Dok mi je otac Pero živ, cijeli godišnji odmor provodit ću na Kupresu, s njime liježem i budim se, a u Zagrebu sam, kao župnik i duhovnik na Rebru, proživio toliko toga da bih mogao napisati knjigu od Kupresa do Šujice". Riječi su to velečasnog Zdenka Perije s Kupresa koji danas u crkvi Svete Obitelji na Kupresu, u budućem svetištu Svete Obitelji i mjestu molitve, obilježava 25 godina svog svećenstva.
Rođen je 15. travnja 1964. godine u obitelji sa sedmero djece. Otac Pero je još živ, a majka Fina preminula je prije nekoliko godina. U intervjuu za Večernji list u povodu 25 godina svećenstva velečasni Zdenko osvrnuo se i na svoj Kupres te svoj Zagreb, gdje je župnik i duhovnik na Rebru te omiljeni svećenik i najveća utjeha bolesnima i nemoćnima.
Osvrnuo se i na organizaciju tisuću Ivana na Kupresu, ali i druge stvari koje planira u budućnosti. Dvadeset pet godina svećenstva. Kako je, ukratko, išao put velečasnog Zdenka Perije od Kupresa do Zagreba?
- Jednostavno. Čovjek se rodi, živi i raste na Kupresu, odlazi u vojsku, zatim tri godine radi i nakon toga u Zagrebu 1987. upisuje studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i postaje kandidat za svećenika Zagrebačke nadbiskupije. To je ukratko moj put. I prođe 25 godina.
Duhovnik ste više od dva desetljeća na zagrebačkom Rebru, župnik i duhovnik. Kakva iskustva nosite u radu s pacijentima?
- Najljepša koja mi je Bog podario. Radim 23 godine kao župnik u bolnici Rebro i moje službeno namještenje je duhovnik bolnice. Služim vjeri svojih vjernika, najvažnije je da je to čovjek. Sveto pismo ne propisuje je li netko bolestan ili zdrav, nego je li čovjek. Služim svima koji su u potrebi vjere, duhovnog života i sakramenata. Imam iskustva da bih mogao roman napisati od Kupresa do Šuice.
Planira li se taj roman jednoga dana možda?
- Pa, u svoj dnevnik bilježim detalje koji ostavljaju na mene neki dublji dojam. I vjerojatno ću to jednom, ili ja ili netko drugi, objaviti. Riječ je o više od 75 tisuća ljudi koje sam obišao za vrijeme svog rada u bolnici ili pomazanja, ispovijedi ili pričesti, više od 1000 krštene djece koja su bolesna, zatim razgovorima koje svećenik vodi s pacijentima. Iskustvo u bolnici svakog popravlja. Bolest je najbolja Božja pedagogija i, evo, meni je Bog podario tu nagradu, milost da mogu biti tamo i iz dana u dan ulaziti u misterij koji se zove bolestan čovjek. Prošle godine je, ponajviše zahvaljujući tisućama Ivana i vama koji ste došli na ideju, pao i Guinnessov rekord.
Kako je nastala i kako se realizirala ideja o tisuću Ivana?
- Svi znamo da je Ivan najčešće hrvatsko ime. A Ivan je i jedna povijesna osoba koja je bila na Kupresu. Njega je zabilježio i fotografirao Toša Dabac, poznati zagrebački fotograf. Sve pjesme su ispjevane njemu u čast. To je bilo od ‘35. do ‘40. godine prošlog stoljeća i sve se nekako vrtjelo oko Ivana i njegove djevojke koja ga je čekala i nije ga dočekala, ali mu je ostala vjerna za čitav život. Ta se pjesma pokrenula i ovog rata. Marko Perković, naš veliki prijatelj, uglazbio ju je i rekao je: "Ne znam tko je koga više proslavio, ja Ivana ili on mene". Iz te ideje rodila se druga, na 130. obljetnicu spomen-ploče hrvatskom slikaru Gabri Jurkiću koji je u bratovoj kući na Kupresu uradio svoja najbolja djela. I godinu dana ranije smo najavili susret Ivana, a ideja je krenula od našeg predsjednika Zavičajnog kluba Borisa Babića koji je prvi rekao: "E, da nam je skupiti 1000 Ivana". Onda smo godinu dana ušli u lijep dio rada i ušli u Guinnessovu knjigu rekorda. Službeni podatak je da nas je toga dana kroz Kupres prošlo 75 tisuća, a na platou gdje se održavao koncert bilo je između 45 i 50 tisuća ljudi. U tom razdoblju skupilo se 2325 Ivana, a prijavljeno je bilo njih 3179. Ali Guinness ima svoja pravila, na stadionu se u vremenskom roku skupilo 2325. Sutkinja Guinnessa nije vjerovala kada je vidjela u kolikom smo se broju uspjeli okupiti i srušiti rekord.
