Svako živo ili mrtvo čeljade ima žive ili mrtve roditelje. Nije stoga slučajnost da ljudi koji te tek upoznaju spontano priupitaju „odakle su tvoji“? Fala Bogu živ sam, živo se osjećaju i moji starci.
Za ćaću morebit i znate, a mater, mater je iz sela kakvo Pejaković nikada nije pronašao i zacijelo niti neće.
Grijeh je nedilju nekako provesti metiljajući se po kući, sobi, a tolika mjesta nekako kao da čekaju da zakoračiš. Tako smo nabili jeftine đozle i ganjali sunce po kupreškom polju, Šujici, pa preko Paklina sve pokraj starog puta kojeg je za svog vakta gradio svijetli Vrane Jozip. Zapravo prvotni cilj je bio ići u Ramu, ali sam uvijek volio Zvirnjaču, i to ne samo zbog tog što je mater rođena tamo, već nekako upravo zbog onih misli koje me prate kad iz Zvirnjače izlazim. Istina, iz Zvirnjače kad-tad moraš otići jer iz Zvirnjače dalje puta nema nego se uvijek moraš vratiti putem kojim si došao pa onda nastaviti nekud drugdje. Svojevrstan kraj svijeta može se reći.
Piše: Ivan Mihaljević l poskok.info
A kad se u Zvirnjaču dođe onda se lagano i razumijeva zašto to malešno selo nalikuje na kraj svijeta. Uvijek sam pokušavao shvatiti život kakav je patio dida i babu, i njihove roditelje i didove i babe uspoređujući svoja zamišljanja s postojećim stanjem u kamenom selu podno Maljkovače. A postojeće stanje je grubo, hladno, pusto i vjetrovito rekao bih, a s druge strane škrta živost u selu daje dojam kao da je sve normalno, sve uobičajeno, dobro.Taj minijaturno pozitivan dojam ostavljaju ni manje ni više nego babe. Obične stare babe, s maramama na glavama i krunicom u ruci. Danas sam u Zvirnjači posjetio obadvije stanovnice.Živahne su to žene od devedesetak godina u kostima. Ne znam koliko vam nadimci Zelinica i Blaškinica znače za vašu životnu svakodnevicu, ali za potrebe razumijevanja ovog teksta i ovog svijeta su bitne, vidjet ćete. Njih dvije ne veže ništa osobito, osim što su obadvije stare, obadvije nose titulu babe,i jedna drugoj su dale svoga brata za muža.Sada vam je jasno da su Blaškinica i Zelinica ipak vezane zajedničkim nazivnikom, a to je u selu kakvo je Zvirnjača bio i ostao muž, ta gorda, hrabra, snažna i pravedna institucija pred kojom su se imena žena zaboravljala i eto, tek tako uzgred određivala prema muževu imenu. Sada vam je jasno zašto će i jedna i druga vjerojatno umrijeti a njihova imena će se i dalje određivati prema njihovim muževima, Zeli (Anti) i Blažu (Blaški).Sigurno se pitate postoji li zanimljiviji način za provesti nedjelju od priče s dvije starice, vjerojatno i postoji ali meni je ovaj sasvim slučajno zanimljiv.
Zelinica me poznala čim sam otvorio vrata. Jasno i bistro gleda najprije u mene, pa u Pjegavu do mene. I iako smo je prekinuli u slušanju radio-prijenosa svete mise već je u glavi pod maramom povezala da sam ja taj koji je nedavno oženjen, i čim je rekla „Ja sam Anđa“ skrojila je seljačkim rječnikom izrečenu čestitku za vjenčanje, unikatnu i ad hoc,svježu i iskrenu. Samo sam pitao „kako si baba?“, a ona je u par rečenica izvezla da je zdravlje dobro služi i da se ne žali osobito, da je sama i da joj to ne smeta jer ima Bibliju.Priča kako joj je život bio divan i blagoslovljen, a sami Bog zna koliko je tereta prenijela preko leđa i srca. Dispariteti na vrhuncu, sina Stipana gleda svakodnevno na TV emisijama kao jednog od odlikovanijih i učenijih znanstvenika regije, a sina Milana gleda kroz prozor, u groblju, zajedno sa svojim Zelom. Pita kako je bilo na svadbi, jel bilo veselo, i nadodaje da „nije dobro prigonit ni s veseljem, a ni sa žalosti“ jer je ona, iako se to po njenom licu nikada ne bi primijetilo, prošla i jedno i drugo, i to i tugu i radost na najjače.Odveli smo je do Blaškinice. Ona se pak sa svojim Blaškom sprema u Dom za stare i nemoćne. Sjetim se samo njene moći kad bi prijetila pokojnom didu Niki da mu ona ima pravo dati šamar, jer mu je sestra i jer je starija od njega.
