"Ne treba migrante ni romantizirati, ali ni dehumanizirati. Ali kao što nastojimo razumjeti mi njih, pa i razumijemo zbog čega su oni u Bihaću, tako tražimo od drugih razumijevanje i za sebe i za nas i situaciju u kojoj smo već tri godine", tako nam, dok sjedimo u popularnom Čardaku, kazuje Niha Džanić, lokalna novinarka Unsko-sanskih novina Krajina u Bihaću, piše Večernji list.
Redakcija im gleda na gradski park, mjesto gdje se migranti zadržavaju, tik uz ljepoticu Unu koja je bila i ostala linija života Bihaća, grada koji ove godine slavi 760 godina postojanja i koji puno toga slavnoga duguje svom geografskom položaju.
No ovaj put taj geografski položaj u tri godine doveo mu je više od 100.000 migranata sa svih strana svijeta, koji imaju samo jedan cilj – zapadnu Europu. Nitko od Bišćana s kojima smo razgovarali nije imao (pre)grubu riječ za migrante, nitko nije o njima govorio s mržnjom, no većini ipak smeta cijela situacija.
"Devedeset posto građana Bihaća je naviknuto, a 100 posto smo svi ogorčeni na tu situaciju", tako nam kaže jedan Bišćanin u prolazu.
Bišćani su ljutiti
Kulturološke su razlike, kažu nam domaćini, ipak prevelike. Ali više ih ljuti situacija koja je migrante dovela u Bihać nego oni sami. Trpe Bišćanke i Bišćani i traže razumijevanje za sebe i za grad koji tri godine najteže u regiji proživljava migrantsku krizu. Dakle, Bišćanke i Bišćani su ljutiti.
Na Sarajevo, na Europsku uniju, na Hrvatsku, pa u konačnici i na ponašanje nekih migranata. I ta se njihova ljutnja možda baš tim redom i rangira. Osjećaju se napuštenima od svih, prepuštenima samima sebi da se bore s problemima koji nisu njihovi niti su ih uopće izazvali. Jer migranti se kao u lijevak spuštaju u Unsko-sansku županiju.
"Bišćani jesu solidarni ljudi, mi razumijemo da nisu ti migranti s nekom zlom namjerom došli nama raditi probleme. Oni su ovdje zbog spleta tih politika i kako da mi sad ovdje sami da riješimo njihovu situaciju. Nikako. Nisu se Bišćani pomirili s činjenicom da nam je država okrenula leđa, i to je ono što Bišćane najviše u ovoj situaciji boli i smeta - inertnost državnih institucija da se uključe u to jer sve su prepustili nama. A naša lokalna vlast nema nikakve ovlasti", kazuje Niha.
A Bihać je savršen za taj migrantski „game“, kako oni sami nazivaju svoje pokušaje da se preko Hrvatske i Slovenije dokopaju Italije i drugih zemalja zapadne Europe, gdje ih već čeka netko od rodbine ili prijatelja koji su tamo stigli u velikom valu 2014. ili nekad prije. Jer, ako su vremenski uvjeti dobri i ako ih policija ne presretne, za jednu noć oni prođu od Plješevice do Slovenije.
Oni to znaju i zato su ovdje. I dok je fokus svih na tom problemu, jer je nemoguće zanemariti tisuće ljudi koji su u Bihać stigli iz svih dijelova svijeta, dotle Bihać proživljava i dramu s iseljavanjem, kao i cijela regija. I Bišćani i Bišćanke migriraju, odlaze i oni trbuhom za kruhom, zauvijek, rasprodaju svoju imovinu.
"Sve je manji broj upisanih učenika i u osnovne i srednje škole, na fakultet pogotovo. Taj trend iseljavanja traje desetak godina i razlog tog iseljenja sigurno nije migrantska kriza. Ne idu ljudi odavde zbog migranata, jer i oni sami idu u migraciju, ljudi odlaze jer su nezadovoljni situacijom u cijeloj regiji", objašnjava nam Niha.
Nedaleko od Čardaka, ali opet uz rijeku Unu, susreli smo i Jasnu Duraković, mladu Bišćanku koja je s četverogodišnjim sinom Anesom iskoristila lijep dan i unsku obalu za igru i odmor.
