Uz Divin lik barem mi Ramljaci i Ramkinje možemo probuditi najzdravije emocije i vjernički razvijati emocionalnu inteligenciju, te u svijetu proračunatosti i bahatosti pokazati sposobnost da nas dodirnu ljudske sudbine.
Diva je tiha, nenametljiva, može ju se lako zanemariti, gurnuti u zaborav, u svijet fikcije, neobvezatne igre…
Možda nam je Bog ipak poslao Divu da nas uznemiruje sve dok ne naučimo novi oblik susretanja i poželimo odnose iz kojih se stvari vide šire od pogleda očiju punih straha, mržnje, interesa,… i svih blokada u koje smo se zapetljali.
Ovogodišnji Divan dan prepun je pitanja i zebnje ne toliko za našu budućnost, jer ona je na sreću ipak u Božjim rukama, već o lakoći odustajanja od brige za sadašnjost u kojoj se događa urušavanje mnogih vrijednosti i naših odnosa, koje promatramo kao paralizirani, dok nam sudbinu, kako izgleda, drugi kroje.
Zamolili smo fra Miju Džolana da za naš portal u povodu Divina dana odgovori na nekoliko pitanja:
Poštovani fra Mijo, sada već daleke 1998. angažirali ste Kuzmu Kovačića, vrsnog hrvatskog akademskog kipara da se uhvati, za nas u Rami najosjetljivije i najnježnije teme Dive Grabovčeve. Kipove je uhvatila patina, postaju svakim danom sve ljepši. Jeste li zadovoljni s rješenjima i je li u Rami i šire uspostavljena komunikacija s Divom i njezinom porukom?
Poetika Kuzme Kovačića došla je upravo u njegovim skulpturama Dive i Gospe do punog izražaja. Dvije identične skulpture Dive izlivene su u bronci, jedna je postavljena u perivoju Franjevačkog samostana na Šćitu, a druga na samom Divinu grobu zajedno s križem.
Obje skulpture, kako rekoste, reagiraju na vrijeme i okoliš prekrasnom patinom, mjestimice se sjaje od dodira i poljubaca. Odolijevaju svim vremenima poput Divina tijela, koje čeka uskrsnuće u mirisnoj i legendarnoj Vran-planini. No, u međuvremenu i ove skulpture strpljivo čekaju da se netko od nas pred njima zaustavi i da krene neka duboko nježna priča o sudbini i patnji svih nas u Rami i drugim hrvatskim zavičajima u BiH.
Tko uđe u ovu komunikaciju više mu pitanja i muka stradanje mlade djevojke, sestre, moguće zaručnice nije određeno začaranim krugom mržnje i osvete…. Sva poruka zgusnuta je u jednu misao kršćanske vjere, kao parafraza Ivana Evanđeliste odlivena kao dio skulpture: Zlo u mraku ima oči, na svjetlu oslijepi. Divi, daru svjetla, zahvalna Rama 1998.
Odjednom pred promatrača izranja možda dugo traženo rješenje, kao odgovor na pretrpljeno zlo: smisao brige za one koje ljubimo sastoji se u širenju svjetla… jer bez toga zlo se uvlači u sve pore života. Njime ne mora biti zahvaćen samo nasilni „Turčin“. Nitko bez pomoći Svjetla ne odolijeva mraku. Čovjeku je bolnije ako strada od svoga.
Ima još jedno Kuzmino rješenje, koje je estetski također visokog dosega, ali budući da se nalazi u vratima s istočene strane crkve na Šćitu, manje je primijećeno: Diva je na tim vratima u grobu, njezin cuko kao da nešto pokušava činiti, njezine ovce su se natiskale na rub groba, obrisi Vrana i miris šumskih trava skoro da se mogu omirisati. Pored vrata na katedrali u Hvaru ovo je Kuzmino remek djelo.
Ova vrata povezuju sadašnjost i godinu 1687. Kroz tadašnja Gospina vrata, po legendi, izišli su fratri, narod i kroz ta vrata iznijeli Gospinu sliku te krenuli na put bez sna u Cetinsku krajinu, netom oslobođenu od Turaka, u Dugopolje, Klis, Split dok se nisu skrasili u Sinju.
Odlučili smo 1998. ova vrata postaviti tako da se ona više ne otvaraju i ne sluteći da će ta simbolična poruku postati najaktualnije političko pitanje današnjice.
Simbolički smo autoritetom dviju važnih žena za našu duhovnost, Gospe s nutarnje strane i Dive s vanjske strne vrata, htjeli izreći poruku i zavjet: Nikada više egzodusa iz Rame.
