U poznatom splitskom restoranu domaća gošća u društvu sina, zadovoljna više rižotom nego njegovom cijenom od 90 kuna, dolazi ipak ponovno sutra u istog ugostitelja, ali ovaj put s prijateljima iz inozemstva.
Za stolom se razgovara francuski i talijanski, a račun koji za isti rižot plaćaju ovaj put je – 120 kuna! Razlika u cijeni je zato što je gošća dan prije sa sinom govorila hrvatski, što joj je osiguralo popust od 30 posto, dok je sutradan jezik komunikacije bio strani. A to je razlog da rižot bude 30 posto skuplji!
Ta situacija dnevno se ponavlja u obalnim dijelovima Hrvatske u turističkoj sezoni, građani o tome pričaju, svi se nad tim već nekoliko godina tobože zgražaju, kritiziraju i prozivaju, ali se ništa ne mijenja, piše Slobodna Dalamacija.
“Mi platimo puni PDV”
Štoviše, nakon što su se, najprije u Dubrovniku, a potom i u drugim turističkim dijelovima Hrvatske ugostitelji dosjetili dvostrukih cijena kao načina kako da “oderu” strance, a pri tome ne ugroze promet domaćih gostiju koji ne mogu platiti tolike iznose, taj način poslovanja toliko se udomaćio da je gotovo postao – legalan.
Uzalud iz nadležnih ministarstava i inspekcija tvrde da se radi o kršenju nekoliko hrvatskih zakona i Direktive Europskog parlamenta i vijeća o uslugama na unutarnjem tržištu (iz 2006. godine), koja je ugrađena i u naše zakone, sve to ne znači ništa. Na prste doslovno jedne ruke mogu se nabrojiti ugostitelji koji su zbog takvog prekršaja kažnjeni, jer takav “status quo”, čini se, odgovara svima pa se i u kontrolama, kažu sami ugostitelji, benevolentno gleda na popuste domaćim gostima.
Uostalom, ako ih oni sami ne prijave, tko će za njih znati?
Domaći gosti mogu tako i dalje ispijati svoje kave i piva po “normalnim” cijenama, a stranci i tako ne znaju koliko konobar susjednom stolu naplati istu uslugu. I svi su sretni.
Ne čudi zato da je lakše pronaći ugostiteljski objekt u Hrvatskoj koji ne primjenjuje praksu dvojnih cijena za strance i domaće, nego obrnuto. Radi se o tome da su na cjeniku usluga restorana i kafića istaknute cijene koje su prilagođene standardu dobrostojećih stranaca i pokušavaju se približiti onima u EU-u za sličnu uslugu.
Tako se rižoti naplaćuju po 120 kuna, pizze po 100 i više kuna, pivo 40 kuna, čaša vina 45 kuna, sitna frigana riba porcija 90 kuna, dva jaja sa šunkom 100 kuna, kuglica sladoleda 12 kuna, cappuccino 35 kuna…
Koliki popust? A ono…
Kako je jasno da takve iznose svojim standardom ne mogu pratiti domaći građani, to im ugostitelji na licu mjesta odobravaju na te iznose popust od 10 do 30 posto, ovisno o procjeni.
Pri tome krše Direktivu Europskog parlamenta, po kojoj se na primatelja usluge ne smiju primjenjivati diskriminirajući zahtjevi uvjetovani državljanstvom ili mjestom prebivališta, osim u “slučajevima kada su objektivno opravdani različiti uvjeti pristupa usluzi”.
Istovremeno naš Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti propisuje obvezu isticanja službenog cjenika usluga na hrvatskom i najmanje jednom od svjetskih jezika koji se mora nalaziti na istaknutom mjestu te biti vidljiv i primjenjiv svim gostima.
Istina je, mi dajemo popuste domaćim gostima da ih ne izgubimo u sezoni zbog većih cijena. U fiskalnu blagajnu tučemo puni iznos iz cjenika i na njega plaćamo porez. Popust koji dajemo gostima ide na naš račun, od naše zarade koje se odričemo u korist domaćeg gosta. Time želimo zadržati stalne goste, a postotak “popusta” određujemo po procjeni, nema pravila.
Svi vam tako rade, računovođe nam kažu da tako smijemo jer to nije izričito zabranjeno pa je u nekoj “sivoj” zoni.
Inspektori nam dolaze, pregledavaju svaki svoj djelokrug rada, ali nikad nismo platili kaznu zbog toga, priča nam poznati ugostitelj iz Makarske koji, logično, želi ostati anoniman.
Ja uopće ne razumijem taj način rada niti znam kako oni to provode kroz fiskalnu kasu. Ne može se ista usluga u isto vrijeme naplaćivati po različitim cijenama. Ako je popust u nekom razdoblju dana, on mora biti za sve isti. To je antireklama našem ugostiteljstvu i ja po cijenu gubitka ne bih to nikad radio. To je varanje i degradiranje stranaca i zabranio bih raditi takvim ugostiteljima, izričit je Stipe Knežević, dugogodišnji ugostitelj iz Zadra, koji kaže da misli da je u njegovu gradu malo ugostitelja koji tako varaju goste.
