Reče mi prijatelj neki dan za Ravašnicu da je to „sveto ramsko tlo“ i da će se oni koji su se borili na ovoj planini (i Hrvati i Bošnjaci) složiti s ovom izjavom! I odmah eto naslova za današnju fotoreportažu. O Ravašnici kao planini već smo pisali na portalu ali ovaj put smo se odlučili za jednu drugačiju priču.
Odlučili smo zaviriti u našu bogatu arhivu i pronaći tekstove o Ravašnici i onima koji su ostavili svoje živote na toj planini.
Nedavno smo obašli Ravašnicu i zapalili svijeće kod spomen ploča poginulim ramskim braniteljima. Inače na ovoj planini tragovi rata još su vidljivi te nije preporučljivo ići sam gore zbog miniranog područja.
Pročitajte što smo našli u arhivi Ramskog vjesnika iz ratnih godina:
Odlučili smo zaviriti u našu bogatu arhivu i pronaći tekstove o Ravašnici i onima koji su ostavili svoje živote na toj planini.
Nedavno smo obašli Ravašnicu i zapalili svijeće kod spomen ploča poginulim ramskim braniteljima. Inače na ovoj planini tragovi rata još su vidljivi te nije preporučljivo ići sam gore zbog miniranog područja.
Pročitajte što smo našli u arhivi Ramskog vjesnika iz ratnih godina:
NA PRVOJ LINIJI BOJIŠTA
OBZORJE RAVAŠNICE
Ne mogu shvatiti da jučerašnji lošiji učenici mogu tako ozbiljno i odgovorno raditi tako odgovoran i opasan posao, a sve uz šalu i smijeh
…po riziku teško joj je naći slično mjesto - ima ih dosta, složni su i spremni jedan za drugog život dati, a odvažni su i hrabri momci…
Bože čuvaj ih. Još su oni djeca, a rat im je težak teret na ramenima. Oni i ne shvaćaju koliko je taj teret težak. Pomozi im, Bože, da taj teret iznesu živi i zdravi, sačuvaj te mlade, “lude“ i naivne glave od ruke dušmanske. Bože, molimo Te.
Jeza me hvata od pomisli da ovoga časa netko od njih može poginuti. I ne mislim na sebe. Ta me misao kao mora progoni od onoga trena do sada kad ovo pišem
Između Vukovskog i Ravanjskog polja uvukla se planina Ravašnica. Mjestimice je gola, s niskom travom i crnom zemljom, a mjestimice šumovita. Na vrhu Straži granica je prozorske i kupreške općine, a to znači da naši Rumbočani imaju na samome vrhu pasišta, livade, a netko i šume. Na nespornoj granici, koja je nakon posljednjeg snimanja i obilježena. Srbi su bili pobili svoju zastavu. Taj se barjak tamo više ne vijori. Hrabri Rumbočani u boju su zauzeli svoje. Bilo je dosta ranjenih, a i Kič je tada poginuo. Sad tu kotu valja čuvati, a tko će je braniti ako neće oni koji su je osvojili - Rumbočani. U tome im pomažu redovito neki Varvarani ili braća Muslimani s drugog područja. Varvarana je nešto manje, ali su disciplinirani i malo ih je odbilo poziv za mobilizaciju.
Rumbočani su za Ravašnicu najpogodniji - ima ih dosta, složni su i spremni jedan za drugog život dati, a odvažni su i hrabri momci. Sve sam to znao prije polaska na Ravašnicu, a posjet Ravašnici to je samo potvrdio. Po klimatskim uvjetima slična je Idovcu i teška gotovo kao i on, a po riziku teško joj je naći slično mjesto. Nezahvalno je to suditi i ocjenjivati, ali je opći dojam da je to najizloženije meta neprijatelju- izravno sa tri strane, a i prilaz joj nije siguran. Nema vrste vatre i napada kojemu nije izložena. Samopouzdanje ulijeva dobar strateški položaj i njegova utvrđenost.
