Kad nam netko spomene Haiti, prvo na što ćemo pomisliti jest razorni potres koji je u samo jednoj minuti potpuno opustošio zemlju. Tog 12. siječnja 2010. godine poginulo je više od 250 tisuća stanovnika, a većina je zgrada sravnjena sa zemljom. Glad, siromaštvo, beskućnici, bolesnici … postali su svakodnevna pojava u ovoj danas najsiromašnijoj zemlji na zapadnoj polutki.
I dok se u našem dijelu svijeta zdušno pripremamo za Božić kupujući darove, smišljajući kakva će jela krasiti naše bogate trpeze, na Haitiju je najveća briga kako osigurati barem jedan obrok na dan.
Kako tamošnje stanovništvo dočekuje Božić, dočarala nam je s. Ana Uložnik, misionarka, rodom iz Rame koja se u siječnju uputila na Haiti samo s jednim ciljem - pomoći ovim ljudima. Ovo je njezin prvi Božić u ovoj maloj otočnoj zemlji gdje se, kako je kazala, unatoč teškom životu, srce svakog čovjeka raduje rođenju maloga Isusa.
Na Badnjak se ne spava
“Teško je uopće opisati kako se stanovništvo na Haitiju priprema za Božić. Ovdje nema nekih posebnih priprema kroz došašće, ali svakako da im je Badnja noć posebna. Na polnoćku su svi u najljepšoj odjeći koju imaju, a nakon nje slijedi okupljanje oko skromnog obiteljskog stola gdje stave najbolju hranu koju imaju i koju si mogu priuštiti. S obzirom na siromaštvo koje im daje jako male mogućnosti, oni su duhom radosni i osmijeh im krasi lice. Njihovo srce čeka rođenje maloga Kralja. Tu noć Haićani ne spavaju, nego idu jedni drugima u čestitanje rodbini, prijateljima, susjedima…, a čak se pleše i pjeva na cesti. I grad tu noć omogući rasvjetu radi mira Božjeg. Ovdje je zaista sve puno drukčije nego kod nas, a glede okićenosti - tko si to može priuštiti kad nema struje?! Tko može sanjati o boru, božićnom stablu, nakitu, darovima dok gladni trbuh čeka kruh, rižu, vodu… Vrlo rijetko se mogu vidjeti božićni ukrasi, i to uglavnom pred trgovačkim centrima, bankama i po koji kod rijetkih dobrostojećih ljudi”, opisuje s. Ana koja djeluje u centru “Kardinal Stepinac”.
Centar je neposredno nakon potresa osnovao veliki humanist vlč. Giordano Belanich, svećenik koji živi i djeluje u Americi, a korijeni mu sežu s otoka Ilovika. On je, priča s. Ana, i u vrijeme Domovinskog rata pomagao BiH i Hrvatskoj, a nije ostao ravnodušan ni na nedavne poplave u Bosni i Slavoniji. Centar 24 sata brine o 45 djece bez roditelja i roditeljske skrbi te se pomoć pruža još nekim siromašnijim obiteljima.
“Djeca koja borave u Centru su ostala bez svojih najmilijih u potresu. Svi oni su bili smješteni u dom kao siročad s informacijama da su njihovi roditelji poginuli u potresu. Ali, nažalost, za neke od njih se uspostavilo da su živi i da su svoju djecu napustili tog kobnog dana”, kaže s. Ana.
Borba za koricu kruha
Sretna je, kako ističe, što će, zahvaljujući dobrim ljudima, djeca iz Centra dobiti i božićne darove kojima se jako raduju. U Centru imaju i nekoliko plastičnih borova koje su okitili i pod kojima čekaju božićne darove koje im je mali Isus poslao po dobroti i ljubavi nesebičnih ljudi. Također, djeca u Centru pripremaju animiranu devetnicu malom Isusu kroz simbole Božića, božićnih jaslica. Tim danima se posebno raduju svi, jer će to za djecu biti posebni dani. Štoviše, ovo je prvi put da imaju takvu pripremu za Božić. S. Ana kaže kako će svaki dan razmišljati o jednom simbolu: štalici, zvijezdi, anđelima, ovčicama, pastirima, Josipu i Mariji, jaslicama, Isusu… i naučiti nešto od tog simbola te tako i srce otvoriti dolasku maloga Isusa. Na Badnjak će u procesiji nositi kip maloga Isusa pjesmom do kapelice. A Božić će se proslaviti kroz molitvu, pjesmu i zahvalu Isusu Kristu što se rodio i što je sve ljude povezao kao jednu veliku obitelj.