Možda je došlo vrijeme da zbilja svi koji obnašaju službe društvenog, političkog i vjerskog značenja, da svi kojima su Diva i Gospa autoritet obnovimo ovaj zavjet, kako ne bismo propustili ono što možemo učiniti za opstanak Hrvata u Rami, jer se radi o tome da smo mi ovdje opstajali i odlazili ne zbog kruha, već radi nečeg elementarnijeg od kruha.
Vaš tekst koji svake godine izgovara jedna od ramskih djevojaka kao pozdrav na početku mise, s naslovom „Govori vam vaša Diva“ postao je nezaobilazni uvod u slavlje Divina dana, koji uvijek iznova probudi one najdublje emocije. Što mislite danas o tome?
Tekst je nastao u jednom hipu: trebalo je imati neki scenarij za otvaranje Divina spomenika i uvod u misu i onda je to došlo spontano. Nisam neki poeta, ali sam tada osjetio da je poezija doista nešto što te ponese i što se ne da kontrolirati.
Ideja je bila da se svake godine raspiše natječaj za taj uvodni pozdrav. Jedanput je čitan dobar tekst fra Ante Marića. Šteta da nismo tu ideju realizirali. Danas bismo imali vrijednu zbirku poezije.
Ono što mi pada na pamet danas jest da sve djevojke koje su igrale ulogu Dive budu zapisane u posebnu knjigu, da se jednom sve okupe u samostanu na Šćitu i da im se dodijeli neki znak zahvalnosti i sjećanja, tako da se ta uloga Dive počne doživljavati kao čast.
Divine vrednote u usporedbi s vrednotama današnjih mladih ljudi?
Ono što bismo u najkraćem mogli izvući kao Divin svijet vrednota jest da je ona život shvaćala kao dar. Ona se doživljavala kao plod Božjeg dara i ljubavi svojih roditelja.
Jasno da je kao mlada djevojka maštala o tome kako uzvratiti na taj dar: nema normalnijeg ni ljepšeg odgovara na dar kao što je dar novog života.
Ovakvim stavom Diva odgovara i na pitanje današnjih vrednota kod mladih ljudi. Sva problematika današnjih mladih ljudi svodi se na pitanje biti premet ili biti osoba. Bog nas tretira kao osobe. Čim nas je Bog pozvao u postojanje, mi smo postali osoba u procesu rasta u slobodi, znanju, punini…
Današnja potrošačka kultura nametnula je Divnim sestrama i braći teret izbora dviju vrsta slobode koje se ogledaju u današnjim raspravama o odlukama između "pro life" (za život) i "pro choice" (za izbor) slobode.
Mladima treba pomoći da razumiju da je odluka "pro life", odluka za hod s Bogom, jer potvrditi život može se s Bogom na bezbroj načina, čak i smrću poput Dive. U Divi smrt nije ugušila ljubav prema životu, dok je odluka "pro choice" obmana da se radi o slobodi izbora, jer se radi o grubo sebičnom raspolaganju nježnim, nebranjivim životom, o uklanjanje života iz majke, ubijanju života u majci da bismo je navodno oslobodili tereta. A taj teret je nešto najljepše, dar koji je u svim situacijama i osobnim prilikama dobro došao. Možda bi se ova tema mogla naći kao vrlo važna u Divnoj školi slobode.
Je li vrijeme poći na Divin grob?
Ovim pitanjem prisjećamo se kako nam u trenutku krize odrastanja treba učitelj, učiteljica, smjerokaz… netko tko će se radovati našem odrastanju.
Naše ramske majke imale su oštro oko i bdjele su s ljubavlju nad rastom i sazrijevanjem svoje djece. Bez pedagoških znanosti znale su da postoji trenutak kada u sebi, u savjesti treba naći autoritet za svoje životne korake. Taj autoritet ne može bit bilo tko, već netko poput Dive. U narodnoj predaji zapamćen je taj trenutak i savjet brižnih majki kad su primjećivale kako im dijete sazrijeva u ženu ili muškarca: Dite moje vrime ja da pođeš na Divin grob.
Teško da se bilo gdje može naći tako jasna pedagogija, koja svoje najdraže upućuje u široki svijet odnosa, u svijesti da samo jedan odnos, onaj s Bogom ili onaj koji se može naučiti u Divnoj školi, garantira da će to dijete makar i uz padove ostati uspravno.