Vojnička je oprema raznovrsna. Na rubovima rovova leže teške “garonje“, a uz njih najubojitije M 84, falovke, papovke, snajperi. To su tako ubojita pješadijska oružja da u onoga koga su uperena izazivaju jezu, a u onoga tko je iza njih samopouzdanje i sigurnost. Ručni bacači, bacači mina svih vrsta kalibara samo čekaju zapovijed. Protupješadijski VBR-ovi čekaju pritisak na tipkalo da očiste velike prostore od žive sile. Sve je upucano, montirano i zaštićeno od atmosferilija. Tu su periskopi da se može promatrati iza zaklona, ima ih i ručno pravljenih, ali su funkcionalni i praktični. Veliki broj boraca, kutije streljiva i sanduci mina, smo disciplina na vrhuncu, ozbiljnost (ne mogu shvatiti da jučerašnji lošiji učenici mogu tako odgovorno i ozbiljno raditi tako odgovoran i opasan posao, a sve uz šalu i smijanje), sve garantira sigurnost položaja. Onda je počelo. Jedan naš borac zašao je dublje na oslobođeni teritorij. Primijetili su ga četnici i počeli pucati. On je odgovorio. Njihova je vatra bila tako žestoka da ga je prikovala za zemlju. Primijećeni su četnici. Odjednom je sve planulo. Jezivo štektanje naših strojnica sprečavalo je četnike da napreduju prema našemu borcu. Počelo je zujati oko nas. Zaklonio sam se u jedan rov, a oni hrabri momci isturili su cijevi i žestoko pucaju. Čahure padaju oko nas kao grad. Jedan od naših izišao je naprijed, nepromišljeno se izložio čitavim tijelom i klečeći pucao iz strojnice. Začuo se naš VBR, a bacači sa Zvirnjače i Rosoja su priskočili u pomoć. Iznad nas zuje i rasprskavaju se naboji PAT-a i PAM-a.
Opet su me začudila lica. Ni na jednom od njih ni trenutka straha, samo su ozbiljna i odgovornija i na svakom trag brige za sudbinu borca kojeg spašavaju.
Bože, čuvaj ih. Još su oni djeca, a rat im je težak teret na ramenima. Oni ne shvaćaju koliko je taj teret težak. Pomozi im, Bože da taj teret iznesu živi i zdravi, sačuvaj te mlade, “lude“ i nevine glave od ruke dušmana. Bože, molimo te.
Do sada mi je bilo neshvatljivo da mogu doći na udaljenost od tri metra do stražarskog mjesta a da ne primijetim trojicu stražara. Njihove odore, rovovi, sivilo kamena, sve je to jedna cjelina, pa je teško uočiti ljudska lica u svemu tome. Tu stražara primijetiti može samo “oko sokolovo“, a oni vide sve daleko uokolo. Rovovi, stražare, male zemunice i jedna vrlo velika tako su izvedeni da - i pored podmuklosti neprijatelja - ulijeva sigurnost. Ali visok je stupanj rizika za svakog borca, pošto nema mjesta gdje ne mogu tući snajperi. Kako se znaju snajperska mjesta, može se dobro paziti na njih, a okolo ima mina za svakog zeca, lisicu, za svakog mrava (što bi rekao zloglasni Kukanjac). Tik uz put je minsko polje, a na jednom mjestu (veličine obične kuće) s obje strane puta nalaze se ogoljele kosti i dlake konja koji su nagazili na mine. Ni na jednom licu ne može se vidjeti trunka straha, a sva ta lica su mlada i puna života, vesela kao da rata oko njih i nema. Jeza me hvata od pomisli da ovoga časa netko od njih može poginuti. I ne mislim na sebe. Ta me misao kao mora progoni od onog trena sad kad ovo pišem.
…po riziku teško joj je naći slično mjesto - ima ih dosta, složni su i spremni jedan za drugog život dati, a odvažni su i hrabri momci…
Bože čuvaj ih. Još su oni djeca, a rat im je težak teret na ramenima. Oni i ne shvaćaju koliko je taj teret težak. Pomozi im, Bože, da taj teret iznesu živi i zdravi, sačuvaj te mlade, “lude“ i naivne glave od ruke dušmanske. Bože, molimo Te.
Jeza me hvata od pomisli da ovoga časa netko od njih može poginuti. I ne mislim na sebe. Ta me misao kao mora progoni od onoga trena do sada kad ovo pišem
Između Vukovskog i Ravanjskog polja uvukla se planina Ravašnica. Mjestimice je gola, s niskom travom i crnom zemljom, a mjestimice šumovita. Na vrhu Straži granica je prozorske i kupreške općine, a to znači da naši Rumbočani imaju na samome vrhu pasišta, livade, a netko i šume. Na nespornoj granici, koja je nakon posljednjeg snimanja i obilježena. Srbi su bili pobili svoju zastavu. Taj se barjak tamo više ne vijori. Hrabri Rumbočani u boju su zauzeli svoje. Bilo je dosta ranjenih, a i Kič je tada poginuo. Sad tu kotu valja čuvati, a tko će je braniti ako neće oni koji su je osvojili - Rumbočani. U tome im pomažu redovito neki Varvarani ili braća Muslimani s drugog područja. Varvarana je nešto manje, ali su disciplinirani i malo ih je odbilo poziv za mobilizaciju.
