Kad te životni san odnese do daleke Amerike, u njoj bi mnogi ostati htjeli, no naša priča je o Barbari Bilić, studentici iz Rame koja “ne želi romantizirati sliku SAD-a više od područja iz kojeg dolazi”.
S obzirom da Barbara ima perspektivu i doživljaj SAD-a, a i BiH, njeno životno iskustvo može mnogima oči otvoriti. Vrijedi čuti razmišljanje studentice koja razmišlja drugačije od većine mladih u BiH.
Barba ima 21 godinu, studira integrativni dizajn i arhitekturu te njemački jezik u Coloradu. Trenutno je na četvrtoj godini, a svake godine je na dekanovoj listi izvrsnih studenata. Njeni snovi su postali njena stvarnost.
Osnovnu školu je završila u Prozoru kao i dvije godine gimnazije, a onda se prijavila na Koledž Ujedinjenog svijeta (UWC) u Mostaru. Prisjeća se Barbara srednjoškolskih dana u Mostaru: „Tu sam upoznala učenike iz cijeloga svijeta, a bilo ih je iz 70-ak zemalja. Nakon korone, svi ti moji prijatelji su otišli na različite strane svijeta, a neke još nisam ni vidjela od srednje. Tijekom zadnje godine UWC-a sam se prijavljivala na fakultete u Americi. Colorado College je bio odličan fakultet na koji sam upala.“
Kad je u Americi pitaju odakle je, često ne znaju gdje je BiH, a kamoli Rama.
„Pitam ih znaju li gdje je Hrvatska? BiH se nalazi odmah pored. Ako ni to ne znaju, kažem da smo dio jugoistočne Europe. Za njih je ta geografija izvan Amerike malo teška pa se iznenadim kad se pojavi netko tko zna i kome ne moram objašnjavati gdje je BiH“- objašnjava nam naša sugovornica.
Kako bi svaki trenutak imala podsjetnik na to tko je i odakle je, Barbara na ruci ima tetoviranu tradicionalnu Ramsku tetovažu. „Inspiracija su mi naše bake i sve žene prije njih. Posebno je da imamo toliko lijepu vizualnu tradiciju, vezanu uz tijelo. Možda me prepoznaju kao jednu ženu iz Rame. Kroz taj znak vidim svoje pretke, njihovu snagu i bogatu kulturu.“
Odluka za odlaskom od kuće i studiranje u Americi sigurno je roditeljima teško pala.
„Roditelji su znali da poslije Koledža obično slijedi studiranje izvan BiH, većinom u Americi. No, kad se to dogodilo, vidjelo se da se za to ne možeš pripremiti, da je to jedan veliki šok roditeljima. Nije lako pustiti svoje dijete na drugu stranu svijeta“ - navodi naša studentica.
Svoju studentsku svakodnevicu opisuje ovako:
„Moj život u Americi je dosta drugačiji od prosječnog života Amerikanaca jer sam student. Naš kampus se nalazi u gradu Colorado Springsu i blizu je centra grada. No strukture grada su dosta drukčije nego u Europi tako da čitav Kolorado Spring predstavlja predgrađe. Iako je grad od 400 000 ljudi, kad ste u njemu, nemate taj osjećaj. Odlazim na predavanje. Radim dva studentska posla poslije predavanja, zatim učim, radim na studentskim radovima, družim se. Uključena sam u dosta aktivnosti na kampusu. Dosta je zanimljivo, drugačije je od europskog načina življenja.“
Program studiranja je drugačiji nego u našoj zemlji i u zemljama EU.
„Moje iskustvo je drugačije od naših studenata u Mostaru, Splitu, Zagrebu. Sve je orijentirano na Kampus. Ne ide se s njega; sve nam je tu; svi fakulteti, svi centri; za zdravstvo, sportske aktivnosti, zborovi. Cijelo to okružje motivira me da se usmjerim na studiranje. Nekome može biti i izolirajuće, ali meni pomaže da se fokusiram na studij. Posebno se sjećam prve godine. Teško je bilo zbog korone, no kasnije je bilo sve bolje i bolje. Studij ima i pozitivne i negativne strane. Ne moraš izabrati svoj smjer do kraja druge godine, nego ispunjavaš neke opće predmete kojima obuhvaćaš sva polja, a tek onda biraš i odlučuješ. Odluku možeš donijeti i odmah ako si siguran što želiš.“
Ističe Barbara taj nedostatak kod nas, jer moraš odmah odlučiti što ćeš studirati čim srednju završiš.