Ova brižna majčinska pedagogija nije ništa manje važna za odrasle ljude, čije majke su već odavno s Divom, tako da svi mogu krenuti u susret u obnovu zavjeta, što mi kršćani uvijek i doživljavamo kao aktiviranje u realnom životu činjenice da smo kršteni, uronjeni u misterij Kristova života i smrti, u kojem tek i Divin život poprima dublji smisao, te ga tako ne definira nikakva povijesna tragedija.
Je li naivno ili pak razumno nastojati u našim modernim obiteljima prakticirati pedagogiju Divine obitelji?
Odgoj u slobodi i za slobodu nalazi se u temelju biblijske slike čovjeka, a narodna predaja svjedoči da je ona prakticirana u obitelji Grabovac.
Ono što upada u oči jest da su roditelji Luka i Luce, makar su strepili nad sudbinom svoga djeteta, u političkom ambijentu totalne nesigurnosti i nezaštićenosti ipak činili sve da svoju Divu odgoje u slobodi i za slobodu. Ljepota ženama u takvim situacijama, kad ju se ne priznaje kao subjekt, osobu, nije bila saveznik njezinoj sreći.
Kod Dive vidimo tu „opasnu“ vanjsku ljepotu, ali i onu nutarnju ljepotu koju najbliže možemo opisati pojmovima mira, dara, dostojanstva, slobode, zaštićenosti dubokim uvjerenjem da je ljubljena do Boga i ljudi oko nje.
S takvim ljudima se ne može manipulirati, njih se ne može kupiti, ucijeniti, njih se ne može učinit nesigurnim posramljivanjem… obmanama…
Dakle, ne samo da je obitelj Grabovac posvjedočila dobru i modernu pedagogiju, već čini se i jedinu koja odgaja za radost i odluke dostojne slobodna čovjeka.
Koja je poruka ovogodišnjeg Divina dana?
Čitat ćemo odlomak iz Matejeva Evanđelja 10,37-42 i izvući za razmišljanje rečenicu: Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Kako je moguće ovu poruku razumjeti kao radosnu vijest naočigled patnji i stradanju nedužnih i čistih poput Dive? Ili, pretočeno u suvremeno akutno pitanje naše civilizacije: kako se ophoditi sa zlom, a da nas ono ne pobijedi i ne zatruje?
Iskreno se zahvaljujemo našem fra Miji na ugodnom razgovoru, otvorenosti i pristupačnosti, te Vas sve i ovim putem pozivamo da u nedjelju posjetimo Divin grob i pomolimo se Bogu na Njegov i Divin dan.
Diva je tiha, nenametljiva, može ju se lako zanemariti, gurnuti u zaborav, u svijet fikcije, neobvezatne igre…
Možda nam je Bog ipak poslao Divu da nas uznemiruje sve dok ne naučimo novi oblik susretanja i poželimo odnose iz kojih se stvari vide šire od pogleda očiju punih straha, mržnje, interesa,… i svih blokada u koje smo se zapetljali.
Ovogodišnji Divan dan prepun je pitanja i zebnje ne toliko za našu budućnost, jer ona je na sreću ipak u Božjim rukama, već o lakoći odustajanja od brige za sadašnjost u kojoj se događa urušavanje mnogih vrijednosti i naših odnosa, koje promatramo kao paralizirani, dok nam sudbinu, kako izgleda, drugi kroje.
Zamolili smo fra Miju Džolana da za naš portal u povodu Divina dana odgovori na nekoliko pitanja:
Poštovani fra Mijo, sada već daleke 1998. angažirali ste Kuzmu Kovačića, vrsnog hrvatskog akademskog kipara da se uhvati, za nas u Rami najosjetljivije i najnježnije teme Dive Grabovčeve. Kipove je uhvatila patina, postaju svakim danom sve ljepši. Jeste li zadovoljni s rješenjima i je li u Rami i šire uspostavljena komunikacija s Divom i njezinom porukom?
Poetika Kuzme Kovačića došla je upravo u njegovim skulpturama Dive i Gospe do punog izražaja. Dvije identične skulpture Dive izlivene su u bronci, jedna je postavljena u perivoju Franjevačkog samostana na Šćitu, a druga na samom Divinu grobu zajedno s križem.
Obje skulpture, kako rekoste, reagiraju na vrijeme i okoliš prekrasnom patinom, mjestimice se sjaje od dodira i poljubaca. Odolijevaju svim vremenima poput Divina tijela, koje čeka uskrsnuće u mirisnoj i legendarnoj Vran-planini. No, u međuvremenu i ove skulpture strpljivo čekaju da se netko od nas pred njima zaustavi i da krene neka duboko nježna priča o sudbini i patnji svih nas u Rami i drugim hrvatskim zavičajima u BiH.