Rumbočani su za Ravašnicu najpogodniji - ima ih dosta, složni su i spremni jedan za drugog život dati, a odvažni su i hrabri momci. Sve sam to znao prije polaska na Ravašnicu, a posjet Ravašnici to je samo potvrdio. Po klimatskim uvjetima slična je Idovcu i teška gotovo kao i on, a po riziku teško joj je naći slično mjesto. Nezahvalno je to suditi i ocjenjivati, ali je opći dojam da je to najizloženije meta neprijatelju- izravno sa tri strane, a i prilaz joj nije siguran. Nema vrste vatre i napada kojemu nije izložena. Samopouzdanje ulijeva dobar strateški položaj i njegova utvrđenost.
Vojnička je oprema raznovrsna. Na rubovima rovova leže teške “garonje“, a uz njih najubojitije M 84, falovke, papovke, snajperi. To su tako ubojita pješadijska oružja da u onoga koga su uperena izazivaju jezu, a u onoga tko je iza njih samopouzdanje i sigurnost. Ručni bacači, bacači mina svih vrsta kalibara samo čekaju zapovijed. Protupješadijski VBR-ovi čekaju pritisak na tipkalo da očiste velike prostore od žive sile. Sve je upucano, montirano i zaštićeno od atmosferilija. Tu su periskopi da se može promatrati iza zaklona, ima ih i ručno pravljenih, ali su funkcionalni i praktični. Veliki broj boraca, kutije streljiva i sanduci mina, smo disciplina na vrhuncu, ozbiljnost (ne mogu shvatiti da jučerašnji lošiji učenici mogu tako odgovorno i ozbiljno raditi tako odgovoran i opasan posao, a sve uz šalu i smijanje), sve garantira sigurnost položaja. Onda je počelo. Jedan naš borac zašao je dublje na oslobođeni teritorij. Primijetili su ga četnici i počeli pucati. On je odgovorio. Njihova je vatra bila tako žestoka da ga je prikovala za zemlju. Primijećeni su četnici. Odjednom je sve planulo. Jezivo štektanje naših strojnica sprečavalo je četnike da napreduju prema našemu borcu. Počelo je zujati oko nas. Zaklonio sam se u jedan rov, a oni hrabri momci isturili su cijevi i žestoko pucaju. Čahure padaju oko nas kao grad. Jedan od naših izišao je naprijed, nepromišljeno se izložio čitavim tijelom i klečeći pucao iz strojnice. Začuo se naš VBR, a bacači sa Zvirnjače i Rosoja su priskočili u pomoć. Iznad nas zuje i rasprskavaju se naboji PAT-a i PAM-a.
Opet su me začudila lica. Ni na jednom od njih ni trenutka straha, samo su ozbiljna i odgovornija i na svakom trag brige za sudbinu borca kojeg spašavaju.
Bože, čuvaj ih. Još su oni djeca, a rat im je težak teret na ramenima. Oni ne shvaćaju koliko je taj teret težak. Pomozi im, Bože da taj teret iznesu živi i zdravi, sačuvaj te mlade, “lude“ i nevine glave od ruke dušmana. Bože, molimo te.
Do sada mi je bilo neshvatljivo da mogu doći na udaljenost od tri metra do stražarskog mjesta a da ne primijetim trojicu stražara. Njihove odore, rovovi, sivilo kamena, sve je to jedna cjelina, pa je teško uočiti ljudska lica u svemu tome. Tu stražara primijetiti može samo “oko sokolovo“, a oni vide sve daleko uokolo. Rovovi, stražare, male zemunice i jedna vrlo velika tako su izvedeni da - i pored podmuklosti neprijatelja - ulijeva sigurnost. Ali visok je stupanj rizika za svakog borca, pošto nema mjesta gdje ne mogu tući snajperi. Kako se znaju snajperska mjesta, može se dobro paziti na njih, a okolo ima mina za svakog zeca, lisicu, za svakog mrava (što bi rekao zloglasni Kukanjac). Tik uz put je minsko polje, a na jednom mjestu (veličine obične kuće) s obje strane puta nalaze se ogoljele kosti i dlake konja koji su nagazili na mine. Ni na jednom licu ne može se vidjeti trunka straha, a sva ta lica su mlada i puna života, vesela kao da rata oko njih i nema. Jeza me hvata od pomisli da ovoga časa netko od njih može poginuti. I ne mislim na sebe. Ta me misao kao mora progoni od onog trena sad kad ovo pišem.
