Svetog Nikolu, 6. prosinca 1991., Leon Bjelokosić dočekao je na brodu "Dubrovnik" Atlantske plovidbe, na putu iz Japana za Ameriku, piše Slobodna Dalmacija.
Na brodu dubrovačkog brodara, vijest o napadu na Grad dočekali su s nevjericom. Bila su to druga vremena, nije se moglo doći do obitelji ni vijesti o sudbini prijatelja. Udaljenost i nedostatak informacija, osim onih koje su u noćnim satima uspjeli "uhvatiti" na vijestima, teško im je pala...
"Ma, nikad Dubrovnik nisu napali pa neće ni sad, tako sam mislio. Zar je to moguće? Ali, eto, moguće je i to nas je šokiralo. Imali smo male Sonnyjeve radioaparate na brodu, pokušavajući u tri, četiri ure u noći uloviti vijesti Hrvatskog radija. Tako smo saznali što se događa u Vukovaru i u Dubrovniku. Jedina veza s Atlantskom plovidbom bio nam je kapetan Ante Jerković, koji je tada bio u Londonu jer se iz Dubrovnika nije moglo upravljati brodovima. Kapetan Jerković učinio je lavovski posao", prepričava nam Bjelokosić, kapetan duge plovidbe.
Nemoć i ljutnja
"Čuo sam da mi je kuća pogođena s tri granate, a nismo imali predodžbu kako to uopće izgleda. Netko je čuo da se ljudi ne skrivaju u skloništima, što nas je osobito brinulo. Ma, Dubrovnik je dotad u našim životima bio grad pjesme i zabave, kad su pale prve žrtve shvatili smo ozbiljnost situacije. Treba se sjetiti da je na našem brodu posada bila sastavljena većinom od Hrvata, jedan Crnogorac i jedan Srbin. Odnosi su u početku bili vrlo tolerantni, ali s vremenom je postalo sve teže. Kolega Bratoš izgubio je brata, Miljenka. Ljudi su počeli ostajati bez domova, strahovalo se za ishod napada na Grad. S vremenom je atmosfera i na brodu postajala sve lošija, bilo je neugodno i tim pomorcima koji nisu bili Hrvati. Čovjek dozna da mu je kuća srušena i dojučerašnja normalna komunikacija s kolegom pravoslavne vjeroispovijesti postane napeta. To neznanje što se događa s članovima obitelji, dodatno pojačava osjećaj nemoći pa i ljutnje", prepričava kapetan Leon Bjelokosić, koji je u prosincu 1991. plovio na "Dubrovniku" kao drugi časnik palube.
"Atlantska plovidba mudro je reagirala u to doba. Promijenili su jugoslavensku u maltešku zastavu, da se slučajno ne bi dogodilo da Jugoslavija uzme brodove pod svoje. Već s idućim ukrcajem, nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, istaknuli smo našu zastavu. To je bio uistinu doživljaj. Krma broda se pituravala za tu prigodu, ušminkali smo brod tako da je podizanje hrvatske zastave u Americi snimala televizijska ekipa. To je bila festa!", prisjeća je Bjelokosić.
Zapovjednik tog broda bio je Nikša Pavičić, prvi časnik Ivo Bonić, upravitelj stroja Marko Handabaka, bili su tu još kuhar Neđo Prijač, Tonći Bratoš, Mladen Radović, Ivan Kmetović i Franko Petković - vođa palube.
Dubrovačkim je pomorcima stigla obavijest uprave Atlantske plovidbe da ne mogu kući. Na brodu su proveli po 13 ili 14 mjeseci. Nikad se ne događa da čitava posada broda odlazi istodobno, kao što je bilo u ovom slučaju.
S broda u rat
"Prolazili smo Bospor, Dubrovnik se kratkotrajno otvorio, ali to je bilo nedovoljno za poći doma tako da nas je dug put od 56 dana odveo najprije u Južnu Koreju, za Australiju i na kraju, oko južne Afrike, do Španjolske, gdje smo se konačno iskrcali. Iz Rijeke smo brodom doputovali u Gruž, a onda nas je dočekao strašan prizor. Grad je još uvijek bio opkoljen. Dočekao me dundo, brat je tada bio mobiliziran. Čak je i moja none Tonka bila u vojsci, u drugoj bojni 163. dubrovačke brigade. Bila je satnik i, koliko se sjećam, predsjednik Tuđman promaknuo ju je u čin bojnika", ističe kapetan Bjelokosić.
U to ga je vrijeme u Dubrovniku čekala djevojka, današnja supruga s kojom ima sina. Kapetan Bjelokosić svoj je ratni put počeo s 29 godina, 1993. godine u dubrovačkom zaleđu, u blizini Vukovića, sa suborcima iz 2. bojne 163. brigade pod zapovjedništvom Veselka Gabričevića.