Ne puštaju djecu u park
"Odlaze nam ljudi. Ja radim u školstvu, nisam za stalno primljena, stalno radim na ugovore. Svake godine zbog sve većeg odlaska djece teško mi je naći posao, ali migranti s tim nemaju veze, to se tiče situacije u BiH. A što se migranata tiče, tu je problem nastao jer njih puno dolazi, a naša vlast ne zna kud će s njima. Naša vlast nije znala ni što će s nama, kako riješiti problem nezaposlenosti i našeg odlaska, a sad su došli migranti i postali novi problem", govori ova mlada učiteljica.
"Ja osobno stvarno suosjećam s migrantima, nisu oni sad došli iz nekog bijesa da nam stvaraju probleme, mi smo im usput. Ali problema ima, ostavljaju smeće, uriniraju po cesti, no ima i naših takvih. To je problem odgoja i mentaliteta, ali mislim da je frustracija Bišćana i Bišćanki u tom pogledu ipak usmjerena prema vrhu države koji ništa ne poduzima. Mi živimo u blizini đačkog doma gdje su smještene migrantske obitelji, svakodnevno se viđamo i 99 posto njih je reklo da ne želi ostati ovdje, da žele ići dalje", govori nam Jasna koja kazuje i kako uvijek pomogne migrantima, da im hrane i vode, koliko može.
"No to je moje iskustvo, ja govorim za sebe jer ljudi stvarno masovno pričaju da se boje migranata, izaći ujutro u osam sati trčati kroz park. Ja se ne bojim, četiri sam godine ovdje provela u ratu, išla u školu pod granatama, nemam nikakvih loših iskustava s migrantima i osjećam se sigurno u svome gradu. No neki moji prijatelji ne slažu se s mojim mišljenjem. Oni imaju druga iskustva, ne puštaju djecu u park".
Neki se ne osjećaju sigurno
Jasna ističe i kako nema namjeru otići van, voli Bihać, kaže nam, i tu joj lijepo. I doista, lijep je to grad, a kad se krećete uz Unu i središtem grada, vidite uistinu dosta ljudi na ulicama, kafići su oko podneva bili puni, ali objasnili su nam da je dijaspora stigla na godišnji.
Šušur je, dakle, bio u gradu prošlog ponedjeljka, ulice pune, no kad se krene malo dalje od središta vidljive su posljedice iseljavanja. Posebno se na periferiji mnoge kuće prodaju, napuštene od vlasnika koji su sada u Njemačkoj, Skandinaviji, Italiji, ali kupaca baš i nema. A te kuće zatim privremeno popune i oni koji su na put prema Italiji, Skandinaviji i Njemačkoj krenuli iz od Bihaća tisućama kilometara udaljenih krajeva.
"I te napuštene kuće migranti onda devastiraju. To je taj odnos koji ja ne razumijem. Dakle, znam što ih goni na taj put, ali ne razumijem zbog čega neki od njih unište te kuće u kojima spavaju. I zbog toga se ja osjećam nesigurno u svome gradu. Nekoć je grad navečer vrvio životom, ali sada nema nikoga. Te kulturološke razlike su vidljive, neki od njih nemaju naviku počistiti smeće kad pojedu, bacaju smeće u našu Unu, našu svetinju, jer se to kod njih tako radi. A to onda ljude ljuti", govori 30-godišnji Edis Mujetić, mladi Bišćanin kojega smo prekinuli u košarci.
Edis se u svome gradu ne osjeća sigurno kao prije tri godine, a njegovu priču kao da potvrđuje dim iz napuštenog Doma umirovljenika, nekih pola kilometara dalje, koji su upravo zapalili migranti, a vatrogasci ubrzo ugasili požar.
Ne pale oni to namjerno, zapale vatru da skuhaju nešto, osuše odjeću ili slično pa zaborave, ostave vatru da gori. Edis smatra da taj nedostatak takta i osjetljivosti migranata prema imovini građana Bihaća priječi da situacija bude bolja.
"No oni su samo u prolazu. Njih ne zanima Bihać, njih ne zanima Bosna, njih mi ne zanimamo. Oni samo idu prema svom cilju", dodaje Edis.
Migranata ima po ulicama, no ne kao prije pola godine. Naime, sada se skrivaju od policije jer, koga zateknu, prebace u kamp Lipa južno od grada, a to migrantima ne odgovara jer je Bihać ipak bliži granici.