Naime, zakonske odredbe kažu da ako trgovac ili ugostitelj želi ponuditi neki popust gostu, o tome je dužan obavijestiti sve kupce i javno obznaniti tko i pod kojim uvjetima ima pravo ostvarivanja popusta. Ugostitelji su dužni na vidljivom mjestu istaknuti redovnu cijenu i onu “s popustom”.
Mladina: To je nered
Za neisticanje cijene s popustom pravnim osobama prijeti kazne od 10 tisuća do 100 tisuća kuna, dok je za kršenje ugostiteljskih propisa iz nadležnosti Turističke inspekcije propisana kazna od 3 tisuće do 50 tisuća kuna.
Propisi iz gospodarskog poslovanja kažu da je određivanje popusta za goste jasno propisano Zakonom o pravu potrošača, ali nisu predviđeni slučajevi davanja popusta po nacionalnoj osnovi jer bi to predstavljalo diskriminaciju.
Ugostitelj može tijekom dana ili tjedna imati neke sate ili dane (happy hour) kada neke usluge daje po nižim cijenama, ali to mora biti objavljeno i za sve, a ne samo za domaće goste, kažu propisi.
Ja sam izričito protiv takve prakse jer šteti svim ozbiljnim ugostiteljima, uvodi nered i ostavlja ružnu sliku. Pa kako može Nijemcu za mojim stolom obrok biti skuplji 30 posto od nekoga domaćeg koji jede istu stvar za drugim stolom, samo zato što je stranac?! To je sramota i prijevara ugostitelja koji naplaćuju nerealno visoke cijene i varaju strance, a domaće se ne usude, pa to zovu “popustom”. I oni se tobože brinu o domaćim gostima?! Ma pustite te priče, nitko ne daje gostu od svoje zarade, to je laž, decidiran je Milivoj Mladina, splitski ugostitelj dugog staža, napominjući da su cijene nekih ugostitelja u sezoni bezobrazno prenapuhane radi zarade.
Iako ni turistički svijet, osobito Mediterana, nije imun na “lov u mutnome” kada su naplate ugostitelja u pitanju, saznali smo da jedino Bugarska i u nekim turističkim dijelovima Crna Gora imaju sličnu logiku ugostitelja, dok svi ostali nađu načina da eventualnu razliku u cijeni iste usluge (najčešće kava, pizza) opravdaju pogledom, terasom, porculanskom šalicom ili ekskluzivnim dijelom grada…
Na Jadranu su to riješili puno jednostavnije – “odoka”, temeljem jezika koji govore gosti.
Za stolom se razgovara francuski i talijanski, a račun koji za isti rižot plaćaju ovaj put je – 120 kuna! Razlika u cijeni je zato što je gošća dan prije sa sinom govorila hrvatski, što joj je osiguralo popust od 30 posto, dok je sutradan jezik komunikacije bio strani. A to je razlog da rižot bude 30 posto skuplji!
Ta situacija dnevno se ponavlja u obalnim dijelovima Hrvatske u turističkoj sezoni, građani o tome pričaju, svi se nad tim već nekoliko godina tobože zgražaju, kritiziraju i prozivaju, ali se ništa ne mijenja, piše Slobodna Dalamacija.
“Mi platimo puni PDV”
Štoviše, nakon što su se, najprije u Dubrovniku, a potom i u drugim turističkim dijelovima Hrvatske ugostitelji dosjetili dvostrukih cijena kao načina kako da “oderu” strance, a pri tome ne ugroze promet domaćih gostiju koji ne mogu platiti tolike iznose, taj način poslovanja toliko se udomaćio da je gotovo postao – legalan.
Uzalud iz nadležnih ministarstava i inspekcija tvrde da se radi o kršenju nekoliko hrvatskih zakona i Direktive Europskog parlamenta i vijeća o uslugama na unutarnjem tržištu (iz 2006. godine), koja je ugrađena i u naše zakone, sve to ne znači ništa. Na prste doslovno jedne ruke mogu se nabrojiti ugostitelji koji su zbog takvog prekršaja kažnjeni, jer takav “status quo”, čini se, odgovara svima pa se i u kontrolama, kažu sami ugostitelji, benevolentno gleda na popuste domaćim gostima.
Uostalom, ako ih oni sami ne prijave, tko će za njih znati?
Domaći gosti mogu tako i dalje ispijati svoje kave i piva po “normalnim” cijenama, a stranci i tako ne znaju koliko konobar susjednom stolu naplati istu uslugu. I svi su sretni.
Ne čudi zato da je lakše pronaći ugostiteljski objekt u Hrvatskoj koji ne primjenjuje praksu dvojnih cijena za strance i domaće, nego obrnuto. Radi se o tome da su na cjeniku usluga restorana i kafića istaknute cijene koje su prilagođene standardu dobrostojećih stranaca i pokušavaju se približiti onima u EU-u za sličnu uslugu.
