Petar Lovrić, poznati ramski planinar, od listopada član i HPD Rama, vratio se sa zahtjevnog i opasnog pothvata; od Yukatana do krova Meksika, vulkana Popocatepetla – 2500 km tragovima isčezlih civilizacija Maja i Asteka – od 0 metara nadmorske visine do 5286 mnv.
Sastajemo se u Zračnoj luci Frankfurt 10.11.20016. Karl Heinz, Dieter, Harald, Manfred, Hermann, Franz, Andreas, sve prekaljeni alpski vukovi, planinari i alpinisti i ja. Odakle ja među njima? Ne, ne primaju Nijemci baš tako stranca u ovakvo društvo. To je ipak plod mog minulog 40-godišnjeg profesionalnog rada sa Nijemcima. Vođa i duša grupe je Karl Heinz.
Prvi put smo u ovakvom sastavu krenuli bespućima Groenlanda i stigli do 76 stupnjeva geografske širine, znači svega 14 stupnjeva od Sjevernog pola. Tada smo se jednostavno nazvali ekspedicija Viking. Slijedile se Ande i uspon na najviši vrh Zapadne hemisfere, Aconcaguu 6962 m, zatim čudovišnu piramidu u Atlantiku, vrh El Teide na otoku Tenerife, Canadian rocky mountain,Mt Robson, Mt McKinley, pa ove godine Mt. Fuji u Japanu. Sada je pred nama najveći izazov života. Krenuti sa rta poluotoka Yucatan i slijediti tragove Maja i Azteka sve do krova Meksika, vulkanske planine Iztaccihuatl, Popocatepetl. Put dug preko 2500 km. Karl Heinz je punih šest mjeseci radio na pripremi ove ekspedicije. Najveći je problem bio naći licenciranog brdskog vodiča koji govori njemački, koji je pouzdan vozač, koji poznaje arheologiju, povijest i kulturu Maja i Azteka. I Karl Heinz nas uvjerava da ga je našao.
Ukrcavamo se na Air France-ov zrakoplov za Pariz, a u Parizu na AeroMexico ravno za Ciudad Mexico. Pratimo let ogromne ptičurine na monitoru ispred nas i čudimo se da ide sjeverno, jugom Groenlanda, pa istočnom obalom SAD i preko Meksičkog zaljeva se spuštamo u meksičku prijestolnicu. U zračnoj luci pravi mravinjak, vojska i policija sa dugim cijevima u svakom kutu. Nemirna je to zemlja. Srećom vidimo poseban izlaz za putnike SAD, Kanada, EU i Švicarska. Bar neka korist od EU. Gledamo transportne trake u drugom dijelu hale za putnike iz Južne Amerike. Pet specijalnih pasa skaču po koferima, njuškaju sa svih strana drogu, a onda sumnjive kofere šapama guraju s trake u ruke policiji. Sjajno, bar nešto. Mi se nakon svih policijskih kontrola, za sat vremena ukrcavamo na drugi zrakoplov za Cancun. I nakon punih 16 sati leta od Frankfurta slijećemo konačno u naše odredište Cancun.
Cancun je jedna od najvećih svjetskih turističkih meka. Ovdje dolazi u zimsko vrijeme najbogatija američka i europska golferska elita. To se vidi po prtljazi. Oni sa ogromnim koferima i golf priborom, mi sa ruksacima. Oni sažalijevaju nas vidjevši nas sa ogromnim ruksacima, a mi se smijemo njima. Ipak smo mi dva svijeta, koja nikako ne idu skupa. Karl Heinz grabi na izlazu iz pristaništa prvi i traži našeg novog vođu. Da, to je on Pablo, pravi Meksikanac, 40- godišnjak, nasmijan, vedar, susretljiv. Svi se upoznajemo s njim sa par riječi. Ja sam od sada Pedro. Pablo u kombi-u ima svu opremu za nas, skije, pancerice, kacige, capine, užad i sve ostalo. Oni sa ogromnim koferima odoše u mondeno ljetovalište, a za nas je to preskupo i nama je Pablo našao prvi smještaj u jeftijem hotelu u 160 km udaljenom Valladolidu, daleko od obale. Pablo odmah počinje sa podukom.“ Mi smo zemlja sa 130 milijuna stanovnika, mješavina raznih naroda i rasa, ali smo svi ponosni Meksikanci. Pored službenog španjolskog u meksiku još postoji 85 priznatih jezika i na sotine jezika raznih plemena koje samo oni razumiju. U Meksiku ne možete nigdje piti vodu iz vodovoda. Čak je preporučljivo i za pranje zubi koristiti vodu iz boca. Po gradovima nikada ne nosite fotoaparate i kamere na ramenu, jer kao turist privlačite pažnju na sebe. Indiose ne smijete slikati bez pitanja, jer možete ugroziti sami sebe. Mi ćemo slijediti Maya Route, ili put Maja kojim su se oni kretali od Yucatana i Guatemale prema sjeveru. Prolazit ćemo kroz nesigurna područja, ustaničkih saveznih država Oaxace i Chiapasa i nažalost, može biti neugodnih iznenađenja. Ovdje je prehrana posve drugačija od vaše europske i vodite računa o tome. Dolaskom Trumpa na vlast u SAD, pala je vrijednost pezosa pa ćete time profitirati itd. Zza Euro dobijete 20 pezosa, u Meksiku nikada ne možete pokisnuti, čim počne kiša, prodavači kišobrana trče sa svih strana“, mi smo jedina zemlja na svijetu gdje vlakovi voze samo robu ali ne ljude, osim turističkih vlakova“ podučava Pablo. (160 km).