“Ovo siromaštvo sve više nam srce približava malom Isusu koji se rodio u siromaštvu, u štalici, kojega nisu htjeli primiti… Koliko ljudi, obitelji danas na Haitiju živi u šatoru? U improviziranim kućicama? U nekom sobičku…? Tko li misli na njih? Upravo u njima leži mali Isus…Mi smo sestre Služavke maloga Isusa, a Božić nam je najdraži dan u godini. Svaki dan živimo s izričajem: 'Živio mali Isus! Uvijek u našim srcima!'”, priča s. Ana.
Prema njezinim riječima, na Haitiju vlada zaista jedno veliko materijalno siromaštvo.
Ljudi se bore za koricu kruha, struju, vodu… Zbog trenutačne političke situacije i odgođenih izbora traju sukobi na ulicama glavnog grada Port au Princea, koji je od mjesta gdje se nalazi s. Ana udaljen 20-ak minuta. Ima dosta pucnjave, i više je ranjenih ljudi. S. Ana kaže kako se nada i vjeruje da će se situacija smiriti. Teško je ovom narodu jer se ne vidi baš neki oporavak od potresa. Puno urušenih kuća, zgrada, zidova stoji na ulicama kao nezaboravni podsjetnik na potres koji se dogodio prije gotovo 5 godina.
Siromaštvo na svakom koraku
S. Ana se prisjeća svojih prvih dojmova kada je stupila nogom na tlo Haitija.
“Odmah iz zrakoplova sam vidjela koliko je pomoć ovdje potrebna. Posebno me je u srce dirnulo mnoštvo iskrpanih šatorčića, a nakon toga mizernost života uz prljavu ulicu, pogled na dijete koje se kupa u prljavoj lokvi vode… a uz sve to, vjerovali ili ne, ljudi na licu imaju osmijeh, a vidiš da muku muče sa životom. Tome se istovremeno divimo, a u srcu osjećamo tugu što nije drukčija situacija”, objašnjava ona.
Najgore od svega je što je puno bolesnih, a mnogi nemaju mogućnosti otići liječniku do bolnice, jer se u bolnicama sve naplaćuje: od izvatka kartona, pregleda, injekcije, infuzije. Sve se to treba kupiti u bolničkoj ljekarni pa platiti bolničkom osoblju da vam da, a ako želite infuziju primati na krevetu, treba platiti krevet na kojem ćete ležati. U slučaju da trebate bolnički smještaj, i to se plaća, ali morate imati i nekoga sa sobom tko će se brinuti o vama i vašim potrebama.
Ova misionarka kaže kako su bolesti najčešće posljedice neishranjenosti i uboda komaraca. Naime, život se uglavnom odvija uz prljave ulice i naselja, gdje su kanali začepljeni hrpama smeća na koje se slila ogromna kiša i sve to širi nesnosan smrad. Životinje čije se meso kasnije konzumira jedu sa smeća, mnoštvo je komaraca, miševa, štakora, žohara. Ljudima koji žive u šatorima ne preostaje ništa drugo nego da spavaju po noći na smjene tako da, dok jedni spavaju, drugi ih brane od miševa, štakora i žohara…
“Za naš pojam života neshvatljivo, ali, nažalost, to je stvarnost”, ističe s. Ana.
Godina dana na Haitiju je skoro prošla brzo. Puno toga se događalo u tom vremenu, no s. Ana kaže da je ispunjena i sretna, jer je došavši ovamo ispunila svoj životni san.
