Koliko je i koliko, predjela u našoj miloj domovini Bosni bilo udaljenih od župskoga stana po toliko i toliko sati, da bi riedko kada neki župljani vidjali svoga pastira, koji bi im dielio duhovnu utjehu! Tako na primjer tamo na razmedju Bosne i Hercegovine, u starodrevnoj Rami, poslie razsula onoga svetoga gniezda na Šćitu koncem XVII. stoljeća, poslie sprženoga samostana i glasovitoga Gospina svetišta vrati se opet brižni ubogi redovnik onome ostanku razasutoga stada, idući od sela do sela, gdje bi čuo, da mu jadno raztrkano stado veću potrebu imade. Prvih godina bi samo po jedan tamo bivao, a kašnje, kad se narod pomnoža, bivaju su po dva i tri za cieli onaj obseg današnjega prozorskoga kotara sve do godine 1837., kada se od Rame odjeli prva župa sa sielom u selu Triešćani. O crkvi, međutim, nitko nije mogao, a niti se usudio misliti. Nedjeljom i drugim blagdanima obavljala se služba Božja na otvorenom polju, većinom u središtu župe na Lukama, gdje je bila poveća zidana kapelica sa žrtvenikom.
Piše: Franjevačka prisutnost u Bosni
Od godine 1871. počelo se misliti, da bi se gdjegod u središtu župe podigla prilična sgrada, u koju bi mogao stati puk ove župe. Bezsmrtne uspomene pokojni fra Anto Vladić vruće željaše i nastojaše, da već jednom vidi crkvu u svojoj rodnoj župi; ali to ne dočeka. Godine 1881. podieli se ova župa na dvoje, te sad Luke više niesu bile središte, s toga se počelo misliti, da bi se na drugom mjestu gradila i crkva i župnički stan. Te misli, te viećaj, te poreni gori, te potjeraj doli; dok se konačno ne odluči, da se kupi, u prijašnje doba odurno i zazorno mjesto, haramijsko, razbojničko i kesendžinsko sielo i zasjeda Gračac, na obali rieke Rame nuz glavnu cestu, kojom se ide iz Prozora u Jablanicu. I to mjesto kupi ramski samostan.
Ali prodje punih sedam godina, da se crkva nije odpočela graditi. Pokojni fra Andrija Jurićević podiže tude dvie male sgradice. U jednoj bi za kišna i hladna vremena nedjeljom i blagdanima sv. misu govorio puku, inače na otvorenom polju.
Godine 1892. dodje na ovu župu poduzetni i neustrašivi, najbolje uspomene vriedni pokojni fra Andrija Tomić, te iste godine pomoću visoke zemaljske vlade, ramskoga samostana i svoga puka ozida i pokrije crkvu, a samim svojim troškom uz radničku pripomoć svojih župljana iste godine ozida i pokrije dosta prostrani, čvrsti župnički stan, koji sliedeće godine posvema dovrši, a koncem mjeseca travnja 1894. ovaj radišni mravak, neumorni sin sv. Franje ovdje umre i bude pokopan nuz ovu crkvu, malo podalje od velikoga oltara, gdje mu je g. 1899. podignut liep spomenik.
Godine 1895. dodje na ovu župu fra Jeronim Vladić, te odmah prve godine granitovim čvrstim pločama poploča cielu crkvu, omaza ju iznutra, proširi prozore, načini strop i od mekoga tesanoga kamena načini veliki žrtvenik, te u toj unutra gotovo dopremljenoj crkvi dne 4. listopada na dan sv. našega Franje prviput reče svetu misu.
Još je manjkao zvonik, ali za ovu godinu nije bilo ni novaca, dok se nije nešto sabralo i dok nije opet vis. zemaljska vlada veledušno pritekla u pomoć, tako da se je godine 1897. mogao samo ozidati zvonik od najčvršćega kamena, visok 17 metara, do krova, a sliedeće je godine limom pokriven, munjovod postavljen, omazan i obieljen, te u nj stavljeno zvono iz tvornice pokojnoga Majera u Zagrebu, nabavljeno troškom fra Jeronima Vladića uz pripomoć župljana.
Ovaj zaslužni redovnik bude g. 1899. drugamo premješten, a nastupi mu za svetu stvar zauzetni fra Jeronim Pavelić, koji je najvećim marom i opet uz pripomoć visoke zemaljske vlade i nekih prijatelja crkvu dao izvana omazati i obieliti, kor napraviti, dva pobočna oltara, izpovjedaonice i sve drugo, što treba jednoj župskoj crkvi, dogotoviti, te se je još lani koncem rujna mogla posvetiti, da nije bilo zaprieke, s druge strane, a ta je, što je presvietli naš nadpastir upravo u ono vrieme morao hodočastiti u Rim.