"Skrivaju se jer ih policija pokupi u minibus i vozi u kamp pa se tek kasno popodne i predvečer više pojavljuju", objašnjavaju nam bihaćki taksisti Alija, Enes, Tarzija i Mirsad dok čekaju svoje klijente.
Jedan kilometar, jedna marka – to im je tarifa, a zbog te povoljne cijene imaju posla. No zabranjeno im je voziti migrante.
"Dođu u grad, dignu novac u banci, odu u trgovine, opskrbe se i zašto ih mi sad ne bismo smjeli voziti nazad u kamp? Ne znam, i za korone su nam zabranili rad, kao zaraza je, a nije zaraza u trgovinama koje su pune", žale nam se taksisti kojima migranti probleme ne rade.
No kažu da je znalo biti incidenata, a najgore je kad se oni međusobno potuku. Naime, prema službenim informacijama u kampovima su nekoć u jednom trenutku bili pripadnici 74 etničke skupine od kojih mnoge imaju neraščišćenih međusobnih odnosa iz prošlosti. Pa su tražili da ih se razmjesti ili izdvoji najproblematičnije, no to se nije dogodilo pa je dolazilo do sukoba, tučnjava, ozljeđivanja pa i ubojstava.
"Nisu oni nama prijetnja. Nisu oni nikome baš nešto fizički loše napravili, pobiju se oni međusobno, kao što se i mi međusobno pobijemo. U bilo kojem trenutku, da to žele, njih pet-šest tisuća, koliko ih je uvijek u okolici, moglo bi odmah pregaziti grad. No oni to ne žele, oni samo žele dalje", kazuju taksisti koji potvrđuju i priče da od migranata mnogi zarađuju.
"Odite popodne u market Bingo ili bilo koji drugi, samo oni kupuju, nose pune vrećice. Pa i sve su apartmane popunili, frizeri imaju posla. Lažu kad kažu da nemaju koristi od njih, svi to imaju. Ostave oni novca ovdje dosta", kaže nam Mirsad.
Taksisti kazuju da se u Bosni nitko ni o čemu ne može dogovoriti, pa ni o nekoj zajedničkoj politici prema migrantskoj krizi. Sličan je stav i u gradskoj vijećnici.
"Nas to muči, to postaje sve veća mora za građane i nanijelo nam je štetu. Ja to uspoređujem s potresom. Ne možete ga zaustaviti, predvidjeti, spriječiti, gledate kako sačuvati živu glavu i iz toga izaći sa što manje štete i kako se što brže oporaviti. Ne treba zaboraviti da je to nekoliko tisuća potrošača, da je sada na prostoru grada najveći poslodavac migrantska kriza, kad se zbroje međunarodne organizacije, UN, Crveni križ – to je blizu 500 zaposlenih koji na tome rade. Da budem jasan, mi to ne želimo, ali pokušavamo izvući nešto pozitivno iz toga", govori nam nezavisni gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić i ističe da je sve ovo proizvod jednog licemjerja na mnogo razina.
Grad se polarizirao
"U Europskoj uniji govore o globalnoj migrantskoj krizi, a sav je teret na Bišćanima i Velikoj Kladuši. Nije to kriza čak ni u cijeloj BiH jer se svi migranti k nama slijevaju. Shvatio sam da je naša državna strategija jedino – šuti, nek’ uđu i pusti ih da odu pa da prođemo sa što manje posljedica. A to nije korektno jer su posljedice ovdje, u Unsko-sanskoj županiji. Srbija i Crna Gora gledaju da prevare BiH, Bosna gleda da prevari Hrvatsku, a Hrvatska ih vraća na crno jer, sutra kad ih vrate Talijani, Šveđani i bilo tko, vraćaju ih onome tko ih registrira prvi u EU. Svi gledaju da prevare onog koji je ispred njih, da samo prođu dalje. Ja ne ulazim u državnu politiku ni Srbije, ni Bosne, ni Hrvatske, ali to se lomi preko nas", ističe gradonačelnik koji se praktički cijeli mandat samo bavi migrantskom krizom iako su u tome ovlasti Grada Bihaća praktički nikakve.
Niti imaju pravosuđe, policiju ni inspekcije, a gradska uprava se većim dijelom već tri godine bavi samo migrantima. Sve ostalo praktički stoji.