Drugi dan Iz Valladolida krećemo u prvi grad Maja Tulum na obali Karibskog mora. Pablo dolazi na svoje i počinje sa poviješću Maja. Na Maja jeziku tulum znači utvrda. Ovaj grad bio je opasan visokim zidovima, kao zaštitom od pirata. Tulum je bio glavno trgovačko središte Maja prije dolaska Španjolaca i tu je dolazila roba iz cijele Srednje Amerike. Najpoznatiji hram u ovoj utvrdi bio je posvećen bogu vjetra, pa zatim hram silazećem bogu. Tu je i toranj za promatranje zvijezda, posebno Venere. Na temelju sunčevih zraka, koje su prodirale kroz otvore, računalo se vrijeme. Punih tri sata Pablo je pričao o povijesti ovog grada, kao što će kasnije pričati satima o svim gradovima Maja i Azteka. Na temelju toga bi se mogla napisati cijela knjiga, pa ću se samo sa par značajnih stvari osvrnuti na posjet svakom gradu Maja. Produžujemo trideset kilometara dalje i dolazimo do najvećeg grada Maya u postklasičnom vremenu poznate Chichen Itza-e na poluotoku Yucatan. Tu je najpoznatija piramida Kukulkan, zatim hram ratnika. Ovaj grad obiluje i drugim znamenitim zgradama, na 1547 hektara, od kojih je posebno zadivljujuća Stepeničasta piramida. Sve zgrade povezane su sa političkim i kulturnim životom Maja. Oko 1000. godine ovaj grad imao je najznačajniju ulogu u životu Maja na Yucatanu. U središtu grada je ogromni atrij 100 o 360 m koji je služio za razne priredbe i ceremonije. I Tulum i Chichen Itza su na popisu kulturne baštineUNESCO-a. Nastavljamo put prema 300 km udaljenom Izamalu, gdje prenoćujemo u manjem hotelu. Ovdje se novac ne može naprosto potrošiti. Pivo je 15 do 20 pezosa, prosječno pet kuna. Obrok se može dobiti za 60 pezosa, 8 kuna. Ovdje nažalost dnevnica 4 dlolara.(300 km)
Trećeg dana Pablo nas vozi u treći veliki grad Maja na popisu UNESCO-ove baštine, Uxmal. U vrijeme svog procvata Uxmal je imao oko 25.000 stanovnika. Ovo je najsučavaniji grad čiji su hramovi ukrašeni sa svih strana raznim ornamentima. Ovaj grad je napušten prije 1000 godina. Divimo se ogromnoj ovalnoj piramidi i mnogim drugima hramovima i građevinama, koje su stoljećima bile zarasle u prašumi. Isti dan krećemo dalje prema obali Meksičkog zaljeva do grada Campeche. U ovom se gradu vidi vrlo sređena infrastuktura, što je rezultat eksploatacije nafte u tom zaljevu. (360km) Prenoćujemo u gardu Campeche. Od Campechea ulazimo u ustaničku državu Chiapas, te putujemo 360 km do jednog od najznačajnijih kulturnih centara Maja grada Palenque. Tu je vladao poznati kralj Pakal, čija je ovdje i grobnica. Na zidovima hramova vidimo jako puno ornamenata, koji govore o životu Maja. Ovdje je živjelo 200.000 stanovnika. Naredna dva dana proveli smo u prašumi blizu granice sa Guatemalom u indijanskom rezervatu Selva Lacandona.(300 km) Pleme Lacandona živi potpuno izolirano od ostalog svijeta. Spavali smo u njihovim tipičnim nadstrešnicama pokrivenim slamom od Palmina lišća. Govore svojim jezikom, a tek poneki znaju i španjolski . Ima ih svega 720. Noću se čulo zastrašujuće urlikanje majmuna i jaguara. Narod plemena Lacandona je nižeg rasta, vrlo širokog lica, gostoljubiv i izuzetno zaljubljen u život prašume. Danju smo se satima kretali uz njihovo osiguranje stazama samo njima poznatim. Ne idu nikud bez mačete. To je njihovo glavno oružje. Indijanci iz ovog rezervata puna su nas dva dana poučavali u stotine različitih plodova otrovnih i ljekovitih biljki, koje rastu u prašumi. Biljni i životinjski svijet prašume je njihov raj, dobro ga poznaju i uživaju u njemu. O svakoj su biljci u stanju pričati satima. Nama su velika sparina i komarci ipak dosadila pa smo krenuli dalje. Pablo nas vodi prema dva grada Maja, Yaxchilanu i Bonampaku , koji je su otkriveni tek 1881. Bili su potpuno zarasli u prašumi. Hramovi, trgovi i razne druge zgrade. Jako puno sačuvanih skulptura. Murali stari 1000 godina u vlazi. Dolazimo i do velike rijeke Usamacinta. Ona dijeli Meksiko od Guatemale. Ukrcavamo se u jedan čamac i vozimo desetak kilometara uzvodno, gledajući čuda prašuma. Onda se Pablo zaustavlja na suprotnoj strani rijeke. Bienvenidos in Guatemala, bez putovnica. To su Pablove tajne staze. Malo mjestance i stotine štandova prodaje tekstila, šešira, suvenira. Pozdravimo se sa domaćinima, popijemo hladno pivo i natrag u čamac. Kratki izlet u Guatemalu, bez carine i natrag.