Tko uđe u ovu komunikaciju više mu pitanja i muka stradanje mlade djevojke, sestre, moguće zaručnice nije određeno začaranim krugom mržnje i osvete…. Sva poruka zgusnuta je u jednu misao kršćanske vjere, kao parafraza Ivana Evanđeliste odlivena kao dio skulpture: Zlo u mraku ima oči, na svjetlu oslijepi. Divi, daru svjetla, zahvalna Rama 1998.
Odjednom pred promatrača izranja možda dugo traženo rješenje, kao odgovor na pretrpljeno zlo: smisao brige za one koje ljubimo sastoji se u širenju svjetla… jer bez toga zlo se uvlači u sve pore života. Njime ne mora biti zahvaćen samo nasilni „Turčin“. Nitko bez pomoći Svjetla ne odolijeva mraku. Čovjeku je bolnije ako strada od svoga.
Ima još jedno Kuzmino rješenje, koje je estetski također visokog dosega, ali budući da se nalazi u vratima s istočene strane crkve na Šćitu, manje je primijećeno: Diva je na tim vratima u grobu, njezin cuko kao da nešto pokušava činiti, njezine ovce su se natiskale na rub groba, obrisi Vrana i miris šumskih trava skoro da se mogu omirisati. Pored vrata na katedrali u Hvaru ovo je Kuzmino remek djelo.
Ova vrata povezuju sadašnjost i godinu 1687. Kroz tadašnja Gospina vrata, po legendi, izišli su fratri, narod i kroz ta vrata iznijeli Gospinu sliku te krenuli na put bez sna u Cetinsku krajinu, netom oslobođenu od Turaka, u Dugopolje, Klis, Split dok se nisu skrasili u Sinju.
Odlučili smo 1998. ova vrata postaviti tako da se ona više ne otvaraju i ne sluteći da će ta simbolična poruku postati najaktualnije političko pitanje današnjice.
Simbolički smo autoritetom dviju važnih žena za našu duhovnost, Gospe s nutarnje strane i Dive s vanjske strne vrata, htjeli izreći poruku i zavjet: Nikada više egzodusa iz Rame.
Možda je došlo vrijeme da zbilja svi koji obnašaju službe društvenog, političkog i vjerskog značenja, da svi kojima su Diva i Gospa autoritet obnovimo ovaj zavjet, kako ne bismo propustili ono što možemo učiniti za opstanak Hrvata u Rami, jer se radi o tome da smo mi ovdje opstajali i odlazili ne zbog kruha, već radi nečeg elementarnijeg od kruha.
Vaš tekst koji svake godine izgovara jedna od ramskih djevojaka kao pozdrav na početku mise, s naslovom „Govori vam vaša Diva“ postao je nezaobilazni uvod u slavlje Divina dana, koji uvijek iznova probudi one najdublje emocije. Što mislite danas o tome?
Tekst je nastao u jednom hipu: trebalo je imati neki scenarij za otvaranje Divina spomenika i uvod u misu i onda je to došlo spontano. Nisam neki poeta, ali sam tada osjetio da je poezija doista nešto što te ponese i što se ne da kontrolirati.
Ideja je bila da se svake godine raspiše natječaj za taj uvodni pozdrav. Jedanput je čitan dobar tekst fra Ante Marića. Šteta da nismo tu ideju realizirali. Danas bismo imali vrijednu zbirku poezije.
Ono što mi pada na pamet danas jest da sve djevojke koje su igrale ulogu Dive budu zapisane u posebnu knjigu, da se jednom sve okupe u samostanu na Šćitu i da im se dodijeli neki znak zahvalnosti i sjećanja, tako da se ta uloga Dive počne doživljavati kao čast.
Divine vrednote u usporedbi s vrednotama današnjih mladih ljudi?
Ono što bismo u najkraćem mogli izvući kao Divin svijet vrednota jest da je ona život shvaćala kao dar. Ona se doživljavala kao plod Božjeg dara i ljubavi svojih roditelja.
Jasno da je kao mlada djevojka maštala o tome kako uzvratiti na taj dar: nema normalnijeg ni ljepšeg odgovara na dar kao što je dar novog života.
Ovakvim stavom Diva odgovara i na pitanje današnjih vrednota kod mladih ljudi. Sva problematika današnjih mladih ljudi svodi se na pitanje biti premet ili biti osoba. Bog nas tretira kao osobe. Čim nas je Bog pozvao u postojanje, mi smo postali osoba u procesu rasta u slobodi, znanju, punini…
Današnja potrošačka kultura nametnula je Divnim sestrama i braći teret izbora dviju vrsta slobode koje se ogledaju u današnjim raspravama o odlukama između "pro life" (za život) i "pro choice" (za izbor) slobode.