“Ovdje sam došla zajedno sa s. Liberijom Filipović rodom iz Poljaka kod Brčkog. Mogu samo reći da smo obje sretne što se nalazimo među ovom potrebitom djecom, da im možemo posvjedočiti ljubav Božju koja je nas dovela među njih, ljubav koja preko nas pokazuje i svu brigu za njih. Jer, evo, skoro je godina prošla, a nikakvu nostalgiju za domovinom još nismo osjetile. Naprotiv, osjećamo se da smo baš onamo gdje nas dragi Bog treba. Ono najvažnije iz domovine mi smo ponijele u svom srcu. Zapravo, kod nas vrijedi ona: 'Mi jesmo otišle iz BiH, ali BiH nije iz nas i našeg srca!' Jer upravo zahvaljujući BiH jesmo ono što jesmo i gdje jesmo”, zaključila je misionarka iz Rame, s. Ana Uložnik.
Zajedništvo djece
Ono što nas ovdje posebno oduševljava jesu povezanost i zajedništvo djece. Nema sebičnosti! Kada jednome djetetu date kockicu čokolade da drugi to ne vide, ono će istoga trena otići do druge djece i to s njima podijeliti. Ili, ako imate vrećicu bombona i date jednom djetetu, ono će odmah pitati za svu drugu djecu te će spremno i radosno i to bez ikakvog dogovora podijeliti među sobom.
Lopta od poderanih čarapa
Oduševljava me snalažljivost ovih ljudi. Primjerice, djeci se probila nogometna lopta i tu poderanu su izderali. Više nisu imali lopte, ali u trenutku su se snašli i svatko je donio svoje poderane čarape od kojih su napravili loptu. Kao drugi primjer spomenut ću dječaka koji je obukao velike hlače i vidio da se drugi igraju, a on nije mogao, jer su mu hlače spadale. A kako ga je želja za igranjem nosila, izuo je tenisice koje je imao, iz njih izvukao vezice i hlače zavezao oko vrata i odmah krenuo u igru. Zanimljivo je gledati tu njihovu snalažljivost u trenutku. Ostale smo iznenađene kada smo vidjele dijete od 8-9 godina kako kupa i presvlači bebu i to tolikom brzinom i spretnošću, a da ne govorimo kad se treba popeti na vrh stabla po mango ili kokos. Tada su kao vješte vjeverice.
I dok se u našem dijelu svijeta zdušno pripremamo za Božić kupujući darove, smišljajući kakva će jela krasiti naše bogate trpeze, na Haitiju je najveća briga kako osigurati barem jedan obrok na dan.
Kako tamošnje stanovništvo dočekuje Božić, dočarala nam je s. Ana Uložnik, misionarka, rodom iz Rame koja se u siječnju uputila na Haiti samo s jednim ciljem - pomoći ovim ljudima. Ovo je njezin prvi Božić u ovoj maloj otočnoj zemlji gdje se, kako je kazala, unatoč teškom životu, srce svakog čovjeka raduje rođenju maloga Isusa.
Na Badnjak se ne spava
“Teško je uopće opisati kako se stanovništvo na Haitiju priprema za Božić. Ovdje nema nekih posebnih priprema kroz došašće, ali svakako da im je Badnja noć posebna. Na polnoćku su svi u najljepšoj odjeći koju imaju, a nakon nje slijedi okupljanje oko skromnog obiteljskog stola gdje stave najbolju hranu koju imaju i koju si mogu priuštiti. S obzirom na siromaštvo koje im daje jako male mogućnosti, oni su duhom radosni i osmijeh im krasi lice. Njihovo srce čeka rođenje maloga Kralja. Tu noć Haićani ne spavaju, nego idu jedni drugima u čestitanje rodbini, prijateljima, susjedima…, a čak se pleše i pjeva na cesti. I grad tu noć omogući rasvjetu radi mira Božjeg. Ovdje je zaista sve puno drukčije nego kod nas, a glede okićenosti - tko si to može priuštiti kad nema struje?! Tko može sanjati o boru, božićnom stablu, nakitu, darovima dok gladni trbuh čeka kruh, rižu, vodu… Vrlo rijetko se mogu vidjeti božićni ukrasi, i to uglavnom pred trgovačkim centrima, bankama i po koji kod rijetkih dobrostojećih ljudi”, opisuje s. Ana koja djeluje u centru “Kardinal Stepinac”.
