Obrana hrvatskog generala Milivoja Petkovića pred Haškim sudom u četvrtak je na žalbenom ročištu poručila da zaključak raspravnog vijeća u presudi protiv bosanskohercegovačke šestorke o etničkom čišćenju na području Herceg Bosne nije utemeljen i da za to nijedan potrebni kriterij nije dokazan.
Braniteljica bivšeg načelnika glavnog stožera HVO-a Vesna Alaburić kazala je kako dokazima nisu potkrijepljeni zaključci presude da je u siječnju 1993. osmišljen zločinački plan etničkog čišćenja, nije bilo promjene etničkog sastava kao nužnog dokaza provedenog etničkog čišćenja i neutemeljeno je zaključeno da je vodstvo Herceg Bosne intenziviralo u lipnju 1993. etničko čišćenje toga prostora, a u stvari se radilo o operacijama kao odgovoru na pojačane vojne aktivnosti Armije BiH i opasnosti da HVO izgubi kontrolu nad širim mostarskim područjem.
Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora, javlja Hina.
Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.
Alaburić je podsjetila da su već presude Martiću i Šešelju utvrdile da politička namjera ujedinjenja naroda koji živi na teritorijima različitih država nije zločin sam po sebi, a poručila je da se iz zalaganja vodstva Herceg Bosne za organiziranjem Bosne i Hercegovine kao složene države s nacionalnim jedinicama ne može izvući zaključak o planiranom etničkom čišćenju.
"Na temelju ovih dokaza nijedan razumni presuditelj ne može zaključiti da je od sredine siječnja 1993. postojao zajednički zločinački plan iseljenja muslimanskog stanovništva", kazala je Alaburić.
Što se tiče odluke Petkovića od 30. lipnja 1993. da izolira i razoruža muslimanske pripadnike HVO-a i vojno sposobne muslimane, Alaburić je kazala kako se radilo o zakonitoj odluci koja je provedena kao posebna sigurnosna mjera u trenutku dok su muslimani iz redova HVO-a prelazili u sastav Armije BiH, koja je uputila poziv svima koji "mogu nositi pištolj ili kamen" da joj se priključe.
Vijeće je u presudi pojedinačne izgone kvalificiralo kao etničko čišćenje, no Alaburić je kazala kako se u tim slučajevima radi o zločinu deportacije koji nije počinjen sa svrhom etničkog čišćenja te da je vijeće počinilo pravnu pogrešku.
Član žalbenog vijeća Theodor Meron htio je da se tužiteljstvo izjasni koliki razmjeri deportacija moraju biti da bi ih se kvalificiralo kao etničko čišćenje.
Alaburić je poručila kako je raspravno vijeće u presudi kreiralo vlastiti predmet izlazeći iz okvira optužnice što je ocijenila pravno nedopustivim.
Što se tiče optužbi za niz ubojstava, Alaburić je kazala kako vijeće nije uspostavilo u svojim zaključcima ni činjenične ni logične veze tih ubojstava s šestorkom. Rekla je da po tom pitanju u presudi vlada kaos i da za neka ubojstva nitko i nije proglašen krivim.
Tužiteljstvo je u svom izlaganju ocijenilo da je raspravno vijeće u presudi ispravno zaključilo o Petkovićevoj odgovornosti, kao i etničkom čišćenju kao cilju zločinačkog pothvata.
Braniteljica bivšeg načelnika glavnog stožera HVO-a Vesna Alaburić kazala je kako dokazima nisu potkrijepljeni zaključci presude da je u siječnju 1993. osmišljen zločinački plan etničkog čišćenja, nije bilo promjene etničkog sastava kao nužnog dokaza provedenog etničkog čišćenja i neutemeljeno je zaključeno da je vodstvo Herceg Bosne intenziviralo u lipnju 1993. etničko čišćenje toga prostora, a u stvari se radilo o operacijama kao odgovoru na pojačane vojne aktivnosti Armije BiH i opasnosti da HVO izgubi kontrolu nad širim mostarskim područjem.
Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora, javlja Hina.
Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.
Alaburić je podsjetila da su već presude Martiću i Šešelju utvrdile da politička namjera ujedinjenja naroda koji živi na teritorijima različitih država nije zločin sam po sebi, a poručila je da se iz zalaganja vodstva Herceg Bosne za organiziranjem Bosne i Hercegovine kao složene države s nacionalnim jedinicama ne može izvući zaključak o planiranom etničkom čišćenju.
"Na temelju ovih dokaza nijedan razumni presuditelj ne može zaključiti da je od sredine siječnja 1993. postojao zajednički zločinački plan iseljenja muslimanskog stanovništva", kazala je Alaburić.
Što se tiče odluke Petkovića od 30. lipnja 1993. da izolira i razoruža muslimanske pripadnike HVO-a i vojno sposobne muslimane, Alaburić je kazala kako se radilo o zakonitoj odluci koja je provedena kao posebna sigurnosna mjera u trenutku dok su muslimani iz redova HVO-a prelazili u sastav Armije BiH, koja je uputila poziv svima koji "mogu nositi pištolj ili kamen" da joj se priključe.
Vijeće je u presudi pojedinačne izgone kvalificiralo kao etničko čišćenje, no Alaburić je kazala kako se u tim slučajevima radi o zločinu deportacije koji nije počinjen sa svrhom etničkog čišćenja te da je vijeće počinilo pravnu pogrešku.
Član žalbenog vijeća Theodor Meron htio je da se tužiteljstvo izjasni koliki razmjeri deportacija moraju biti da bi ih se kvalificiralo kao etničko čišćenje.
Alaburić je poručila kako je raspravno vijeće u presudi kreiralo vlastiti predmet izlazeći iz okvira optužnice što je ocijenila pravno nedopustivim.
Što se tiče optužbi za niz ubojstava, Alaburić je kazala kako vijeće nije uspostavilo u svojim zaključcima ni činjenične ni logične veze tih ubojstava s šestorkom. Rekla je da po tom pitanju u presudi vlada kaos i da za neka ubojstva nitko i nije proglašen krivim.
Tužiteljstvo je u svom izlaganju ocijenilo da je raspravno vijeće u presudi ispravno zaključilo o Petkovićevoj odgovornosti, kao i etničkom čišćenju kao cilju zločinačkog pothvata.