"Imali smo četiri stara minobacača, godišta 1939., dva iz 1970. i jedan 1974. Osobito se sjećam Pera Kristića. Ako imam u životu nekome pripisati epitet "heroj", to je on. Kao dijete od 16 godina krenuo je u rat, a 1993., s 18 godina, bio je moj zapovjednik odjeljenja. Bosnić me naučio kako upravljati minobacačima, sjećam se Pera Tomičića, Alojza, Tonćija Miloslavića,… Svako jutro su nas ovi s druge strane budili granatama, ali smo imali sreću da nitko u mojoj grupi nije stradao. U drugoj je smjeni, nažalost, jedan Zagrepčanin poginuo", prepričava naš sugovornik.
Prekinuti kontakti
Govoreći o današnjem stanju duha u Dubrovniku, pitanju oprosta, međugranične suradnje, 56-godišnji kapetan Bjelokosić kaže da je Dubrovnik oduvijek bio otvoren grad i takav treba biti, kao što rođeni u poslijeratnim godinama trebaju živjeti zajedno i u miru, ali kaže i ovo:
"Nikada više nisam prešao granicu! Više su me puta pozivali stari znanci s kojima sam služio onu armiju, neću joj spominjati ime, ali nikad se nisam htio javiti. Uvijek ću stati i rado progovoriti s Dubrovčanima druge vjeroispovijesti i nacije, koji su tu ostali za vrijeme rata. Skidam kapu tim ljudima, jer su i oni prošli neugodnosti. Oni koji su napustili Grad za mene više nisu sugovornici. Griješim li ili ne, kao vjernik, ne znam, ali tako je".
Navegava već 34 godine, čitavo vrijeme vjeran Atlantskoj plovidbi. Zapovjednik broda je od 2002., a o povjerenju koje su poslodavci imali u njega govori i podatak kako je za dubrovačkog brodara tri puta preuzimao novoizgrađene brodove: "Atlant Regina", "Libertas" i "AP Ston".
"Kad sam prvi put išao navegavati kao kadet, tada da bih riješio stambeno pitanje, prva posada imala je 40 ljudi, a danas je hrvatski minimum za takav veliki brod 11 ljudi, što najbolje govore koliko su se vremena promijenila. Nekad smo imali slobodne vikende, a danas su ugovori kraći, boravak u lukama je minimalan, radi se 24 sata, prođe vam ugovor od četiri mjeseca a da ne stupite nogom na tlo. Stari će vam pomorci reći da je danas mnogo, mnogo teže nego nekada kad se i po godinu dana nije dolazilo doma. Rođen sam na Kantafigu, pored luke. Volio sam te stare brodove s dizalicama, navegav'o sam na jednom takvom - "Mavro Vetranić". Iskreno, današnje brodove za rasute terete, tzv. bulk carriere, koji izgledaju kao kutija, baš i ne volim. Ali, nije mi žao što sam čitav život pomorac", ipak, na kraju, poručuje.
Stranac u djetetu
Propustio je većinu rođendana svog djeteta, božićne i novogodišnje praznike, smrti bliskih ljudi, stranac je, kaže, vlastitom djetetu. Sina je odgovorio od mora. Pokazao mu je deset snimaka najvećeg nevremena, i pitao ga: "Što misliš, da je na moru uvijek bonaca?". Nakon toga, sin je upisao računarstvo. Kapetan Bjelokosić se nada da će ovaj Božić provesti doma, ali već čeka poziv za sljedeći vijađ, piše Slobodna Dalmacija.
Koronavirus zatočio nas je na brodu
Kapetan Leon Bjelokosić bio je zapovjednik broda "Zagreb" čiju je posadu pandemija koronavirusa "zatočila" na dalekim morima. Posada dugo nije dobila zamjenu zbog čega se medijima obratio kuhar, Nikola Jaklin. Nažalost, nakon više od 300 dana provedenih na brodu, nekoliko dana nakon iskrcaja taj je Varaždinac preminuo. Jaklin je u svojim medijskim istupima uvijek s poštovanjem spominjao svog zapovjednika broda - Leona Bjelokosića.
"Mlađim kolegama uvijek govorim: budi poslovan i pošten. Ljude promijeni "vlast", veća pozicija, ja se nisam promijenio. Morate biti poslovni, ali pošteni prema svojim ljudima. Šestorica članova posade u osam luka nisu mogla posjetiti liječnika i to je situacija u kojoj se pomorac osjeti nezaštićen i prestrašen. Nažalost, kuhar je preminuo i to mi je teško palo. Dobro smo se poznavali, drugi put smo plovili skupa. Nikad mi se nije dogodilo da 12 noći nakon dolaska doma sanjam brod. Dugo mi je trebalo da se opravim od tog vijađa", kaže kapetan Bjelokosić.