Dakle dne 20. travnja zaputi se presvietli gospodin nadbiskup u pratnji svoga tajnika i četvorice franjevaca iz Sarajeva u Jablanicu, gdje ga dočeka gračački župnik fra Jeronim Pavelić, a odavle se je odmah krenulo u Gračac. Na pola puta iz Jablanice u Gračac dočeka njegovu presvietlost banderij konjanika, gračačkih župljana kod starodrevnoga slatinskoga kamenitoga mosta, gdje ih njegova presvietlost klečeće blagoslovi, a oni pozdravivši svoga nadpastira i cjelivavši mu prsten, pojašiše svoje sitne, ali vilovite konje, te sve igrajuć i pjevajuć doprate do crkve, u kojoj im opet presvietli podieli sveti blagoslov i onda se raziđjoše.
Naroda se sabralo, iz župa: Rame, Uzdola, Doljana i Solakove kule preko tri hiljade i već do 9 sati sviet prikri cieli prostor oko crkve, po cesti i preko ceste. Bog nam pokloni liepo vrieme, te je svak bio radostan i plivao u veselju. Iz Prozora prispiju gg. sudac, liečnik, poreznik i oficijal. Kotarski upravitelj bio je bolešću zapriečen.
Upravo u 9 sati započne sv. obred crkvene posvete uz podvorbu deseterice svećenika i trojice gimnazijalaca, koji se je obavio u najljepšem redu. Prije nego je započela posveta žrtvenika, presvietli gosp. nadbiskup pred crkvom mnogobrojnom naroda reče propovied, a onda prekrasno razloži, koliko se imadu štovati crkve kano kuće Božje, Božji stanovi, i premda je Bog svagdje, na osobiti je način u crkvama, u kojim najradje dieli svoje milosti na zagovor svojih svetaca, osobito onih, koji se štuju u toj crkvi i čiji se ostanci ovdje nalaze. Za tim spomenu sv. Urbana i sv. Luciju, čiji će se ostanci položiti u veliki oltar, te iz njihova žića u kratko kaza kako su bili mučeni. Napokon opomenu vjernike, neka marljivo pohadjaju crkvu, neka se u njoj kao u kući Božjoj čedno i pristojno ponašaju, neka se pobožno i s pouzdanjem ondje Bogu mole, a Bog će im uslišati molitve i dati sve, što od njega budu prosili, naročito rajsku slavu.
[Tekst je objavljen u „Franjevačkom glasniku“ 1901. godine (autor nepotpisan, vjerojatno je fra Arkanđeo Grgić – tadašnji urednik). Za ovu objavu tekst je djelomično skraćen. Fotografija prikazuje crkvu o čijoj posveti tekst govori. Ova crkva potopljena je nakon izgradnje brane na Neretvi i formiranja Jablaničkog jezera. Fotografija preuzeta iz knjige „Župa Gračac u Donjoj Rami“.]
Piše: Franjevačka prisutnost u Bosni
Od godine 1871. počelo se misliti, da bi se gdjegod u središtu župe podigla prilična sgrada, u koju bi mogao stati puk ove župe. Bezsmrtne uspomene pokojni fra Anto Vladić vruće željaše i nastojaše, da već jednom vidi crkvu u svojoj rodnoj župi; ali to ne dočeka. Godine 1881. podieli se ova župa na dvoje, te sad Luke više niesu bile središte, s toga se počelo misliti, da bi se na drugom mjestu gradila i crkva i župnički stan. Te misli, te viećaj, te poreni gori, te potjeraj doli; dok se konačno ne odluči, da se kupi, u prijašnje doba odurno i zazorno mjesto, haramijsko, razbojničko i kesendžinsko sielo i zasjeda Gračac, na obali rieke Rame nuz glavnu cestu, kojom se ide iz Prozora u Jablanicu. I to mjesto kupi ramski samostan.
Ali prodje punih sedam godina, da se crkva nije odpočela graditi. Pokojni fra Andrija Jurićević podiže tude dvie male sgradice. U jednoj bi za kišna i hladna vremena nedjeljom i blagdanima sv. misu govorio puku, inače na otvorenom polju.
Godine 1892. dodje na ovu župu poduzetni i neustrašivi, najbolje uspomene vriedni pokojni fra Andrija Tomić, te iste godine pomoću visoke zemaljske vlade, ramskoga samostana i svoga puka ozida i pokrije crkvu, a samim svojim troškom uz radničku pripomoć svojih župljana iste godine ozida i pokrije dosta prostrani, čvrsti župnički stan, koji sliedeće godine posvema dovrši, a koncem mjeseca travnja 1894. ovaj radišni mravak, neumorni sin sv. Franje ovdje umre i bude pokopan nuz ovu crkvu, malo podalje od velikoga oltara, gdje mu je g. 1899. podignut liep spomenik.
