S. Marta Nikolić - misionarka iz Rame: ''Još imam snage i volje pomagati drugima''!

Nedavno smo u Rumbocima, na proslavi sv. Franje zatekli našu zemljakinju sestru Martu Nikolić, inače misionarku na Salamonskim Otocima, a Misijska nedjelja posebna je prigoda za priču o njoj i njezinom misionarskom radu.

Neka ova priča s našom Martom bude poticaj za promišljanje o vlastitom životu kako bismo se odlučili na pomaganje preko naših misionarima onima koji su u potrebi u dalekim siromašnim zemljama. Za samo 25 KM možemo nekome spasiti život od malarije, a za 50 KM školovati jedno dijete.



Svoju priču započela je Marta predstavljajući se: „1952. godine rođena sam u Rumbocima gdje završavam osnovnu školu do 4 razreda, a do 8 razreda na Šćitu. Odlazim potom k časnim sestrama milosrdnicama u RH, služim Bogu i narodu, a potom završavam medicinsku školu te godinama radim u KBC Firule na intenzivnoj njezi.“

Prisjeća se Marta i stradanja u Domovinskom ratu, prisjeća se mnogih ranjenika i iz svoje Rame. Iako je cijeli život sanjala da bude misionarka, prihvatila je ovaj poziv časne i medicinske sestre shvativši da je u tim godinama bila potrebna ranjenima i bolesnima na intenzivnoj njezi, a poziv kao misionarke i dalje je tinjao u njoj. Uvijek je htjela otići u misije, raditi i pomagati misijama. Kroz rad u bolnici Bog ju je pripremao za sve ono što ju je čekalo, a to će shvatiti tek poslije kad bude na Salamonskim Otocima.
 


Nastavlja Marta svoju priču: „Naši poglavari otvorili su misiju na Salamonskim Otocima. Iako su prije imali misije u Urugvaju, Paragvaju, Argentini, vrhovna poglavarica mi nije dopuštala ići tamo. Kad se ovdje ukazala prilika, razmišljala sam;  već sam starija, s 59 godina života više nisam za misije. No, ipak se moja želja ispunila. Bez obzira na godine, još imam snage i volje za pomaganje i život u misiji. Otišla sam na otok Malajiti.“

Prije odlaska u misije, Marta je trebala naučiti engleski jezik, stoga je u Irskoj provela tri mjeseca. U bolnici je dala privremeni otkaz, što su njezine kolege nerado dočekale jer nitko ne želi ostati bez radišnih kolega, velikog srca i vedrog duha.

Misijski križ je primila 8.5.2011.god.u Zagrebu, a otputovala sljedeći dan.

Prisjeća se naša sugovornica prvog susreta s domaćim stanovništvom: „Gdje sam došla? Jesam li se precijenila? No, ubrzo sam vidjela da su ljudi plemeniti. Bili su mi tada crni, a sad ih zovem moji čokoladni.“

Vidjevši kuće od drveta i lišća, podignute na drvenim stupovima, nije joj bilo jasno zašto ih rade tako. „Kuće su bile uz more. Uniđeš u kuću, a ne vidiš krevet, ni obične stvari koje mi ovdje imamo. Spavaju na hasurama. Lišće je njihova postelja.



Teško je nama iz ove perspektive zamisliti da postoje ljudi koji hodaju bosi.

„Svi hodaju bosi. Od obuće rijetki imaju japanke. Igraju nogomet bosi. Nekad vidim dečke kako igraju nogomet.  Jedan ima jednu cipelu, drugi drugu cipelu, a loptu udaraju onom nogom na kojoj je cipela“ - priča nam Marta.

Što je najpotrebnije Martinim čokoladnim mještanima, saznajemo:

„Potrebno je svega. Najpotrebniji je novac jer do njega teško dolaze. Ne umiru od gladi, dosta toga jedu iz prirode; korijenje bilja, kokos, papaje, banane, ananas, a jede se dosta i iz mora. Obično imaju i vrt uz kuću. No, česte obilne kiše, odnosu im usjeve i plodove, a i sunce zna sve spržiti, pa uroda i ne bude. Nama je bilo neobično naviknut se na takvu hranu koja je puno slađa nego naša ovdje. Kruh prave s kokosovim mlijekom. No s vremenom smo se naviknuli pa sad i mi to pripremamo.“



Saznali smo i kako ljudi u Bumi kuhaju. „Kuhaju u kamenu. Usiju kamen. Pripremljeno jelo stavljaju u list od banane,  a potom ubace između usijanog kamenja. Jedu najviše rukama. Nagrada je dobiti kašiku i zdjelicu.“

Pomažu jedni drugima tako da vrše i robnu razmjenu; ono koji love ribu, mijenjaju je za povrće. Muškarci većinom idu raditi na brodove, bave se poljoprivredom, a žene često love školjke, režu ih na sitne komadiće, obrađuju te prave lančiće koje prodaju.

