško ih je i sporo pomicati. Bili bi lake mete. Ranjivost Tajvana tjera Washington da djeluje. Zbog toga se tajvanske kopnene trupe šalju u SAD na obuku, a američki instruktori dolaze u Taipei obučavati tajvanske marince i specijalne snage.
Ali William Chung, znanstveni suradnik na Institutu za istraživanje nacionalne obrane i sigurnosti u Taipeiju, kaže da se Tajvan još uvijek ne može nadati da će sam odvratiti Kinu. Ovo je druga lekcija iz rata u Ukrajini. "Međunarodna zajednica mora odlučiti je li Tajvan važan. Ako G7 ili NATO misle da je Tajvan važan za njihove vlastite interese, onda moramo internacionalizirati tajvansku situaciju - jer to je ono što će natjerati Kinu da dvaput razmisli o cijeni", rekao je Chung, dodavši da ponašanje Kine, nesvjesno, pomaže Tajvanu da učini upravo to.
Preoblikovanje saveza u regiji
"Kina pokazuje ekspanzionističku politiku u Južnom i Istočnom kineskom moru. I možemo vidjeti rezultat u Japanu gdje se vojni proračun sada udvostručuje."
Rezultat je, kaže Chung, preoblikovanje saveza u regiji - bilo da se radi o povijesnom summitu između SAD-a, Japana i Južne Koreje, sve većoj važnosti vojnih saveza kao što su Quad (Japan, SAD, Australija i Indija) i Aukus (Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i Australija) koji se utrkuju za izgradnju podmornica sljedeće generacije na nuklearni pogon, a tu su i čvršće veze između SAD-a i Filipina.
"Kina pokušava promijeniti status quo u cijeloj regiji. A to znači da je sigurnost Tajvana povezana s Južnim kineskim morem i Istočnim kineskim morem. To znači da više nismo izolirani."
Sada se u Washingtonu vodi žestoka rasprava o tome koliko daleko bi SAD trebao ići u pružanju potpore Tajvanu. Mnogi dugogodišnji promatrači Kine kažu da bi bilo kakva javna obveza SAD-a isprovocirala Peking, umjesto da ga odvrati od akcije. Ali Washington također zna da se Tajvan ne može nadati da će se braniti sam.
Kao što je jedan dugogodišnji promatrač Kine rekao: "Moramo šutjeti o cijelom pitanju strateške dvosmislenosti, dok naoružavamo Tajvan do zuba."
Iako je bijes uobičajeni odgovor Pekinga na bilo kakvu vojnu potporu Tajvanu, ovoga puta nešto je bilo drugačije, piše BBC. Tih 80 milijuna dolara nije zajam. Dolazi od američkih poreznih obveznika. Prvi put u više od 40 godina Amerika koristi vlastiti novac za slanje oružja na mjesto koje službeno ne priznaje. To se događa u okviru programa koji se zove inozemno vojno financiranje (FMF).
Od ruske invazije na Ukrajinu prošle godine, FMF je korišten za slanje oko četiri milijarde dolara vojne pomoći Kijevu. Korišten je za slanje dodatnih milijardi u Afganistan, Irak, Izrael i Egipat i tako dalje. Ali do sada se davao samo zemljama ili organizacijama priznatim od Ujedinjenih naroda. Tajvan nije među njima.
Nakon što je 1979. godine SAD prebacio diplomatsko priznanje s Tajvana na Kinu, nastavio je prodavati oružje otoku prema odredbama Zakona o odnosima s Tajvanom. Ključno je bilo prodati dovoljno oružja da se Tajvan može obraniti od mogućeg kineskog napada, ali ne toliko da bi destabiliziralo odnose između Washingtona i Pekinga. Desetljećima se SAD oslanjao na tu takozvanu stratešku dvosmislenost kako bi poslovao s Kinom i istodobno ostao najvjerniji saveznik Tajvana.
Amerika redefinira odnose
Ali u posljednjem desetljeću vojna ravnoteža u Tajvanskom tjesnacu dramatično se okrenula u korist Kine. Stara formula više ne funkcionira. Washington inzistira na tome da se njegova politika nije promijenila, ali u ključnim aspektima jest. Američki State Department brzo je zanijekao da FMF implicira bilo kakvo priznanje Tajvana, piše BBC.
Ali u Taipeiju je očito da Amerika redefinira svoj odnos s otokom, osobito s obzirom na hitnost kojom Washington tjera Tajvan da se ponovno naoruža. A Tajvanu, koji je bolji od Kine, treba pomoć.
