Tri ukrajinske obitelji, odnosno ukupno 12 osoba spas od ratnih zbivanja pronašlo je u Drveniku na Makarskoj rivijeri. Dolaze iz predgrađa Harkiva i Zaporižje, piše Index.hr.
Do jučer nisu se ni poznavali, a sada žive u kući iznajmljivača Ive Gojuna, mještanina koji im je nesebično ustupio svoje apartmane iako su mu oni, kao i mnogima u ovome kraju, glavni izvor prihoda. Pet žena, šestero djece i jedan otac oslobođen vojnih obaveza za svoje domaćine imaju samo riječi zahvalnosti.
Drvenik, mjesto od 400-tinjak stanovnika, sad je bogatije za njih 12
Polina, Anja, Valjera, Katja, Maksim, Kiril i Svjetloslav, dvije Tanje i dvije Nataše, neka su od imena novih stanovnika Drvenika, naselja u sklopu općine Gradac koje broji svega 400-tinjak mještana.
Ondje su došli iz izbjegličkog centra u poljskom gradu Zamość, gdje su imali sreću upoznati volonterku Annu Kapuscinsku-Spinelli, koja je sasvim slučajno znala nekoga tko je znao načelnika Gradaca Matka Burića. A Burić je pak znao dvojicu Makarana koji su na svoju ruku sakupili humanitarnu pomoć i zaputili se odnijeti je na ukrajinsku granicu.
Nazvao ih je i pitao mogu li svratiti u Poljsku i pokupiti 12 novih stanovnika Makarske rivijere.
Tri obitelji upoznale su se u kombiju na putu do Hrvatske, gdje nikad prije nisu bili
Dok su ove tri obitelji lutale od Ukrajine do Poljske i noćile po kampovima i u vlakovima, u potpuno nehumanim uvjetima, stotinama kilometara dalje Makaranin Thomas Mravičić došao je na ideju da prikupi najpotrebnije donacije i odnese ih prognanicima.
Nije, kaže, mogao samo sjediti skrštenih ruku. Nazvao je sve poduzetnike koje je znao, uzeo kombi, natočio gorivo i sjetio se tada da je njegova kći imala trenera tu u Makarskoj koji je pričao ukrajinski jezik. Onda je kontaktirao i njega. To je Petar, Ukrajinac koji se prije više od dva desetljeća doselio u Makarsku. Petar je oduševljeno prihvatio ideju da pođe na put s Thomasom.
I sad kad su se vratili, puni dojmova i novih poznanstava, Petar i Thomas trude se pomagati Ukrajincima.
Petar ih prati na policiju, u Centar za socijalnu skrb, kad idu po donacije hrane i potrepština u Crveni križ, a pomaže im najviše oko prevođenja.
Ne prestaju zahvaljivati, na svim jezicima
Ukrajinci im samo zahvaljuju.
"Hvala vam za vaše ogromno gostoprimstvo, hvala Ivanu, hvala Petru, hvala Thomasu, ne znamo što bismo mogli učiniti da vam zahvalimo. Kad rat završi, želimo da svi dođete kod nas", govori u ime svih Valjera, do jučer inženjerka elektrokemije, čiji je suprug ostalo braniti Zaporižju i s kojim se povremeno uspije čuti.
Petar prevodi da je situacija u Zaporižji trenutno takva da su rakete na 30 kilometara od grada.
"Grad je skoro opkoljen, ukrajinska vojska ruši rakete, a kamo one padnu, to nitko ne može znati. Muž joj javlja da je zabranjen izlazak od 18 do 16 sati. Imaju stalno te uzbune. Ponekad traju satima. Spuste se u podrume, ali podrumi nisu spremni za rat, puni su vlage i svakakvi, ne znaju što čekaju tamo, zabrinjavajuće je", kaže Petar.
I njemu je obitelj u Ukrajini, ali u mirnijem dijelu gdje još nema ozbiljne štete.
Žive dan za danom, misle da će rat uskoro prestati i da će se vratiti kući
"Tamo su mi sinovi, nevjeste, unuci. Nadam se da će to što kraće trajati, svaku večer te uzbune, moraju djecu dizati po noći iz kreveta, vuku ih u skloništa, nitko ne razumije što je u Putinovoj glavi...", dodaje Petar.