U državi smo Chiapas. Na svim važnijim raskrsnicama vojska sa dugim cijevima. Kontrole. Allemania, Croacia, možete dalje, pokazuju vojnici. Stižemo u kolonijalni gradić San Cristobal, gdje i prenoćujemo. (259km) Kuće u maurskom stilu, obojene crveno, ulice popločane. Dominikanski samostan i crkva, zatim velebna katedrala. Obilazimo veliku tržnicu svega i svačega, svi prodaju, malo se kupuje, ali svi se vesele i pjevaju, mirisi jela koja se spremaju na ulici, tipično meksičko voće i povrće iz Chiapasa.
20.11. je u Meksiku najvažniji državni praznik Dan revolucije. Ulazimo opet u indijansko selo San Juan Chamula. Oni imaju svoju autonomiju i svoj jezik. Na ogromnom glavnom trgu marširaju muškarci u crnim odorama od ovčje vune sa sombrero šeširima. Borbene pjesme. Ulazimo u lokalnu crkvu. Pod sav pokriven borovim iglicama. Kipovi katoličkih svetaca, ali iza njih njihove indijanske svetinje. Mole se na svom jeziku, uz tisuće zapaljenih svijeća kleče cijele obitelji. Prije dvije godine smaknuli su poglavicu, gradonačelnika, koji je promijenio stranku. Prenoćujemo u Chiapa de Corzo. (310 km). Sutradan počinje penjanje na Siera Norte, naše privikavanje na visine do 3.300m.
Svaki komadić slobodne zemlje zasijan kukuruzom. Glavna prehrambena žitarica. Od njih je kukuruz došao u Europu. Ovdje susrećemo domaće indiose koji žive u uvjetima prošlih vremena. Kuće od drveta. veličine naše garaže. Prošli i pored znamenitog mjesta Juchitan. Naime u cijelod državi Chiapa, žene su pravi robovi. Mueževi samo upravljaju, ažene rade sve poljodjelske radove. Stalno vidimo, kako žene na leđima nose snopove cjepanica za ogrije. Da, ali u Juchinu valjda jedinom mjestu na svijetu, vlada matrijarhat. Žene su gazde, muževi robovi koji rade sve poslove. Na uskoj cesti najednom pruženo uže ispred nas. Stop! Ipak sam ga mobitelom snimio.
U naš kombi ulazi mladi Indijanac i izdaje naređenja: „ ako itko bude slikao oduzet ću i aparat i slike, morate pričekati da vam se obrati el Jefe, poglavica Ramos“. Uto smo primijetili da smo užetom zatvoreni i otraga. Čekamo mirno u kombi-u 40 minuta. Dolazi el jefe, poglavica nižeg rasta, nabijen, smrknut, autoritativan. Traži da odredimo pregovarača. Nijemci određuju mene. Predstavim mu se kao Pedro, odmah mu se smanjio broj bora na čelu. Pablo prevodi. Da li smo „los gringos“ (pogrdni naziv za Amerikance). Odgovaram mu da nismo i pokazujem mu sve putovnice. Još se odledio. Mislim da sam mu kao Hrvat bio simpatičniji od Nijemaca. I sada poglavica Ramos počinje svoju priču koja traje satima. Ovo su planine njihovih pradjedova, ovi potoci su krv njihovih otaca.
Oni su bez ikakvih prava, mi moramo biti vjesnici nepravde prema njima. Centralna vlada ih je zanemarila…. Nabrajao je unedogled tisuću stvari. Ja sam mu sve potvrđivao, pokazujući maksimalno razumijevanje za njihove jade. Vrijeme je nažalost prolazilo i poglavica je pričao i pričao. Četiri smo sata zagrađeni sa užadi. Sa strane neki mlađi ljudi prodaju nešto, suvenire, šešire... Ja stalno razmišljam da predložim nagodbu, ali me opet strah da me Ramos ne odbije. Onda mu konačno predložim da ćemo prvo svi kupiti neke njihove proizvode u znak poštovanja prema njima, a da ćemo u znak naše podrške ispravci nepravdi svaki od nas osam položiti još po 500 pezosa. Ramos je kimnuo glavom. Ja sam sav sretan još kupio jedan šešir i u znak sporazuma načinili povjesnu sliku, Pedro i el jefe Ramos. Maknuli su užad i krenuli smo na spuštanje prema gradu Oaxaci.( 250 km ). Noćenje u jednoj hacijendi na periferiji grada.