Centar je neposredno nakon potresa osnovao veliki humanist vlč. Giordano Belanich, svećenik koji živi i djeluje u Americi, a korijeni mu sežu s otoka Ilovika. On je, priča s. Ana, i u vrijeme Domovinskog rata pomagao BiH i Hrvatskoj, a nije ostao ravnodušan ni na nedavne poplave u Bosni i Slavoniji. Centar 24 sata brine o 45 djece bez roditelja i roditeljske skrbi te se pomoć pruža još nekim siromašnijim obiteljima.
“Djeca koja borave u Centru su ostala bez svojih najmilijih u potresu. Svi oni su bili smješteni u dom kao siročad s informacijama da su njihovi roditelji poginuli u potresu. Ali, nažalost, za neke od njih se uspostavilo da su živi i da su svoju djecu napustili tog kobnog dana”, kaže s. Ana.
Borba za koricu kruha
Sretna je, kako ističe, što će, zahvaljujući dobrim ljudima, djeca iz Centra dobiti i božićne darove kojima se jako raduju. U Centru imaju i nekoliko plastičnih borova koje su okitili i pod kojima čekaju božićne darove koje im je mali Isus poslao po dobroti i ljubavi nesebičnih ljudi. Također, djeca u Centru pripremaju animiranu devetnicu malom Isusu kroz simbole Božića, božićnih jaslica. Tim danima se posebno raduju svi, jer će to za djecu biti posebni dani. Štoviše, ovo je prvi put da imaju takvu pripremu za Božić. S. Ana kaže kako će svaki dan razmišljati o jednom simbolu: štalici, zvijezdi, anđelima, ovčicama, pastirima, Josipu i Mariji, jaslicama, Isusu… i naučiti nešto od tog simbola te tako i srce otvoriti dolasku maloga Isusa. Na Badnjak će u procesiji nositi kip maloga Isusa pjesmom do kapelice. A Božić će se proslaviti kroz molitvu, pjesmu i zahvalu Isusu Kristu što se rodio i što je sve ljude povezao kao jednu veliku obitelj.
“Ovo siromaštvo sve više nam srce približava malom Isusu koji se rodio u siromaštvu, u štalici, kojega nisu htjeli primiti… Koliko ljudi, obitelji danas na Haitiju živi u šatoru? U improviziranim kućicama? U nekom sobičku…? Tko li misli na njih? Upravo u njima leži mali Isus…Mi smo sestre Služavke maloga Isusa, a Božić nam je najdraži dan u godini. Svaki dan živimo s izričajem: 'Živio mali Isus! Uvijek u našim srcima!'”, priča s. Ana.
Prema njezinim riječima, na Haitiju vlada zaista jedno veliko materijalno siromaštvo.
Ljudi se bore za koricu kruha, struju, vodu… Zbog trenutačne političke situacije i odgođenih izbora traju sukobi na ulicama glavnog grada Port au Princea, koji je od mjesta gdje se nalazi s. Ana udaljen 20-ak minuta. Ima dosta pucnjave, i više je ranjenih ljudi. S. Ana kaže kako se nada i vjeruje da će se situacija smiriti. Teško je ovom narodu jer se ne vidi baš neki oporavak od potresa. Puno urušenih kuća, zgrada, zidova stoji na ulicama kao nezaboravni podsjetnik na potres koji se dogodio prije gotovo 5 godina.
Siromaštvo na svakom koraku
S. Ana se prisjeća svojih prvih dojmova kada je stupila nogom na tlo Haitija.
“Odmah iz zrakoplova sam vidjela koliko je pomoć ovdje potrebna. Posebno me je u srce dirnulo mnoštvo iskrpanih šatorčića, a nakon toga mizernost života uz prljavu ulicu, pogled na dijete koje se kupa u prljavoj lokvi vode… a uz sve to, vjerovali ili ne, ljudi na licu imaju osmijeh, a vidiš da muku muče sa životom. Tome se istovremeno divimo, a u srcu osjećamo tugu što nije drukčija situacija”, objašnjava ona.
