Đakovčanin Ivan Filipović, rođen 1968. u Tomislavgradu, odrastao u Đakovu, prvi je u Hrvatskoj i među prvima u svijetu koji je, nakon što je bio ovisnik o drogama i prošao put liječenja u zajednici Cenacolo, postao svećenik.
Zaređen je 2004., a nakon ređenja aktivno djeluje kao duhovnik u zajednici.
Buntovnički duh
Sam kontakt s drogom nije da se jednoga dana probudiš i počneš uzimati nekakve supstancije, lakše droge ili slično. Korijeni su puno dublji i mislim da potječu iz obiteljske situacije, ljudi, prijatelja koji te okružuju. Mislim da je to kod mene tako počelo. Kad sam imao oko 12 godina, uzimao sam si potpunu slobodu, a i pomanjkanje oca, koji je radio u Njemačkoj, donekle mi je otvaralo slobodne prostore i do izražaja je dolazio nekakav buntovnički duh koji je već bio u meni. Imao sam samo majku koja se morala sama brinuti o nas četvero djece. Rekao bih da su korijeni već bili tu iako sam imao dobar kršćanski odgoj. Roditelji su mi jako dobri i pošteni (otac mi je preminuo u prosincu prošle godine). Išao sam u crkvu, na vjeronauk, ali moja rana boemština, buntovnički život protiv normalnih životnih standarda, nije mi dala prihvatiti te stvari. Tu su već bili korijeni, a onda su već s 15 godina slijedili izlasci u kafiće, glazba, prvo pivo, prvi Marlboro, u Đakovu sam igrao biljar – živjelo se. Bili smo skupina mladih ljudi koja se dobro snalazila u tom “američkom stilu života”. I sve me to ispunjavalo i u početku uopće nije izgledalo loše, priča don Ivan u intervjuu za Glas Koncila.
Prekretnica, na neki način, u njegovu životu bila je 1994. godina.
Nakon svih tih iskustava, početka uzimanja heroina, odlaska u Njemačku, nakon toga ovisničkoga života koji je bio intenzivan, posebno posljednjih godina, dogodilo se to da sam jednostavno bio umoran od svega: od varanja, laganja, krađa, strahova od policije, protivničkih bandi i konkurencije na ulici. Roditelji i prijatelji predložili su mi da odem k s. Elviri Petrozzi u zajednicu. U početku sam to odbijao, bilo je to ponižavajuće i poražavajuće za mene – reći samome sebi da sam promašio u životu, prihvatiti da su svi moji ideali pali. No, 1994. ušao sam u zajednicu s poteškoćama kao i svi. Nije bilo lako. Ušao sam i, poslije kratkoga vremena, svidjelo mi se. Danas tek shvaćam kako su u mom svećeničkom pozivu bitni ti korijeni što su mi ih roditelji usadili. Ako je čovjek sklon književnosti, puno čita i vidi kako je to u svijetu, brzo zaboravi na Crkvu i puno se lakše utopi u sve drugo nego da se drži vjere i molitve. Pogotovo dečki između 15 i 18 godina. Ali ti su korijeni jako, jako bitni. Kad sam ušao u zajednicu Cenacolo, nisam imao problema s molitvom. Nije mi bila nepoznata. Sjećam se krunice koju smo molili kod bake, tada nije bilo struje i molilo se pod petrolejkama. Sjećam se toga jako dobro jer su bakine krunice bile dugačke. Kao dijete igrao bih se cijeli dan, a navečer pomislim: “O, Bože dragi, sad će molitva, kad će završiti, ja sam jako gladan, navodi đakovački svećenik podrijetlom iz Tomislavgrada.
Škola života
U zajednici sam brzo i lagano ušao u taj odnos s Bogom te zbog toga mislim da su korijeni jako bitni. Isto tako, u zajednici sam naučio promatrati oko sebe. Smatram jako bitnim to što roditelji usade djeci, a i sama psihologija kaže da je posebno razdoblje od rođenja do 3. godine života jako bitno jer utječe na čovjeka za čitav život, priča don Ivan za Glas Koncila i dodaje kako je još uvijek u zajednici, već deset godina.
Zajednica Cenacolo je velika škola života.
