Na VII. izbornoj jedinici na MOST-ovoj listi na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj koji će se održati u nedjelju 05. srpnja, nalazi se Ramkinja Janja Dolić s Gmića. Trenutno živi i radi u Zagrebu gdje je otišla u vihoru rata 1992. godine. Morala je napustiti srednju školu u Prozoru te je nastavila u Zagrebu, a potom je završila studij religiozne pedagogije i katehetike na Katoličkom bogoslovnom fakulteta u Zagrebu.
Odmah po završetku studija zaposlila se na mjesto nastavnice vjeronauka u zagrebačkoj srednjoj školi i nastavila s pripremama za znanstveni magisterij koje je ipak prekinula u sjeni tadašnje potpuno samostalne borbe sa svim zahtjevima i troškovima života u zagrebačkoj svakodnevici. Posvetila se aktivno radu s mladima u školi, u župi kao i kroz brojna stručna usavršavanja, a kasnije i drugim interesima.
Ulazak u politiku
MOST-u se pridružila prije svega, kako ističe, jer su u svome djelovanju pokazali da imaju viziju razvijene demokracije utemeljene na intelektualnoj čestitosti i brizi za buduće naraštaje. Kaže da se o politici često govori da je „prljava“, da je to nečastan posao u kojem svoje ostvarenje nalaze egoistični pojedinci.
„No, osobno se ipak ne mogu složiti s time. Prije svega držim da je za politiku nužno imati kako bi naš čovjek rekao 'žicu' i da je ona plemenita ukoliko se ne udalji od svoje biti što je prije svega rad za opće dobro. Istina je da su i neki nečasni pojedinci u hrvatskoj političkoj areni, no ne mogu se složiti da su svi takvi ili da u našem političkom svijetu nema prilike za časne ljude. Upravo kada sam upoznala pojedince iz MOST-ovih nezavisnih lista, odvažila sam im se pridružiti i započeti s nečim što me je oduvijek zanimalo“.
Dolić ističe kako u MOST-u osim brige za mlade imaju jasne ciljeve koje i ostvaruju kroz svoje osvojene mandate u Saboru u snažnoj borbi protiv korupcije u svim sferama društva, depolitizacije pravosuđa, brige za ustavnu zaštitu prirodnih dobara kao što je voda, razvoj poljoprivrede i brigu za hrvatskog seljaka, razvoj degradiranog obrazovanja, povećanje ulaganja u kulturu, racionalizaciju državnog aparata.
Planovi u školstvu
„Fokus mi je kao osobi koja je relativno dugo u školstvu prije svega uvođenje reda i stabilnosti u trenutno iznimno kaotičan sustav odgoja i obrazovanja. Kako bi se to uopće moglo ostvariti cilj mi je utjecati na društvene i stručne procese kojima se jača ugled i statusa učitelja u društvu. Izvrsni učenici u trenutnom sustavu tzv. školske uravnilovke, koji razvija sve čine sve osim kritičkog mišljenja i samostalnosti, a na što se stalno pozivala ministrica Blaženka Divjak, ne mogu razviti svoje potencijale kako bi u budućnosti bili nositelji gospodarskog i društvenog razvoja“, kaže Dolić te dodaje kako značajno razrađenijim sustavom programa, od trenutno skoro nepostojećeg, za nadarene učenike kao i razvojem mjera za podršku za osobama s invaliditetom, napokon bi se približili standardu razvijenih zemalja.
Fokus joj je utjecati na značajno veća ulaganja u odgoj i obrazovanje i to od četvrte godine djeteta u vrtićima preko cjelovitog sustava obrazovanja pa sve do snažnijeg razvoja programa za cjeloživotnog obrazovanja za odrasle.
Kako bi se to moglo uopće ostvariti, objašnjava Dolić, nužno je također ulagati u stvaranje boljih životnih uvjeta za brže osamostaljivanje mladih, mladih obitelji ali i ostalih pojedinaca za sigurniji život kako bi i ostajali u Hrvatskoj. To se može ostvariti i kroz poticajnu stanogradnju, razvijeni sustav javnonajamnih stanova, dostupnije studentske domove i posebno razvoj snažnog sustava stipendiranja učenika i studenata.
Sredstva za navedena ulaganja nalaze se u besmislenim brojnim nametima, 'crnim rupama' županija, općina i državnog aparata općenito.