Jedna od pozitivnih stvari studija je financijska potpora studentskim projektima: „Već četiri puta pišem projekte, dobivam pohvale za njih i financijska podršku, a zahvaljujući razmjeni studenata, dio studija sam provela u Berlinu i Parizu.“
Tko poznaje Barbaru, zna da je oduvijek bila svestrana. Nije ni čudo da ju je arhitektura fascinirala jer je spoj znanosti, matematike, fizike, a istovremeno i umjetnosti.
O svom izboru studija govori: „Na početku druge godine sam se dvoumila između politike i arhitekture. Voljela bih ostaviti trag u ovom svijetu. Političko djelovanje je najdirektnije na svijet, iako je često emocionalno zahtjevno. Slušajući predmet “Balkansku politiku” s Amerikancima, smetao mi je manjak otvorenosti prema nama. Znala sam neke stvari iz života ovdje, a oni su imali drugačije viđenje. Bila sam netko tko se stalno javljao i ispravljao ih, davao prave činjenice s terena, iz svog vlastitog života. Na kraju sam bila više objekt diskusije. Teško je bilo dočarati neke stvari ljudima koji nikad nisu bili tu, teško im je razumjeti. Ostavili su na mene dojam površnosti u želji za pravim znanjem o drugim narodima.“
Kad čovjek pomisli da su kod nas ekstremno izražene političke razlike, zanimljivu činjenicu donosi nam studentica Barbara.
„Amerikanci mogu biti dosta ekstremni u političkom smislu. Uglavnom postoje samo dva kraja ekstrema. Većinom se bira između samo dva člana za predsjednika. Ljudi sa suprotnih političkih krajeva se uglavnom ne slažu.“
Većina stanovnika je ogorčena stanjem u BiH, no ipak nije sve tako loše kako se čini nama koji živimo u njoj.
„Iako svi govore kako je loša situacija u našoj državi, ja mogu naći puno pozitivnih strana i to pokušavam naglasiti Amerikancima koji vide našu državu kao jednu malu zemlji u kojoj je nedavno bio rat. Ponekada imaju krivu percepciju o nama kao neciviliziranom narodu. U razgovorima i diskusijama se jako protivim naznakama takvih stavova” -navodi Barbara.
Često nismo svjesni koje prednosti ima naše područje.
„Naši ljudi su jako gostoljubivi i skromni. Više su orijentirani obiteljskim vrijednostima, manjim stvarima, osjećajni su. Amerika je super zemlja za nekoga tko je orijentiran prema materijalnom uspjehu. Kod nas je odanost i privrženost ljudi posebna, što manje susrećemo u Americi. Ovdje se više možeš osloniti na ljude.
SAD ima puno beskućnika. Vrlo lako je pasti i izgubiti sve što imaš. Sustav ih ne štiti, socijalno se ne podupiru. U BiH ćete rijetko sresti istinskog beskućnika. Čini mi se da je život u BiH sigurniji nego u SAD-u. To je barem ono što bih ja zaključila“ –veli Barbara.
Ovakav način razmišljanja mlade osobe, teško može proći bez usporedbe s razmišljanjem mladih u Rami i BiH.
„Najviše razmišljam o mladima. Koliko god se mijenjam, suosjećam s njima. Nije krivica mladih što naše okruženje ne dopušta biti optimističan, poduzeti nešto, zalagati se za sebe i biti uspješan. Teško je kod nas priznati svoje uspjehe naglas, zato jer će drugi misliti da si umišljen ili previše samodopadan. Naši mladi su dosta pesimistični, što razumijem. Meni je lako biti optimistična nakon iskustava u različitim mjestima. Mladi ovdje su mi jednako impresivni kao i ja sama, jednako su sposobni kao i ja. U ovom okruženju koje dosta ljude sputava, mladi odrastaju misleći da ne mogu postići neke stvari, da se ništa ne može promijeniti. Nismo svjesni da smo mi ti koji potičemo te promjene. Pokušavam mladima reći da smo mi ti koji stvaramo budućnost; svojim pogledom, percepcijom, perspektivom. Razumijem mlade i njihove frustracije, pesimističnost, manjak motivacije, zato što sam i ja to više puta iskusila. Trebamo imati zacrtane ciljeve. Ti ciljevi trebaju biti i kolektivni, a ne samo individualni. Ne možemo se oslanjati samo na sebe, nego da mi kao društvo i zajednica želimo unaprijediti neke stvari i time unaprijediti naš život i život svih oko nas.“
Rijetki su mladi koji kažu da im je stalo do ove države, do zajednice, do ovih ljudi, do stanja ovdje. Barbari je stalo.