Zajednica Cenacolo je velika škola života. Vraća ljude u život, prije svega, vraća ljude k Bogu jer zajednica Cenacolo i s. Elvira nikada nisu za svoj cilj imali mladoga čovjeka maknuti od droge ili drogu od čovjeka, nego je cilj zajednice mladoga čovjeka dovesti u osobni odnos s Bogom, da spozna Boga, da je u Kristu smisao života. Život u zajednici ne počinje nekakvim teološkim predavanjima, katekizmom jer to ovisnici nikada ne bi prihvatili. Počinje se jednostavno s molitvom, i to krunice koja se u zajednici moli od prvoga dana. Počne se moliti krunica i počinje se živjeti. U zajednici momci sve rade sami. Treba netko tko će se brinuti o kuhinji, netko tko će obrađivati vrt, potreban je zidar… Također je jako bitan odnos prema poslu: ono što čovjek zna raditi – radi li to s ljubavlju? U zajednici nema psihologa koji dolazi na svoje radno mjesto. Put u zajednici počinje iz konkretnoga života. Prvi dodir s Bogom u zajednici je vjera u providnost. A providnost bi uvijek bila ta, rekla bi s. Elvira, zasučite rukave, primite se posla. Niste bolesni, hendikepirani i nije potrebno da država za vas plaća. Država ima svojih problema i neka pomaže socijalno ugroženima. Isto tako i vaši roditelji: pokrali ste ih, izvarali ih sve ove godine. Zar bi oni sada morali za vas nešto plaćati?, pita se Ivan Filipović.
Kako dodaje, zajednica Cenacolo to njih ne pita.
To je, dakle, providnost – iskoristiti svoje radne, intelektualne sposobnosti, a drugo, ima jako puno dobrih ljudi. Sjećam se, 1994. (bio sam prvo u zajednici u Ugljanima), ratno vrijeme i nismo imali što jesti. Primjerice, tjednima smo jeli grah iz talijanskoga Caritasa i molili za providnost. Sjećam se kad bi došao Caritasov kamion: to je bilo veliko veselje, a najviše me dirnulo to što bi odgovorna osoba u kućama, kada dođe taj kamion, zvala obitelji kojima je pomoć najpotrebnija i njima podijelila hranu, a nama bi obično ostao grah. A to su bila ta konkretna djela koja su u meni tada, bio sam tek nekoliko mjeseci u zajednici, ostavila snažan dojam prisutnosti Boga u zajednici, kaže ovaj svećenik.
Smatra kako ga je zajednica veoma približila Bogu preko tih iskustava providnosti te jer je u zajednici, poslije dugo godina života, bio prihvaćen onakvim kakav jest.
U ljudima koji su me tako prihvatili osjetio sam dobrotu, ljubav, razumijevanje. Točno sam znao tko sam, što sam, jer i oni su slično prošli kao i ja i u potpunosti su me mogli razumjeti. Moje se obraćenje dogodilo u osobnom susretu s Bogom jer zajednica je bila ambijent koji je najviše pogodovao tome, a najsnažnije se to dogodilo u osobnom klanjanju – kad čovjek u tišini ima hrabrosti biti iskren, istinit i ponizan pred Bogom. U zajednicu sam ušao onakav kakav sam bio vani i u njoj sam počeo uviđati da sam lažac i da točno znam dan i minutu kada sam slagao, prevario. I kad sam pitao skrušeno za oprost, stvarno sam doživio iskustvo Božje ljubavi, miline, kao u paraboli o izgubljenom sinu. Ja sam to doživljavao veoma snažno, iskustveno. Počeo sam kroz molitve, noćna bdijenja u kapeli otkrivati samoga sebe, spoznavati se. S. Elvira me potaknula na to. U jednoj katehezi je rekla: “Vi ne poznajete tko ste.” Moja je prva reakcija bila – što ona to priča? Kako da se ne poznajem, imam 26 godina, prepričava Filipović.
Bez pritisaka
Filipović dalje govori da mu se to snažno urezalo u sjećanje i poslije je uistinu shvatio da se ne poznaje i to je bio početak otkrivanja samoga sebe u oprostu pred Bogom.
Bog je imao puno strpljenja sa mnom.
Mislio sam studirati psihologiju. Od veljače do rujna 1998. u meni je bila strašna borba – lomilo se između teologije i psihologije. Nisam ni pomišljao da bih mogao biti svećenik. No, prelomilo se na teologiju. S. Elvira je rekla da ću studirati na sjeveru Italije s don Stefanom, a ja sam rekao da neću jer kako da ja, ovisnik, postanem svećenik. Nisam uopće mogao povezati te dvije stvari. U Pisi na Institutu religioznih znanosti završio sam dvije godine studija i uz pomoć molitve, Boga i u kontaktu s nekim ljudima u Italiji spoznao sam da je moj poziv svećenstvo. I onda još četiri godine studija, diplomski, ređenje i mlada misa. Bog je imao puno strpljenja sa mnom, a i s. Elvira me jako dobro razumjela i nikada nije vršila pritisak. Vjerovala je u ono što Bog radi sa mnom. Moj će život biti svjedočanstvo nade da nije sve gotovo, da droga nema zadnju riječ, iskreno za Glas Koncila govori don Ivan, prenosi Večernji list.