Stanje u Hrvatskoj
„U Hrvatskoj ima zaista dosta negativnosti i nesposobnosti koje ju priječe da bude zemlja prosperiteta za sve svoje građane. No, ovdje mogu uvjetno izdvojiti dvije stvari za koje držim da su ipak najgore, a to su korupcija u svoj svojoj toksičnoj raznolikosti i politizirano pravosuđe. Kada se govori o korupciji od svakodnevice pa do posebnih situacija znate i sami da su vicevi na račun zapošljavanja u javnim i državnim službama, nažalost, prije realnost nego mašta. Tu je nered kojega plaćamo jako dugo, a pojam uhljeb stekli smo samo mi u hrvatskom jeziku“ govori te dodaje kako običnom građaninu, a našem mudrom Ramcu vjerojatno je dovoljno samo vidjeti kako se završavaju određeni procesi za gospodarski kriminal i što se dogodi tuženima pa da sam zaključi kakvo je političko stanje u državi.
„Kao što sam već indirektno rekla mane hrvatskog školskog sustava su u pokušajima reformi koje to zapravo nisu. Primjer je tu i zadnja reforma tzv. Škola za život koja je najprije počela s agresivnim nametanjem puke informatičke opreme, a ne motiviranjem djelatnika u njemu, prikladnim pristupom učenicima i razvoju njihovih osobnih potencijala. Cilj je više povezati potrebe gospodarstva za određenim kadrom i strukovnog obrazovanja. Po meni je najveća mana sadašnjeg obrazovanja uravnilovka za sve učenike koji će kroz njega prije postati intelektualni mediokriteti nego inovativni neovisni budući gospodarstvenici, kulturnjaci, liječnici, učitelji...“
Zbog nestabilnost i narušavanja digniteta struke, objašnjava Dolić, upitan je način kadroviranja u školski sustav, ministarstvo i agencije. Najveća mana je što je to sektor koji učestalo ima loše ministre koji zapravo iza sebe stvore i ostave nered umjesto stabilnosti i reda.
Vjeronauk u školi
Kao vjeroučiteljica smatra da je konfesionalni vjeronauk u školama izboran predmet i kao takav treba i ostati. Nužan je u školskom sustavu koji uvažava holistički pristup čovjeku čime se često ponosimo.
„Posebno je važan u suvremenom društvu u kojem smo sve više otuđeni jedni od drugih, a vjeronauk njeguje upravo čovjeka i njegovu dušu. Neki mediji često ističu da mu nije mjesto u školi jer čini se pitanju vjeronauk pristupaju ideološki s nostalgijom za bivšom državom, a nisu usmjereni k demokratskom suvremenom školstvu. Neupućeni su u program vjeronauk u školi i sve njegove ishode koje ostvaruje. Ono što bismo trebali imati u vidu u tim kritikama je da bi ipak trebala biti alternativa vjeronauk ali u srodnom predmetu koja i postoji u srednjim školama kao što je npr. etika“, kaže.
Osim velike angažiranosti oko politike i posla vjeroučiteljice, radila je na brojnim kulturnim projektima.
Angažirana je ponekad kao savjetnica na dokumentarnim filmovima s područja bioetike kao što su pitanja pobačaja (Bijela Kuga – 2013.), surogat majčinstva (trenutno u stvaranju - Surogat majka), u kratkim igranim filmovima (Antikvarijat 2019.). Osim toga i na dva polusatna školska dokumentarca „Putevima Ivana Merza“ iz 2018., „Škola za medicinske sestre Vinogradska“ iz 2019. i kratki petnaest minutni igrani film „Sarina božićna priča“ iz 2017. kao i nekoliko gimnazijskih kazališnih predstava koje ipak drži samo malo zapaženijim školskim projektima.
Rad kao nastavnice vrednovan joj je i kroz stručno napredovanje u profesora mentora.
„Ono na što mislim da je dobro i što me često inspirira su humanitarne akcije kroz koje zajedno s kolegama i učenicima vraćamo osmjeh na lice barem na kratko onima kojima je pomoć bila potrebna“, navodi te dodaje kako joj vjera u dobro najveći motivator.
Posjete Rami
Kao Ramkinja često posjećuje rodni kraj kada god joj dopuštaju poslovne obveze.
„Kako imam svoju najdražu i najbolju mater na svijetu u Prozoru i ostalu užu obitelj sve svoje praznike iskoristim koliko mogu za boravak u Rami. Tu si mi i sjajni prijatelji koji mi uvijek napune baterije za Zagreb. Hvala im na tome!“, kaže ali ističe da se još uvijek ne planira vratiti u Ramu.
„Bilo bi od mene licemjerno kada bih govorila kako je Rama divna (što zaista jest) i kako se treba vratiti u nju i neka ljudi ne odlaze dok istovremeno ja odlazim i ustrajno živim u drugoj državi. U Rami na žalost trenutno ne vidim mogućnost za posao koji je ipak primaran za odabir radnog mjesta. Kada bih ga imala moguće je da bih se i vratila“.