Koliko često dolazite na Kupres i što vas najviše privlači u vašem gradu?
- Godišnji odmor, sve dane, provodim na Kupresu. Još mi je otac živ i rekao sam dok je on živ, tako će i biti. Ove godine sam slabo dolazio jer sam imao ozbiljnih zdravstvenih problema, ali, hvala Bogu, sad je sve dobro. Ove godine sam dolazio tri puta, dva puta na pokope bližnje rodbine, dvoje mlađih ljudi, i bio sam dužan doći. I dolazio sam kad je bila izvještajna skupština "Kosaca" za koje očekujemo da će ući u UNESCO-ovu nematerijalnu kulturnu baštinu ispred BiH kao jedna udruga, kao manifestacija. A evo sad sam na godišnjem odmoru na Kupresu, ove nedjelje se na svetoj misi sjećam 25 godina svoje mlade mise koja je bila u Baškom Polju za vrijeme rata 1993. kada su moji Kuprešaci bili prognani. Ja sam tada s njima organizirao i slavio svetu misu. Svake godine nastojim otići u Baško Polje jer me za to vežu najljepši trenuci života. I sada kada se okrenem iza sebe, pogledam ovih 25 godina, samo mogu zahvaliti Bogu. Liježem s Kupresom i budim se s njim, bez obzira što sam u Zagrebu. I još uvijek s ljubavlju radim 24 sata u bolnici za svoje vjernike, služim vjeri svojih vjernika, služim i nastojim služiti.
Spomenuli smo 1993. godinu, kada je praktički bilo najteže. I kada usporedimo to ratno vrijeme kada ste postali svećenik i ovo danas, koliko je se toga promijenilo kod Hrvata?
- Sve je bolje za razliku od tada, ali je pitanje samo jesmo li u duši zadovoljniji. Na Suhopolju na Kupresu od 1995. godine prisustvujem svetoj misi za Veliku Gospu. Imali smo 12. kolovoza posvetu crkve, pa se sjetim one gomile kamenja do ove prelijepe crkve danas. Kažem, sve je bolje. Samo je pitanje znamo li zahvaliti, prepoznati i vidjeti da je tako.
Situacija oko hrvatskog naroda u BiH nije dobra, politički nas se kao najmalobrojnije tjera u stranputicu, ne možemo birati predstavnike. I svećenici stalno upozoravaju na to, ali i na odlaske žitelja ove zemlje. Kako to promijeniti? Evo, za kraj ohrabrite svoj narod.
- Narod u BiH i Hrvatskoj, narod hrvatski, ako se ne vrati redu, radu, Bogu i životu, nema što tražiti nigdje. Ovo nije samo poruka mom hrvatskom, nego svim narodima. Ne treba biti pesimist, treba bit realist i optimist. Ja sam optimist. Kada je Kupres ostao bez ijednog čovjeka, ovdje se nakon rata okupilo i rodilo više od 800 djece, to je Božja ruka. U tu svrhu smo izgradili velebnu crkvu posvećenu Svetoj Obitelji. Želimo graditi kult obitelji, da je obitelj dar Božji, da se Bog u obitelj nastanio. Ali, nije dovoljno samo moliti, moramo i raditi. Ja sam tako odgojen. Srednju školu sam završio na Kupresu radeći i školujući se. Tako sam izišao iz vojske. Tri godine sam radio i školovao se i tako otišao na studij bogoslovije. I sva ljeta sam proveo radeći u Njemačkoj da bih sebi zaradio za studij i nije mi žao. I tu vidim izlaz. Obitelj koja moli, koja radi, koja stvara život i koja će ostati tu ima šansu uspjeti i uspjet će. Dogodine, ako nas Bog poživi, na Kupresu će Ivani ponovno doći na manifestaciju koja će ići u smjeru obitelji, Ivani će doći sa svojim obiteljima i poslati poruku: živjeti, raditi tu, moliti se i uspjeti.