Na brodu dubrovačkog brodara, vijest o napadu na Grad dočekali su s nevjericom. Bila su to druga vremena, nije se moglo doći do obitelji ni vijesti o sudbini prijatelja. Udaljenost i nedostatak informacija, osim onih koje su u noćnim satima uspjeli "uhvatiti" na vijestima, teško im je pala...
"Ma, nikad Dubrovnik nisu napali pa neće ni sad, tako sam mislio. Zar je to moguće? Ali, eto, moguće je i to nas je šokiralo. Imali smo male Sonnyjeve radioaparate na brodu, pokušavajući u tri, četiri ure u noći uloviti vijesti Hrvatskog radija. Tako smo saznali što se događa u Vukovaru i u Dubrovniku. Jedina veza s Atlantskom plovidbom bio nam je kapetan Ante Jerković, koji je tada bio u Londonu jer se iz Dubrovnika nije moglo upravljati brodovima. Kapetan Jerković učinio je lavovski posao", prepričava nam Bjelokosić, kapetan duge plovidbe.
Nemoć i ljutnja
"Čuo sam da mi je kuća pogođena s tri granate, a nismo imali predodžbu kako to uopće izgleda. Netko je čuo da se ljudi ne skrivaju u skloništima, što nas je osobito brinulo. Ma, Dubrovnik je dotad u našim životima bio grad pjesme i zabave, kad su pale prve žrtve shvatili smo ozbiljnost situacije. Treba se sjetiti da je na našem brodu posada bila sastavljena većinom od Hrvata, jedan Crnogorac i jedan Srbin. Odnosi su u početku bili vrlo tolerantni, ali s vremenom je postalo sve teže. Kolega Bratoš izgubio je brata, Miljenka. Ljudi su počeli ostajati bez domova, strahovalo se za ishod napada na Grad. S vremenom je atmosfera i na brodu postajala sve lošija, bilo je neugodno i tim pomorcima koji nisu bili Hrvati. Čovjek dozna da mu je kuća srušena i dojučerašnja normalna komunikacija s kolegom pravoslavne vjeroispovijesti postane napeta. To neznanje što se događa s članovima obitelji, dodatno pojačava osjećaj nemoći pa i ljutnje", prepričava kapetan Leon Bjelokosić, koji je u prosincu 1991. plovio na "Dubrovniku" kao drugi časnik palube.
"Atlantska plovidba mudro je reagirala u to doba. Promijenili su jugoslavensku u maltešku zastavu, da se slučajno ne bi dogodilo da Jugoslavija uzme brodove pod svoje. Već s idućim ukrcajem, nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, istaknuli smo našu zastavu. To je bio uistinu doživljaj. Krma broda se pituravala za tu prigodu, ušminkali smo brod tako da je podizanje hrvatske zastave u Americi snimala televizijska ekipa. To je bila festa!", prisjeća je Bjelokosić.
Zapovjednik tog broda bio je Nikša Pavičić, prvi časnik Ivo Bonić, upravitelj stroja Marko Handabaka, bili su tu još kuhar Neđo Prijač, Tonći Bratoš, Mladen Radović, Ivan Kmetović i Franko Petković - vođa palube.
Dubrovačkim je pomorcima stigla obavijest uprave Atlantske plovidbe da ne mogu kući. Na brodu su proveli po 13 ili 14 mjeseci. Nikad se ne događa da čitava posada broda odlazi istodobno, kao što je bilo u ovom slučaju.
S broda u rat
"Prolazili smo Bospor, Dubrovnik se kratkotrajno otvorio, ali to je bilo nedovoljno za poći doma tako da nas je dug put od 56 dana odveo najprije u Južnu Koreju, za Australiju i na kraju, oko južne Afrike, do Španjolske, gdje smo se konačno iskrcali. Iz Rijeke smo brodom doputovali u Gruž, a onda nas je dočekao strašan prizor. Grad je još uvijek bio opkoljen. Dočekao me dundo, brat je tada bio mobiliziran. Čak je i moja none Tonka bila u vojsci, u drugoj bojni 163. dubrovačke brigade. Bila je satnik i, koliko se sjećam, predsjednik Tuđman promaknuo ju je u čin bojnika", ističe kapetan Bjelokosić.
U to ga je vrijeme u Dubrovniku čekala djevojka, današnja supruga s kojom ima sina. Kapetan Bjelokosić svoj je ratni put počeo s 29 godina, 1993. godine u dubrovačkom zaleđu, u blizini Vukovića, sa suborcima iz 2. bojne 163. brigade pod zapovjedništvom Veselka Gabričevića.