Ali se planira vratiti, ako Bog da, u mirovinu, na svoju rodnu grudu opojnih mirisa, poznatih melodija, omiljenih brda i planina, gdje joj počivaju predci.
Branka Dijaković / www.rama-prozor.info
Odmah po završetku studija zaposlila se na mjesto nastavnice vjeronauka u zagrebačkoj srednjoj školi i nastavila s pripremama za znanstveni magisterij koje je ipak prekinula u sjeni tadašnje potpuno samostalne borbe sa svim zahtjevima i troškovima života u zagrebačkoj svakodnevici. Posvetila se aktivno radu s mladima u školi, u župi kao i kroz brojna stručna usavršavanja, a kasnije i drugim interesima.
Ulazak u politiku
MOST-u se pridružila prije svega, kako ističe, jer su u svome djelovanju pokazali da imaju viziju razvijene demokracije utemeljene na intelektualnoj čestitosti i brizi za buduće naraštaje. Kaže da se o politici često govori da je „prljava“, da je to nečastan posao u kojem svoje ostvarenje nalaze egoistični pojedinci.
„No, osobno se ipak ne mogu složiti s time. Prije svega držim da je za politiku nužno imati kako bi naš čovjek rekao 'žicu' i da je ona plemenita ukoliko se ne udalji od svoje biti što je prije svega rad za opće dobro. Istina je da su i neki nečasni pojedinci u hrvatskoj političkoj areni, no ne mogu se složiti da su svi takvi ili da u našem političkom svijetu nema prilike za časne ljude. Upravo kada sam upoznala pojedince iz MOST-ovih nezavisnih lista, odvažila sam im se pridružiti i započeti s nečim što me je oduvijek zanimalo“.
Dolić ističe kako u MOST-u osim brige za mlade imaju jasne ciljeve koje i ostvaruju kroz svoje osvojene mandate u Saboru u snažnoj borbi protiv korupcije u svim sferama društva, depolitizacije pravosuđa, brige za ustavnu zaštitu prirodnih dobara kao što je voda, razvoj poljoprivrede i brigu za hrvatskog seljaka, razvoj degradiranog obrazovanja, povećanje ulaganja u kulturu, racionalizaciju državnog aparata.
Planovi u školstvu
„Fokus mi je kao osobi koja je relativno dugo u školstvu prije svega uvođenje reda i stabilnosti u trenutno iznimno kaotičan sustav odgoja i obrazovanja. Kako bi se to uopće moglo ostvariti cilj mi je utjecati na društvene i stručne procese kojima se jača ugled i statusa učitelja u društvu. Izvrsni učenici u trenutnom sustavu tzv. školske uravnilovke, koji razvija sve čine sve osim kritičkog mišljenja i samostalnosti, a na što se stalno pozivala ministrica Blaženka Divjak, ne mogu razviti svoje potencijale kako bi u budućnosti bili nositelji gospodarskog i društvenog razvoja“, kaže Dolić te dodaje kako značajno razrađenijim sustavom programa, od trenutno skoro nepostojećeg, za nadarene učenike kao i razvojem mjera za podršku za osobama s invaliditetom, napokon bi se približili standardu razvijenih zemalja.
Fokus joj je utjecati na značajno veća ulaganja u odgoj i obrazovanje i to od četvrte godine djeteta u vrtićima preko cjelovitog sustava obrazovanja pa sve do snažnijeg razvoja programa za cjeloživotnog obrazovanja za odrasle.
Kako bi se to moglo uopće ostvariti, objašnjava Dolić, nužno je također ulagati u stvaranje boljih životnih uvjeta za brže osamostaljivanje mladih, mladih obitelji ali i ostalih pojedinaca za sigurniji život kako bi i ostajali u Hrvatskoj. To se može ostvariti i kroz poticajnu stanogradnju, razvijeni sustav javnonajamnih stanova, dostupnije studentske domove i posebno razvoj snažnog sustava stipendiranja učenika i studenata.
Sredstva za navedena ulaganja nalaze se u besmislenim brojnim nametima, 'crnim rupama' županija, općina i državnog aparata općenito.
Stanje u Hrvatskoj
„U Hrvatskoj ima zaista dosta negativnosti i nesposobnosti koje ju priječe da bude zemlja prosperiteta za sve svoje građane. No, ovdje mogu uvjetno izdvojiti dvije stvari za koje držim da su ipak najgore, a to su korupcija u svoj svojoj toksičnoj raznolikosti i politizirano pravosuđe. Kada se govori o korupciji od svakodnevice pa do posebnih situacija znate i sami da su vicevi na račun zapošljavanja u javnim i državnim službama, nažalost, prije realnost nego mašta. Tu je nered kojega plaćamo jako dugo, a pojam uhljeb stekli smo samo mi u hrvatskom jeziku“ govori te dodaje kako običnom građaninu, a našem mudrom Ramcu vjerojatno je dovoljno samo vidjeti kako se završavaju određeni procesi za gospodarski kriminal i što se dogodi tuženima pa da sam zaključi kakvo je političko stanje u državi.
