Prototip panela nazvanog PRAM (Photovoltaic Radiofrequency Antenna Module) lansiran je u svemir još u svibnju 2020. godine, a tamo ga je ponijela Pentagonova bespilotna letjelica X-37B, kako bi prikupljao električnu energiju od Sunca. Spomenuta letjelica napravi krug oko Zemlje svakih 90 minuta.
PRAM je dizajniran tako da najbolje iskoristi sunčevu svjetlost u svemiru, koja ne prolazi u potpunosti do površine Zemlje kroz atmosferu. U atmosferi se zaustavlja plavi spektar sunčeve svjetlosti, zbog čega naše nebo s tla izgleda plavo. PRAM drugim riječima upija svu energiju sunčevog svjetla te je time i učinkovitiji od solarnih panela na površini Zemlje.
"Dobijamo tonu viška sunčeve svjetlosti u svemiru, samo zbog toga", kaže Paul Jaffe, koprogramer koji radi na tom programu.
Najnoviji eksperimenti pokazali su da taj panel veličine 12x12 inča (30x30cm) može proizvesti 10 wata energije za prijenos na Zemlju, rekao je za CNN Jaffe. To je dovoljno za napajanje primjerice jednog tableta.
No Pentagonov projekt u konačnici želi u orbiti imati čitavu mrežu tih panela te ako uspiju u tome, to bi moglo revolucionarizirati proizvodnju električne energije i njezinu distribuciju u najzabačenije dijelove Zemlje. To bi ujedno dalo i velik doprinos postojećim najvećim električnim mrežama na Zemlji, naglašava Jaffe.
Neke vizije predviđaju da solarna proizvodnja u svemiru bude jednaka ili da nadmašuje postojeće najveće elektrane na Zemlji, dakle više gigavata, dovoljno za grad, kaže Jaffe, prenosi Zimo.
Najveća prednost solarnih elektrana u orbiti pred bilo kojim drugim oblikom elektrana na Zemlji jest u tome da energiju mogu prenijeti bilo gdje na Zemlji, ističe Jaffe.
No, treba dokazati i da je to ekonomski isplativo, priznaje Jaffe. Gradnja u svemiru je skupa, a u posljednjih deset godina, ti su se troškovi napokon počeli smanjivati, dodaje.
Temperatura na kojoj PRAM funkcionira isto tako je važna, jer hladnija elektronika je i učinkovitija elektronika. Pentagonov X-37B 45 minuta od 90 minuta koliko mu je potrebno da napravi krug oko Zemlje, provede u mraku, dakle na hladnom, no buduća verzija PRAM-a možda će biti u geosinkronoj orbiti, što bi značilo da za puni krug treba jedan čitav dan.
Znanstvenici su testirali PRAM na konstantnoj toplijoj temperaturi kako bi vidjeli koliko je učinkovit prije nego što ga pošalju visoko u Zemljinu orbitu.
Znanstvenicima sad ostaje testirati slanje energije nazad na Zemlju putem mikrovalova i uz pomoć tehnike nazvane retro-usmjereno kontrolirana zraka. To funkcionira tako da se pošalje pilot signal iz antene koja treba primiti energiju iz svemira, kako satelit s panelima ne bi energiju slučajno poslao negdje drugdje.
Nakon toga mikrovalovi se vrlo lagano mogu pretvoriti nazad u električnu energiju na Zemlji, a poanta je u tome da se na taj način energija može poslati bilo gdje.
Jaffe je isključio mogućnost izgradnje svemirske solarne mreže koja bi na Zemlju mogla poslati destruktivnu zraku, drugim riječima, smatra da bi to bilo izrazito teško izvesti, ako ne i nemoguće. Razlog je taj što bi antena u svemiru morala biti jednostavno ogromna pa bi bila vrlo vidljiva i moralo bi je se graditi godinama ili mjesecima te uspješno sastaviti u orbiti.
PRAM je dizajniran tako da najbolje iskoristi sunčevu svjetlost u svemiru, koja ne prolazi u potpunosti do površine Zemlje kroz atmosferu. U atmosferi se zaustavlja plavi spektar sunčeve svjetlosti, zbog čega naše nebo s tla izgleda plavo. PRAM drugim riječima upija svu energiju sunčevog svjetla te je time i učinkovitiji od solarnih panela na površini Zemlje.
"Dobijamo tonu viška sunčeve svjetlosti u svemiru, samo zbog toga", kaže Paul Jaffe, koprogramer koji radi na tom programu.
Najnoviji eksperimenti pokazali su da taj panel veličine 12x12 inča (30x30cm) može proizvesti 10 wata energije za prijenos na Zemlju, rekao je za CNN Jaffe. To je dovoljno za napajanje primjerice jednog tableta.
No Pentagonov projekt u konačnici želi u orbiti imati čitavu mrežu tih panela te ako uspiju u tome, to bi moglo revolucionarizirati proizvodnju električne energije i njezinu distribuciju u najzabačenije dijelove Zemlje. To bi ujedno dalo i velik doprinos postojećim najvećim električnim mrežama na Zemlji, naglašava Jaffe.
Neke vizije predviđaju da solarna proizvodnja u svemiru bude jednaka ili da nadmašuje postojeće najveće elektrane na Zemlji, dakle više gigavata, dovoljno za grad, kaže Jaffe, prenosi Zimo.
Najveća prednost solarnih elektrana u orbiti pred bilo kojim drugim oblikom elektrana na Zemlji jest u tome da energiju mogu prenijeti bilo gdje na Zemlji, ističe Jaffe.
No, treba dokazati i da je to ekonomski isplativo, priznaje Jaffe. Gradnja u svemiru je skupa, a u posljednjih deset godina, ti su se troškovi napokon počeli smanjivati, dodaje.
Temperatura na kojoj PRAM funkcionira isto tako je važna, jer hladnija elektronika je i učinkovitija elektronika. Pentagonov X-37B 45 minuta od 90 minuta koliko mu je potrebno da napravi krug oko Zemlje, provede u mraku, dakle na hladnom, no buduća verzija PRAM-a možda će biti u geosinkronoj orbiti, što bi značilo da za puni krug treba jedan čitav dan.
Znanstvenici su testirali PRAM na konstantnoj toplijoj temperaturi kako bi vidjeli koliko je učinkovit prije nego što ga pošalju visoko u Zemljinu orbitu.
Znanstvenicima sad ostaje testirati slanje energije nazad na Zemlju putem mikrovalova i uz pomoć tehnike nazvane retro-usmjereno kontrolirana zraka. To funkcionira tako da se pošalje pilot signal iz antene koja treba primiti energiju iz svemira, kako satelit s panelima ne bi energiju slučajno poslao negdje drugdje.
Nakon toga mikrovalovi se vrlo lagano mogu pretvoriti nazad u električnu energiju na Zemlji, a poanta je u tome da se na taj način energija može poslati bilo gdje.
Jaffe je isključio mogućnost izgradnje svemirske solarne mreže koja bi na Zemlju mogla poslati destruktivnu zraku, drugim riječima, smatra da bi to bilo izrazito teško izvesti, ako ne i nemoguće. Razlog je taj što bi antena u svemiru morala biti jednostavno ogromna pa bi bila vrlo vidljiva i moralo bi je se graditi godinama ili mjesecima te uspješno sastaviti u orbiti.