"Imali smo četiri stara minobacača, godišta 1939., dva iz 1970. i jedan 1974. Osobito se sjećam Pera Kristića. Ako imam u životu nekome pripisati epitet "heroj", to je on. Kao dijete od 16 godina krenuo je u rat, a 1993., s 18 godina, bio je moj zapovjednik odjeljenja. Bosnić me naučio kako upravljati minobacačima, sjećam se Pera Tomičića, Alojza, Tonćija Miloslavića,… Svako jutro su nas ovi s druge strane budili granatama, ali smo imali sreću da nitko u mojoj grupi nije stradao. U drugoj je smjeni, nažalost, jedan Zagrepčanin poginuo", prepričava naš sugovornik.
Prekinuti kontakti
Govoreći o današnjem stanju duha u Dubrovniku, pitanju oprosta, međugranične suradnje, 56-godišnji kapetan Bjelokosić kaže da je Dubrovnik oduvijek bio otvoren grad i takav treba biti, kao što rođeni u poslijeratnim godinama trebaju živjeti zajedno i u miru, ali kaže i ovo:
"Nikada više nisam prešao granicu! Više su me puta pozivali stari znanci s kojima sam služio onu armiju, neću joj spominjati ime, ali nikad se nisam htio javiti. Uvijek ću stati i rado progovoriti s Dubrovčanima druge vjeroispovijesti i nacije, koji su tu ostali za vrijeme rata. Skidam kapu tim ljudima, jer su i oni prošli neugodnosti. Oni koji su napustili Grad za mene više nisu sugovornici. Griješim li ili ne, kao vjernik, ne znam, ali tako je".
Navegava već 34 godine, čitavo vrijeme vjeran Atlantskoj plovidbi. Zapovjednik broda je od 2002., a o povjerenju koje su poslodavci imali u njega govori i podatak kako je za dubrovačkog brodara tri puta preuzimao novoizgrađene brodove: "Atlant Regina", "Libertas" i "AP Ston".
"Kad sam prvi put išao navegavati kao kadet, tada da bih riješio stambeno pitanje, prva posada imala je 40 ljudi, a danas je hrvatski minimum za takav veliki brod 11 ljudi, što najbolje govore koliko su se vremena promijenila. Nekad smo imali slobodne vikende, a danas su ugovori kraći, boravak u lukama je minimalan, radi se 24 sata, prođe vam ugovor od četiri mjeseca a da ne stupite nogom na tlo. Stari će vam pomorci reći da je danas mnogo, mnogo teže nego nekada kad se i po godinu dana nije dolazilo doma. Rođen sam na Kantafigu, pored luke. Volio sam te stare brodove s dizalicama, navegav'o sam na jednom takvom - "Mavro Vetranić". Iskreno, današnje brodove za rasute terete, tzv. bulk carriere, koji izgledaju kao kutija, baš i ne volim. Ali, nije mi žao što sam čitav život pomorac", ipak, na kraju, poručuje.
Stranac u djetetu
Propustio je većinu rođendana svog djeteta, božićne i novogodišnje praznike, smrti bliskih ljudi, stranac je, kaže, vlastitom djetetu. Sina je odgovorio od mora. Pokazao mu je deset snimaka najvećeg nevremena, i pitao ga: "Što misliš, da je na moru uvijek bonaca?". Nakon toga, sin je upisao računarstvo. Kapetan Bjelokosić se nada da će ovaj Božić provesti doma, ali već čeka poziv za sljedeći vijađ, piše Slobodna Dalmacija.
Koronavirus zatočio nas je na brodu
Kapetan Leon Bjelokosić bio je zapovjednik broda "Zagreb" čiju je posadu pandemija koronavirusa "zatočila" na dalekim morima. Posada dugo nije dobila zamjenu zbog čega se medijima obratio kuhar, Nikola Jaklin. Nažalost, nakon više od 300 dana provedenih na brodu, nekoliko dana nakon iskrcaja taj je Varaždinac preminuo. Jaklin je u svojim medijskim istupima uvijek s poštovanjem spominjao svog zapovjednika broda - Leona Bjelokosića.
"Mlađim kolegama uvijek govorim: budi poslovan i pošten. Ljude promijeni "vlast", veća pozicija, ja se nisam promijenio. Morate biti poslovni, ali pošteni prema svojim ljudima. Šestorica članova posade u osam luka nisu mogla posjetiti liječnika i to je situacija u kojoj se pomorac osjeti nezaštićen i prestrašen. Nažalost, kuhar je preminuo i to mi je teško palo. Dobro smo se poznavali, drugi put smo plovili skupa. Nikad mi se nije dogodilo da 12 noći nakon dolaska doma sanjam brod. Dugo mi je trebalo da se opravim od tog vijađa", kaže kapetan Bjelokosić.