Pitamo ga hoće li drvenički Ukrajinci uskoro ovdje potražiti posao, krenuti u vrtiće i škole, kakvi su im planovi? Odgovara da ne razmišljaju tako daleko.
Do jučer nisu se ni poznavali, a sada žive u kući iznajmljivača Ive Gojuna, mještanina koji im je nesebično ustupio svoje apartmane iako su mu oni, kao i mnogima u ovome kraju, glavni izvor prihoda. Pet žena, šestero djece i jedan otac oslobođen vojnih obaveza za svoje domaćine imaju samo riječi zahvalnosti.
Drvenik, mjesto od 400-tinjak stanovnika, sad je bogatije za njih 12
Polina, Anja, Valjera, Katja, Maksim, Kiril i Svjetloslav, dvije Tanje i dvije Nataše, neka su od imena novih stanovnika Drvenika, naselja u sklopu općine Gradac koje broji svega 400-tinjak mještana.
Ondje su došli iz izbjegličkog centra u poljskom gradu Zamość, gdje su imali sreću upoznati volonterku Annu Kapuscinsku-Spinelli, koja je sasvim slučajno znala nekoga tko je znao načelnika Gradaca Matka Burića. A Burić je pak znao dvojicu Makarana koji su na svoju ruku sakupili humanitarnu pomoć i zaputili se odnijeti je na ukrajinsku granicu.
Nazvao ih je i pitao mogu li svratiti u Poljsku i pokupiti 12 novih stanovnika Makarske rivijere.
Tri obitelji upoznale su se u kombiju na putu do Hrvatske, gdje nikad prije nisu bili
Dok su ove tri obitelji lutale od Ukrajine do Poljske i noćile po kampovima i u vlakovima, u potpuno nehumanim uvjetima, stotinama kilometara dalje Makaranin Thomas Mravičić došao je na ideju da prikupi najpotrebnije donacije i odnese ih prognanicima.
Nije, kaže, mogao samo sjediti skrštenih ruku. Nazvao je sve poduzetnike koje je znao, uzeo kombi, natočio gorivo i sjetio se tada da je njegova kći imala trenera tu u Makarskoj koji je pričao ukrajinski jezik. Onda je kontaktirao i njega. To je Petar, Ukrajinac koji se prije više od dva desetljeća doselio u Makarsku. Petar je oduševljeno prihvatio ideju da pođe na put s Thomasom.
I sad kad su se vratili, puni dojmova i novih poznanstava, Petar i Thomas trude se pomagati Ukrajincima.
Petar ih prati na policiju, u Centar za socijalnu skrb, kad idu po donacije hrane i potrepština u Crveni križ, a pomaže im najviše oko prevođenja.
Ne prestaju zahvaljivati, na svim jezicima
Ukrajinci im samo zahvaljuju.
"Hvala vam za vaše ogromno gostoprimstvo, hvala Ivanu, hvala Petru, hvala Thomasu, ne znamo što bismo mogli učiniti da vam zahvalimo. Kad rat završi, želimo da svi dođete kod nas", govori u ime svih Valjera, do jučer inženjerka elektrokemije, čiji je suprug ostalo braniti Zaporižju i s kojim se povremeno uspije čuti.
Petar prevodi da je situacija u Zaporižji trenutno takva da su rakete na 30 kilometara od grada.
"Grad je skoro opkoljen, ukrajinska vojska ruši rakete, a kamo one padnu, to nitko ne može znati. Muž joj javlja da je zabranjen izlazak od 18 do 16 sati. Imaju stalno te uzbune. Ponekad traju satima. Spuste se u podrume, ali podrumi nisu spremni za rat, puni su vlage i svakakvi, ne znaju što čekaju tamo, zabrinjavajuće je", kaže Petar.
I njemu je obitelj u Ukrajini, ali u mirnijem dijelu gdje još nema ozbiljne štete.
Žive dan za danom, misle da će rat uskoro prestati i da će se vratiti kući
"Tamo su mi sinovi, nevjeste, unuci. Nadam se da će to što kraće trajati, svaku večer te uzbune, moraju djecu dizati po noći iz kreveta, vuku ih u skloništa, nitko ne razumije što je u Putinovoj glavi...", dodaje Petar.
Pitamo ga hoće li drvenički Ukrajinci uskoro ovdje potražiti posao, krenuti u vrtiće i škole, kakvi su im planovi? Odgovara da ne razmišljaju tako daleko.