Najgore od svega je što je puno bolesnih, a mnogi nemaju mogućnosti otići liječniku do bolnice, jer se u bolnicama sve naplaćuje: od izvatka kartona, pregleda, injekcije, infuzije. Sve se to treba kupiti u bolničkoj ljekarni pa platiti bolničkom osoblju da vam da, a ako želite infuziju primati na krevetu, treba platiti krevet na kojem ćete ležati. U slučaju da trebate bolnički smještaj, i to se plaća, ali morate imati i nekoga sa sobom tko će se brinuti o vama i vašim potrebama.
Ova misionarka kaže kako su bolesti najčešće posljedice neishranjenosti i uboda komaraca. Naime, život se uglavnom odvija uz prljave ulice i naselja, gdje su kanali začepljeni hrpama smeća na koje se slila ogromna kiša i sve to širi nesnosan smrad. Životinje čije se meso kasnije konzumira jedu sa smeća, mnoštvo je komaraca, miševa, štakora, žohara. Ljudima koji žive u šatorima ne preostaje ništa drugo nego da spavaju po noći na smjene tako da, dok jedni spavaju, drugi ih brane od miševa, štakora i žohara…
“Za naš pojam života neshvatljivo, ali, nažalost, to je stvarnost”, ističe s. Ana.
Godina dana na Haitiju je skoro prošla brzo. Puno toga se događalo u tom vremenu, no s. Ana kaže da je ispunjena i sretna, jer je došavši ovamo ispunila svoj životni san.
“Ovdje sam došla zajedno sa s. Liberijom Filipović rodom iz Poljaka kod Brčkog. Mogu samo reći da smo obje sretne što se nalazimo među ovom potrebitom djecom, da im možemo posvjedočiti ljubav Božju koja je nas dovela među njih, ljubav koja preko nas pokazuje i svu brigu za njih. Jer, evo, skoro je godina prošla, a nikakvu nostalgiju za domovinom još nismo osjetile. Naprotiv, osjećamo se da smo baš onamo gdje nas dragi Bog treba. Ono najvažnije iz domovine mi smo ponijele u svom srcu. Zapravo, kod nas vrijedi ona: 'Mi jesmo otišle iz BiH, ali BiH nije iz nas i našeg srca!' Jer upravo zahvaljujući BiH jesmo ono što jesmo i gdje jesmo”, zaključila je misionarka iz Rame, s. Ana Uložnik.
Zajedništvo djece
Ono što nas ovdje posebno oduševljava jesu povezanost i zajedništvo djece. Nema sebičnosti! Kada jednome djetetu date kockicu čokolade da drugi to ne vide, ono će istoga trena otići do druge djece i to s njima podijeliti. Ili, ako imate vrećicu bombona i date jednom djetetu, ono će odmah pitati za svu drugu djecu te će spremno i radosno i to bez ikakvog dogovora podijeliti među sobom.
Lopta od poderanih čarapa
Oduševljava me snalažljivost ovih ljudi. Primjerice, djeci se probila nogometna lopta i tu poderanu su izderali. Više nisu imali lopte, ali u trenutku su se snašli i svatko je donio svoje poderane čarape od kojih su napravili loptu. Kao drugi primjer spomenut ću dječaka koji je obukao velike hlače i vidio da se drugi igraju, a on nije mogao, jer su mu hlače spadale. A kako ga je želja za igranjem nosila, izuo je tenisice koje je imao, iz njih izvukao vezice i hlače zavezao oko vrata i odmah krenuo u igru. Zanimljivo je gledati tu njihovu snalažljivost u trenutku. Ostale smo iznenađene kada smo vidjele dijete od 8-9 godina kako kupa i presvlači bebu i to tolikom brzinom i spretnošću, a da ne govorimo kad se treba popeti na vrh stabla po mango ili kokos. Tada su kao vješte vjeverice.
Mirela Tučić