"Republika Srpska ne želi nikako postupati prema njima, samo ih prevoze k nama", dodaje Fazlić kojemu je više puta došlo da podnese ostavku zbog situacije na koju ne može utjecati.
"Moram trpjeti ovu situaciju, kao i svi drugi stanovnici jer Bihać je na takvoj ruti. Mi smo i za rata išli tu preko SAO Krajine do slobodnog teritorija Hrvatske, koristili iste rute. Ja imam dvije kćeri od 18 i 19 godina i nije mi baš ugodno kad pomislim da ih moram pustiti u grad, a da će tamo zateći skupinu od 10 do 15 Afganistanaca ili Pakistanaca. Bilo je incidenata. No, i sad, unatoč svemu, nakon tri godine, većina ljudi pokušava razumjeti njih jer, kad vidite dijete, momka od 16 godina koji je pješice godinama hodao do ovdje, čovjek ne može ostati ravnodušan. No ljudi su ljutiti jer se ovo sve lomi na njihovim leđima".
Pitamo ga je li se ova situacija odrazila na investicije i kako sve to utječe na gospodarsku sliku grada.
"Nemamo veće gospodarske probleme zbog migranata, jedino što nam je turizam opao, ali više zbog korone. Sociološki gledano, mi smo se kao zajednica podijelili po ovom pitanju. Polarizira se sada naša zajednica i politička scena na pitanju migranata koji samo prođu dalje, svađamo se oko nečega što nema veze s nama. Pitanje jesmo li ili nismo za migrante je umjetno. Primarno je da su to ljudi. Kad bi se situacija u gradu promijenila pa prevladala ta ksenofobija i mržnja prema migrantima, ja bih istog časa podnio ostavku", ističe bihaćki gradonačelnik.
Kad će to sve stati i hoće li se Bihać se vratiti na staro, ne zna nitko. Tko zna i hoće li mladi Bišćani Alen, Elzad, Kenan i Abdulah, koje smo zatekli s Edisom na košarkaškom igralištu, dočekati završetak te krize u svome gradu. Naime, ovi mladići na jesen kreću u srednju školu, a nakon nje imaju plan:2 Nakon školovanja idemo van, nećemo ostati ovdje. I znaju oni već i kamo idu i kome, mladi Bišćani svoju su rutu već zacrtali preko otvorenih granica".
Redakcija im gleda na gradski park, mjesto gdje se migranti zadržavaju, tik uz ljepoticu Unu koja je bila i ostala linija života Bihaća, grada koji ove godine slavi 760 godina postojanja i koji puno toga slavnoga duguje svom geografskom položaju.
No ovaj put taj geografski položaj u tri godine doveo mu je više od 100.000 migranata sa svih strana svijeta, koji imaju samo jedan cilj – zapadnu Europu. Nitko od Bišćana s kojima smo razgovarali nije imao (pre)grubu riječ za migrante, nitko nije o njima govorio s mržnjom, no većini ipak smeta cijela situacija.
"Devedeset posto građana Bihaća je naviknuto, a 100 posto smo svi ogorčeni na tu situaciju", tako nam kaže jedan Bišćanin u prolazu.
Bišćani su ljutiti
Kulturološke su razlike, kažu nam domaćini, ipak prevelike. Ali više ih ljuti situacija koja je migrante dovela u Bihać nego oni sami. Trpe Bišćanke i Bišćani i traže razumijevanje za sebe i za grad koji tri godine najteže u regiji proživljava migrantsku krizu. Dakle, Bišćanke i Bišćani su ljutiti.
Na Sarajevo, na Europsku uniju, na Hrvatsku, pa u konačnici i na ponašanje nekih migranata. I ta se njihova ljutnja možda baš tim redom i rangira. Osjećaju se napuštenima od svih, prepuštenima samima sebi da se bore s problemima koji nisu njihovi niti su ih uopće izazvali. Jer migranti se kao u lijevak spuštaju u Unsko-sansku županiju.