Rođen je 15. travnja 1964. godine u obitelji sa sedmero djece. Otac Pero je još živ, a majka Fina preminula je prije nekoliko godina. U intervjuu za Večernji list u povodu 25 godina svećenstva velečasni Zdenko osvrnuo se i na svoj Kupres te svoj Zagreb, gdje je župnik i duhovnik na Rebru te omiljeni svećenik i najveća utjeha bolesnima i nemoćnima.
Osvrnuo se i na organizaciju tisuću Ivana na Kupresu, ali i druge stvari koje planira u budućnosti. Dvadeset pet godina svećenstva. Kako je, ukratko, išao put velečasnog Zdenka Perije od Kupresa do Zagreba?
- Jednostavno. Čovjek se rodi, živi i raste na Kupresu, odlazi u vojsku, zatim tri godine radi i nakon toga u Zagrebu 1987. upisuje studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i postaje kandidat za svećenika Zagrebačke nadbiskupije. To je ukratko moj put. I prođe 25 godina.
Duhovnik ste više od dva desetljeća na zagrebačkom Rebru, župnik i duhovnik. Kakva iskustva nosite u radu s pacijentima?
- Najljepša koja mi je Bog podario. Radim 23 godine kao župnik u bolnici Rebro i moje službeno namještenje je duhovnik bolnice. Služim vjeri svojih vjernika, najvažnije je da je to čovjek. Sveto pismo ne propisuje je li netko bolestan ili zdrav, nego je li čovjek. Služim svima koji su u potrebi vjere, duhovnog života i sakramenata. Imam iskustva da bih mogao roman napisati od Kupresa do Šuice.
Planira li se taj roman jednoga dana možda?
- Pa, u svoj dnevnik bilježim detalje koji ostavljaju na mene neki dublji dojam. I vjerojatno ću to jednom, ili ja ili netko drugi, objaviti. Riječ je o više od 75 tisuća ljudi koje sam obišao za vrijeme svog rada u bolnici ili pomazanja, ispovijedi ili pričesti, više od 1000 krštene djece koja su bolesna, zatim razgovorima koje svećenik vodi s pacijentima. Iskustvo u bolnici svakog popravlja. Bolest je najbolja Božja pedagogija i, evo, meni je Bog podario tu nagradu, milost da mogu biti tamo i iz dana u dan ulaziti u misterij koji se zove bolestan čovjek. Prošle godine je, ponajviše zahvaljujući tisućama Ivana i vama koji ste došli na ideju, pao i Guinnessov rekord.
Kako je nastala i kako se realizirala ideja o tisuću Ivana?
- Svi znamo da je Ivan najčešće hrvatsko ime. A Ivan je i jedna povijesna osoba koja je bila na Kupresu. Njega je zabilježio i fotografirao Toša Dabac, poznati zagrebački fotograf. Sve pjesme su ispjevane njemu u čast. To je bilo od ‘35. do ‘40. godine prošlog stoljeća i sve se nekako vrtjelo oko Ivana i njegove djevojke koja ga je čekala i nije ga dočekala, ali mu je ostala vjerna za čitav život. Ta se pjesma pokrenula i ovog rata. Marko Perković, naš veliki prijatelj, uglazbio ju je i rekao je: "Ne znam tko je koga više proslavio, ja Ivana ili on mene". Iz te ideje rodila se druga, na 130. obljetnicu spomen-ploče hrvatskom slikaru Gabri Jurkiću koji je u bratovoj kući na Kupresu uradio svoja najbolja djela. I godinu dana ranije smo najavili susret Ivana, a ideja je krenula od našeg predsjednika Zavičajnog kluba Borisa Babića koji je prvi rekao: "E, da nam je skupiti 1000 Ivana". Onda smo godinu dana ušli u lijep dio rada i ušli u Guinnessovu knjigu rekorda. Službeni podatak je da nas je toga dana kroz Kupres prošlo 75 tisuća, a na platou gdje se održavao koncert bilo je između 45 i 50 tisuća ljudi. U tom razdoblju skupilo se 2325 Ivana, a prijavljeno je bilo njih 3179. Ali Guinness ima svoja pravila, na stadionu se u vremenskom roku skupilo 2325. Sutkinja Guinnessa nije vjerovala kada je vidjela u kolikom smo se broju uspjeli okupiti i srušiti rekord.