Godine 1895. dodje na ovu župu fra Jeronim Vladić, te odmah prve godine granitovim čvrstim pločama poploča cielu crkvu, omaza ju iznutra, proširi prozore, načini strop i od mekoga tesanoga kamena načini veliki žrtvenik, te u toj unutra gotovo dopremljenoj crkvi dne 4. listopada na dan sv. našega Franje prviput reče svetu misu.
Još je manjkao zvonik, ali za ovu godinu nije bilo ni novaca, dok se nije nešto sabralo i dok nije opet vis. zemaljska vlada veledušno pritekla u pomoć, tako da se je godine 1897. mogao samo ozidati zvonik od najčvršćega kamena, visok 17 metara, do krova, a sliedeće je godine limom pokriven, munjovod postavljen, omazan i obieljen, te u nj stavljeno zvono iz tvornice pokojnoga Majera u Zagrebu, nabavljeno troškom fra Jeronima Vladića uz pripomoć župljana.
Ovaj zaslužni redovnik bude g. 1899. drugamo premješten, a nastupi mu za svetu stvar zauzetni fra Jeronim Pavelić, koji je najvećim marom i opet uz pripomoć visoke zemaljske vlade i nekih prijatelja crkvu dao izvana omazati i obieliti, kor napraviti, dva pobočna oltara, izpovjedaonice i sve drugo, što treba jednoj župskoj crkvi, dogotoviti, te se je još lani koncem rujna mogla posvetiti, da nije bilo zaprieke, s druge strane, a ta je, što je presvietli naš nadpastir upravo u ono vrieme morao hodočastiti u Rim.
Dakle dne 20. travnja zaputi se presvietli gospodin nadbiskup u pratnji svoga tajnika i četvorice franjevaca iz Sarajeva u Jablanicu, gdje ga dočeka gračački župnik fra Jeronim Pavelić, a odavle se je odmah krenulo u Gračac. Na pola puta iz Jablanice u Gračac dočeka njegovu presvietlost banderij konjanika, gračačkih župljana kod starodrevnoga slatinskoga kamenitoga mosta, gdje ih njegova presvietlost klečeće blagoslovi, a oni pozdravivši svoga nadpastira i cjelivavši mu prsten, pojašiše svoje sitne, ali vilovite konje, te sve igrajuć i pjevajuć doprate do crkve, u kojoj im opet presvietli podieli sveti blagoslov i onda se raziđjoše.
Naroda se sabralo, iz župa: Rame, Uzdola, Doljana i Solakove kule preko tri hiljade i već do 9 sati sviet prikri cieli prostor oko crkve, po cesti i preko ceste. Bog nam pokloni liepo vrieme, te je svak bio radostan i plivao u veselju. Iz Prozora prispiju gg. sudac, liečnik, poreznik i oficijal. Kotarski upravitelj bio je bolešću zapriečen.
Upravo u 9 sati započne sv. obred crkvene posvete uz podvorbu deseterice svećenika i trojice gimnazijalaca, koji se je obavio u najljepšem redu. Prije nego je započela posveta žrtvenika, presvietli gosp. nadbiskup pred crkvom mnogobrojnom naroda reče propovied, a onda prekrasno razloži, koliko se imadu štovati crkve kano kuće Božje, Božji stanovi, i premda je Bog svagdje, na osobiti je način u crkvama, u kojim najradje dieli svoje milosti na zagovor svojih svetaca, osobito onih, koji se štuju u toj crkvi i čiji se ostanci ovdje nalaze. Za tim spomenu sv. Urbana i sv. Luciju, čiji će se ostanci položiti u veliki oltar, te iz njihova žića u kratko kaza kako su bili mučeni. Napokon opomenu vjernike, neka marljivo pohadjaju crkvu, neka se u njoj kao u kući Božjoj čedno i pristojno ponašaju, neka se pobožno i s pouzdanjem ondje Bogu mole, a Bog će im uslišati molitve i dati sve, što od njega budu prosili, naročito rajsku slavu.
[Tekst je objavljen u „Franjevačkom glasniku“ 1901. godine (autor nepotpisan, vjerojatno je fra Arkanđeo Grgić – tadašnji urednik). Za ovu objavu tekst je djelomično skraćen. Fotografija prikazuje crkvu o čijoj posveti tekst govori. Ova crkva potopljena je nakon izgradnje brane na Neretvi i formiranja Jablaničkog jezera. Fotografija preuzeta iz knjige „Župa Gračac u Donjoj Rami“.]