Zaređen je 2004., a nakon ređenja aktivno djeluje kao duhovnik u zajednici.
Buntovnički duh
Sam kontakt s drogom nije da se jednoga dana probudiš i počneš uzimati nekakve supstancije, lakše droge ili slično. Korijeni su puno dublji i mislim da potječu iz obiteljske situacije, ljudi, prijatelja koji te okružuju. Mislim da je to kod mene tako počelo. Kad sam imao oko 12 godina, uzimao sam si potpunu slobodu, a i pomanjkanje oca, koji je radio u Njemačkoj, donekle mi je otvaralo slobodne prostore i do izražaja je dolazio nekakav buntovnički duh koji je već bio u meni. Imao sam samo majku koja se morala sama brinuti o nas četvero djece. Rekao bih da su korijeni već bili tu iako sam imao dobar kršćanski odgoj. Roditelji su mi jako dobri i pošteni (otac mi je preminuo u prosincu prošle godine). Išao sam u crkvu, na vjeronauk, ali moja rana boemština, buntovnički život protiv normalnih životnih standarda, nije mi dala prihvatiti te stvari. Tu su već bili korijeni, a onda su već s 15 godina slijedili izlasci u kafiće, glazba, prvo pivo, prvi Marlboro, u Đakovu sam igrao biljar – živjelo se. Bili smo skupina mladih ljudi koja se dobro snalazila u tom “američkom stilu života”. I sve me to ispunjavalo i u početku uopće nije izgledalo loše, priča don Ivan u intervjuu za Glas Koncila.
Prekretnica, na neki način, u njegovu životu bila je 1994. godina.
Nakon svih tih iskustava, početka uzimanja heroina, odlaska u Njemačku, nakon toga ovisničkoga života koji je bio intenzivan, posebno posljednjih godina, dogodilo se to da sam jednostavno bio umoran od svega: od varanja, laganja, krađa, strahova od policije, protivničkih bandi i konkurencije na ulici. Roditelji i prijatelji predložili su mi da odem k s. Elviri Petrozzi u zajednicu. U početku sam to odbijao, bilo je to ponižavajuće i poražavajuće za mene – reći samome sebi da sam promašio u životu, prihvatiti da su svi moji ideali pali. No, 1994. ušao sam u zajednicu s poteškoćama kao i svi. Nije bilo lako. Ušao sam i, poslije kratkoga vremena, svidjelo mi se. Danas tek shvaćam kako su u mom svećeničkom pozivu bitni ti korijeni što su mi ih roditelji usadili. Ako je čovjek sklon književnosti, puno čita i vidi kako je to u svijetu, brzo zaboravi na Crkvu i puno se lakše utopi u sve drugo nego da se drži vjere i molitve. Pogotovo dečki između 15 i 18 godina. Ali ti su korijeni jako, jako bitni. Kad sam ušao u zajednicu Cenacolo, nisam imao problema s molitvom. Nije mi bila nepoznata. Sjećam se krunice koju smo molili kod bake, tada nije bilo struje i molilo se pod petrolejkama. Sjećam se toga jako dobro jer su bakine krunice bile dugačke. Kao dijete igrao bih se cijeli dan, a navečer pomislim: “O, Bože dragi, sad će molitva, kad će završiti, ja sam jako gladan, navodi đakovački svećenik podrijetlom iz Tomislavgrada.
Škola života
U zajednici sam brzo i lagano ušao u taj odnos s Bogom te zbog toga mislim da su korijeni jako bitni. Isto tako, u zajednici sam naučio promatrati oko sebe. Smatram jako bitnim to što roditelji usade djeci, a i sama psihologija kaže da je posebno razdoblje od rođenja do 3. godine života jako bitno jer utječe na čovjeka za čitav život, priča don Ivan za Glas Koncila i dodaje kako je još uvijek u zajednici, već deset godina.
Zajednica Cenacolo je velika škola života.