Još uvijek su ostali neki poganski običaji i vjerovanja u narodu, kako veli Marta, koje je teško iskorijeniti. Tako nam priča o braku i plaćanju mlade.  

 „Djevojku momak mora platiti kad se ženi, a plaća je novcem ili lančićem od školjki. Ako je djevojka završila školu, malo je skuplja. Brakovi se sklapaju samostalno, bez dogovora unaprijed. Kad mladoženja sve isplati, bude crkveno vjenčanje. Nema rastave brakova, jako cijene djecu i obitelj.“
 


Kroz razgovor saznajemo kako je prije misionarki na porodu umiralo puno djece.

Prisjeća se Marta priče starih domorodaca: „Ako bi majka poslije poroda bila bolesna pa umre, oni bi živo dijete ukopali s majkom. To je prekinuo jedan čovjek uzevši dijete i odnijevši ga sebi.“

Uspoređuje život u Rami i u Bumi naša misionarka pa veli: „Koliko mi ovdje imamo! Samo u dućan kad uđeš, ne znaš što bi uzeo. Kod njih djeca uzgajaju kakaovac, a oni nikada nisu jeli čokoladu, a od kakaovca se pravi.“

Zanimljiva je činjenica da roditelji žele školovati djecu. Od malena djeca uče već engleski. Kad su naše misionarke došle u to područje, učitelji nisu imali gdje pisati i objašnjavati djeci. Za to bi im poslužio običan karton. Kroz rad misionarki i pomoći dobrih ljudi, djeci su osigurane krede i ploče.

Djeci su misionarke omogućile osjetiti i kako je to dobiti dar za Božić ili Uskrs. Navodi Marta kako znaju i do 900 djece darovati. Darovi su skromni; često je to samo običan sapun ili olovka za pisanje, a najviše se obraduju lizalici.

Školovanje djece iz naše perspektive nije skupo. „Za cijelu školsku godinu oko 200 KN se plaća osnovna škola. Ako ide troje djece iz obitelji, isto se plati 200 KN godišnje za sve troje. Srednje škole su skuplje, od 2000 KN do 9000 KN ovisno koji smjer se uzme. Plaćaju se i upisnine, a iznose oko 500 KN. Trenutno je za 286 djece Marta pronašla dobročinitelje koji svojim novčanim iznosom školuju djecu.

„Zahvaljujem svima koji nam pomažu. Volim reći da smo mi misionari na prvoj crti obrane, ali mi smo svi misionari. Dobročinitelji šalju nama, mi dajemo njima. Svi smo povezani i ujedinjeni u činjenju dobra“ - kazala je Marta za portal Rama-Prozor.info

Uz teške životne uvjete sigurno su i razne bolesti prisutne.



„Najviše boluju od malarije. Ugrize te komarac malaričar, dobiješ terapiju tri dana, i dobro si. Bitno je sam da se ne proširi na mozak zaraza. Tablete su terapija; doza za liječenje jednog pacijenta iznosi 88 KN da bismo spasili čovjeka. Koliko puta nešto bacimo, popijemo piće za 88 KN, a možemo nekome spasiti život.“

Vijesti iz Rame Marta prati preko našeg portala. Boli je što se mnogi sele iz ovako lijepog kraja. „Teško mi je reći nešto. Ljudi idu trbuhom za kruhom. Uviđam da je veliki problem manjak djece. Možemo učiti od ljudi u Bumi. Oni zadržavaju svoje ljude u Bumi. Tamo su ljudi sretni i s težim životnim uvjetima. Uvijek pjevaju, a mi smo ovdje nervozni i stalno kukamo i žalimo se na nešto.“

O svom misionarskom iskustvu Marta bi mogla pričati danima. Za kraj pozdravlja sve.

„Zahvaljujem na suradnji onima koji su na bilo koji način sudjelovali u pomaganju. Svi smo mi jedna zajednica, bili u Rami, bili na Salomonskim Otocima. Svojim Ramljacima želim da sačuvaju svoju Ramu i da ostanu tu. Želim da ima više djece i obitelji i da ljudi otvore svoje srce. Bit će mi drago ako se netko uključi u neku akciju i pomogne makar jednom djetetu plaćajući školarinu. Spojimo Bumu i Ramu. Za sve dobročinitelje i prijatelje svako jutro molimo te šaljemo povratne informacije o donaciji što se kupilo i uradilo.“

Zahvaljujemo našoj Marti na razgovoru i na njezinom životnom primjeru kojim svjedoči da za dobre stvari  u životu nije nikad kasno. Ne ostanimo gluhi, odgovorimo i mi svojim životom i malim novčanim prilogom spasimo život jednom čovjeku od malarije, za samo 88 KN, ili školujmo jedno dijete za 200 KN. Više informacija možete dobiti na Martin broj mobitela  +677 7825 305, email [email protected], [email protected]  ili izvršiti uplatu na sljedeći račun - naziv primatelja:
 

Razgovarala: Božana Nikolić / Rama-Prozor.info