Mladima treba pomoći da razumiju da je odluka "pro life", odluka za hod s Bogom, jer potvrditi život može se s Bogom na bezbroj načina, čak i smrću poput Dive. U Divi smrt nije ugušila ljubav prema životu, dok je odluka "pro choice" obmana da se radi o slobodi izbora, jer se radi o grubo sebičnom raspolaganju nježnim, nebranjivim životom, o uklanjanje života iz majke, ubijanju života u majci da bismo je navodno oslobodili tereta. A taj teret je nešto najljepše, dar koji je u svim situacijama i osobnim prilikama dobro došao. Možda bi se ova tema mogla naći kao vrlo važna u Divnoj školi slobode.
Je li vrijeme poći na Divin grob?
Ovim pitanjem prisjećamo se kako nam u trenutku krize odrastanja treba učitelj, učiteljica, smjerokaz… netko tko će se radovati našem odrastanju.
Naše ramske majke imale su oštro oko i bdjele su s ljubavlju nad rastom i sazrijevanjem svoje djece. Bez pedagoških znanosti znale su da postoji trenutak kada u sebi, u savjesti treba naći autoritet za svoje životne korake. Taj autoritet ne može bit bilo tko, već netko poput Dive. U narodnoj predaji zapamćen je taj trenutak i savjet brižnih majki kad su primjećivale kako im dijete sazrijeva u ženu ili muškarca: Dite moje vrime ja da pođeš na Divin grob.
Teško da se bilo gdje može naći tako jasna pedagogija, koja svoje najdraže upućuje u široki svijet odnosa, u svijesti da samo jedan odnos, onaj s Bogom ili onaj koji se može naučiti u Divnoj školi, garantira da će to dijete makar i uz padove ostati uspravno.
Ova brižna majčinska pedagogija nije ništa manje važna za odrasle ljude, čije majke su već odavno s Divom, tako da svi mogu krenuti u susret u obnovu zavjeta, što mi kršćani uvijek i doživljavamo kao aktiviranje u realnom životu činjenice da smo kršteni, uronjeni u misterij Kristova života i smrti, u kojem tek i Divin život poprima dublji smisao, te ga tako ne definira nikakva povijesna tragedija.
Je li naivno ili pak razumno nastojati u našim modernim obiteljima prakticirati pedagogiju Divine obitelji?
Odgoj u slobodi i za slobodu nalazi se u temelju biblijske slike čovjeka, a narodna predaja svjedoči da je ona prakticirana u obitelji Grabovac.
Ono što upada u oči jest da su roditelji Luka i Luce, makar su strepili nad sudbinom svoga djeteta, u političkom ambijentu totalne nesigurnosti i nezaštićenosti ipak činili sve da svoju Divu odgoje u slobodi i za slobodu. Ljepota ženama u takvim situacijama, kad ju se ne priznaje kao subjekt, osobu, nije bila saveznik njezinoj sreći.
Kod Dive vidimo tu „opasnu“ vanjsku ljepotu, ali i onu nutarnju ljepotu koju najbliže možemo opisati pojmovima mira, dara, dostojanstva, slobode, zaštićenosti dubokim uvjerenjem da je ljubljena do Boga i ljudi oko nje.
S takvim ljudima se ne može manipulirati, njih se ne može kupiti, ucijeniti, njih se ne može učinit nesigurnim posramljivanjem… obmanama…
Dakle, ne samo da je obitelj Grabovac posvjedočila dobru i modernu pedagogiju, već čini se i jedinu koja odgaja za radost i odluke dostojne slobodna čovjeka.
Koja je poruka ovogodišnjeg Divina dana?
Čitat ćemo odlomak iz Matejeva Evanđelja 10,37-42 i izvući za razmišljanje rečenicu: Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Kako je moguće ovu poruku razumjeti kao radosnu vijest naočigled patnji i stradanju nedužnih i čistih poput Dive? Ili, pretočeno u suvremeno akutno pitanje naše civilizacije: kako se ophoditi sa zlom, a da nas ono ne pobijedi i ne zatruje?
Iskreno se zahvaljujemo našem fra Miji na ugodnom razgovoru, otvorenosti i pristupačnosti, te Vas sve i ovim putem pozivamo da u nedjelju posjetimo Divin grob i pomolimo se Bogu na Njegov i Divin dan.
www.rama-prozor.info