Zajednica Cenacolo je velika škola života. Vraća ljude u život, prije svega, vraća ljude k Bogu jer zajednica Cenacolo i s. Elvira nikada nisu za svoj cilj imali mladoga čovjeka maknuti od droge ili drogu od čovjeka, nego je cilj zajednice mladoga čovjeka dovesti u osobni odnos s Bogom, da spozna Boga, da je u Kristu smisao života. Život u zajednici ne počinje nekakvim teološkim predavanjima, katekizmom jer to ovisnici nikada ne bi prihvatili. Počinje se jednostavno s molitvom, i to krunice koja se u zajednici moli od prvoga dana. Počne se moliti krunica i počinje se živjeti. U zajednici momci sve rade sami. Treba netko tko će se brinuti o kuhinji, netko tko će obrađivati vrt, potreban je zidar… Također je jako bitan odnos prema poslu: ono što čovjek zna raditi – radi li to s ljubavlju? U zajednici nema psihologa koji dolazi na svoje radno mjesto. Put u zajednici počinje iz konkretnoga života. Prvi dodir s Bogom u zajednici je vjera u providnost. A providnost bi uvijek bila ta, rekla bi s. Elvira, zasučite rukave, primite se posla. Niste bolesni, hendikepirani i nije potrebno da država za vas plaća. Država ima svojih problema i neka pomaže socijalno ugroženima. Isto tako i vaši roditelji: pokrali ste ih, izvarali ih sve ove godine. Zar bi oni sada morali za vas nešto plaćati?, pita se Ivan Filipović.
Kako dodaje, zajednica Cenacolo to njih ne pita.
To je, dakle, providnost – iskoristiti svoje radne, intelektualne sposobnosti, a drugo, ima jako puno dobrih ljudi. Sjećam se, 1994. (bio sam prvo u zajednici u Ugljanima), ratno vrijeme i nismo imali što jesti. Primjerice, tjednima smo jeli grah iz talijanskoga Caritasa i molili za providnost. Sjećam se kad bi došao Caritasov kamion: to je bilo veliko veselje, a najviše me dirnulo to što bi odgovorna osoba u kućama, kada dođe taj kamion, zvala obitelji kojima je pomoć najpotrebnija i njima podijelila hranu, a nama bi obično ostao grah. A to su bila ta konkretna djela koja su u meni tada, bio sam tek nekoliko mjeseci u zajednici, ostavila snažan dojam prisutnosti Boga u zajednici, kaže ovaj svećenik.
Smatra kako ga je zajednica veoma približila Bogu preko tih iskustava providnosti te jer je u zajednici, poslije dugo godina života, bio prihvaćen onakvim kakav jest.
U ljudima koji su me tako prihvatili osjetio sam dobrotu, ljubav, razumijevanje. Točno sam znao tko sam, što sam, jer i oni su slično prošli kao i ja i u potpunosti su me mogli razumjeti. Moje se obraćenje dogodilo u osobnom susretu s Bogom jer zajednica je bila ambijent koji je najviše pogodovao tome, a najsnažnije se to dogodilo u osobnom klanjanju – kad čovjek u tišini ima hrabrosti biti iskren, istinit i ponizan pred Bogom. U zajednicu sam ušao onakav kakav sam bio vani i u njoj sam počeo uviđati da sam lažac i da točno znam dan i minutu kada sam slagao, prevario. I kad sam pitao skrušeno za oprost, stvarno sam doživio iskustvo Božje ljubavi, miline, kao u paraboli o izgubljenom sinu. Ja sam to doživljavao veoma snažno, iskustveno. Počeo sam kroz molitve, noćna bdijenja u kapeli otkrivati samoga sebe, spoznavati se. S. Elvira me potaknula na to. U jednoj katehezi je rekla: “Vi ne poznajete tko ste.” Moja je prva reakcija bila – što ona to priča? Kako da se ne poznajem, imam 26 godina, prepričava Filipović.
Bez pritisaka
Filipović dalje govori da mu se to snažno urezalo u sjećanje i poslije je uistinu shvatio da se ne poznaje i to je bio početak otkrivanja samoga sebe u oprostu pred Bogom.
Bog je imao puno strpljenja sa mnom.
Mislio sam studirati psihologiju. Od veljače do rujna 1998. u meni je bila strašna borba – lomilo se između teologije i psihologije. Nisam ni pomišljao da bih mogao biti svećenik. No, prelomilo se na teologiju. S. Elvira je rekla da ću studirati na sjeveru Italije s don Stefanom, a ja sam rekao da neću jer kako da ja, ovisnik, postanem svećenik. Nisam uopće mogao povezati te dvije stvari. U Pisi na Institutu religioznih znanosti završio sam dvije godine studija i uz pomoć molitve, Boga i u kontaktu s nekim ljudima u Italiji spoznao sam da je moj poziv svećenstvo. I onda još četiri godine studija, diplomski, ređenje i mlada misa. Bog je imao puno strpljenja sa mnom, a i s. Elvira me jako dobro razumjela i nikada nije vršila pritisak. Vjerovala je u ono što Bog radi sa mnom. Moj će život biti svjedočanstvo nade da nije sve gotovo, da droga nema zadnju riječ, iskreno za Glas Koncila govori don Ivan, prenosi Večernji list.