Tako se rižoti naplaćuju po 120 kuna, pizze po 100 i više kuna, pivo 40 kuna, čaša vina 45 kuna, sitna frigana riba porcija 90 kuna, dva jaja sa šunkom 100 kuna, kuglica sladoleda 12 kuna, cappuccino 35 kuna…
Koliki popust? A ono…
Kako je jasno da takve iznose svojim standardom ne mogu pratiti domaći građani, to im ugostitelji na licu mjesta odobravaju na te iznose popust od 10 do 30 posto, ovisno o procjeni.
Pri tome krše Direktivu Europskog parlamenta, po kojoj se na primatelja usluge ne smiju primjenjivati diskriminirajući zahtjevi uvjetovani državljanstvom ili mjestom prebivališta, osim u “slučajevima kada su objektivno opravdani različiti uvjeti pristupa usluzi”.
Istovremeno naš Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti propisuje obvezu isticanja službenog cjenika usluga na hrvatskom i najmanje jednom od svjetskih jezika koji se mora nalaziti na istaknutom mjestu te biti vidljiv i primjenjiv svim gostima.
Istina je, mi dajemo popuste domaćim gostima da ih ne izgubimo u sezoni zbog većih cijena. U fiskalnu blagajnu tučemo puni iznos iz cjenika i na njega plaćamo porez. Popust koji dajemo gostima ide na naš račun, od naše zarade koje se odričemo u korist domaćeg gosta. Time želimo zadržati stalne goste, a postotak “popusta” određujemo po procjeni, nema pravila.
Svi vam tako rade, računovođe nam kažu da tako smijemo jer to nije izričito zabranjeno pa je u nekoj “sivoj” zoni.
Inspektori nam dolaze, pregledavaju svaki svoj djelokrug rada, ali nikad nismo platili kaznu zbog toga, priča nam poznati ugostitelj iz Makarske koji, logično, želi ostati anoniman.
Ja uopće ne razumijem taj način rada niti znam kako oni to provode kroz fiskalnu kasu. Ne može se ista usluga u isto vrijeme naplaćivati po različitim cijenama. Ako je popust u nekom razdoblju dana, on mora biti za sve isti. To je antireklama našem ugostiteljstvu i ja po cijenu gubitka ne bih to nikad radio. To je varanje i degradiranje stranaca i zabranio bih raditi takvim ugostiteljima, izričit je Stipe Knežević, dugogodišnji ugostitelj iz Zadra, koji kaže da misli da je u njegovu gradu malo ugostitelja koji tako varaju goste.
Naime, zakonske odredbe kažu da ako trgovac ili ugostitelj želi ponuditi neki popust gostu, o tome je dužan obavijestiti sve kupce i javno obznaniti tko i pod kojim uvjetima ima pravo ostvarivanja popusta. Ugostitelji su dužni na vidljivom mjestu istaknuti redovnu cijenu i onu “s popustom”.
Mladina: To je nered
Za neisticanje cijene s popustom pravnim osobama prijeti kazne od 10 tisuća do 100 tisuća kuna, dok je za kršenje ugostiteljskih propisa iz nadležnosti Turističke inspekcije propisana kazna od 3 tisuće do 50 tisuća kuna.
Propisi iz gospodarskog poslovanja kažu da je određivanje popusta za goste jasno propisano Zakonom o pravu potrošača, ali nisu predviđeni slučajevi davanja popusta po nacionalnoj osnovi jer bi to predstavljalo diskriminaciju.
Ugostitelj može tijekom dana ili tjedna imati neke sate ili dane (happy hour) kada neke usluge daje po nižim cijenama, ali to mora biti objavljeno i za sve, a ne samo za domaće goste, kažu propisi.
Ja sam izričito protiv takve prakse jer šteti svim ozbiljnim ugostiteljima, uvodi nered i ostavlja ružnu sliku. Pa kako može Nijemcu za mojim stolom obrok biti skuplji 30 posto od nekoga domaćeg koji jede istu stvar za drugim stolom, samo zato što je stranac?! To je sramota i prijevara ugostitelja koji naplaćuju nerealno visoke cijene i varaju strance, a domaće se ne usude, pa to zovu “popustom”. I oni se tobože brinu o domaćim gostima?! Ma pustite te priče, nitko ne daje gostu od svoje zarade, to je laž, decidiran je Milivoj Mladina, splitski ugostitelj dugog staža, napominjući da su cijene nekih ugostitelja u sezoni bezobrazno prenapuhane radi zarade.
Iako ni turistički svijet, osobito Mediterana, nije imun na “lov u mutnome” kada su naplate ugostitelja u pitanju, saznali smo da jedino Bugarska i u nekim turističkim dijelovima Crna Gora imaju sličnu logiku ugostitelja, dok svi ostali nađu načina da eventualnu razliku u cijeni iste usluge (najčešće kava, pizza) opravdaju pogledom, terasom, porculanskom šalicom ili ekskluzivnim dijelom grada…
Na Jadranu su to riješili puno jednostavnije – “odoka”, temeljem jezika koji govore gosti.