„ Jer mislim da smo toliko bogati kulturom, resursima, prirodom, ljepotama, znanjem! Naši ljudi su puni talenata i ima puno nade za bolje. Greška je u sustavu i zato se zanimam za politiku jer želim da se to promijeni, jer sustav koji je sada tu, ne dozvoljava promjenu na bolje. Promjena treba biti postepena i želim biti sudionik u tome.
Cilj mi je da svi budu motivirani za promjenu. Trebamo jedni druge inspirirati i motivirati da bi se neke promjene napravile, jer su moguće. Ovdje kao da smo naučeni da se sramimo svojih darova, sposobnosti, postignuća; da ne budemo umišljeni. Ne shvaćamo da su nam talenti darovani da ih iskoristimo. Lijepo je upoznati skromnu osobu, ali ako smo nešto postigli, trebamo to pokazati.
Naša životna priča može inspirirati druge. Treba mijenjati mentalne sklopove koji nas koče. Često nas neki loš komentar obeshrabri. Premalo je pohvala i poticaja. Ne znamo pohvaliti drugog. Barem to možemo promijeniti danas. Više smo skloni kritizirati. Problem su zatvorena razmišljanja. Ja ću naučiti nešto od tebe, ti od mene i na kraju ćemo zajedno znati najbolje. Uvijek moramo imati razgovore sa svima, čuti i druga mišljenja.“
Za kraj najveći poticaj Barbara šalje mladima:
„Budite motivirani. Shvatite koliko ste pametni, vrijedni, nadareni. Naglasite svoje vještine i talente. Najveća greška je ne koristiti svoje talente. Ne dopustite da vas okolina i zatvorenost drugih sputava. S promjenama moramo početi odnekud, a to je od sebe. Odraslima također nikad nije kasno za poboljšati se i promijeniti, naučiti nešto novo, biti poduzetan. Naši ljudi su toliko povijesno otporni na sve nedaće, stoljećima uspijevaju. Vjerujem da možemo izaći iz šablona, iz nekih okvira i napraviti nešto dobro za sve nas i generacije koje dolaze.“
Barbari zahvaljujemo na poticajnom i sadržajnom razgovoru. Želimo da tvoji projekti vezani za Ramu postanu stvarnost. S radošću iščekujemo ljude koji će paliti svjetlo i buditi nadu u ovoj državi i ovom kraju.
Razgovarala: Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
S obzirom da Barbara ima perspektivu i doživljaj SAD-a, a i BiH, njeno životno iskustvo može mnogima oči otvoriti. Vrijedi čuti razmišljanje studentice koja razmišlja drugačije od većine mladih u BiH.
Barba ima 21 godinu, studira integrativni dizajn i arhitekturu te njemački jezik u Coloradu. Trenutno je na četvrtoj godini, a svake godine je na dekanovoj listi izvrsnih studenata. Njeni snovi su postali njena stvarnost.
Osnovnu školu je završila u Prozoru kao i dvije godine gimnazije, a onda se prijavila na Koledž Ujedinjenog svijeta (UWC) u Mostaru. Prisjeća se Barbara srednjoškolskih dana u Mostaru: „Tu sam upoznala učenike iz cijeloga svijeta, a bilo ih je iz 70-ak zemalja. Nakon korone, svi ti moji prijatelji su otišli na različite strane svijeta, a neke još nisam ni vidjela od srednje. Tijekom zadnje godine UWC-a sam se prijavljivala na fakultete u Americi. Colorado College je bio odličan fakultet na koji sam upala.“
Kad je u Americi pitaju odakle je, često ne znaju gdje je BiH, a kamoli Rama.
„Pitam ih znaju li gdje je Hrvatska? BiH se nalazi odmah pored. Ako ni to ne znaju, kažem da smo dio jugoistočne Europe. Za njih je ta geografija izvan Amerike malo teška pa se iznenadim kad se pojavi netko tko zna i kome ne moram objašnjavati gdje je BiH“- objašnjava nam naša sugovornica.
Kako bi svaki trenutak imala podsjetnik na to tko je i odakle je, Barbara na ruci ima tetoviranu tradicionalnu Ramsku tetovažu. „Inspiracija su mi naše bake i sve žene prije njih. Posebno je da imamo toliko lijepu vizualnu tradiciju, vezanu uz tijelo. Možda me prepoznaju kao jednu ženu iz Rame. Kroz taj znak vidim svoje pretke, njihovu snagu i bogatu kulturu.“
Odluka za odlaskom od kuće i studiranje u Americi sigurno je roditeljima teško pala.