"Bišćani jesu solidarni ljudi, mi razumijemo da nisu ti migranti s nekom zlom namjerom došli nama raditi probleme. Oni su ovdje zbog spleta tih politika i kako da mi sad ovdje sami da riješimo njihovu situaciju. Nikako. Nisu se Bišćani pomirili s činjenicom da nam je država okrenula leđa, i to je ono što Bišćane najviše u ovoj situaciji boli i smeta - inertnost državnih institucija da se uključe u to jer sve su prepustili nama. A naša lokalna vlast nema nikakve ovlasti", kazuje Niha.
A Bihać je savršen za taj migrantski „game“, kako oni sami nazivaju svoje pokušaje da se preko Hrvatske i Slovenije dokopaju Italije i drugih zemalja zapadne Europe, gdje ih već čeka netko od rodbine ili prijatelja koji su tamo stigli u velikom valu 2014. ili nekad prije. Jer, ako su vremenski uvjeti dobri i ako ih policija ne presretne, za jednu noć oni prođu od Plješevice do Slovenije.
Oni to znaju i zato su ovdje. I dok je fokus svih na tom problemu, jer je nemoguće zanemariti tisuće ljudi koji su u Bihać stigli iz svih dijelova svijeta, dotle Bihać proživljava i dramu s iseljavanjem, kao i cijela regija. I Bišćani i Bišćanke migriraju, odlaze i oni trbuhom za kruhom, zauvijek, rasprodaju svoju imovinu.
"Sve je manji broj upisanih učenika i u osnovne i srednje škole, na fakultet pogotovo. Taj trend iseljavanja traje desetak godina i razlog tog iseljenja sigurno nije migrantska kriza. Ne idu ljudi odavde zbog migranata, jer i oni sami idu u migraciju, ljudi odlaze jer su nezadovoljni situacijom u cijeloj regiji", objašnjava nam Niha.
Nedaleko od Čardaka, ali opet uz rijeku Unu, susreli smo i Jasnu Duraković, mladu Bišćanku koja je s četverogodišnjim sinom Anesom iskoristila lijep dan i unsku obalu za igru i odmor.
Ne puštaju djecu u park
"Odlaze nam ljudi. Ja radim u školstvu, nisam za stalno primljena, stalno radim na ugovore. Svake godine zbog sve većeg odlaska djece teško mi je naći posao, ali migranti s tim nemaju veze, to se tiče situacije u BiH. A što se migranata tiče, tu je problem nastao jer njih puno dolazi, a naša vlast ne zna kud će s njima. Naša vlast nije znala ni što će s nama, kako riješiti problem nezaposlenosti i našeg odlaska, a sad su došli migranti i postali novi problem", govori ova mlada učiteljica.
"Ja osobno stvarno suosjećam s migrantima, nisu oni sad došli iz nekog bijesa da nam stvaraju probleme, mi smo im usput. Ali problema ima, ostavljaju smeće, uriniraju po cesti, no ima i naših takvih. To je problem odgoja i mentaliteta, ali mislim da je frustracija Bišćana i Bišćanki u tom pogledu ipak usmjerena prema vrhu države koji ništa ne poduzima. Mi živimo u blizini đačkog doma gdje su smještene migrantske obitelji, svakodnevno se viđamo i 99 posto njih je reklo da ne želi ostati ovdje, da žele ići dalje", govori nam Jasna koja kazuje i kako uvijek pomogne migrantima, da im hrane i vode, koliko može.
"No to je moje iskustvo, ja govorim za sebe jer ljudi stvarno masovno pričaju da se boje migranata, izaći ujutro u osam sati trčati kroz park. Ja se ne bojim, četiri sam godine ovdje provela u ratu, išla u školu pod granatama, nemam nikakvih loših iskustava s migrantima i osjećam se sigurno u svome gradu. No neki moji prijatelji ne slažu se s mojim mišljenjem. Oni imaju druga iskustva, ne puštaju djecu u park".
Neki se ne osjećaju sigurno
Jasna ističe i kako nema namjeru otići van, voli Bihać, kaže nam, i tu joj lijepo. I doista, lijep je to grad, a kad se krećete uz Unu i središtem grada, vidite uistinu dosta ljudi na ulicama, kafići su oko podneva bili puni, ali objasnili su nam da je dijaspora stigla na godišnji.