„Kao što sam već indirektno rekla mane hrvatskog školskog sustava su u pokušajima reformi koje to zapravo nisu. Primjer je tu i zadnja reforma tzv. Škola za život koja je najprije počela s agresivnim nametanjem puke informatičke opreme, a ne motiviranjem djelatnika u njemu, prikladnim pristupom učenicima i razvoju njihovih osobnih potencijala. Cilj je više povezati potrebe gospodarstva za određenim kadrom i strukovnog obrazovanja. Po meni je najveća mana sadašnjeg obrazovanja uravnilovka za sve učenike koji će kroz njega prije postati intelektualni mediokriteti nego inovativni neovisni budući gospodarstvenici, kulturnjaci, liječnici, učitelji...“
Zbog nestabilnost i narušavanja digniteta struke, objašnjava Dolić, upitan je način kadroviranja u školski sustav, ministarstvo i agencije. Najveća mana je što je to sektor koji učestalo ima loše ministre koji zapravo iza sebe stvore i ostave nered umjesto stabilnosti i reda.
Vjeronauk u školi
Kao vjeroučiteljica smatra da je konfesionalni vjeronauk u školama izboran predmet i kao takav treba i ostati. Nužan je u školskom sustavu koji uvažava holistički pristup čovjeku čime se često ponosimo.
„Posebno je važan u suvremenom društvu u kojem smo sve više otuđeni jedni od drugih, a vjeronauk njeguje upravo čovjeka i njegovu dušu. Neki mediji često ističu da mu nije mjesto u školi jer čini se pitanju vjeronauk pristupaju ideološki s nostalgijom za bivšom državom, a nisu usmjereni k demokratskom suvremenom školstvu. Neupućeni su u program vjeronauk u školi i sve njegove ishode koje ostvaruje. Ono što bismo trebali imati u vidu u tim kritikama je da bi ipak trebala biti alternativa vjeronauk ali u srodnom predmetu koja i postoji u srednjim školama kao što je npr. etika“, kaže.
Osim velike angažiranosti oko politike i posla vjeroučiteljice, radila je na brojnim kulturnim projektima.
Angažirana je ponekad kao savjetnica na dokumentarnim filmovima s područja bioetike kao što su pitanja pobačaja (Bijela Kuga – 2013.), surogat majčinstva (trenutno u stvaranju - Surogat majka), u kratkim igranim filmovima (Antikvarijat 2019.). Osim toga i na dva polusatna školska dokumentarca „Putevima Ivana Merza“ iz 2018., „Škola za medicinske sestre Vinogradska“ iz 2019. i kratki petnaest minutni igrani film „Sarina božićna priča“ iz 2017. kao i nekoliko gimnazijskih kazališnih predstava koje ipak drži samo malo zapaženijim školskim projektima.
Rad kao nastavnice vrednovan joj je i kroz stručno napredovanje u profesora mentora.
„Ono na što mislim da je dobro i što me često inspirira su humanitarne akcije kroz koje zajedno s kolegama i učenicima vraćamo osmjeh na lice barem na kratko onima kojima je pomoć bila potrebna“, navodi te dodaje kako joj vjera u dobro najveći motivator.
Posjete Rami
Kao Ramkinja često posjećuje rodni kraj kada god joj dopuštaju poslovne obveze.
„Kako imam svoju najdražu i najbolju mater na svijetu u Prozoru i ostalu užu obitelj sve svoje praznike iskoristim koliko mogu za boravak u Rami. Tu si mi i sjajni prijatelji koji mi uvijek napune baterije za Zagreb. Hvala im na tome!“, kaže ali ističe da se još uvijek ne planira vratiti u Ramu.
„Bilo bi od mene licemjerno kada bih govorila kako je Rama divna (što zaista jest) i kako se treba vratiti u nju i neka ljudi ne odlaze dok istovremeno ja odlazim i ustrajno živim u drugoj državi. U Rami na žalost trenutno ne vidim mogućnost za posao koji je ipak primaran za odabir radnog mjesta. Kada bih ga imala moguće je da bih se i vratila“.
Ali se planira vratiti, ako Bog da, u mirovinu, na svoju rodnu grudu opojnih mirisa, poznatih melodija, omiljenih brda i planina, gdje joj počivaju predci.
Branka Dijaković / www.rama-prozor.info