Koliko često dolazite na Kupres i što vas najviše privlači u vašem gradu?
- Godišnji odmor, sve dane, provodim na Kupresu. Još mi je otac živ i rekao sam dok je on živ, tako će i biti. Ove godine sam slabo dolazio jer sam imao ozbiljnih zdravstvenih problema, ali, hvala Bogu, sad je sve dobro. Ove godine sam dolazio tri puta, dva puta na pokope bližnje rodbine, dvoje mlađih ljudi, i bio sam dužan doći. I dolazio sam kad je bila izvještajna skupština "Kosaca" za koje očekujemo da će ući u UNESCO-ovu nematerijalnu kulturnu baštinu ispred BiH kao jedna udruga, kao manifestacija. A evo sad sam na godišnjem odmoru na Kupresu, ove nedjelje se na svetoj misi sjećam 25 godina svoje mlade mise koja je bila u Baškom Polju za vrijeme rata 1993. kada su moji Kuprešaci bili prognani. Ja sam tada s njima organizirao i slavio svetu misu. Svake godine nastojim otići u Baško Polje jer me za to vežu najljepši trenuci života. I sada kada se okrenem iza sebe, pogledam ovih 25 godina, samo mogu zahvaliti Bogu. Liježem s Kupresom i budim se s njim, bez obzira što sam u Zagrebu. I još uvijek s ljubavlju radim 24 sata u bolnici za svoje vjernike, služim vjeri svojih vjernika, služim i nastojim služiti.
Spomenuli smo 1993. godinu, kada je praktički bilo najteže. I kada usporedimo to ratno vrijeme kada ste postali svećenik i ovo danas, koliko je se toga promijenilo kod Hrvata?
- Sve je bolje za razliku od tada, ali je pitanje samo jesmo li u duši zadovoljniji. Na Suhopolju na Kupresu od 1995. godine prisustvujem svetoj misi za Veliku Gospu. Imali smo 12. kolovoza posvetu crkve, pa se sjetim one gomile kamenja do ove prelijepe crkve danas. Kažem, sve je bolje. Samo je pitanje znamo li zahvaliti, prepoznati i vidjeti da je tako.
Situacija oko hrvatskog naroda u BiH nije dobra, politički nas se kao najmalobrojnije tjera u stranputicu, ne možemo birati predstavnike. I svećenici stalno upozoravaju na to, ali i na odlaske žitelja ove zemlje. Kako to promijeniti? Evo, za kraj ohrabrite svoj narod.
- Narod u BiH i Hrvatskoj, narod hrvatski, ako se ne vrati redu, radu, Bogu i životu, nema što tražiti nigdje. Ovo nije samo poruka mom hrvatskom, nego svim narodima. Ne treba biti pesimist, treba bit realist i optimist. Ja sam optimist. Kada je Kupres ostao bez ijednog čovjeka, ovdje se nakon rata okupilo i rodilo više od 800 djece, to je Božja ruka. U tu svrhu smo izgradili velebnu crkvu posvećenu Svetoj Obitelji. Želimo graditi kult obitelji, da je obitelj dar Božji, da se Bog u obitelj nastanio. Ali, nije dovoljno samo moliti, moramo i raditi. Ja sam tako odgojen. Srednju školu sam završio na Kupresu radeći i školujući se. Tako sam izišao iz vojske. Tri godine sam radio i školovao se i tako otišao na studij bogoslovije. I sva ljeta sam proveo radeći u Njemačkoj da bih sebi zaradio za studij i nije mi žao. I tu vidim izlaz. Obitelj koja moli, koja radi, koja stvara život i koja će ostati tu ima šansu uspjeti i uspjet će. Dogodine, ako nas Bog poživi, na Kupresu će Ivani ponovno doći na manifestaciju koja će ići u smjeru obitelji, Ivani će doći sa svojim obiteljima i poslati poruku: živjeti, raditi tu, moliti se i uspjeti.