Obilazak Monte Albana ogromnog grada naroda Zapoteka od prije 1000 godina. Piramide, hramovi, trgovi, skulpture. Ovo je bilo najznačajnije političko i kulturno središte tog naroda. Pablo priča puna tri i po sata. Poslije podne obilazimo ogromnu tržnicu u Oaxaci, gdje se prodaje stotinu vrsta bobičastog divljeg ljekovitog voća koje raste na visoravnima od 3000 m. Hodajući po gradu najednom primijetimo masu studenata koji prevrću aute, dižu betonske žardinjere, pale. Brzo se povlačimo u svoju hacijendu opasanu sa pet metara visokim bedemima. Navečer gledamo na TV okršaj policije i studenata uz paljevinu i upotrebu vatrenog oružja. Sutradan krećemo prema sjeveru penjući se na Siera Madre. Na 3000 m nailazimo na šumu gigantskih kaktusa visine i do 15 metara. Pablo se zaustavlja i objašnjava. On je tu i za floru i faunu. Navečer stižemo u pravu Firencu Meksika, grad Puebla. Desetine predivnih crkava, koje posebnom iluminacijom očaravaju čovjeka noću. Puebla je centar meksičkog katoličanstva. Tri zadnja pape su dolazili u Pueblu. U odnosu na Chiapas ovo je drugi svijet. Prenoćujemo u starom kolonijalnom hotelu usred grada.(370 km). Krećemo prema planinskom mjestu Tepoztlan, gdje se penjemo po vrlo strmoj stazi na 2500 m do ruševina starog grada Maja Tepozteco. Naš put slijedimo dalje do drevnog i sačuvanog grada Azteca Xochicalca. Dolazimo do opservatorija za promatranje nebeskih tijela i računanje vremena prema kretanju sunca. Xochicalco je bio kompletan grad u kojem je živjelo oko 20 000 ljudi u vremenu od 700 do 900. godine. To je bio kulturni i gospodarske centar Azteca poslije pada Teotihuacana.
Sutradan smo u plivajućim vrtovima Xochimilko na pravom narodnom veselju stotine čamaca, mariachi glazba, a dan završavamo u drevnom gradu Teotihuacan, što na aztečkom znači gradu bogova. Ovaj grad prostire se na 20 km2, sa ogromne tri piramide, Piramida sunca, Mjeseca i Života. Teotihuacan je najznačajniji sačuvani pretpovijesni grad na tlu cijele Amerike. Posebno je impozantna stepeničasta Piramida Sunca visoka oko 70 m, druga najveća piramida Amerike, na čiji se vrh penjemo. Ovaj grad bio je naseljen prije 2000 godina, a oko 100 godine poslije Krista, bio je glavno vojno i gospodarsko središte cijele Mezoamerike. Sa preko 250 000 stanovnika bio je najveći grad na američkom tlu.
Iz Teotihuacana krećemo narednog dana u 180 km udaljeni grad Amecameca, koji se nalazi u podnožju svetih vulkanskih planina Popocatepetl Iztaccihuatl. Tu prenoćujemo i obavljamo sve pripreme za trodnevni uspon. Ranom zorom dovozimo se na 3100 m, gdje ostavljamo naš kombi i počinjemo se penjati. Dvojica Indijanaca nam pomažu u nošenju opreme i hrane. Jako su dobri, veseljaci i čak duhoviti. Stižemo na 3680m i tu je velika postaja brdske policije. Na snazi je žuti alarm opasnosti na Popocatepetlu, koji je eruptirao 1996. i od tada je aktivan. Prije tri godine zasuo je pepelom cijelo okolno područje, tako da se grad Amecameca sa 50 000 stanovnika sav morao evakuirati. Naš Pablo obavlja razgovore s policijom. Uspon na El Popo, kakao ga oni zovu, potpuno je zabranjen i ostaje nam mogućnost uspona na njegovog blizanca Iztaccihuatl-a visokog 5286 m, koji je odmah do njega, i niži je samo 176 m. Krećemo, dakle, na Iztaccihuatl. Stižemo istog dana na 4. 267 m, gdje prenoćujemo u drvenoj toploj kućici. Ne možemo vjerovati da borovi rastu do nadmorske visine od 4000 m. To još nismo vidjeli. Svi smo zdravi, zalihe tekućine i hrane su tu, i Pablo izdaje zapovijed da krenemo dalje. Vrijeme nas sjajno služi. Laganim usponom, dobro se privikavamo na visinu i stižemo na 4890 m, gdje smo našli pogodan teren za podizanje dvaju šatora. Ostavljamo svu opremu, dižemo se do 5100 m i spuštamo natrag do naših Indiosa koji su već podigli šatore. Vrlo je hladno. Noć provodimo u šatorima u vrećama za spavanje više se odmarajući i pričajući. Ne, nitko ne može spavati i prije svitanja krećemo, ostavljajući veći dio opreme u šatoru, sa čeonim lampama na sami vrh. Točno u 13 h smo na vrhu 5286 m. Slikanje za vječnost, slikanje na mjestu, gdje prema vjerovanju Azteka, borave samo bogovi. Ljudima je tamo uspon bio zabranjen. Krenuli smo od Yukatana, prešli preko 2500 km tragovima isčezlih civilizacija, Maja, Zapoteka, Azteka i drugih naroda, stalno se penjali i došli na naš sveti cilj, mjesto, gdje su samo bogovi stanovali. Izljubili smo se i počeli spuštati. Drugi dan natrag ravno u 88 km udaljenu meksičku prijestolnicu Ciudad Mexico. Stižemo navečer u osrednji hotel Metrpol, na samoj granici sive zone. Pablo nas upozorava da se desno možemo kretati, ali lijevo nam nitko ne garantira sigurnost. Niti policija. Pogotovo noću, jer su ulice mračnije. Slušamo ga. Sutradan obilazak stare gradske jezgre. Nacionalna palača i katedrala, čuveni Zokalo, glavni trg. Ciudad Mexico sa metropolitanskim područjem broji preko 24 mil. stanovnika. Najveći grad na svijetu, zakrčen prometom, u brežuljkastim dijelovima grada promet se odvija gondolama, i živi pod oblakom smoga. Unatoč mariachi glazbi i veselom raspoloženju Meksikanaca, mi zaključujemo da iz njega treba što prije pobjeći. A kuda? U Našu staru dobru Europu.