„Roditelji su znali da poslije Koledža obično slijedi studiranje izvan BiH, većinom u Americi. No, kad se to dogodilo, vidjelo se da se za to ne možeš pripremiti, da je to jedan veliki šok roditeljima. Nije lako pustiti svoje dijete na drugu stranu svijeta“ - navodi naša studentica.
Svoju studentsku svakodnevicu opisuje ovako:
„Moj život u Americi je dosta drugačiji od prosječnog života Amerikanaca jer sam student. Naš kampus se nalazi u gradu Colorado Springsu i blizu je centra grada. No strukture grada su dosta drukčije nego u Europi tako da čitav Kolorado Spring predstavlja predgrađe. Iako je grad od 400 000 ljudi, kad ste u njemu, nemate taj osjećaj. Odlazim na predavanje. Radim dva studentska posla poslije predavanja, zatim učim, radim na studentskim radovima, družim se. Uključena sam u dosta aktivnosti na kampusu. Dosta je zanimljivo, drugačije je od europskog načina življenja.“
Program studiranja je drugačiji nego u našoj zemlji i u zemljama EU.
„Moje iskustvo je drugačije od naših studenata u Mostaru, Splitu, Zagrebu. Sve je orijentirano na Kampus. Ne ide se s njega; sve nam je tu; svi fakulteti, svi centri; za zdravstvo, sportske aktivnosti, zborovi. Cijelo to okružje motivira me da se usmjerim na studiranje. Nekome može biti i izolirajuće, ali meni pomaže da se fokusiram na studij. Posebno se sjećam prve godine. Teško je bilo zbog korone, no kasnije je bilo sve bolje i bolje. Studij ima i pozitivne i negativne strane. Ne moraš izabrati svoj smjer do kraja druge godine, nego ispunjavaš neke opće predmete kojima obuhvaćaš sva polja, a tek onda biraš i odlučuješ. Odluku možeš donijeti i odmah ako si siguran što želiš.“
Ističe Barbara taj nedostatak kod nas, jer moraš odmah odlučiti što ćeš studirati čim srednju završiš.
Jedna od pozitivnih stvari studija je financijska potpora studentskim projektima: „Već četiri puta pišem projekte, dobivam pohvale za njih i financijska podršku, a zahvaljujući razmjeni studenata, dio studija sam provela u Berlinu i Parizu.“
Tko poznaje Barbaru, zna da je oduvijek bila svestrana. Nije ni čudo da ju je arhitektura fascinirala jer je spoj znanosti, matematike, fizike, a istovremeno i umjetnosti.
O svom izboru studija govori: „Na početku druge godine sam se dvoumila između politike i arhitekture. Voljela bih ostaviti trag u ovom svijetu. Političko djelovanje je najdirektnije na svijet, iako je često emocionalno zahtjevno. Slušajući predmet “Balkansku politiku” s Amerikancima, smetao mi je manjak otvorenosti prema nama. Znala sam neke stvari iz života ovdje, a oni su imali drugačije viđenje. Bila sam netko tko se stalno javljao i ispravljao ih, davao prave činjenice s terena, iz svog vlastitog života. Na kraju sam bila više objekt diskusije. Teško je bilo dočarati neke stvari ljudima koji nikad nisu bili tu, teško im je razumjeti. Ostavili su na mene dojam površnosti u želji za pravim znanjem o drugim narodima.“
Kad čovjek pomisli da su kod nas ekstremno izražene političke razlike, zanimljivu činjenicu donosi nam studentica Barbara.
„Amerikanci mogu biti dosta ekstremni u političkom smislu. Uglavnom postoje samo dva kraja ekstrema. Većinom se bira između samo dva člana za predsjednika. Ljudi sa suprotnih političkih krajeva se uglavnom ne slažu.“
Većina stanovnika je ogorčena stanjem u BiH, no ipak nije sve tako loše kako se čini nama koji živimo u njoj.
„Iako svi govore kako je loša situacija u našoj državi, ja mogu naći puno pozitivnih strana i to pokušavam naglasiti Amerikancima koji vide našu državu kao jednu malu zemlji u kojoj je nedavno bio rat. Ponekada imaju krivu percepciju o nama kao neciviliziranom narodu. U razgovorima i diskusijama se jako protivim naznakama takvih stavova” -navodi Barbara.
Često nismo svjesni koje prednosti ima naše područje.