"SAD naglašava očajničku potrebu da poboljšamo naše vojne kapacitete. Pekingu šalje jasnu poruku strateške jasnoće da smo saveznici", kaže Wang Ting-Yu, zastupnik vladajuće stranke s bliskim vezama s predsjednikom Tajvana Tsaijem Ing-Wenom i šefovima američkog Kongresa. On kaže da je 80 milijuna dolara vrh velike sante leda i napominje da je u srpnju predsjednik Biden upotrijebio diskrecijske ovlasti da Tajvanu odobri prodaju vojnih usluga i opreme u vrijednosti od 500 milijuna dolara.
Wang kaže da se Tajvan priprema poslati dvije bojne u SAD na obuku, što će biti prvi put da se to dogodilo nakon 70-ih godina. Ali ključ je novac, početak onoga što bi moglo biti do 10 milijardi dolara u sljedećih pet godina.
Utjecaj rata u Gazi
Dogovori koji uključuju vojnu opremu mogu potrajati i do 10 godina, kaže Lai I-Ching, predsjednik Zaklade Prospect, think tanka sa sjedištem u Taipeiju: "Ali s FMF-om SAD šalje oružje izravno iz vlastitih zaliha i to je američki novac - tako da ne moramo prolaziti kroz cijeli proces odobravanja." Ovo je važno s obzirom na to da podijeljeni Kongres nije odobrio milijarde dolara vrijednu pomoć za Ukrajinu, iako se čini da Tajvan ima daleko veću dvostranačku podršku.
Ali rat u Gazi nedvojbeno će smanjiti slanje američkog oružja Taipeiju, kao što je to učinio rat u Ukrajini. Predsjednik Biden traži ratnu pomoć za Ukrajinu i Izrael, što uključuje i više novca za Tajvan. Pitajte ministarstvo nacionalne obrane u Taipeiju za što će se koristiti američki novac i odgovor će biti znakovit osmijeh i čvrsto stisnute usne. Ali Lai kaže da je moguće nagađati: Javelin i Stinger, protuzračni projektili - vrlo učinkovito oružje koje se može brzo naučiti koristiti: "Nemamo ih dovoljno, a treba nam puno toga. U Ukrajini su Stingeri potrošeni vrlo brzo, a način na koji ih Ukrajina koristi sugerira da nam treba možda 10 puta više od broja koji trenutno imamo."
Procjena dugogodišnjih promatrača je iskrena: otok je žalosno nedovoljno pripremljen za kineski napad.
Popis problema je dugačak. Tajvanska vojska ima stotine zastarjelih borbenih tenkova, a premalo modernih, lakih raketnih sustava. Zapovjedna struktura, taktika i doktrina njezine vojske nisu ažurirani pola stoljeća. Mnoge jedinice na prvoj liniji imaju samo 60% ljudstva koje bi trebale imati. Tajvanske protuobavještajne operacije u Kini navodno ne postoje, a sustav vojnog novačenja je slab. U 2013. Tajvan je smanjio vojni rok s jedne godine na samo četiri mjeseca, da bi ga vratio na 12 mjeseci. Ali postoje i veći izazovi. Mladići koji prolaze vojni rok u šali ga zovu "ljetni kamp".
Moćna Kina
"Nije bilo redovite obuke. Išli bismo na streljanu otprilike jednom svaka dva tjedna, a koristili bismo stare puške iz 70-ih godina. Pucali smo u mete. Ali nije bilo odgovarajućeg podučavanja o tome kako ciljati pa su svi promašivali. Nismo vježbali ništa. Postoji test kondicije na kraju, ali nismo se pripremali za njega", rekao je jedan nedavni novak.
Opisao je sustav u kojem viši vojni zapovjednici gledaju na te mlade ljude krajnje ravnodušno i nemaju nikakvog interesa za njihovu obuku, djelomično zato što će tamo biti tako kratko vrijeme. U Washingtonu postoji snažan osjećaj da Tajvanu ponestaje vremena za reformu i obnovu vojske. Dakle, SAD također počinje prekvalificirati tajvansku vojsku.
Desetljećima su se politički i vojni čelnici otoka čvrsto oslanjali na uvjerenje da je invazija otoka previše teška i riskantna za Kinu. Poput Velike Britanije, Tajvan je dao prednost svojoj mornarici i zračnim snagama - na račun svoje kopnene vojske. "Ideja je bila angažirati ih u Tajvanskom tjesnacu i uništiti ih na plažama. Dakle, uložili smo puno resursa u obranu iz zraka i mora", kaže Lai.