Sastajemo se u Zračnoj luci Frankfurt 10.11.20016. Karl Heinz, Dieter, Harald, Manfred, Hermann, Franz, Andreas, sve prekaljeni alpski vukovi, planinari i alpinisti i ja. Odakle ja među njima? Ne, ne primaju Nijemci baš tako stranca u ovakvo društvo. To je ipak plod mog minulog 40-godišnjeg profesionalnog rada sa Nijemcima. Vođa i duša grupe je Karl Heinz.
Prvi put smo u ovakvom sastavu krenuli bespućima Groenlanda i stigli do 76 stupnjeva geografske širine, znači svega 14 stupnjeva od Sjevernog pola. Tada smo se jednostavno nazvali ekspedicija Viking. Slijedile se Ande i uspon na najviši vrh Zapadne hemisfere, Aconcaguu 6962 m, zatim čudovišnu piramidu u Atlantiku, vrh El Teide na otoku Tenerife, Canadian rocky mountain,Mt Robson, Mt McKinley, pa ove godine Mt. Fuji u Japanu. Sada je pred nama najveći izazov života. Krenuti sa rta poluotoka Yucatan i slijediti tragove Maja i Azteka sve do krova Meksika, vulkanske planine Iztaccihuatl, Popocatepetl. Put dug preko 2500 km. Karl Heinz je punih šest mjeseci radio na pripremi ove ekspedicije. Najveći je problem bio naći licenciranog brdskog vodiča koji govori njemački, koji je pouzdan vozač, koji poznaje arheologiju, povijest i kulturu Maja i Azteka. I Karl Heinz nas uvjerava da ga je našao.
Ukrcavamo se na Air France-ov zrakoplov za Pariz, a u Parizu na AeroMexico ravno za Ciudad Mexico. Pratimo let ogromne ptičurine na monitoru ispred nas i čudimo se da ide sjeverno, jugom Groenlanda, pa istočnom obalom SAD i preko Meksičkog zaljeva se spuštamo u meksičku prijestolnicu. U zračnoj luci pravi mravinjak, vojska i policija sa dugim cijevima u svakom kutu. Nemirna je to zemlja. Srećom vidimo poseban izlaz za putnike SAD, Kanada, EU i Švicarska. Bar neka korist od EU. Gledamo transportne trake u drugom dijelu hale za putnike iz Južne Amerike. Pet specijalnih pasa skaču po koferima, njuškaju sa svih strana drogu, a onda sumnjive kofere šapama guraju s trake u ruke policiji. Sjajno, bar nešto. Mi se nakon svih policijskih kontrola, za sat vremena ukrcavamo na drugi zrakoplov za Cancun. I nakon punih 16 sati leta od Frankfurta slijećemo konačno u naše odredište Cancun.
Cancun je jedna od najvećih svjetskih turističkih meka. Ovdje dolazi u zimsko vrijeme najbogatija američka i europska golferska elita. To se vidi po prtljazi. Oni sa ogromnim koferima i golf priborom, mi sa ruksacima. Oni sažalijevaju nas vidjevši nas sa ogromnim ruksacima, a mi se smijemo njima. Ipak smo mi dva svijeta, koja nikako ne idu skupa. Karl Heinz grabi na izlazu iz pristaništa prvi i traži našeg novog vođu. Da, to je on Pablo, pravi Meksikanac, 40- godišnjak, nasmijan, vedar, susretljiv. Svi se upoznajemo s njim sa par riječi. Ja sam od sada Pedro. Pablo u kombi-u ima svu opremu za nas, skije, pancerice, kacige, capine, užad i sve ostalo. Oni sa ogromnim koferima odoše u mondeno ljetovalište, a za nas je to preskupo i nama je Pablo našao prvi smještaj u jeftijem hotelu u 160 km udaljenom Valladolidu, daleko od obale. Pablo odmah počinje sa podukom.“ Mi smo zemlja sa 130 milijuna stanovnika, mješavina raznih naroda i rasa, ali smo svi ponosni Meksikanci. Pored službenog španjolskog u meksiku još postoji 85 priznatih jezika i na sotine jezika raznih plemena koje samo oni razumiju. U Meksiku ne možete nigdje piti vodu iz vodovoda. Čak je preporučljivo i za pranje zubi koristiti vodu iz boca. Po gradovima nikada ne nosite fotoaparate i kamere na ramenu, jer kao turist privlačite pažnju na sebe. Indiose ne smijete slikati bez pitanja, jer možete ugroziti sami sebe. Mi ćemo slijediti Maya Route, ili put Maja kojim su se oni kretali od Yucatana i Guatemale prema sjeveru. Prolazit ćemo kroz nesigurna područja, ustaničkih saveznih država Oaxace i Chiapasa i nažalost, može biti neugodnih iznenađenja. Ovdje je prehrana posve drugačija od vaše europske i vodite računa o tome. Dolaskom Trumpa na vlast u SAD, pala je vrijednost pezosa pa ćete time profitirati itd. Zza Euro dobijete 20 pezosa, u Meksiku nikada ne možete pokisnuti, čim počne kiša, prodavači kišobrana trče sa svih strana“, mi smo jedina zemlja na svijetu gdje vlakovi voze samo robu ali ne ljude, osim turističkih vlakova“ podučava Pablo. (160 km).