Ti dani su očito iza njih jer Zvirnjača sada realno ima ono što ima i svako drugo selo, ima sve što ljudima treba: struju, telefon, vodu. Samo nema ljudi…Opet faktor proteka vremena. Živjeli su i hodali po dernecima, orali volovima, sjekli šumu u svojim gajevima, kosili livade i podvornice, sijali i sadili što je oštro podneblje dozvolilo a sada se nekako sred cijeloga sela groblje izdiže kao centar društvenog života, forum mrtvaca jer, kad nema živih preostaje ti da se družiš s mrtvima.Ovako kad zine zima, i kad s Makljena neka hladnoća zaprijeti lagano se bude sablasno prazne misli – šta će biti kad pomru sve babe? Pomrli su roditelji, didovi, pomrla su dica, pomrli su čak muževi po kojima nose ime. Kada ostane kip Sv.Ante sam s grobljem pitam se tko će pričati o životu, volovima, zimama i ljetima,poslu i ljudima….
Igrom slučajnosti iseljeni zvirnjački sinovi su živom nostalgijom iz svojih austrijskih i njemačkih toplih domova utkali nekih sto-dvista iljada maraka u groblje. Obnovili ga kao da time žele dati pečat gruboj sudbini i potvrditi da je Zvirnjača lijepo mjesto za živjeti, ali još ljepše za umrijeti.
Za ćaću morebit i znate, a mater, mater je iz sela kakvo Pejaković nikada nije pronašao i zacijelo niti neće.
Grijeh je nedilju nekako provesti metiljajući se po kući, sobi, a tolika mjesta nekako kao da čekaju da zakoračiš. Tako smo nabili jeftine đozle i ganjali sunce po kupreškom polju, Šujici, pa preko Paklina sve pokraj starog puta kojeg je za svog vakta gradio svijetli Vrane Jozip. Zapravo prvotni cilj je bio ići u Ramu, ali sam uvijek volio Zvirnjaču, i to ne samo zbog tog što je mater rođena tamo, već nekako upravo zbog onih misli koje me prate kad iz Zvirnjače izlazim. Istina, iz Zvirnjače kad-tad moraš otići jer iz Zvirnjače dalje puta nema nego se uvijek moraš vratiti putem kojim si došao pa onda nastaviti nekud drugdje. Svojevrstan kraj svijeta može se reći.