Šušur je, dakle, bio u gradu prošlog ponedjeljka, ulice pune, no kad se krene malo dalje od središta vidljive su posljedice iseljavanja. Posebno se na periferiji mnoge kuće prodaju, napuštene od vlasnika koji su sada u Njemačkoj, Skandinaviji, Italiji, ali kupaca baš i nema. A te kuće zatim privremeno popune i oni koji su na put prema Italiji, Skandinaviji i Njemačkoj krenuli iz od Bihaća tisućama kilometara udaljenih krajeva.
"I te napuštene kuće migranti onda devastiraju. To je taj odnos koji ja ne razumijem. Dakle, znam što ih goni na taj put, ali ne razumijem zbog čega neki od njih unište te kuće u kojima spavaju. I zbog toga se ja osjećam nesigurno u svome gradu. Nekoć je grad navečer vrvio životom, ali sada nema nikoga. Te kulturološke razlike su vidljive, neki od njih nemaju naviku počistiti smeće kad pojedu, bacaju smeće u našu Unu, našu svetinju, jer se to kod njih tako radi. A to onda ljude ljuti", govori 30-godišnji Edis Mujetić, mladi Bišćanin kojega smo prekinuli u košarci.
Edis se u svome gradu ne osjeća sigurno kao prije tri godine, a njegovu priču kao da potvrđuje dim iz napuštenog Doma umirovljenika, nekih pola kilometara dalje, koji su upravo zapalili migranti, a vatrogasci ubrzo ugasili požar.
Ne pale oni to namjerno, zapale vatru da skuhaju nešto, osuše odjeću ili slično pa zaborave, ostave vatru da gori. Edis smatra da taj nedostatak takta i osjetljivosti migranata prema imovini građana Bihaća priječi da situacija bude bolja.
"No oni su samo u prolazu. Njih ne zanima Bihać, njih ne zanima Bosna, njih mi ne zanimamo. Oni samo idu prema svom cilju", dodaje Edis.
Migranata ima po ulicama, no ne kao prije pola godine. Naime, sada se skrivaju od policije jer, koga zateknu, prebace u kamp Lipa južno od grada, a to migrantima ne odgovara jer je Bihać ipak bliži granici.
"Skrivaju se jer ih policija pokupi u minibus i vozi u kamp pa se tek kasno popodne i predvečer više pojavljuju", objašnjavaju nam bihaćki taksisti Alija, Enes, Tarzija i Mirsad dok čekaju svoje klijente.
Jedan kilometar, jedna marka – to im je tarifa, a zbog te povoljne cijene imaju posla. No zabranjeno im je voziti migrante.
"Dođu u grad, dignu novac u banci, odu u trgovine, opskrbe se i zašto ih mi sad ne bismo smjeli voziti nazad u kamp? Ne znam, i za korone su nam zabranili rad, kao zaraza je, a nije zaraza u trgovinama koje su pune", žale nam se taksisti kojima migranti probleme ne rade.
No kažu da je znalo biti incidenata, a najgore je kad se oni međusobno potuku. Naime, prema službenim informacijama u kampovima su nekoć u jednom trenutku bili pripadnici 74 etničke skupine od kojih mnoge imaju neraščišćenih međusobnih odnosa iz prošlosti. Pa su tražili da ih se razmjesti ili izdvoji najproblematičnije, no to se nije dogodilo pa je dolazilo do sukoba, tučnjava, ozljeđivanja pa i ubojstava.
"Nisu oni nama prijetnja. Nisu oni nikome baš nešto fizički loše napravili, pobiju se oni međusobno, kao što se i mi međusobno pobijemo. U bilo kojem trenutku, da to žele, njih pet-šest tisuća, koliko ih je uvijek u okolici, moglo bi odmah pregaziti grad. No oni to ne žele, oni samo žele dalje", kazuju taksisti koji potvrđuju i priče da od migranata mnogi zarađuju.
"Odite popodne u market Bingo ili bilo koji drugi, samo oni kupuju, nose pune vrećice. Pa i sve su apartmane popunili, frizeri imaju posla. Lažu kad kažu da nemaju koristi od njih, svi to imaju. Ostave oni novca ovdje dosta", kaže nam Mirsad.
Taksisti kazuju da se u Bosni nitko ni o čemu ne može dogovoriti, pa ni o nekoj zajedničkoj politici prema migrantskoj krizi. Sličan je stav i u gradskoj vijećnici.