Drugi dan Iz Valladolida krećemo u prvi grad Maja Tulum na obali Karibskog mora. Pablo dolazi na svoje i počinje sa poviješću Maja. Na Maja jeziku tulum znači utvrda. Ovaj grad bio je opasan visokim zidovima, kao zaštitom od pirata. Tulum je bio glavno trgovačko središte Maja prije dolaska Španjolaca i tu je dolazila roba iz cijele Srednje Amerike. Najpoznatiji hram u ovoj utvrdi bio je posvećen bogu vjetra, pa zatim hram silazećem bogu. Tu je i toranj za promatranje zvijezda, posebno Venere. Na temelju sunčevih zraka, koje su prodirale kroz otvore, računalo se vrijeme. Punih tri sata Pablo je pričao o povijesti ovog grada, kao što će kasnije pričati satima o svim gradovima Maja i Azteka. Na temelju toga bi se mogla napisati cijela knjiga, pa ću se samo sa par značajnih stvari osvrnuti na posjet svakom gradu Maja. Produžujemo trideset kilometara dalje i dolazimo do najvećeg grada Maya u postklasičnom vremenu poznate Chichen Itza-e na poluotoku Yucatan. Tu je najpoznatija piramida Kukulkan, zatim hram ratnika. Ovaj grad obiluje i drugim znamenitim zgradama, na 1547 hektara, od kojih je posebno zadivljujuća Stepeničasta piramida. Sve zgrade povezane su sa političkim i kulturnim životom Maja. Oko 1000. godine ovaj grad imao je najznačajniju ulogu u životu Maja na Yucatanu. U središtu grada je ogromni atrij 100 o 360 m koji je služio za razne priredbe i ceremonije. I Tulum i Chichen Itza su na popisu kulturne baštineUNESCO-a. Nastavljamo put prema 300 km udaljenom Izamalu, gdje prenoćujemo u manjem hotelu. Ovdje se novac ne može naprosto potrošiti. Pivo je 15 do 20 pezosa, prosječno pet kuna. Obrok se može dobiti za 60 pezosa, 8 kuna. Ovdje nažalost dnevnica 4 dlolara.(300 km)
Trećeg dana Pablo nas vozi u treći veliki grad Maja na popisu UNESCO-ove baštine, Uxmal. U vrijeme svog procvata Uxmal je imao oko 25.000 stanovnika. Ovo je najsučavaniji grad čiji su hramovi ukrašeni sa svih strana raznim ornamentima. Ovaj grad je napušten prije 1000 godina. Divimo se ogromnoj ovalnoj piramidi i mnogim drugima hramovima i građevinama, koje su stoljećima bile zarasle u prašumi. Isti dan krećemo dalje prema obali Meksičkog zaljeva do grada Campeche. U ovom se gradu vidi vrlo sređena infrastuktura, što je rezultat eksploatacije nafte u tom zaljevu. (360km) Prenoćujemo u gardu Campeche. Od Campechea ulazimo u ustaničku državu Chiapas, te putujemo 360 km do jednog od najznačajnijih kulturnih centara Maja grada Palenque. Tu je vladao poznati kralj Pakal, čija je ovdje i grobnica. Na zidovima hramova vidimo jako puno ornamenata, koji govore o životu Maja. Ovdje je živjelo 200.000 stanovnika. Naredna dva dana proveli smo u prašumi blizu granice sa Guatemalom u indijanskom rezervatu Selva Lacandona.(300 km) Pleme Lacandona živi potpuno izolirano od ostalog svijeta. Spavali smo u njihovim tipičnim nadstrešnicama pokrivenim slamom od Palmina lišća. Govore svojim jezikom, a tek poneki znaju i španjolski . Ima ih svega 720. Noću se čulo zastrašujuće urlikanje majmuna i jaguara. Narod plemena Lacandona je nižeg rasta, vrlo širokog lica, gostoljubiv i izuzetno zaljubljen u život prašume. Danju smo se satima kretali uz njihovo osiguranje stazama samo njima poznatim. Ne idu nikud bez mačete. To je njihovo glavno oružje. Indijanci iz ovog rezervata puna su nas dva dana poučavali u stotine različitih plodova otrovnih i ljekovitih biljki, koje rastu u prašumi. Biljni i životinjski svijet prašume je njihov raj, dobro ga poznaju i uživaju u njemu. O svakoj su biljci u stanju pričati satima. Nama su velika sparina i komarci ipak dosadila pa smo krenuli dalje. Pablo nas vodi prema dva grada Maja, Yaxchilanu i Bonampaku , koji je su otkriveni tek 1881. Bili su potpuno zarasli u prašumi. Hramovi, trgovi i razne druge zgrade. Jako puno sačuvanih skulptura. Murali stari 1000 godina u vlazi. Dolazimo i do velike rijeke Usamacinta. Ona dijeli Meksiko od Guatemale. Ukrcavamo se u jedan čamac i vozimo desetak kilometara uzvodno, gledajući čuda prašuma. Onda se Pablo zaustavlja na suprotnoj strani rijeke. Bienvenidos in Guatemala, bez putovnica. To su Pablove tajne staze. Malo mjestance i stotine štandova prodaje tekstila, šešira, suvenira. Pozdravimo se sa domaćinima, popijemo hladno pivo i natrag u čamac. Kratki izlet u Guatemalu, bez carine i natrag.