JUNACI UZDOLSKE BOJNE
Od prvog dana rata i dugo, dugo prije toga - oni su bili spremni. Prvi su bili i na Ravašnici, prvi su bili i u Konjicu. Gdje se bori s dušmanima - oni su tu. Istina o Uzdolskoj bojni je njezina najbolja slika, slika koja se ti momci ne stide nego se ponose. Neka im je sretno. Bog neka čuva njihove živote, a oni sami znaju čuvati svoj obraz. I sačuvat će ga.
Uzdol je daleko od prve linije borbe. Teško ga je pronaći i na topografskim kartama, a kako je tek u njega doći. Četnicima bi bilo još teže. Uzdoljani ne misle tako i nisu opijeni zabludama da se domovina brani kod svoje kuće. Od prvog dana rata i dugo, i dugo prije toga - oni su bili spremni. Prvi su bili i na Ravašnici, prvi su bili i u Konjicu. Gdje se bori sa dušmanima -oni su tu. Ne štede se, ne izvlače se. Uz dolazak bojna od prvih sukoba čuva Ravašnicu i kad god zatreba uvijek popunjava dijelove zahumskog bojišta. Hrabri su na ratištu i to im svi priznaju.
U posljednjem okršaju na Ravašnici iz njihove bojne su ranjeni i poginuli Ljubunčani. Ravašnica im je odnijela dva mlada života, a četvorica su ranjena. Nesebični su u borbi, pomažu jedan drugome i to ih čuva. Gdje su Uzdoljani u rovu, tud neprijatelj nikada neće proći.
Uzdol je daleko od prve linije borbe. Teško ga je pronaći i na topografskim kartama, a kako je tek u njega doći. Četnicima bi bilo još teže. Uzdoljani ne misle tako i nisu opijeni zabludama da se domovina brani kod svoje kuće. Od prvog dana rata i dugo, i dugo prije toga - oni su bili spremni. Prvi su bili i na Ravašnici, prvi su bili i u Konjicu. Gdje se bori sa dušmanima -oni su tu. Ne štede se, ne izvlače se. Uz dolazak bojna od prvih sukoba čuva Ravašnicu i kad god zatreba uvijek popunjava dijelove zahumskog bojišta. Hrabri su na ratištu i to im svi priznaju.
U posljednjem okršaju na Ravašnici iz njihove bojne su ranjeni i poginuli Ljubunčani. Ravašnica im je odnijela dva mlada života, a četvorica su ranjena. Nesebični su u borbi, pomažu jedan drugome i to ih čuva. Gdje su Uzdoljani u rovu, tud neprijatelj nikada neće proći.
Nikola Rašić, rujan 1992.
IN MEMORIAM
DAVID I MARKO BRAJKO
Vraćajući se od roditelja iz Donje Vasti sa bratom Mirkom na prevoju Menjik ponad njihovih rodnih domova sretoh se sa Davidom i Markom Brajko. Stroga vojnička lica ozariše se i razvukoše u osmijeh čim su spazili da smo nas dvojica u automobilu. Izišli smo i pričali. Onda se pozdravili, a ja bratu Mirku prebacujem što šteku cigareta nije ostavio i za njih. Nisam tada znao da Davida i Marka više nikada neću vidjeti.
A onda kasno noću prijateljica me zove iz Gornje Rame. Ponoć je, a ona priča kako su dvojica “mojih Uzdoljana“ poginula, a četvorica ranjena. Zastao sam u šoku i ništa nisam mogao progovoriti. Ženu molim da mi zovne zapovjedništvo i vidi o kojim je momcima riječ. Za sve ljude iz uzdolskog kraja oni koji ne žive u tom kraju kažu da su “moji“. Godi mi to jer sam i ja njihov, uzdolski, ma gdje bio.
Poginuo je dakle David Brajko, rođen 14. veljače 1954. godine u selu Ljubunci. Njegov otac pok. Andrija odavno nije među živima, a majka Anđa r. Papak po čemu joj i dadoše nadimak Papkuša majčinski mora da odboluje sinovljevu smrt. S njim izgubi život i njegov rođak Marko Brajko koji je koliko do jučer radio s ocem Ilijom u GP “Gradina“ u Prozoru. Teško je ocu Iliji, ali muku trpi dostojanstveno i samo kaže: “Tako je moralo biti!“ Majka mu Anuša r. Stojanović šutke podnosi majčinsku bol za dragim sinom.
Dva groba dvaju hrvatskih vojnika, dvije svježe humke na groblju u Ljubuncima dugo će žive sjećati na domovinski rat, na Davida i Marka Brajko. Neka im je laka hrvatska zemlja.