Piše: Ivan Mihaljević l poskok.info
A kad se u Zvirnjaču dođe onda se lagano i razumijeva zašto to malešno selo nalikuje na kraj svijeta. Uvijek sam pokušavao shvatiti život kakav je patio dida i babu, i njihove roditelje i didove i babe uspoređujući svoja zamišljanja s postojećim stanjem u kamenom selu podno Maljkovače. A postojeće stanje je grubo, hladno, pusto i vjetrovito rekao bih, a s druge strane škrta živost u selu daje dojam kao da je sve normalno, sve uobičajeno, dobro.Taj minijaturno pozitivan dojam ostavljaju ni manje ni više nego babe. Obične stare babe, s maramama na glavama i krunicom u ruci. Danas sam u Zvirnjači posjetio obadvije stanovnice.Živahne su to žene od devedesetak godina u kostima. Ne znam koliko vam nadimci Zelinica i Blaškinica znače za vašu životnu svakodnevicu, ali za potrebe razumijevanja ovog teksta i ovog svijeta su bitne, vidjet ćete. Njih dvije ne veže ništa osobito, osim što su obadvije stare, obadvije nose titulu babe,i jedna drugoj su dale svoga brata za muža.Sada vam je jasno da su Blaškinica i Zelinica ipak vezane zajedničkim nazivnikom, a to je u selu kakvo je Zvirnjača bio i ostao muž, ta gorda, hrabra, snažna i pravedna institucija pred kojom su se imena žena zaboravljala i eto, tek tako uzgred određivala prema muževu imenu. Sada vam je jasno zašto će i jedna i druga vjerojatno umrijeti a njihova imena će se i dalje određivati prema njihovim muževima, Zeli (Anti) i Blažu (Blaški).Sigurno se pitate postoji li zanimljiviji način za provesti nedjelju od priče s dvije starice, vjerojatno i postoji ali meni je ovaj sasvim slučajno zanimljiv.
Zelinica me poznala čim sam otvorio vrata. Jasno i bistro gleda najprije u mene, pa u Pjegavu do mene. I iako smo je prekinuli u slušanju radio-prijenosa svete mise već je u glavi pod maramom povezala da sam ja taj koji je nedavno oženjen, i čim je rekla „Ja sam Anđa“ skrojila je seljačkim rječnikom izrečenu čestitku za vjenčanje, unikatnu i ad hoc,svježu i iskrenu. Samo sam pitao „kako si baba?“, a ona je u par rečenica izvezla da je zdravlje dobro služi i da se ne žali osobito, da je sama i da joj to ne smeta jer ima Bibliju.Priča kako joj je život bio divan i blagoslovljen, a sami Bog zna koliko je tereta prenijela preko leđa i srca. Dispariteti na vrhuncu, sina Stipana gleda svakodnevno na TV emisijama kao jednog od odlikovanijih i učenijih znanstvenika regije, a sina Milana gleda kroz prozor, u groblju, zajedno sa svojim Zelom. Pita kako je bilo na svadbi, jel bilo veselo, i nadodaje da „nije dobro prigonit ni s veseljem, a ni sa žalosti“ jer je ona, iako se to po njenom licu nikada ne bi primijetilo, prošla i jedno i drugo, i to i tugu i radost na najjače.Odveli smo je do Blaškinice. Ona se pak sa svojim Blaškom sprema u Dom za stare i nemoćne. Sjetim se samo njene moći kad bi prijetila pokojnom didu Niki da mu ona ima pravo dati šamar, jer mu je sestra i jer je starija od njega.
Ti dani su očito iza njih jer Zvirnjača sada realno ima ono što ima i svako drugo selo, ima sve što ljudima treba: struju, telefon, vodu. Samo nema ljudi…Opet faktor proteka vremena. Živjeli su i hodali po dernecima, orali volovima, sjekli šumu u svojim gajevima, kosili livade i podvornice, sijali i sadili što je oštro podneblje dozvolilo a sada se nekako sred cijeloga sela groblje izdiže kao centar društvenog života, forum mrtvaca jer, kad nema živih preostaje ti da se družiš s mrtvima.Ovako kad zine zima, i kad s Makljena neka hladnoća zaprijeti lagano se bude sablasno prazne misli – šta će biti kad pomru sve babe? Pomrli su roditelji, didovi, pomrla su dica, pomrli su čak muževi po kojima nose ime. Kada ostane kip Sv.Ante sam s grobljem pitam se tko će pričati o životu, volovima, zimama i ljetima,poslu i ljudima….
Igrom slučajnosti iseljeni zvirnjački sinovi su živom nostalgijom iz svojih austrijskih i njemačkih toplih domova utkali nekih sto-dvista iljada maraka u groblje. Obnovili ga kao da time žele dati pečat gruboj sudbini i potvrditi da je Zvirnjača lijepo mjesto za živjeti, ali još ljepše za umrijeti.