"Nas to muči, to postaje sve veća mora za građane i nanijelo nam je štetu. Ja to uspoređujem s potresom. Ne možete ga zaustaviti, predvidjeti, spriječiti, gledate kako sačuvati živu glavu i iz toga izaći sa što manje štete i kako se što brže oporaviti. Ne treba zaboraviti da je to nekoliko tisuća potrošača, da je sada na prostoru grada najveći poslodavac migrantska kriza, kad se zbroje međunarodne organizacije, UN, Crveni križ – to je blizu 500 zaposlenih koji na tome rade. Da budem jasan, mi to ne želimo, ali pokušavamo izvući nešto pozitivno iz toga", govori nam nezavisni gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić i ističe da je sve ovo proizvod jednog licemjerja na mnogo razina.
Grad se polarizirao
"U Europskoj uniji govore o globalnoj migrantskoj krizi, a sav je teret na Bišćanima i Velikoj Kladuši. Nije to kriza čak ni u cijeloj BiH jer se svi migranti k nama slijevaju. Shvatio sam da je naša državna strategija jedino – šuti, nek’ uđu i pusti ih da odu pa da prođemo sa što manje posljedica. A to nije korektno jer su posljedice ovdje, u Unsko-sanskoj županiji. Srbija i Crna Gora gledaju da prevare BiH, Bosna gleda da prevari Hrvatsku, a Hrvatska ih vraća na crno jer, sutra kad ih vrate Talijani, Šveđani i bilo tko, vraćaju ih onome tko ih registrira prvi u EU. Svi gledaju da prevare onog koji je ispred njih, da samo prođu dalje. Ja ne ulazim u državnu politiku ni Srbije, ni Bosne, ni Hrvatske, ali to se lomi preko nas", ističe gradonačelnik koji se praktički cijeli mandat samo bavi migrantskom krizom iako su u tome ovlasti Grada Bihaća praktički nikakve.
Niti imaju pravosuđe, policiju ni inspekcije, a gradska uprava se većim dijelom već tri godine bavi samo migrantima. Sve ostalo praktički stoji.
"Republika Srpska ne želi nikako postupati prema njima, samo ih prevoze k nama", dodaje Fazlić kojemu je više puta došlo da podnese ostavku zbog situacije na koju ne može utjecati.
"Moram trpjeti ovu situaciju, kao i svi drugi stanovnici jer Bihać je na takvoj ruti. Mi smo i za rata išli tu preko SAO Krajine do slobodnog teritorija Hrvatske, koristili iste rute. Ja imam dvije kćeri od 18 i 19 godina i nije mi baš ugodno kad pomislim da ih moram pustiti u grad, a da će tamo zateći skupinu od 10 do 15 Afganistanaca ili Pakistanaca. Bilo je incidenata. No, i sad, unatoč svemu, nakon tri godine, većina ljudi pokušava razumjeti njih jer, kad vidite dijete, momka od 16 godina koji je pješice godinama hodao do ovdje, čovjek ne može ostati ravnodušan. No ljudi su ljutiti jer se ovo sve lomi na njihovim leđima".
Pitamo ga je li se ova situacija odrazila na investicije i kako sve to utječe na gospodarsku sliku grada.
"Nemamo veće gospodarske probleme zbog migranata, jedino što nam je turizam opao, ali više zbog korone. Sociološki gledano, mi smo se kao zajednica podijelili po ovom pitanju. Polarizira se sada naša zajednica i politička scena na pitanju migranata koji samo prođu dalje, svađamo se oko nečega što nema veze s nama. Pitanje jesmo li ili nismo za migrante je umjetno. Primarno je da su to ljudi. Kad bi se situacija u gradu promijenila pa prevladala ta ksenofobija i mržnja prema migrantima, ja bih istog časa podnio ostavku", ističe bihaćki gradonačelnik.
Kad će to sve stati i hoće li se Bihać se vratiti na staro, ne zna nitko. Tko zna i hoće li mladi Bišćani Alen, Elzad, Kenan i Abdulah, koje smo zatekli s Edisom na košarkaškom igralištu, dočekati završetak te krize u svome gradu. Naime, ovi mladići na jesen kreću u srednju školu, a nakon nje imaju plan:2 Nakon školovanja idemo van, nećemo ostati ovdje. I znaju oni već i kamo idu i kome, mladi Bišćani svoju su rutu već zacrtali preko otvorenih granica".