A onda kasno noću prijateljica me zove iz Gornje Rame. Ponoć je, a ona priča kako su dvojica “mojih Uzdoljana“ poginula, a četvorica ranjena. Zastao sam u šoku i ništa nisam mogao progovoriti. Ženu molim da mi zovne zapovjedništvo i vidi o kojim je momcima riječ. Za sve ljude iz uzdolskog kraja oni koji ne žive u tom kraju kažu da su “moji“. Godi mi to jer sam i ja njihov, uzdolski, ma gdje bio.
Poginuo je dakle David Brajko, rođen 14. veljače 1954. godine u selu Ljubunci. Njegov otac pok. Andrija odavno nije među živima, a majka Anđa r. Papak po čemu joj i dadoše nadimak Papkuša majčinski mora da odboluje sinovljevu smrt. S njim izgubi život i njegov rođak Marko Brajko koji je koliko do jučer radio s ocem Ilijom u GP “Gradina“ u Prozoru. Teško je ocu Iliji, ali muku trpi dostojanstveno i samo kaže: “Tako je moralo biti!“ Majka mu Anuša r. Stojanović šutke podnosi majčinsku bol za dragim sinom.
Dva groba dvaju hrvatskih vojnika, dvije svježe humke na groblju u Ljubuncima dugo će žive sjećati na domovinski rat, na Davida i Marka Brajko. Neka im je laka hrvatska zemlja.
R. Glibo, rujan 1992.
IVAN FRANJIĆ - KIČ
I svibanj je odnio svoju žrtvu. Na Ravašnici je poginuo još jedan borac - Ivan Franjić Kič. Ljudska zloba dolutala je sa minobacačkom granatom i ubila još jednog hrvatskog viteza. Ubila ga je u njegovoj planini, na njegovoj rodnoj grudi. Kič je dobro znao da život nije samo sreća i zadovoljstvo. Život je patnja, put posut trnjem i suzama. Svi koji su znali, čudili su se kuda to iz lijepog Zagreba žuri vozač tramvaja. Nije on bježao od zagrebačkog života, od njegovih bijelih ulica i zanosnih ljepotica, on je žurio svojoj Rami. Žurio je da na njen oltar položi svoj život.
Njegov mladi brat poginuo je u Vukovaru. Nikada ga nije mogao prežaliti. Napravio je grobnicu u Rumbocima i uvijek govorio kako će se kosti svoga mlađeg brata prenijeti u nju. Želja mu se nije ostvarila. Želja k o želja teško se ostvari ako čovjek želi puno ili nemoguće, a on je imao samo tu jednu, skromnu želju, pa ni ta jedna mu se nije ostvarila, a toliko je želio. Umjesto njegova mrtvog brata njega smo položili u grobnicu na rumbočkom groblju.
Svibanj je prolistao i prelistao. Mjesec rađanja i života, mjesec mladosti i radosti je prošao. Odnio je još jednu mladost, a sačuvao je uspomenu na nju. Uspomena na Kiča je i uspomena na cijelu njegovu obitelj koja je Domovini darovala dva sina, dva momka, dvije mladosti. To je i uspomena na njegovu majku koja je dala najdraže što je imala. Hvala joj na daru, a Kiču na hrabrosti i žrtvi.
Nikola Rašić, srpanj 1992.
RADOVAN BAKETARIĆ
Na bojištu je 3. listopada u 27. godini života smrtno stradao Radovan Baketarić. Desetero djece imali su otac Ivo i majka Ruža r. Kovačević. Brojnu obitelj zavila je tuga s viješću o smrti njihova i našeg Radovana. Braća, Ante, Pero, Marko, Mirko i Ivan, te sestre Kata, Ivuša, Ruža i Marija nikad neće preboljeti Radovanovu smrt niti zaboraviti četničke zločine. Mnogobrojna rodbina i prijatelji, brojni branitelji pripadnici HVO Rama znali su dobro ljudske vrijednosti, hrabrost i plemenitost Radovanovu. Zapovjednik Stožera HVO Rama nam kaže da su postrojbe HVO u Radovanu Baketariću izgubile mnogo, više nego što bi i pomislili oni koji su tek poznavali pok. Radovana. Od njega se očekivalo još mnogo, a mnogo je već dao i najzad ono najviše što se životom zove. U zapovjedništvu su ga već vidjeli među starješinskim kadrom i onima koji kreiraju i organiziraju obranu, a iznenadna smrt dokinula je sve planove. Radovan je pokopan na groblju Rumboci i neka mu je laka hrvatska zemlja.
Rajko Glibo, listopad 1992.
