“Povijesni susret“, kako su neki od sudionika trilateralnoga sastanka turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića, okarakterizirali taj događaj, mogao bi imati ozbiljne posljedice na cijelu regiju.
Iako službeno nije predstavljen kao sastanak nacionalnih predstavnika, iz izjava, ali i zaključaka sastanka, jasno je kako je on prvenstveno organiziran u cilju jačanja dijaloga i odnosa Bošnjaka i Srba, piše Večernji list.
Turska i Erdoğan se tu pojavljuju kao politički ili ekonomski prijatelji obaju ovih naroda, ali i kao oni koji svojim financijskim injekcijama mogu ubrzati jače povezivanje Bošnjaka i Srba. Najava novih ulaganja u Srbiju te ekonomski neopravdana, ali politički itekako prihvatljiva ideja o izgradnji dviju modernih cesta od Sarajeva do Beograda pomalo je zasjenila Vučićevo obećanje Izetbegoviću kako BiH nikada više ne mora strahovati od Srbije.
Izetbegoviću na kraju mandata, ali i pred izbore itekako treba jedna vanjskopolitička pobjeda, a “pomirenje sa Srbijom i Srbima” upravo se tako može predstaviti. Posebno ako u tomu posreduje Turska, odnosno Erdoğan, u čiju dobronamjernost veliki broj Bošnjaka vjeruje.
Izetbegović je očito procijenio da mu se ovakav politički korak isplati unatoč upozorenjima hrvatskoga i srpskoga kolege iz Predsjedništva BiH da on na ovoj trilaterali ne može predstavljati BiH. Ponesen rezultatima ili zbog želje da amortizira negativne reakcije na svoj vanjskopolitički izlet, Izetbegović je, izraženije nego ranije, nastupao s pozicije bošnjačkoga, a ne bosanskohercegovačkoga predstavnika.
Ovaj i slični susreti mogli bi relaksirati ukupne bošnjačko-srpske odnose, ali veliko je pitanje što ovakvi “povijesni” dogovori dvaju naroda donose trećem. Iako svaku suradnju treba pozdraviti, činjenica je da su ovdje izostavljeni oni koji su trenutačno najranjiviji u Bosni i Hercegovini.
Hrvati su na primjeru reforme izbornoga zakonodavstva vidjeli da formalno zajamčenu jednakopravnost triju naroda u BiH ne vide svi jednako. Naprotiv, očite su tendencije daljnjega dekonstituiranja hrvatskoga naroda kao jednoga od triju jednakopravnih naroda u BiH.
Bošnjačko-srpsko-turski dogovor o pitanjima koja se ne tiču samo dvaju naroda, već i države BiH, poziva Hrvate, u najmanju ruku, na oprez. Možda je to i puhanje u hladno, ali najpošteniji posrednički pristup Turske ili bilo koje druge zemlje bile bi službene trilaterale na kojima bi se prezentirali stavovi država, a ne pojedinih naroda, navodi Večernjak.
Uostalom, načelno su već dogovoreni takvi trilateralni skupovi i između BiH, Srbije i Turske, ali i BiH, Hrvatske i Turske te u konačnici BiH, Hrvatske i Srbije. To su prave prilike za “povijesne susrete” od kojih će koristi imati sve države, ali i svi narodi koji žive na ovom prostoru.
Iako službeno nije predstavljen kao sastanak nacionalnih predstavnika, iz izjava, ali i zaključaka sastanka, jasno je kako je on prvenstveno organiziran u cilju jačanja dijaloga i odnosa Bošnjaka i Srba, piše Večernji list.
Turska i Erdoğan se tu pojavljuju kao politički ili ekonomski prijatelji obaju ovih naroda, ali i kao oni koji svojim financijskim injekcijama mogu ubrzati jače povezivanje Bošnjaka i Srba. Najava novih ulaganja u Srbiju te ekonomski neopravdana, ali politički itekako prihvatljiva ideja o izgradnji dviju modernih cesta od Sarajeva do Beograda pomalo je zasjenila Vučićevo obećanje Izetbegoviću kako BiH nikada više ne mora strahovati od Srbije.
Izetbegoviću na kraju mandata, ali i pred izbore itekako treba jedna vanjskopolitička pobjeda, a “pomirenje sa Srbijom i Srbima” upravo se tako može predstaviti. Posebno ako u tomu posreduje Turska, odnosno Erdoğan, u čiju dobronamjernost veliki broj Bošnjaka vjeruje.
Izetbegović je očito procijenio da mu se ovakav politički korak isplati unatoč upozorenjima hrvatskoga i srpskoga kolege iz Predsjedništva BiH da on na ovoj trilaterali ne može predstavljati BiH. Ponesen rezultatima ili zbog želje da amortizira negativne reakcije na svoj vanjskopolitički izlet, Izetbegović je, izraženije nego ranije, nastupao s pozicije bošnjačkoga, a ne bosanskohercegovačkoga predstavnika.
Ovaj i slični susreti mogli bi relaksirati ukupne bošnjačko-srpske odnose, ali veliko je pitanje što ovakvi “povijesni” dogovori dvaju naroda donose trećem. Iako svaku suradnju treba pozdraviti, činjenica je da su ovdje izostavljeni oni koji su trenutačno najranjiviji u Bosni i Hercegovini.
Hrvati su na primjeru reforme izbornoga zakonodavstva vidjeli da formalno zajamčenu jednakopravnost triju naroda u BiH ne vide svi jednako. Naprotiv, očite su tendencije daljnjega dekonstituiranja hrvatskoga naroda kao jednoga od triju jednakopravnih naroda u BiH.
Bošnjačko-srpsko-turski dogovor o pitanjima koja se ne tiču samo dvaju naroda, već i države BiH, poziva Hrvate, u najmanju ruku, na oprez. Možda je to i puhanje u hladno, ali najpošteniji posrednički pristup Turske ili bilo koje druge zemlje bile bi službene trilaterale na kojima bi se prezentirali stavovi država, a ne pojedinih naroda, navodi Večernjak.
Uostalom, načelno su već dogovoreni takvi trilateralni skupovi i između BiH, Srbije i Turske, ali i BiH, Hrvatske i Turske te u konačnici BiH, Hrvatske i Srbije. To su prave prilike za “povijesne susrete” od kojih će koristi imati sve države, ali i svi narodi koji žive na ovom prostoru.