U državi smo Chiapas. Na svim važnijim raskrsnicama vojska sa dugim cijevima. Kontrole. Allemania, Croacia, možete dalje, pokazuju vojnici. Stižemo u kolonijalni gradić San Cristobal, gdje i prenoćujemo. (259km) Kuće u maurskom stilu, obojene crveno, ulice popločane. Dominikanski samostan i crkva, zatim velebna katedrala. Obilazimo veliku tržnicu svega i svačega, svi prodaju, malo se kupuje, ali svi se vesele i pjevaju, mirisi jela koja se spremaju na ulici, tipično meksičko voće i povrće iz Chiapasa.
20.11. je u Meksiku najvažniji državni praznik Dan revolucije. Ulazimo opet u indijansko selo San Juan Chamula. Oni imaju svoju autonomiju i svoj jezik. Na ogromnom glavnom trgu marširaju muškarci u crnim odorama od ovčje vune sa sombrero šeširima. Borbene pjesme. Ulazimo u lokalnu crkvu. Pod sav pokriven borovim iglicama. Kipovi katoličkih svetaca, ali iza njih njihove indijanske svetinje. Mole se na svom jeziku, uz tisuće zapaljenih svijeća kleče cijele obitelji. Prije dvije godine smaknuli su poglavicu, gradonačelnika, koji je promijenio stranku. Prenoćujemo u Chiapa de Corzo. (310 km). Sutradan počinje penjanje na Siera Norte, naše privikavanje na visine do 3.300m.
Svaki komadić slobodne zemlje zasijan kukuruzom. Glavna prehrambena žitarica. Od njih je kukuruz došao u Europu. Ovdje susrećemo domaće indiose koji žive u uvjetima prošlih vremena. Kuće od drveta. veličine naše garaže. Prošli i pored znamenitog mjesta Juchitan. Naime u cijelod državi Chiapa, žene su pravi robovi. Mueževi samo upravljaju, ažene rade sve poljodjelske radove. Stalno vidimo, kako žene na leđima nose snopove cjepanica za ogrije. Da, ali u Juchinu valjda jedinom mjestu na svijetu, vlada matrijarhat. Žene su gazde, muževi robovi koji rade sve poslove. Na uskoj cesti najednom pruženo uže ispred nas. Stop! Ipak sam ga mobitelom snimio.
U naš kombi ulazi mladi Indijanac i izdaje naređenja: „ ako itko bude slikao oduzet ću i aparat i slike, morate pričekati da vam se obrati el Jefe, poglavica Ramos“. Uto smo primijetili da smo užetom zatvoreni i otraga. Čekamo mirno u kombi-u 40 minuta. Dolazi el jefe, poglavica nižeg rasta, nabijen, smrknut, autoritativan. Traži da odredimo pregovarača. Nijemci određuju mene. Predstavim mu se kao Pedro, odmah mu se smanjio broj bora na čelu. Pablo prevodi. Da li smo „los gringos“ (pogrdni naziv za Amerikance). Odgovaram mu da nismo i pokazujem mu sve putovnice. Još se odledio. Mislim da sam mu kao Hrvat bio simpatičniji od Nijemaca. I sada poglavica Ramos počinje svoju priču koja traje satima. Ovo su planine njihovih pradjedova, ovi potoci su krv njihovih otaca.
Oni su bez ikakvih prava, mi moramo biti vjesnici nepravde prema njima. Centralna vlada ih je zanemarila…. Nabrajao je unedogled tisuću stvari. Ja sam mu sve potvrđivao, pokazujući maksimalno razumijevanje za njihove jade. Vrijeme je nažalost prolazilo i poglavica je pričao i pričao. Četiri smo sata zagrađeni sa užadi. Sa strane neki mlađi ljudi prodaju nešto, suvenire, šešire... Ja stalno razmišljam da predložim nagodbu, ali me opet strah da me Ramos ne odbije. Onda mu konačno predložim da ćemo prvo svi kupiti neke njihove proizvode u znak poštovanja prema njima, a da ćemo u znak naše podrške ispravci nepravdi svaki od nas osam položiti još po 500 pezosa. Ramos je kimnuo glavom. Ja sam sav sretan još kupio jedan šešir i u znak sporazuma načinili povjesnu sliku, Pedro i el jefe Ramos. Maknuli su užad i krenuli smo na spuštanje prema gradu Oaxaci.( 250 km ). Noćenje u jednoj hacijendi na periferiji grada.
Obilazak Monte Albana ogromnog grada naroda Zapoteka od prije 1000 godina. Piramide, hramovi, trgovi, skulpture. Ovo je bilo najznačajnije političko i kulturno središte tog naroda. Pablo priča puna tri i po sata. Poslije podne obilazimo ogromnu tržnicu u Oaxaci, gdje se prodaje stotinu vrsta bobičastog divljeg ljekovitog voća koje raste na visoravnima od 3000 m. Hodajući po gradu najednom primijetimo masu studenata koji prevrću aute, dižu betonske žardinjere, pale. Brzo se povlačimo u svoju hacijendu opasanu sa pet metara visokim bedemima. Navečer gledamo na TV okršaj policije i studenata uz paljevinu i upotrebu vatrenog oružja. Sutradan krećemo prema sjeveru penjući se na Siera Madre. Na 3000 m nailazimo na šumu gigantskih kaktusa visine i do 15 metara. Pablo se zaustavlja i objašnjava. On je tu i za floru i faunu. Navečer stižemo u pravu Firencu Meksika, grad Puebla. Desetine predivnih crkava, koje posebnom iluminacijom očaravaju čovjeka noću. Puebla je centar meksičkog katoličanstva. Tri zadnja pape su dolazili u Pueblu. U odnosu na Chiapas ovo je drugi svijet. Prenoćujemo u starom kolonijalnom hotelu usred grada.(370 km). Krećemo prema planinskom mjestu Tepoztlan, gdje se penjemo po vrlo strmoj stazi na 2500 m do ruševina starog grada Maja Tepozteco. Naš put slijedimo dalje do drevnog i sačuvanog grada Azteca Xochicalca. Dolazimo do opservatorija za promatranje nebeskih tijela i računanje vremena prema kretanju sunca. Xochicalco je bio kompletan grad u kojem je živjelo oko 20 000 ljudi u vremenu od 700 do 900. godine. To je bio kulturni i gospodarske centar Azteca poslije pada Teotihuacana.