„Naši ljudi su jako gostoljubivi i skromni. Više su orijentirani obiteljskim vrijednostima, manjim stvarima, osjećajni su. Amerika je super zemlja za nekoga tko je orijentiran prema materijalnom uspjehu. Kod nas je odanost i privrženost ljudi posebna, što manje susrećemo u Americi. Ovdje se više možeš osloniti na ljude.
SAD ima puno beskućnika. Vrlo lako je pasti i izgubiti sve što imaš. Sustav ih ne štiti, socijalno se ne podupiru. U BiH ćete rijetko sresti istinskog beskućnika. Čini mi se da je život u BiH sigurniji nego u SAD-u. To je barem ono što bih ja zaključila“ –veli Barbara.
Ovakav način razmišljanja mlade osobe, teško može proći bez usporedbe s razmišljanjem mladih u Rami i BiH.
„Najviše razmišljam o mladima. Koliko god se mijenjam, suosjećam s njima. Nije krivica mladih što naše okruženje ne dopušta biti optimističan, poduzeti nešto, zalagati se za sebe i biti uspješan. Teško je kod nas priznati svoje uspjehe naglas, zato jer će drugi misliti da si umišljen ili previše samodopadan. Naši mladi su dosta pesimistični, što razumijem. Meni je lako biti optimistična nakon iskustava u različitim mjestima. Mladi ovdje su mi jednako impresivni kao i ja sama, jednako su sposobni kao i ja. U ovom okruženju koje dosta ljude sputava, mladi odrastaju misleći da ne mogu postići neke stvari, da se ništa ne može promijeniti. Nismo svjesni da smo mi ti koji potičemo te promjene. Pokušavam mladima reći da smo mi ti koji stvaramo budućnost; svojim pogledom, percepcijom, perspektivom. Razumijem mlade i njihove frustracije, pesimističnost, manjak motivacije, zato što sam i ja to više puta iskusila. Trebamo imati zacrtane ciljeve. Ti ciljevi trebaju biti i kolektivni, a ne samo individualni. Ne možemo se oslanjati samo na sebe, nego da mi kao društvo i zajednica želimo unaprijediti neke stvari i time unaprijediti naš život i život svih oko nas.“
Rijetki su mladi koji kažu da im je stalo do ove države, do zajednice, do ovih ljudi, do stanja ovdje. Barbari je stalo.
„ Jer mislim da smo toliko bogati kulturom, resursima, prirodom, ljepotama, znanjem! Naši ljudi su puni talenata i ima puno nade za bolje. Greška je u sustavu i zato se zanimam za politiku jer želim da se to promijeni, jer sustav koji je sada tu, ne dozvoljava promjenu na bolje. Promjena treba biti postepena i želim biti sudionik u tome.
Cilj mi je da svi budu motivirani za promjenu. Trebamo jedni druge inspirirati i motivirati da bi se neke promjene napravile, jer su moguće. Ovdje kao da smo naučeni da se sramimo svojih darova, sposobnosti, postignuća; da ne budemo umišljeni. Ne shvaćamo da su nam talenti darovani da ih iskoristimo. Lijepo je upoznati skromnu osobu, ali ako smo nešto postigli, trebamo to pokazati.
Naša životna priča može inspirirati druge. Treba mijenjati mentalne sklopove koji nas koče. Često nas neki loš komentar obeshrabri. Premalo je pohvala i poticaja. Ne znamo pohvaliti drugog. Barem to možemo promijeniti danas. Više smo skloni kritizirati. Problem su zatvorena razmišljanja. Ja ću naučiti nešto od tebe, ti od mene i na kraju ćemo zajedno znati najbolje. Uvijek moramo imati razgovore sa svima, čuti i druga mišljenja.“
Za kraj najveći poticaj Barbara šalje mladima:
„Budite motivirani. Shvatite koliko ste pametni, vrijedni, nadareni. Naglasite svoje vještine i talente. Najveća greška je ne koristiti svoje talente. Ne dopustite da vas okolina i zatvorenost drugih sputava. S promjenama moramo početi odnekud, a to je od sebe. Odraslima također nikad nije kasno za poboljšati se i promijeniti, naučiti nešto novo, biti poduzetan. Naši ljudi su toliko povijesno otporni na sve nedaće, stoljećima uspijevaju. Vjerujem da možemo izaći iz šablona, iz nekih okvira i napraviti nešto dobro za sve nas i generacije koje dolaze.“
Barbari zahvaljujemo na poticajnom i sadržajnom razgovoru. Želimo da tvoji projekti vezani za Ramu postanu stvarnost. S radošću iščekujemo ljude koji će paliti svjetlo i buditi nadu u ovoj državi i ovom kraju.
Razgovarala: Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