Ali sada Kina ima najveću mornaricu na svijetu i daleko nadmoćnije zrakoplovne snage. Ratna simulacija koju je prošle godine proveo think tank otkrila je da bi u sukobu s Kinom tajvanska mornarica i zrakoplovstvo bili izbrisani u prvih 96 sati bitke. Pod intenzivnim pritiskom Washingtona, Taipei prelazi na strategiju "utvrde Tajvan" koja bi Kini učinila otok iznimno teškim za osvajanje.
Fokus će se prebaciti na kopnene trupe, pješaštvo i topništvo - odbijanje invazije na plažama i ako je potrebno, borba s kineskom vojskom u gradovima te iz baza duboko u planinama otoka. Ali ovo vraća odgovornost za obranu Tajvana na njegovu zastarjelu kopnenu vojsku. "Nakon što je SAD prekinuo odnose 1979. godine, naša je vojska doživjela gotovo potpunu izolaciju. Tako smo zapeli u američkoj vojnoj doktrini iz doba Vijetnamskog rata", kaže Lai.
Lekcije iz invazije na Ukrajinu
To do nedavno nije zabrinjavalo Taipei ili Washington. Tijekom 1990-ih i 2000-ih tajvanske i američke tvrtke gradile su tvornice diljem Kine.
Peking je lobirao za pridruživanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji - i uspio. Svijet je prihvatio kinesko gospodarstvo, a SAD je mislio da će trgovina i ulaganja osigurati mir u Tajvanskom tjesnacu.
Ali uspon Xi Jinpinga i njegov nacionalizam te ruska invazija na Ukrajinu srušili su te utješne pretpostavke. Za Tajvan su lekcije iz ruske invazije bile šokantne. Topništvo je dominiralo bojnim poljem - ima visoku brzinu paljbe i zastrašujuće je precizno. Ukrajinske posade su naučile da moraju biti u pokretu nakon što su ispalile salvu granata - ili će za nekoliko minuta ruska vatra zapljusnuti njihove položaje.
Ali mnoge tajvanske artiljerijske trupe opremljene su topovima iz Vijetnamskog rata ili čak iz Drugog svjetskog rata. Oni se pune ručno i teško ih je i sporo pomicati. Bili bi lake mete. Ranjivost Tajvana tjera Washington da djeluje. Zbog toga se tajvanske kopnene trupe šalju u SAD na obuku, a američki instruktori dolaze u Taipei obučavati tajvanske marince i specijalne snage.
Ali William Chung, znanstveni suradnik na Institutu za istraživanje nacionalne obrane i sigurnosti u Taipeiju, kaže da se Tajvan još uvijek ne može nadati da će sam odvratiti Kinu. Ovo je druga lekcija iz rata u Ukrajini. "Međunarodna zajednica mora odlučiti je li Tajvan važan. Ako G7 ili NATO misle da je Tajvan važan za njihove vlastite interese, onda moramo internacionalizirati tajvansku situaciju - jer to je ono što će natjerati Kinu da dvaput razmisli o cijeni", rekao je Chung, dodavši da ponašanje Kine, nesvjesno, pomaže Tajvanu da učini upravo to.
Preoblikovanje saveza u regiji
"Kina pokazuje ekspanzionističku politiku u Južnom i Istočnom kineskom moru. I možemo vidjeti rezultat u Japanu gdje se vojni proračun sada udvostručuje."
Rezultat je, kaže Chung, preoblikovanje saveza u regiji - bilo da se radi o povijesnom summitu između SAD-a, Japana i Južne Koreje, sve većoj važnosti vojnih saveza kao što su Quad (Japan, SAD, Australija i Indija) i Aukus (Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i Australija) koji se utrkuju za izgradnju podmornica sljedeće generacije na nuklearni pogon, a tu su i čvršće veze između SAD-a i Filipina.
"Kina pokušava promijeniti status quo u cijeloj regiji. A to znači da je sigurnost Tajvana povezana s Južnim kineskim morem i Istočnim kineskim morem. To znači da više nismo izolirani."
Sada se u Washingtonu vodi žestoka rasprava o tome koliko daleko bi SAD trebao ići u pružanju potpore Tajvanu. Mnogi dugogodišnji promatrači Kine kažu da bi bilo kakva javna obveza SAD-a isprovocirala Peking, umjesto da ga odvrati od akcije. Ali Washington također zna da se Tajvan ne može nadati da će se braniti sam.
Kao što je jedan dugogodišnji promatrač Kine rekao: "Moramo šutjeti o cijelom pitanju strateške dvosmislenosti, dok naoružavamo Tajvan do zuba."