Sutradan smo u plivajućim vrtovima Xochimilko na pravom narodnom veselju stotine čamaca, mariachi glazba, a dan završavamo u drevnom gradu Teotihuacan, što na aztečkom znači gradu bogova. Ovaj grad prostire se na 20 km2, sa ogromne tri piramide, Piramida sunca, Mjeseca i Života. Teotihuacan je najznačajniji sačuvani pretpovijesni grad na tlu cijele Amerike. Posebno je impozantna stepeničasta Piramida Sunca visoka oko 70 m, druga najveća piramida Amerike, na čiji se vrh penjemo. Ovaj grad bio je naseljen prije 2000 godina, a oko 100 godine poslije Krista, bio je glavno vojno i gospodarsko središte cijele Mezoamerike. Sa preko 250 000 stanovnika bio je najveći grad na američkom tlu.
Iz Teotihuacana krećemo narednog dana u 180 km udaljeni grad Amecameca, koji se nalazi u podnožju svetih vulkanskih planina Popocatepetl Iztaccihuatl. Tu prenoćujemo i obavljamo sve pripreme za trodnevni uspon. Ranom zorom dovozimo se na 3100 m, gdje ostavljamo naš kombi i počinjemo se penjati. Dvojica Indijanaca nam pomažu u nošenju opreme i hrane. Jako su dobri, veseljaci i čak duhoviti. Stižemo na 3680m i tu je velika postaja brdske policije. Na snazi je žuti alarm opasnosti na Popocatepetlu, koji je eruptirao 1996. i od tada je aktivan. Prije tri godine zasuo je pepelom cijelo okolno područje, tako da se grad Amecameca sa 50 000 stanovnika sav morao evakuirati. Naš Pablo obavlja razgovore s policijom. Uspon na El Popo, kakao ga oni zovu, potpuno je zabranjen i ostaje nam mogućnost uspona na njegovog blizanca Iztaccihuatl-a visokog 5286 m, koji je odmah do njega, i niži je samo 176 m. Krećemo, dakle, na Iztaccihuatl. Stižemo istog dana na 4. 267 m, gdje prenoćujemo u drvenoj toploj kućici. Ne možemo vjerovati da borovi rastu do nadmorske visine od 4000 m. To još nismo vidjeli. Svi smo zdravi, zalihe tekućine i hrane su tu, i Pablo izdaje zapovijed da krenemo dalje. Vrijeme nas sjajno služi. Laganim usponom, dobro se privikavamo na visinu i stižemo na 4890 m, gdje smo našli pogodan teren za podizanje dvaju šatora. Ostavljamo svu opremu, dižemo se do 5100 m i spuštamo natrag do naših Indiosa koji su već podigli šatore. Vrlo je hladno. Noć provodimo u šatorima u vrećama za spavanje više se odmarajući i pričajući. Ne, nitko ne može spavati i prije svitanja krećemo, ostavljajući veći dio opreme u šatoru, sa čeonim lampama na sami vrh. Točno u 13 h smo na vrhu 5286 m. Slikanje za vječnost, slikanje na mjestu, gdje prema vjerovanju Azteka, borave samo bogovi. Ljudima je tamo uspon bio zabranjen. Krenuli smo od Yukatana, prešli preko 2500 km tragovima isčezlih civilizacija, Maja, Zapoteka, Azteka i drugih naroda, stalno se penjali i došli na naš sveti cilj, mjesto, gdje su samo bogovi stanovali. Izljubili smo se i počeli spuštati. Drugi dan natrag ravno u 88 km udaljenu meksičku prijestolnicu Ciudad Mexico. Stižemo navečer u osrednji hotel Metrpol, na samoj granici sive zone. Pablo nas upozorava da se desno možemo kretati, ali lijevo nam nitko ne garantira sigurnost. Niti policija. Pogotovo noću, jer su ulice mračnije. Slušamo ga. Sutradan obilazak stare gradske jezgre. Nacionalna palača i katedrala, čuveni Zokalo, glavni trg. Ciudad Mexico sa metropolitanskim područjem broji preko 24 mil. stanovnika. Najveći grad na svijetu, zakrčen prometom, u brežuljkastim dijelovima grada promet se odvija gondolama, i živi pod oblakom smoga. Unatoč mariachi glazbi i veselom raspoloženju Meksikanaca, mi zaključujemo da iz njega treba što prije pobjeći. A kuda? U Našu staru dobru Europu.
Petar Lovrić
